Branko RADIČEVIĆ
VRAGOLIJE
Momak ide vragolan,
Po gori se širi;
Lep je kao beli dan
Što kroz goru viri.
A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.
Al kad smotri vragolana,
Povikala seka:
- Oj, stazice, oj, tanana,
Dones ga meneka!
Viknu moma pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo ga snađe:
- Jao mene, i do sada
Šeta ja po gore,
Ali ne ču još nikada
Da slavuji zbore!
Tako reče momak tuna,
Pa s' mlađan zauja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.
Al i moma iz zasede
Poskočila oma
- Beži, sele, eto bede, -
Beži majci doma!
Beži moma, manu rublje …
Beži l' domu svome? -
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.
Beži moma, do kolena
None joj se bele -
Bele none do kolena
Momka su zanele:
- Ta da imaš krilo lako
Da prneš oblaku,
Ne bi mene, sele, jako
Utekla junaku!
Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dovati je sade:
- Jao mene! - ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.
O da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O da čudna ljuljuškanja
Da t' podiđu mravi!
Laki vetrić osmenu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.
Lipa brsne grane širi,
šapće danu sjajnu:
- Viri, dane sjajni, viri,
Ali - čuvaj tajnu!