|
Ime Bosnjak je staro ime, turski oblik imena Bosnjanin, koje od davnina oznacava covjeka iz Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Sare na jugo-istoku. Citav taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bosnjaci i Albanci, a u malom procentu Srbi.
Bosnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narod na Balkanu. Naime, od Austro-ugarske monarhije ime Bosnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih pocetaka je prisutna kod Bosnjaka. Bosnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su etnicke Turke nazivali "Turkusama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom".
Ovo je samo jedan dio bosnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bosnjaci izvan Bosne upravo ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi, Bosnjak i sl., u Bosni se uvijek naglasavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su se Bosnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanoscu islamu koja je uzrokovala da su deseci hiljada Bosnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama isli braniti granice Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein-bega Gradascevica i oul-bega Sabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bosnjaci digli na ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani, vec u svojoj bosnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji carstva. Ipak, svijetla strana bosnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878. Tada su se Bosnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana Zemaljska vlada i proglasena autonomija Bosne i Hercegovine, sto je predstavljalo odluku bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog kongresa suprostavilo se bosnjacko i albansko stanovnistvo Gusinja i Plava na celu sa Ali-pasom Sabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34 godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka univerzalnom pocela je da pokazuje u Austro-ugarskoj monarhiji. Do danas historicari nisu razjasnili zasto se odjednom dogodio prijelaz sa bosnjackog na muslimansko ime.
Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana zemljom iz koje dolaze, tako da su bosnjacko ime s ponosom nosili mnogi muslimani iz Bosne, Novopazarskog sandzaka, Skadarskog, Peckog i Prizrenskog sandzaka. Dolaskom Austrije, kao katolicke monarhije, najugrozenija je bila vjerska posebnost Bosnjaka, koja se po prvi put nasla u katolickom okruzenju. S obzirom na to da Austro-ugarska monarhija nije bila protiv isticanja bosnjackog imena, dolazi do toga da se Bosnjaci, u teznji da ocuvaju svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila je nepoznata do austrijske okupacije. Historija bosnjackog naroda je historija negiranja, osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bosnjaci nisu mogli biti fizicki unistavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se bosnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lisila svake historijske energije neophodne za njeno drustveno i historijsko opstajanje. Bosnjacima je neumorno nametano da budu nesto sto oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio bosnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce.
Kada Bosnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bili i jos traju perfidne igre drzavnih vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju 1906.-1908., i izmedju ostalog pise: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju Bosnjacima, a jezik kojim zbore zovu bosnjacki". Abdulah Kuc - bosnjacki pjesnik iz Gusinja salje poruku begu Musovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Niksic, a Taslidzu pazi, a Akovu (Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolasin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami". U ovakvoj proslosti Bosnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju. Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost historiji i geografiji, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odvoje od svog nacionalnog bica, da se udalje od svog kulturnog, psiholoskog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako pozivanje Bosnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog ponasanja proglasavani su nacionalistickim cinom.
Bosnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravani i opominjani da nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate prapedovskoj vjeri kako bi mogli opstati. Tako je historija Bosnjaka bila historija u kojoj se nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira sto su morali pristajati na nametnuta opredijeljenja kako ne bi postali po sve narod bez imena Bosnjaci su duboko u srcima sacuvali nacionalno ime.
Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bosnjak, imenu koje nam je uvijek pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se pitanje sta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo ono sto jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno sto smo do sada govorili da nismo ono sto nismo. To nije puko preimenjavanje izmisljenog velikog "M" u ime Bosnjak, nego je to susret sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa svojom "nacionalnom naopredijeljenoscu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj, Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bosnjackog imena, prijeti opasnost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se jos jace okrenemo sebi i svom zajednistvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbrise dileme i prihvati da je biti Bosnjak nesto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom nas svijet odredjuje i bez nase volje.
U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.s. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali. Mozda bas zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima bosnjacke zajednice!
|
|
