Gdje da nađem vidovnjaka
iz prošlosti da te zovne,
moj kucove, moj Šarove,
vjerni druže iz osnovne.
Nešto slutim, svi su znaci,
ukrali te čarobnjaci.

I djetinjstva razigrana
svakog jutra, pamtim živo,
ti si mene, bistra oka,
u dvorištu sačekiv'o.
Zborio ti pogled rječit:
¨Ja sam tebi drugar vječit!¨

Kad u školu jutrom pođem
ti me pratiš komad puta,
a pred veče, sačekaš me,
srećan, repa uzdignuta.
¨Gdje si?¨ - čekam kad ćeš reći,
na svoj način, mio, pseći.

Već osnovnu završavam,
raste momčić, djedov Baja,
a ti čekaš, znan i voljen,
kao nebo zavičaja.
I još si mi vješto krio
da si davno ostario?

Na vojnu sam otišao,
rat ratov'o, zanat zao,
a kada se domu vratih,
ti me nisi dočekao.
Moj Šarove, sreće loše,
zašto mi te ukradoše?

Branko Ćopić
.
.