ZIVOTNI PUT I BIOGRAFIJA ALIJE IZETBEGOVICA (1925-2003)

PROJEKAT POZNATI BOSNJACI
(nazad na glavnu stranicu
)

ZIVOTNI PUT I BIOGRAFIJA ALIJE IZETBEGOVICA
(1925-2003)

Biljeska urednika: Na ovaj clanak smo dobili brojne reakcije, medju kojima je bila i rekacija Dr. Muhameda Borogovca, ciji smo komentar prenijeli u cjelosti (link komentara se nalazi na kraju ovog clanka). Nastavite nam slati vase reakcije na famous_bosniaks@yahoo.com

     Alija Izetbegovic, nedvosmisleno  jedan od najvecih drzavnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaiju bosnjackog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakogcovjeka. Govorio je  nekoliko jezika, medju kojima su i njemacki, francuski, i engleski. Autor je veceg broja publicistickih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga medju kojima su najpoznatije "Islam izmedju istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u vise zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjecanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada medju kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula pocasnog doktora pravnih nauka za doprinos zastiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestiznu nagradu za unapredjenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.

     Alija Izetbegovic je rodjen 08.08.1925 godine u Bosanskom Samcu, bosanskom gradicu u sklopu tadasnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeca, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasnistvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, zidovi i cigani zive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Samca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegovic zavrsava  musku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegovic se posvecuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, stiteci i skrivajuci progonjene Bosnjake odcetnika i ustasa, te saniranja dzamijskih rusevina, 

     1946 godine biva uhapsen pod osudom da je imao znacajnu participaciju u utemeljenju islamskog zurnala Mudzahid u kojem su publicirane opce teme o Islamu. Komunisti ga osudjuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mrznje u komunistickom drustvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedzib Sacirbegovic (otac Muhameda Sacirbegovica, bivseg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nesto vecu kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad  izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odsluzene kazne, Izetbegovic zavrsava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za vise velikih bosanskih kompanija.

     1970 godine, pise Islamsku Deklaraciju - opcu raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglasen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osudjuju na 14 godina zatvora u cemu postaje politicki zatvorenik. U medjuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Izmedju Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Americkim Drzavama. U njoj Izetbegovic nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim ucenjem. Nakon odsluzenih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pusten iz focanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Biljeske iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspjesno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovica dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunisticke diktature u Jugoslaviji, Biljeske iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmocnijih europskih ideologija 20 stoljeca, ukljucujuci tu komunizam, fasizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.

     Pogresna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Izmedju Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvadjeni iz konteksta, posluzili su srpskim propagandistima u sirenju dezinformacija o Aliji Izetbegovicu optuzujuci ga za navodni 'fundamentalizam,' pokusaje stvaranja 'Islamske Drzave' i slicne nebuloze. Medjutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, medju kojima je i Noel Malcolm - britanski historicar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na vise jezika, ukljucujuci tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegoviceve Islamske Deklaracije:

Rasprava kojom su se [Izetbegovicevi] protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki sucitatelji mozda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisticesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.

"Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosnacak i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu narodacine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisticesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."

U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status Bosnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego icitav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga rupotrebljavaju strucnjaci za Islam, koji nastoje brizljivo luciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjacili i modernizirali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov opceniti stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."

Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu krscanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.

     Nakon pustanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpasica, Izetbegovic odlazi u Cirih (Zurich, Svicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bosnjackog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 radja Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranackih izbora u jesen 1990, Izetbegovic postaje predsjednik predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata izmedju Hrvatske i Srbije, Izetbegovic biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom misljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.

     Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se odrzali u martu 1992, omogucili su predsjednistvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupstina BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglasavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjelecitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, pocinju incidente blokade gradova i premjestanja naoruzanja. Kao protuakciju, Izetbegovic pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traze od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruca u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon cega je predsjedniku dopusten prolaz do Sarajeva.

     Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepustena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milosevic isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oruzja zemljama bivse Jugoslavije u sukobu, nakoncega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oruzja isao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganjucitav vojni arsenal JNA. Pomoc od svijeta, na koju je Izetbegovic racunao i koja mu je bila obecana, nije dolazila.  U bosnjackom narodu stvara se otpor iz kojeg iznice Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegovic kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegovic provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima. 

     Tijekom rata, Izetbegovic biva prisiljen da donese teske odluke - prvenstveno predaju zasticenih zona, Srebrenice i Zepe, pod kontrolu U.N.-a  koji se obavezao da ce ih, ako zatreba i vojnicki, stititi. Ove dvije enklave, koje su se skorocitavog rata vojnicki uspjele oduprijeticetnickim snagama, dozivjele su sudbinu da padnu u rukecetnika pred sam kraj rata, kada su razoruzane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bosnjackih civila. Vidjevsi ishod izdaje, Izetbegovic nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Gorazdem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilacke pomoci U.N.-a. To su bila samo neka od iskusenja kroz koje je Izetbegovic morao proci, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik medjunarodno priznate drzave. Tijekom rata, Sarajevo dostize rekord kao grad pod najduzom opsadom u modernoj Europskoj historiji.

    Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova drzava biva administrativno uredjena kao cjelovita drzava ucijem se sklopu nalaze dva politicka entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegovic nikada nije bio zadovoljan ovim uredjenjem. Raspodjelom vojnih 'razgranicenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bosnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajuci u obzir da je arbitrazom brckog stvorena nova administrativna jedinica izvucena od teritorija koje su drzale sve tri vojne jedinice, vecim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovicev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uredjenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjemcasu. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Milosevicem i Franjom Tudjmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdzic, koji je uveliko i tvorac granica danasnje Federacije. 

     Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdzica sa Slobodanom Milosevicem u Dejtonu, Izetbegovic biva  prisiljen od strane americkih drzavnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma  izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastresen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao sto jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva zavrsen, a Bosna i Hercegovina pocinje svoj dugacki put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo vise od 200,000 ljudi. Najveci broj zrtava ubraja se u bosnjacke civile koji su zapravo i bili meta genocida.

     Nakon prvih poslijeratnih visestranackih izbora 1996. godine, Izetbegovic je izabran za clana a potom i za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcijeclana Predsjednistva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjednistva BiH. Na Trecem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegovic je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakoncega je proglasen pocasnim predsjednikom. Zbog srcanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugradjen pace-maker. 

     Alija Izetbegovic umire 19 oktobra 2003, tijekom oporavka poslije slamanja cetiri rebra i ozljede ramena. Njegova dzenaza je privukla oko 150,000 simpatizera izcitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sucuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivsi predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za zrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivseg specijalnog americkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovica. Bivsi izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih politickih neslaganja sa Izetbegovicem "on ipak bio potpuno fincovjek." U svome govoru na dzenazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovica za "snagu i integritet." U telegramu sucuti vlade SAD-a upucuje se "najdublje saucesce prijateljima, familiji, i bliznjima" Izetbegovica. Nadalje se dodaje: "Izetbegoviceva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrze jednu od najvecih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegovic je bio odlucan vodja i bio je instrumentalan u ocuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etnicke zemlje. Njegova odlucnost ka europskoj buducnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavstine." - izmedju ostalog kaze Adam Ereli, glasnogovornih americkog State Department-a.

Reakciju Dr. Muhameda Borogovca na ovaj clanak mozete procitati ovdje.

1