.
.
.
IZLET
Ekran je zauzimao ceo prednji zid male brodske kabine. Sedeli su
udobno zavaljeni i posmatrali dobro poznate obrise plavkastom maglom
obavijene planete. Zauzimala je gotovo polovinu ekrana.
- TO si hteo da mi pokažeš? - Upitala je Iv razočarano. - Razgledanje
rodne planete... Oduvek sam mrzela te đačke ekskurzije.
On se polako nagnuo i dotakao jedno dugme na komandnoj tabli. Istog
trenutka, svi zidovi su postali crni. Samo su svetla na komandnoj tabli
prigušeno svetlucala.
- Automatski pilot? Zašto si ga uključio?
Nije joj odgovorio. Umesto toga, pritisnuo je još jedno dugme. Malo
žuto treperavo svetlo pridružilo se ostalom mnoštvu. U isto vreme, zidovi
su počeli da im se približavaju.
- Vazdušni jastuci! - Rekla je ushićeno. Nestrpljivim pokretima se
oslobodila pojaseva i odbacila od stolice. Otplutala je u pravcu desnog
zida i sa uživanjem utonula u meko crnilo.
On je za to vreme jos uvek baratao sa komandama. Obe stolice i
komandni sto su elegantno otšetali do donjeg dela ekrana.
- Jesi li ikada vodila ljubav na nultoj gravitaciji?
Iv nije bila sigurna da ga je dobro čula. Pokušala je da se okrene,
ali se njen pokušaj pretvorio u vratolomnu piruetu i ona je, nakon što
se
odbila od zida, naglavačke zaplovila ka njemu. Spremno ju je obuhvatio
rukama i zaplovio kroz prostor zajedno sa njom.
- Ti to misliš ozbiljno?
- Najozbiljnije, - odgovorio je.
Nestašno se nasmejala i zagrlila ga. Pažljivo je desnom rukom
tragala za malim senzorom na njegovim leđima. Kad ga je pronašla
spretno se izmigoljila iz njegovog zagrljaja i otisnula u suprotnom
smeru,
glasno se smejući.
Čulo se samo jedno "klik". On je nastavio svoju putanju go, dok ga je
smežurana ljuštura pratila na pristojnom rastojanju.
- Ti, mala veštice...
Izvežbanim pokretom se okrenuo, odbio od zida i nepogrešivom
putanjom uputio ka njoj. Ubrzo je prostorom plutala jos jedna ljuštura,
obasjana samo sablasnom plavom svetlošću sa ekrana...
* * *
U deliću sekunde, svi zidovi su zasijali jarko žuto.
- Šta se desilo? - Upitala je Iv uplašeno.
- Znak za opasnost prvog stepena... Ovo mi se još nikad nije desilo...
Pogledaću.
Uputio se ka komandnoj tabli u dnu ekrana. Zemljino plavetnilo je
postalo prigušeno naspram jake svetlosti u kabini.
- Ne mogu da isključim pilota... U slučaju opasnosti ne može da se
isključi...
- Ali kakve opasnosti, - pitala je Iv. - Kuda idemo?
- Sektor CK-3... - Odgovorio je mehanički.
- CK-3!? Pa tamo je...
- Da... Crna rupa...
- Ali to je zabranjeni sektor, kako može...
- Ne znam, - rekao je tupo. - Ne mogu mu ništa...
Ekran je potamneo, a slika zemlje ustupila je mesto sablasnoj tami
svemira. Žutu kabinu je zaposeo užas.
Mali putnički brod nezadrživo je jurio ka nepoznatom mastiljavom
grotlu. Oblaci zvezdane prasine kroz koje je prošao učinili su da mu
oklop
postane poput pomorandžine kore. Kad ga je obuhvatio vremenski kolaps
neprimetno je zadrhtao, a zatim nestao.
* * *
Prohujali su eoni. Iznenada, tiho kao što je i nestala, jajolika olupina
se ponovo pojavila u vidljivom delu svemira. Na velikom crnom ekranu
je pisalo: "SE-3 odredište ZEMLJA". Ali, dva usnula putnika u crnoj
kabini to nisu mogla da vide.
* * *
Probudila ga je blještava svetlost koja mu se poigravala na kapcima.
Protegnuo je utrnule noge i otvorio oči. Unutrašnjost crna poput pakla
sa
jedne i blještavilo sa druge strane su ga uplašili. Svest mu je zaokupila
jedna jedina misao: POBEĆI. Pokušao je da skoči, ali ga noge nisu izdržale
i on se svom težinom sručio preko komandnog stola. Neartikulisani
piskutavi zvuci koji su odjednom odjeknuli praćeni treperavim šarenilom,
ulili su mu paničan strah i povratili snagu. Uspentrao se na zaljuljanu
površinu olupine brzinom gonjene zveri.
Svetlucava zelena boja okoline ulivala mu je poverenje. Instinktivno
je skočio i prepustio svoje golo telo talasima. Besomučno je mlatarao
udovima. Čuo je silovit prasak, ali se nije osvrnuo. Pred sobom je video
CILJ.
Poslednjim atomima snage je izašao na obalu i ispravio se. Iznad
njega, kroz gusto zelenilo, vijugalo je neko dugačko ljigavo stvorenje.
Ipak, njega je privuklo nešto drugo. NEŠTO što je stajalo ispred njega
i
što je izgledalo poput njega. Video je ruku koja mu pruža mali crveni
plod.
Uzeo ga je i prineo ustima. Znao je da tako mora da bude.
Po ko zna koji put, sve je počelo iz početka...
Dragana Konstantinović
..
. |