Pablo Neruda

NOĆAS BIH MOGAO 
NAPISATI STIHOVE
 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer:
"Noć je posuta zvezdama,
Trepere modre zvezde u daljini.
 Noćni vetar kruži nebom i peva."

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je,
a ponekad je ona i mene volela. 

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubih je, koliko puta, 
ispod beskrajnog neba. 

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene 
Velike nepomične oči. 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, 
osećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, 
još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me. 

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti. 

Više je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.

Drugome. Pripašće drugome.
Ko pre mojih poljubaca.
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista,
no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!

I jer sam je u noćima poput ove 
držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.