Bitka na Noksicu
1879
Vidjevsi da Plav i Gusinje ne moze dobiti diplomatskim putem, knjaz Nikola se u septembru 1879. godine rijesio da ovo pitanje rijesi vojnim putem, pa se obratio vojnom ministru i vojvodi, popu Iliji Plamencu da, uz konsultacije sa ruskim konzulom na Cetinju Joninom i ruskim pukovnikom Nikolajom Kautbarsom, preduzme rjesavanje plavsko-gusinjskog pitanja vojnickim putem. Ministar Plamenac je naredio svom nacelniku Vucinicu da u pravcu Plava i Gusinja uputi 12 bataljona sa 4.500 boraca. Borci su mobilisani iz sljedecih crnogorskih plemena: iz Vasojevica - 3 bataljona, iz Kuca, Moracana, Bjelopavlica i Bratonozica po 2 bataljona i iz Rovaca 1. U crnogorskoj vojsci nalazio se i izvjestan broj ruskih dobrovoljaca i oficira. Knez Nikola je za komandanta ovog kombinovanog odreda postavio kuckog vojvodu Marka Miljanova. Samouvjereni Marko je krajem oktobra i pocetkom novembra 1879. godine zauzeo dvije bosnjacke karaule, jednu kod sela Pepica, oko 8 km sjeverno od Plava, a drugu kod sela Gornja Rzenica. Novembra mjeseca crnogorska vojska je dobila pojacanje od 1.500 vojnika. Znaci ukupno ih je bilo na prilazima Plavu 6.000 vojnika. Videvsi da se velika opasnost nadvila nad Plavom i Gusinjem, ni njihove komsije Bosnjaci i Albanci sa Kosova nisu sjedeli skrstenih ruku. Tako su Bosnjaci iz Donjega Kolasina i Bijelog Polja koje su predvodili Fejzo Kalic i hodza Gusmir odmah stupili u oruzanu akciju napadajuci Crnogorce sa ledja iz pravca Tare, izjavljujuci da ce, u slucaju da Crnogorci napadnu Plav i Gusinje povesti 2.000 svojih boraca na njih. Pljevaljski muftija Semsikadic nije mogao da pomogne Plavu i Gusinju, jer je njegova vojska nakon tri mjeseca ogorcenih borbi sa Austrijancima morala da se povuce iz Bosne u Sandzak, gdje je na nagovor pljevaljskih prvaka i na poziv sultana morao da se odrekne daljeg pruzanja oruzanog otpora mnogo mocnijim Austrijancima. Ali-pasa Gusinjski je kao jedan od najistaknutih rukovodilaca Prizrenske lige angazovao veliki broj Bosnjaka i Albanaca iz Lige za odbranu Bosne i Hercegovine. I Mahmut-aga Bajrovic iz Taslidze (Pljevlja) je izrazio svoju solidarnost sa borbom Plavljana i Gusinjana, zaleci sto ne moze da se prikljuci njihovoj borbi zbog prisustva austrougarske vojske. Prije nego sto ce doci do bitke na Noksicu, Ali-pasa Gusinjski je poslao pozive svim glavarima albanskih plemena (Gasi, Rugovci), kao i Dukadjin, Pec, Djakovicu. Albanska braca su se odmah odazvala pozivu pa su njihovi bajraktari, u pratnji svojih boraca, sto su brze mogli stigli u Plav. Albance iz Krastenica predvodio je Man Avdija, pripadnike plemena Gasi-Ali-Ibro, Pecance i Djakovce predvodili su Ali-pasini stari prijatelji Mahmudbegovic i Saidbegovic, a Rugovce - Salih-aga. Veoma samouvjereno, ne nadajuci se da ce Bosnjaci Plava i Gusinja pruziti veci otpor, Marko Miljanov, komandant crnogorske vojske, je u prvom udaru uspio da uzme sela Gornje Rzenice i Noksice priblizivsi se Plavu na samo nekoliko kilometara. Nakon ulaska u Noksice Marko je pojedonosno izjavio: "U Plavu cu rucati, u Gusinju vecerati". Vijest da su Crnogorci zauzeli Noksice Plavljanima je 4. decembra 1879. donijela jedna starica. Oni su tek otklanjali sabah namaz kada su culi ovu vijest. Jakup Ferovic (Feri), najugledniji Plavljanin je naredio pokret jedinica u pravcu Noksica. U borbi su se ukljucili i borci (njih 40) iz plemena Hota, iz sela Kunja. Cuvsi da su Crnogorci osvojili sela Veliku i Rzenicu, Jakup Ferovic je tada pred okupljenim Plavljanima izgovorio cuvene rijeci: "Ko je Turcin na srdascu svome, te je njega rodila Turkinja, on ce sjutra Marku udariti, bez izuna (dozvole) naseg komandira, Ko je Turcin, u indat (pomoc) ce doci!" U presudnom trenutku Plavljanima su u pomoc pristigli albanska braca Rugovci, njih oko 600 boraca koje je predvodio Salih-aga. Oni su sa bocne strane, zauzevsi selo Veliku opkolili Crnogorce sto ovi nisu ni slutili. Kada su se protivnicke strane susrele, razvio se krvavi boj koji se vodio cetiri sahata. Hrabriji i vjestiji Bosnjaci i Albanci su u bici prsa u prsa, jataganima, nozevima i sabljama uspjeli da razbiju glavninu crnogorske vojske. Nakon pokazane izuzetne hrabrosti ginu organizatori ovog otpora, Jakup Ferovic i Omer Basuljevic koji je nosio plavski bajrak, Arif Basic i mnogi drugi Plavljani i Rugovci. Pogiblja ovih junaka nije ih demoralisala, vec su jos zesce jurisali sve do konacne pobjede. Odbranu plavljanskog bajraka, nakon Omerove pogiblje, preuzeo je plavski muftija - Jahja ef. mula Jaho Music. Iznenadjeni dolaskom Rugovaca, Crnogorci su se dali u panicno bjekstvo. Pokusali su da se povuku u pravcu sela Rzenice. Medjutim, iz pravca Jecmista i Velike stigli su Rugovci i Plavljani i nanijeli im veliki poraz. Marko Miljanov i njegovi borci su mogli odstupiti samo na desnu stranu, preko rijeke Lim! Pokusali su da se spase preplivavanjem. Bosnjaci su trcali za njima, hvatali se u kostac sa Crnogorcima i zajedno nestajali u talasima nabujalog Lima, tako da su se na proljece 1880. godine na obalama Lima mogli naci lesevi mrtvih Bosnjaka i Crnogoraca koji su svoj boj zavrsili hrvajuci se dok se nebi udavili. U trenutku kada je izgledalo da ce i Marko biti ziv uhvacen, pomogao mu je Todor Vukov (brat vojvode Miljana Vukova) koji je predvodio Vasojevicki bataljon. On je napao sa desne strane Lima i tako omogucio Marku Miljanovu da prepliva na drugu stranu rijeke sa nekolicinom svojih boraca. Treba istaci da se Marko spasio hvatajuci se konju za rep. On je uspio da prepliva Lim i dodje do polozaja koje je drzao brat Miljana Vukova - Todor Vukov. I narodna pjesma govori o ovom dogadjaju: "Lim se muti, Mark-Miljan se ljuti, sto mu voda nosi mrtve Crnogorce". Marko je utekao kod svoga prijatelja Boza u Andrijevicu, odakle je izvijestio knjaza Nikolu o teskom porazu koji je dozivio na Noksicu. U bici na Noksicu ucestvovali su samo Plavljani i Rugovci, dok Gusinjci sa Ali-pasom na celu objektivno nisu ni mogli da stignu na vrijeme, jer je Gusinje udaljeno 10 km od Plava, ali je neosporna cinjenica da je bitku predvodio Ali-pasa i da je obezbjedio i ljudske i materijalne uslove (bio je zaduzan za mobilizaciju jedinica u Prizrenskoj ligi) da dodje do pobjede. Odusevljen hrabroscu koju su Bosnjaci iz Plava i Albanci pokazali u ovoj bici Ali-beg (a nakon ove bitke dobija titulu pase) je prezivjele, kao i porodice sehida novcano nagradio prodavsi sve svoje posjede koje je imao na planini Stojcici i u selu Martinovicu. Historicar R.V. Vesovic uz napomenu da je poraz na Noksicu najveci poraz u crnogorskoj historiji, iznosi podatak da je u ovoj bici stradalo 500 Crnogoraca iz plemena Kuca, Vasojevica i Bratonozica. U svom pobjednickom zanosu plavsko-gusinjski Bosnjaci su otpjevali i rugalicu koja se i danas prenosi: "Plav se sprda sa sedmoro Brda, a Gusinje s knjazom na Cetinje". Procjene o broju poginulih su razlicite zavisno od strane koja pise. Medjutim, kao mjerodavnu treba uzeti izjavu francuskog konzula u Skadru Le Rea prema kojem je crnogorska strana imala 700 poginulih, a branioci Plava i Gusinja 300-400 poginulih i ranjenih. Broj boraca na crnogorskoj strani prije bitke iznosio je 4.500 a na strani branilaca 1.500 kao i 600 Rugovaca koji su pritekli u pomoc. Nuzno je istaci da su Albanci dali ogroman doprinos u odbrani ovoga kraja sto im tamosnje stanovnistvo nije nikada zaboravilo. Kakav je utisak ova bitka ostavila na Crnogorce moze se vidjeti iz ocene nekadasnjeg ministra spoljnih poslova knezevine Crne Gore vojvode Gavra Vukovica koji kaze da je "Vojna ekspedicija na Gusinje (misli se na Gusinjsku kazu u koju je ulazio i Plav) bila teza nego ijedna do tada... Nasa vojska kojom su komandovali glasovite vojskovodje vojvoda Bozo i vojvoda Marko Miljanov, bi satrvena na Noksice... Pred malim Plavom i Gusinjem, Crna Gora je u boju na Noksicu dozivela najtezi poraz u svojoj historiji postojanja i bacena je na koljena". Crnogorski knjaz Nikola nije mogao da se pomiri sa cinjenicom da ne moze da zauzme plodne ravnice gusinjske kaze, pa je po prvi put sakupio crnogorske poglavice da se dogovore kako da osvoje ovaj dio Sandzaka koji im je bio kost u grlu. Na drugoj strani, Ali-pasa nije cekao da ga Crnogorci po drugi put napadnu, pa je sakupio svoje borce i krenuo na Crnogorce koji su se bili utaborili nesto sjevernije od Noksica, na Murini.
nazad na pocetak
1