Ana Marković

U MIRISU UVELOG CVEĆA

Srebrna jesen nosi neku posebnu čar,
Po sivom nebu lete umorne ptice,
Zloslutnu muziku svira vetar,
Koprena tuge mi se spušta na lice.

 Ova noć ima neku nestvarnu draž,
Koraci njegovi u ušima zvone,
Vazduh je lepljiv i miriše na laž,
A moje telo u neki beskraj tone.

 Tišine zvuci kroz prostor hrle
I nežna arija se tiho čuje;
Moje ruke žude da ga zagrle,
Želja mi za njim raste, luduje.

 Reke čežnje naviru ko kiše
Da mislim na oči boje čokolade;
Srce moje ponovo pesmu mu piše,
U podsvesti bude se beskrajne nade. 

Telefon tupo, zaverenički ćuti,
Osećam kako mi se u lice smeje,
A sve se u meni zbog toga ljuti,
Treba mi njegov glas da me zagreje.

 U grudima mojih belih irisa
Pravi se ogroman vrtložni vir;
Da mi je bar atom njegovog mirisa
Da u mome srcu obuzda nemir.

 Razbuktao se u meni žar
Dok sećanja prelistavam pokretom brzim;
Nas dvoje bi bili tako dobar par,
Oh, pusta jeseni, koliko te mrzim!

 Sad vetar duva kroz pesak vremena,
A ja shvatam da naša sreća,
Kao snaga što budi život iz semena,
Živi baš u mirisu uvelog cveća.