Branko RADIČEVIĆ

VRAGOLIJE

Momak ide vragolan,
Po gori se širi;
Lep je kao beli dan
Što kroz goru viri.

A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.

Al kad smotri vragolana,
Povikala seka:
- Oj, stazice, oj, tanana,
Dones ga meneka!

Viknu moma pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo ga snađe:

- Jao mene, i do sada
Šeta ja po gore,
Ali ne ču još nikada
Da slavuji zbore!

Tako reče momak tuna,
Pa s' mlađan zauja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.

Al i moma iz zasede
Poskočila oma
- Beži, sele, eto bede, -
Beži majci doma!

Beži moma, manu rublje …
Beži l' domu svome? -
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.

Beži moma, do kolena
None joj se bele -
Bele none do kolena
Momka su zanele:

 - Ta da imaš krilo lako
Da prneš oblaku,
Ne bi mene, sele, jako
Utekla junaku!

Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dovati je sade:
 - Jao mene! - ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.

O da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O da čudna ljuljuškanja
Da t' podiđu mravi!

Laki vetrić osmenu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.

Lipa brsne grane širi,
šapće danu sjajnu:
 - Viri, dane sjajni, viri,
Ali -  čuvaj tajnu!