epika

OPĆE OSOBINE EPSKE POEZIJE

Prema Z. Lešić - Čitanka za prvi razred gimnazije

EPIKA (grčki: epos, riječ, govor, a zatim i priča, pričanje) skupni je naziv za književna djela u kojima se pripovijeda o nekim događajima koji su se dogodili — ili se misli da su se dogodili — u prošlosti. Kako su ti događaji završeni, o njima se može govoriti mirno, staloženo, sa odstojanja, kao o nečemu što je prošlo i na što se više ne može uticati. Ustvari, epika predstavlja jednu od temeljnih mogućnosti književnog stvaranja: epsko pripovijedanje, lirsko izražavanje i dramsko prikazivanje. U tom smislu ona je jedan od tri tradicionalna "književna roda": epika, lirika i drama. Po tom tradicionalnom tumačenju u epiku spadaju: ep i epska pjesma, ali i roman i pripovijetka, u kojima je osnovni postupak također pripovijedanje. Međutim, u novije vrijeme roman i pripovijetka se izdvajaju kao posebna književna vrsta, tzv. pripovjedačka proza, koja može, ali ne mora imati epska obilježja.

Epska poezija je prvobitno nastajala u usmenoj književnosti i čuvala se i prenosila u usmenoj književnoj tradiciji, koju, kao svoje duhovno nasljeđe čuva i prenosi cijela jedna narodna zajednica. Zato su u epskoj poeziji u najvećoj mjeri ispoljena kolektivna shvatanja i vjerovanja, i to iz onog vremena kada se medu članovima jedne zajednice tek počela razvijati svijest o zajedničkim interesima i osjećanje pripadnosti narodu kao jedinstvenom nacionalnom kolektivu. Zbog toga prva epska pjesnička djela predstavljaju svojevrsne priče o djetinjstvu jednog naroda, u kojima je izražen tzv. prvobitni, primitivni mentalitet. Taj mentalitet se najviše ogleda u osjećanju slabosti pred silama objektivnog svijeta, kojima su ljudi pridavali natprirodni značaj i koje su mogli protumačiti jedino pomoću mitova. Zato je drevna epska poezija, kakva je Homerova, puna mitskih priča.

MIT I MITSKA SLIKA SVIJETA U ANTIČKOJ KNJIŽEVNOSTI

Homerovi spjevovi, kao i cijela antička književnost, izražavaju jedno posebno, historijski uvjetovano shvaćanje svijeta, koje nazivamo mitskim. U to drevno doba ljudi nisu razumijevali pojave u prirodi, niti poznavali prirodne zakone, pa su stajali pred prirodom kao pred velikom tajnom, začuđeni, zadivljeni, zaplašeni. U nemogućnosti da ih objasne oni su pojave u prirodi i životu tumačili pomoću mitova, tj. svojevrsnih fantastičnih priča, u kojima su do izražaja dolazila kolektivna shvaćanja, vjerovanja i snovi, kao i ukupno duhovno nasljeđe jedne ljudske zajednice.

MIT (grčki: mythos, priča) predstavlja prvobitno tumačenje zbivanja u svijetu, i to na osnovu jednog drevnog, u suštini iracionalnog, kolektivnog saznanja. Zato je mit po pravilu priča o natprirodnim, božanskim silama, pomoću kojih je drevni čovjek objašnjavao svijet u kojem je živio. Te sile su obično zamišljene u obliku antropomorfnih, čovjekolikih bogova i polubogova, koji obitavaju u jednom izdvojenom, ali dobro organiziranom svijetu. (Stari Grci su vjerovali da je sjedište bogova na planini Olimp i da s Olimpa oni upravljaju ne samo zbivanjima u prirodi već i ljudskim sudbinama).

Mit je predstavljao osnovni način na koji je prvobitni čovjek mislio o svijetu oko sebe i o pojavama u njemu. Mitovi su mu objašnjavali porijeklo svijeta, nastanak nebeskih tijela, životinja i biljaka, pojave u prirodi, ali isto tako i uzroke historijskih zbivanja (ratova i dr.). Ali mit je bio i izraz čovjekovih snova, strahova, čežnji i nada. Zbog toga je on predstavljao i prvi vid čovjekovog duhovnog stvaranja. U njemu je on pomoću svoje mašte tumačio život, ali i izražavao svoja shvatanja i osjećanja svijeta i prepuštao se svojim maštanjima. Zato su mitovi - i mitska slika svijeta uopće - činili prirodnu osnovu svekolike književnosti i umjetnosti starih naroda. Staviše, ti stari mitovi su i kasnije služili umjetnicima kao nepresušno vrelo inspiracije. Oni su u tom čudesnom, često uistinu sasvim fantastičnom, ali i veoma poetičnom mitskom svijetu nalazili već gotove slike, likove, fabule i

simbole, koji su ispunjeni jednim dubljim, općeljudskim smislom i koji su zato sposobni da trajno govore o čovjekovom položaju u svijetu. A ličnosti iz mitova nikad ne predstavljaju neke zasebne, individualizirane likove, već su tzv. arhetipovi, tj. oličenja nekih prastarih općeljudskih iskustava. Mit o Prometeju, koji je bogovima ukrao vatru i darovao je ljudima, pa je zbog toga bio za vječna vremena prikovan na kavkaske stijene, mit o Orfeju, koji je svojim čarobnim pjevanjem krotio divlje zvijeri i pokretao stijene, mit o Sizifu, koji je bio kažnjen da vječno gura isti kamen uz brdo, i mnogi drugi antički mitovi stalno se iznova javljaju u evropskoj književnosti i umjetnosti, jer su u njima izražene teme koje imaju općeljudski značaj, zbog čega se umjetnici u svim vremenima njima vraćaju i iznova ih obraduju i tumače.

Prometejske vatre

Prometej se suprotstavio bogu Zeusu kad je ovaj odlučio uništiti ljudski rod. Ukrao je vatru s Olimpa i dao je ljudima, naučio ih je obrađivati zemlju, naučio ih anatima, računanju, čitanju... Zeus ga je, naravno, kaznio zbog toga: prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a ogromni je orao svaki dan dolazio i jeo mu jetru.
Sizifov posao

Sizif je dvaput nadmudrio boga smrti. Zbog toga su se ljudi prestali bojati bogova i prestali su umirati. Zato ga je Had, vladar podzemnoga svijeta kaznio. Vječno gura kamen do vrha planine, ali se kamen s vrha svaki put otkotrlja i Sizif mora sve ispočetka.
Tantalove muke

Zbog svoje bahatrosti Tantal je bio osuđen da živi vječno gladan, žedan i u strahu. Stajao je u vodi, ali se ona izmicala kad bi htio priti. Nad glavom mu je visjelo zrelo voće, ali je izmicalčo kad bi ga htio jesti. Iznad njega je bila ogromna stijena koja mu se svaki čas mogla stučiti na glavu...
Ikarov let
Ikar i njegov otac Dedal morali su pobjeći s otoka Krete, a nije bilo drugoga načina nego da pobjegnu zrakom. Zato je Dedal napravio krila od ptičjega perja i zalijepio ih voskom. Upozorio je Ikara da ne smije letjeti previsoko, da mu sunce ne rastopi vosak na krilima, ali Ikara je let toliko zanio da je zaboravio očevo upozorenje.
Edipov kompleks Edipovu ocu Laju dosuđeno je strašno- prokletstvo: da će ga ubiti vlastiti sin i nakon toga se oženiti svojom majkom. Zato je otac Edipa osakatio i ostavio ga u planini da ga pojedu divlje zvijeri. Edipa su pastiri odnijeli korintskome kralju koji ga je odgojio kao svoga sina. Edip je stvarno, i ne znajući da mu je Laj otac, ubio svoga oca i oženio se majkom. Kad je shvatio da je oženjen vlastitom majkom, Edip se oslijepio, ali je Lajovo prokletstvo tada prešlo na Edipovu djecu: Antigonu, njezinu braću i sestru.
Pandorina kutija
Pandoru su bogovi napravili od zemlje, po Zeusovoj naredbi. Obdarili su je svim ljepotama i dražestima i poslali je na zemlju medu ljude. Pri polasku darovali su joj kutijicu u koju nije smjela zaviriti. U kutijici su bila zatvorena sva zla kojiuma je Zeus namjeravao uništiti ljudski rod: bolesti, gladi, ratovi... Pandora je, dakako, zavirila u kutijicu i zla iz kutije raširila su se medu ljudima. Kad je vidjela što je učinila, brzo je zatvorila kutijicu, tako da je u njoj ostala još samo nada.

Osnovne osobine epske poezije proizišle su iz situacije u kojoj je ona nastajala. Naime, epski pjesnik (u staroj Grčkoj se on zvao rapsod) pričao je skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike istog naroda, koji imaju zajedničke životne probleme, zajedničke ideale i etička shvaćanja, zajednički i jedinstven pogled na povijest svoga naroda. Zato je epski pjesnik okosnicu sadržaja svoje pjesme (t.j. fabulu) uzimao iz povijesti i legendi svog naroda. On je pričao o onim ličnostima i događajima koji su bili značajni za taj narod. Ali je pjesnik, pri tome, davao krila svojoj mašti, pa je idealizirao prošlost o kojoj je pjevao i historijske ličnosti pretvarao u epske junake, u heroje, koji oličavaju kolektivne ideale, etičke vrijednosti i težnje cijelog naroda. Historijsko jezgro njegove pjesme preobražavalo se i pretvaralo u jedan novi svijet, epski svijet, koji se često mnogo udaljavao od historijske istine, ali koji je utoliko više postajao umjetnički izraz shvaćanja i vjerovanja čitave zajednice.

U toj početnoj situaciji u kojoj je nastajala epska poezija je dobila i svoja osnovna stilska obilježja, koja su se - kao karakterističan epski stil - zadržala i u kasnijem epskom pjesništvu.

EPSKA POEZIJA je naziv kojim se danas označavaju klasični oblici epike (ep i epska pjesma), koji su po pravilu stvarani u stihu. Epska poezija je nastala veoma davno, i to najprije u okviru usmenog književnog stvaranja. Epski pjevač (Grci su ga zvali rapsod) pričao je skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je svoje priče uzimao iz prošlosti te zajednice i opjevao podvige njenih slavnih junaka. Pri tome je on idealizirao i narodnu prošlost i narodne junake.

EPSKI JUNAK je književni lik koji je predstavljen kao heroj. On se po svojoj snazi, hrabrosti, mudrosti ili vještini ističe nad ostalim ljudima, pa se lahko suprotstavlja svemu onome što je u prošlosti ugrožavalo opstanak narodne zajednice čiji je on herojski predstavnik. Zato obično djeluje monumentalno, kao spomenik ratničkoj slavi i ratničkim vrlinama. A to često onda ide na uštrb njegove psihološke iznijansiranosti: on je više junak nego pojedinac s osobenim i sasvim individualnim duhovnim i moralnim karakteristikama.

1. Svojim slušaocima epski pjesnik priča o nekom zbivanju koje je davno završeno i koje se smireno i u cjelini može prikazati kao prošla radnja. Zato pjesnik svojom pričom obuhvata tok toga zbivanja u svoj njegovoj širini, zadržavajući se na mnogim njegovim pojedinostima. On prikazuje događaje, pa nam se čini kao da ih vidi svojim očima, on detaljno opisuje junake i mjesto zbivanja, on pripovijeda o onome što se događalo u međuvremenu i prije prikazanih događaja, on pušta da same ličnosti razgovaraju i u razgovoru iskazuju svoje težnje ili pričaju svoje životne sudbine. Pri tome epski pjesnik ne ispoljava svoja osjećanja, ni svoje simpatije, već o svemu govori smireno i pribrano. Zato epsku naraciju karakterizira epska objektivnost, odnosno odsustvo subjektivnog raspoloženja pjesnika.

EPSKA NARACIJA je poseban tip pripovijedanja, u kojem se događaji koji čine fabulu izlažu kao nešto što je davno prošlo i što je, kao takvo, nezavisno od pripovjedačeve volje i od njegovih subjektivnih stavova. O tim događajima se može pripovijedati objektivno i mirno, bez žurbe, sa zadržavanjem na svakoj zanimljivoj pojedinosti. Otuda su retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje), epska opširnost (detaljno opisivanje pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo pjevačevog ličnog emocionalnog angažiranja) - glavne i vrlo uočljive karakteristike epskog stila.

2. Osnovnu kompozicionu jedinicu epskog djela predstavlja epski prizor, u kojem se predočava pojedinačan trenutak u razvoju epske fabule. Kako je epski pjesnik zaokupljen spoljnim događajima, on uvijek nastoji da ih u nizu prizora što detaljnije i živopisnije prikaže. Pa iako sam rijetko govori o onome što se zbiva u duši njegovih ličnosti, on često pušta da one same iskažu svoja osjećanja, želje i težnje. (Monolozi i dijalozi epskih junaka sastavni su dio epskog prizora.)

EPSKI PRIZOR je osnovn kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se pojedini događaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu, tako da pripovijedanje prelazi u prikazivanje. Sastavni dio epskog prizora je redovno dijalog, jer epski pjevač pušta da njegovi junaci sami u međusobnom razgovoru izraze svoje težnje i raspoloženja.

3. Epski pjesnik ne žuri da nas dovede do konačnog ishoda događaja. Naprotiv, on stalno zadržava razvoj radnje različitim postupcima retardacije: često se zadržava na pojedinim sporednim događajima i razvija ih u zasebne epizode; naširoko opisuje oružje, odijelo, izgled svoga junaka i njegovo spremanje za borbu; prekida priču i vraća se na neke ranije događaje koji objašnjavaju ono o čemu govori. Sve to stvara karakterističan dojam epske opširnosti. Uz to, on se često služi istim riječima u opisivanju sličnih situacija: stalnim epitetima, uobičajenim poređenjima, ustaljenim rečeničkim sklopovima, kao i shematiziranim redoslijedom detalja u opisu i prikazivanju ličnosti i radnji. Zato su za epski stil karakteristične tzv. epske formule, tj. fiksirani jezički iskazi koji se ponavljaju u različitim pjesmama kad se god govori o istim stvarima ili situacijama.

EPIZODA je pojedinačan događaj u nekoj priči. Može predstavljati odstupanje (digresiju) od jedne cjelovite i jedinstvene radnje, kao što se ponekad događa u dramama, a može biti samo jedan u nizu labavo povezanih događaja koji čine neku dužu priču, kao što je često u epovima i dužim epskim pjesmama. Ponekad se može razviti u zasebnu priču i osamostaliti. Ali i tada obično ima određenu funkciju u cjelini književnog djela,, pa je na neki način uvijek umjetnički motivirana (opravdana).

4. Pošto priča o događajima i ličnostima koji imaju veliki značaj za njega, njegove slušaoce i njegov narod, epski pjesnik pridaje svom kazivanju jedan svečan i uzvišen ton, izražavajući tako čežnju za minulim herojskim vremenima. Taj ton dolazi do izražaja u veličanstvenim opisima, u maštovitim poređenjima, u razvijenim alegorijama, u jakim hiperbolama, čestim i lijepim epitetima. Taj svečani ton epske naracije dolazi do izražaja i u stihu, koji je ujednačen i mirno dostojanstven i koji obično svi epski pjesnici u jednoj narodnoj zajednici prihvataju kao uobičajen i tradicionalan epski stih. (Tako je u starogrčkoj epici općenito bio usvojen heksametar, a u narodnoj poeziji južnoslavenskih naroda epski deseterac).

HEKSAMETAR - U antičkoj poeziji stih se gradio smjenjivanjem dugih (—) i kratkih (u) slogova, koji su u različitim kombinacijama davali stope kao osnovne ritmičke taktove. Glavne stope bile su: trohej (dugi i kratki slog), jamb (kratki i dugi slog), spondej (dva duga sloga) i daktil (jedan dugi i dva kratka sloga). Homerovi epovi su ispjevani u stihu koji se zove heksametar.

To je stih od šest metričkih jedinica, i to od pet daktila i jednog spondeja:

— uu | — uu | — uu | —uu | —uu | — —.

Pod uticajem Homerovih epova heksametar su upotrebljavali mnogi kasniji evropski pjesnici, prilagodavajući ga fonološkim osobinama svog maternjeg jezika i metričkim karakteristikama poezije koja je na njihovom jeziku pisana. Između ostalih tim stihom su svoje pjesme pisali Vojislav Ilić, Silvije Strahimir Kranjčević i Musa Ćazim Ćatić. (Pogledajte, kao primjer, Ćatićevu pjesmu "Ja sam vjerni rob ljepote".)

Epske vrste ( Prema Dragutin Rosandić - Hrvatski jezik i književnost 1):

Kratki oblici (male epske forme)

Duži oblici (veće epske forme)

 

ep

roman

narodni (usmeni) oblici

autorski oblici

narodni

autorski

 

 

:vic
mit
anegdota
legenda
basna
pripovijetka
bajka
epska pjesma

basna
bajka
legenda
pripovijetka
novela
kratka priča
anegdota
trivijalna proza

povijesno-
-junački

povijesno-
-junački
viteški
religijski
idilični
životinjski
didaktički
fil
ozofski

pustlovni
kriminalistički
povijesni
socijalni
psihološki
humoristički
publicistički
satirični
filozofski

roman zbivanja
roman prostora
roman lika
roman rijeka
ciklički roman
poetski roman
roman ideja
roman esej
dokumentaristički

 

Vrste romana
Roman možemo razvrstati i ovako:

1 prema predmetu odnosno tematici:

avanturistički:

viteški (pikarski)
kriminalistički (detektivski)
fantastični
"robinzonade"
vilinski
feljtonski ("novinski roman")
egzotični

porodični
društveni
socijalni ( roman naravi )
istorijski
seoski (pastoralni)
idilični
gradski
zavičajni
religiozni
psihološki
ljubavni

2 prema estetičkim kategorijama idejnog i emocionalnog stava samog pisca:

osjećajni (sentimentalni, lični)
idealistički (poski
humoristički
satirični

idejni
real
istički (naturalistički)
tendenciozni
religiozno -mistični
didaktični
pedagoški
filozofski
romani s tezom
moderni
roman struje svijesti
roman esej

3 prema načinu kazivanja:

pričanje u trećem licu
pričanje u prvom licu
u obliku dnevnika
u obliku pisama
u obliku dijaloga
roman hronika
autorski roman
"ja-roman"
personalni (kad lik priča)

4 prema kompozicionoj strukturi:
a) prema jednim teoretičarima: roman prstenaste konstrukcije
roman lančane, stepenaste ostrukcije
roman paralelne konstrukcije
b) prema drugim teoretičarima: roman vremena
roman prostora
roman događaja (roman zbivanja)
roman lika
c) prema trećim teoretičarima: ciklički roman (roman "rijeka")
5 prema umjetničkom rangu i čitaocima kojim je namijenjen:
bestseller
trivijalni ("prostački")
zabavni
puti (kosmički)
klasični
sportski
roman o životinjama
dječji roman
Omeragic

 

1