BOŠNJAK MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

PROJEKAT POZNATI BOŠNJACI
(nazad na glavnu stranicu
)

 

BOŠNJAK MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

     U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bošnjak je smatran bosanskim srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolović.  Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pašu Sokolovića da je navodno preveo u islam čitav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je učestvovao u obnavljanju Pećke patrijaršije navodno zbog privrženosti svom 'porijeklu.' Kao što ćete vidjeti u daljem izdanju ovog članka, ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romantičarske, nego su i historijski neutemeljene.  

Slijedi isječak članka iz knjige Historija Bošnjaka (str. 158-163), prof. dr. Mustafe Imamovića:

     Neophodno je dati još nekoliko napomena o devširmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu "nasilne islamizacije." Na prvom mjestu, nema osnove da se odlučno zaključi da su oni pojedinci koji su putem adžami-oglana došli do visokih položaja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju čitava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pašu Sokolovića da je učinio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahvaćen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-paše, kao visokog carskog dostojanstvenika.  Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajište sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeća prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani među Bošnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade džamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je već napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeća. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem džamije. U kasabi skoro u pravilu isključivo žive muslimani, pa tu Mehmed-paša nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na Islam." Mehmed-paša je živio i djelovao cijelo jedno stoljeće kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog mladi je Sokolović, kao školovan i okretan dvorjaniin, koji se već istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-paša. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-paša je 1555. dobio položaj trećeg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etničkim i jezičkim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (antički Oxus), odnosno sa uzbečkim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje je bila borba protiv perzijskog šaha kao zajedničkog protivnika.

     Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva. Taj je položaj Mehmed-paša dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsburške Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. XI 1566, sultan Sulejman Veličanstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janjičari su na juriš zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih šest stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, "ugarski Leonida," živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-paša je poslao svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor. U međuvremenu, Mehmed-paša je uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod teškim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je već prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-paša je smjesta, po posebnom čaušu poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-paša objavio vojsci da je sultan Sulejman Veličanstveni umro i da je Selim II novi sultan.

     Time se Mehmed-paša Sokolović konačno učvrstio na položaju velikog vezira. Njegova moć i uticaj dostigli su do tada neviđene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historičar i začetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jos 1830. primijetio da je umjesto  "za vladavine Selima II," bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovića." Tu činjenicu su zapazili već Sokolovićevi savremenici, kao mletački bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je već 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-paša "prvi vezir," "onaj koji caruje u Turskoj." Cavalli je zaključio da je Mehmed-paša "svojom pameću i razboritosću" potpuo zaslužio toliku vlast. Takav svoj položaj Mehmed-paša je nastojao zadržati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povećao broj njegovih neprijatelja, kako među dvorjanima tako i među carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-paši predvodio defterdar Kara Uvejs-paša, a među ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najviše isticao carigradski muftija Šemsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolović je pao, vjerovatno kao žrtva zavjere, tako što ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki derviš, porijeklom iz Bosne, koji je navodno došao da od vezira nešto moli i da traži milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivač ovog sinkretičkog islamsko-bogumilskog reda i njegovog učenja bio je Hamza Bali  Bošnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osuđen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-paše moglo bi, prema tome, biti i čin osvete.

     Mehmed-paša Sokolović je u ime Sulejmana Veličanstvenog, još pod osvojenim Sigetom, okupio i držao vojnu snagu Carstva u svojoj čvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na položaju velikog vezira. Za to vrijeme, držeći se načela sultana Sulejmana, Mehmed-paša je održavao Carstvo na vrhuncu vojno-političke moći i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveći osmanski vladar.

     Veliki vezir Mehmed-paša nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovića čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovića putem adžami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-paša. On je još 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Šama (Damask),  Halepa i Rumelije. Već 1535-36. susreće se na položaju egipatskkog valije, kada je imenovan za člana vezirskog vijeća. Deli Husrev-paša imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na  položaju sandžak-bega u Nigdu, jugoistočno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda živio na svom zijametu u Bosni, pošto je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolović koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-paša Lala, koji je došao u carski saraj uz pomoć Deli Husrev-paše, svog starijeg brata. Mustafa-paša Lala bio je stalno protivnik svog rođaka Mehmed-paše Sokolovića.

     Poznato je da je Mehmed-paša dovodio svoje najbliže rođake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Šemsa se udala za Subab-bega Boljanića, hercegovačkog sandžaka. Otac Dimitrije [ne zna se tačno vjersko porijeklo ovog Bošnjaka] je dobio ime Džemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pašinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovo najbliži rođaci postigli uspješnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-paša nije se zanimao za dovođenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored državničkih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zadužbina i vakufa širom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pašine zadužbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Bečkereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamćen najviše po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolović podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog značaja i velike graditeljske ljepote. To su ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu i vjerovatno Kozju ćupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreže i trgovačkih prometnica, koje se vrši u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Veličanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamašni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bošnjaka, Rustem-paša Opuković i Mehmed-paša Sokolović.

     Nema podataka da je Mehmed-paša Sokolović gradio kršćanske vjerske objekte po Bosni, kao što su to činili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bošnjaci. Tako je, primjera radi, Osman-paša Bošnjak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegovačko-crnogorskoj granici, sagradio džamiju sa medresom i crkvicu. Džamiju, čije su se ruševine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, uništio je još šezdesetih godina VII st. Bajo Pivljanin (Nikolić), poznati hajdučki četobaša u mletačkoj službi.

     Ako Mehmed-paša Sokolović nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske države da 1557. obnovi Pećku patrijaršiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolović, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Općenito se pogrešno smatra da je Makarije bio Mehmed-pašin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemački putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijaršije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljeću, zapisao je hroničar manastira Tronoše kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadašnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatišerif da obnovi "sve manastire crkve." Oba ova kasnija zapisa previđaju činjenicu da u vrijeme obnove Patrijaršije Mehmed-paša nije još bio veliki vezir, nego po rangu treći vezir. Velikim vezirom postat će tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletački bajlo M. Cavalli, piše u jednom svom izvještaju iz augusta 1558. da mu je jedan svećenik, Dubrovčanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh grčkog obreda" došao na taj položaj zahvaljujući podršci "svog strica, koji je paša." Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi kršćani, i latinskog i grčkog obreda, plaćaju jednake namete."

     Turski hroničari, koji su bili veoma obaviješteni o užoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov životni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se može zaključiti da Makarije nije mogao nikako biti mehmed-pašin sinovac. Nije mu to mogao biti čak ni u prvoj pobočnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pašin rođeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna čak ni za rođeno ime.  U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolović, sa tri sina: Derviš-pašom, Ali-begom i Ferhad-pašom. Prema tome, pravi Mehmed-pašin sinovac bio je Ferhad-paša, kliški i bosanski sandžak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Što se tiče Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pašin rođak, s obzirom na činjnicu da je rod Sokolovića bio veoma razgranat.

     Nacionaln-romantičarska je zabluda da je Mehmed-paša radio na obavljanju Pećke Patrijaršije zato što se sjećao svog porijekla i bio mu privržen. Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donošenja odluke da se obnovi Srpska patrijaršija, ali to ne treba veivati ni za kakva osjećanja niti sentimentalna sjećanja, nego isključivo za procjenu osmanskih državnih interesa. Mehmed-paša Sokolović je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, učestovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te kasnije kroz vojevanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman, tako i pravi Osmanlija. On je od početka do kraja bio i ostao iskreno privržen svom novom zakonu, koji je počeo učiti kada mu je bilo već 16-18 godina. Mehmed-paša je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno držanje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su kršćanstvo i jevrejstvo bile religije Božijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim učenjem, on je prema jevrejstvu i kršćanstvu, uključujući tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pružanja državnih garancija njihovim sljedbenicima kao zmijama, odnosno pripadnicima zaštićenih manjina. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-paša prema hrišćanstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osjećanja. Sve je ostalo bilo podređeno političkim interesima osmanske države koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Medhmed-paša Sokolović je svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj državi sačuva njene čvrste islamske temelje. Njegovo ponašanje ukazuje da je smatrao da opasnost po te temelje može doći prije od muslimanskog-logičkog vjerskog misticizma [neispravnog islamskog učenja], nego od nekog hrišćanstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-paša se oštro suprostavljao muslimanskim sinkretističkim i heretičkim učenjima i pokretima što, među ostalim, pokazuje i činjenica da je kao veliki vezir već prve godine svoje službe dao pogubiti Hamzu Bošnjaka.

Historija Bošnjaka, Mustafa Imamović, str. 158-163. - poglavlje: Proces Prihvatanja Islama u Bosni.

Mustafa Imamović je profesor historije države i prava na Pravnom fakultet u Sarajevu. Rođen je 1941. godine u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci. Također je predava na Odjeljenju za historiju Yale Univerziteta (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD. Autor je monografija Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, za koju je dobio republičku nagradu za nauku "Veselin Masleša," zatim Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji. Koautor je monografija Muslimani i bošnjaštvo i Ekonomski genocid nad Muslimanima, kao i knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske povijesti i općenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Do sada mu je više radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.

1