Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvjece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa bjesedi Omerova majka;
Oj Omere, moje milo perje!
Hajd Omere, rano materina
Hajde rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Ljepsom Fatom, Altagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je, i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.
Al' besjedi Omer momce mlado;
Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku;
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.
To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.
Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer bjesedio;
Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaflan skidam;
Nisam duso zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
Sad ce meni moja Mejra reci;
Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi!
Nisam duso zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
I nasega prvog milovanja!
Pa govori Fatimi djevojki;
Ao Fato, ala ti si lijepa!
Moja Mejra nije tako lijepa!
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bjela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.
Nacini mi sanduk od sasmira,
Kupaj te me djulom rumenijem,
Obuc' te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni moja mila majko!
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate,
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.
To napisa pa se rasta s dusom.
Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata;
Ustaj gore, Omer-beze sine!
Visoko je oskocilo sunce!
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Altagica?
Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka;
Sto, Omere, zeljela te majka!
Sto djevojka grozne suze roni?
Al' govori Fatima djevojka;
Ne kuni ga, draga majko moja!
Jos te si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.
Cita rijeci Omerova majka,
Cita rijeci, grozne suze roni.
Sto je reko to su i ucinili;
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto'j Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezanu mahramu,
Sto'j Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupili mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate,
Noslili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka,
Na pendzeru na debelom hladku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka;
Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka;
Muc ne luduj, Mejrima djevojko!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.
Al' besjedi Mejrima djevojka;
Djul mirise mila majko moja,
Djul mirise Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka;
Bogom tebi, mila snaho moja!
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo!
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena;
Da boga ti mila zaovice!
Zar ti ne znas za Omera tvoga?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Altagica zlato.
Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vec izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila;
Ne ljuti se, mila zaovice!
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.
Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica;
Nosicoci, braco nerodjenja!
Nerodjena, kao i rodjena!
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cijelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila!
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Dok Omeru mezar iskopase,
Dotle tabut Mejrimi stjesase,
U jedan ih mezar sahranise,
I ruke im tako napravise
A u ruku rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.
Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata;
Cemerika oko obadvoga.