Postmoderna knjizevnost

POSMODERNA KNJIŽEVNOST (postmodernizam)

POSTMODERNA: Pojam teorije kulture i umjetnosti, zasnovan krajem pedesetih. Odlikuje ga distanciranje generacije umjetnika od estetske osnove moderne. Postmoderna odbija inovacijske težnje moderne, smatrajući ih automatiziranim i etabliranim. S druge strane, ona se ugleda na modernističko zahtijevanje otvorenosti umjetničkog djela. Karakteristična odlika postmoderne jeste ekstremni stilski pluralizam koji – kao u arhitekturi – najčešće završava u miksturi detalja iz različitih perioda. Osnovno polazište jeste to da se u književnosti, filmu, arhitekturi i pozorištu ništa novo ne može stvoriti (ovaj stav je svojevremno imao i Thomas Mann) odvelo je umjetnike u igru sa različitim materijalima. Osvrt na povijest i tradiciju ispostavio se kao pokušaj da se stvaralački postupci kolažiraju u jedno. Pritom se svjesno brišu granice između kiča i umjetnosti, masovne i visoke kulture ( najbolji primjer predstavlja controversial American artist Jeff Koons). Sinonimi za postmodernu su transavangarda i kasna moderna, pri čemu posljednji termin, kasna moderna, pomiruje antitezu između moderne i postmoderne.

1. EINLEITUNG Die Postmoderne lehnt das Innovationsstreben der Moderne ab und diffamiert dieses selbst als automatisiert und etabliert. Andererseits wird mit der Forderung einer prinzipiellen Offenheit des Kunstwerkes auf die Moderne Bezug genommen. Charakteristisches Element der Postmoderne ist ein extremer Stilpluralismus, der – etwa in der Architektur – oftmals in einer Anhäufung von Zitaten verschiedenster Kunstperioden kulminiert. Der Grundsatz, dass in Literatur, Film, Architektur und bildender Kunst nichts Neues mehr zu schaffen sei (eine Position, die freilich schon Thomas Mann vertrat), führt hier zum spielerischen Umgang mit vorhandenem Material. Die anscheinende ???Rückbesinnung" auf Geschichte und Traditionen aber erweist sich als Versuch, die überlieferten Verfahrensweisen zu einem neuen Ganzen zu collagieren. Dabei werden Grenzen zwischen Kitsch und Kunst, Massenkultur und elitärer Kunstauffassung bewusst verwischt (herausragendes Beispiel hierfür ist etwa der Künstler Jeff Koons). Synonyme zu Postmoderne sind Transavantgarde und Spätmoderne, wobei der letztere Begriff die krasse Antithese zwischen Postmoderne und Moderne mildert. Ihr pluralistisches Selbstverständnis hat der Postmoderne des Öfteren den Vorwurf der Beliebigkeit eingebracht.

POSTMODERNA LITERATURA: Već u Bdjenje nad Finneganom / Finnengans Wakeu, 1939/. Jamesa Joycea osjetan je kasnomodernistički pokušaj beskonačne refleksije dostupnog književnog materijala u jednom istovremeno babilonskom univerzalnom jeziku. A sada obratimo pažnju na fenomene na osnovu kojih možemo prepoznati postmodernu eksperimentalnu književnost. U eksperimentalnim romanima (dominirajućoj formi postmoderne), u principu, nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Tradicionalne pripovjedačke strukture se razvaljuju, karikiraju i miksaju – priča više ne teče pravolinijski. Tu su također inovacije u načinu pričanja: monolog i upravni govor zamjenjuju dotadašnje opise, i dijaloge. Do izražaja dolazi i intertekstualnost – tekst koji pišemo krade misli i rečenice iz nekih drugih tekstova, spominjemo naslove nekih knjiga iz prošlosti, pa tako ono što pišemo komunicira sa prošlim tekstovima. Mnogo se koristi tehnika montaže, a nezaobilazna je, naravno, ironija. Mjesto uređenosti zauzima haos, umjesto opipljivosti tu je apstrakcija; mimezis kao tradicionalno podražavanje stvarnosti najčešće iščezava. Postmoderni roman želi šokirati, začuditi, poreći i zanijemiti čitaoca, a sve to radi strategijski, tako što estetski iskorištava slučajnost.

Postmoderna otkriva magiju, intuiciju, novu osjećajnost, postavljajući je na isti stepen sa znanstvenim vrijednostima, želeći pritom postići demokratiju. Izgleda da je se ne tiču sve opasnosti toga čina.

Nakon Joycea, najava književne postmoderne dolazi od Argentinca Jorge Luisa Borgesa. U svojim knjigama, on je stvorio jedan enciklopedijski tekstualni univerzum, u kojem vlastiti tekst korespondira sa mnogim drugim. Ova intertekstualna igra najbolje se primjetna u Borgesovoj priči Babilonska biblioteka (1944.), koja cijelu postmodernu poetiku predočava u slici beskonačne, iracionalne biblioteke. U Italiji ovu tradiciju slijedi Italo Calvino.
Važan predhodnik postmodernog pripovjedačkog umijeća jeste
Thomas Pynchon, koji je još u ranijim tekstovima u svoju literarnu strategiju uključivao ironiziranje profesionaliziranja postmoderne recepcije.

U Njemačkoj, program postmoderne 1982. formulira komedija Kaldewey, Farce Bothoa Straussa, integrirajući time teoretsku nadgradnju u teatarsku predstavu: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena. Ostali njemački predstavnici su Peter Handke i Christoph Ransmayer, a u USA William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles i Paul Auster, u Latinskoj Americi – Julio Cortazar i Mario Vagas Llosa. U Francuskoj je postmodernu književnu tradiciju inicirao novi roman sa svojim naglaskom na umjetnom u umjetnosti. Alain Robbe – Grilletova igra sa žanrovima (krimi, detektivskim i ljubavnim romanom) najbolja je odrednica postmoderne – preuzeta vjerovatno od Vladimira Nabokova. Veliki ljubitelj Borgesa, Umberto Eco se u svom bestselleru Ime ruže kretao u okviru srednjovjekovnog krimi romana, koji objedinjuje mnoge postmoderne i semiotičke značajke u književnu cjelinu. Ostali predstavnici književne postmoderne su Salman Rushdie (Midnight’s children, 1981.), Doris Lessing (Canopus in argus, 1979. – 1985.) i surrealistička bajka Bloody chamber (1979.) Angele Carter. I u postkomunističkom SSSR-u autori su pokušali skrenuti sa puta socijalnog realizma, literarno sjedinjujući nesigurnost i heterogenost svakidašnjice sa poetikom postmoderne. Reprezentativna odlika u ovom slučaju je groteska.

2. POSTMODERNE LITERATUR Bereits in Finnegans Wake (1939) von James Joyce ist der spätmodernistische Versuch einer unendlichen Reflexion vorhandenen Literaturmaterials in einer gleichsam babylonischen Universalsprache spürbar. Ein weiterer Wegbereiter der literarischen Postmoderne war der Argentinier Jorge Luis Borges. Mit seinen Büchern schuf er ein enzyklopädisches Textuniversum, in dem eigener Text mit Fremdtext korrespondiert. Dieses intertextuelle Spiel kommt am eindrucksvollsten in Borges’ Erzählung Die Bibliothek von Babel (1944) zum Ausdruck, die das postmoderne Verfahren im Bild einer unendlichen, letztlich rational nicht mehr fassbaren Bücherei imaginiert. In Italien folgte Italo Calvino dieser Tradition. Ein wichtiger früher Vertreter postmoderner Erzählkunst ist Thomas Pynchon, der bereits in den frühen Texten des Spätzünder-Bandes selbst die ironische Kritik an einer Professionalisierung postmoderner Rezeption (???Rat das Zitat") in die literarische Strategie miteinbezieht. In Deutschland formuliert die Komödie Kaldewey, Farce von Botho Strauß 1982 das Programm der Postmoderne und integriert damit einen theoretischen Überbau ins (Theater-)Spiel: ???Diese Zeit, die sammelt viele Zeiten ein". Weitere deutschsprachige Vertreter sind Peter Handke und Christoph Ransmayer. In den USA sind William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles oder Paul Auster, in Lateinamerika Julio Cortázar und Mario Vagas Llosa der Postmoderne zuzurechnen. In Frankreich initiierte der Nouveau roman mit seiner Betonung des Künstlichen der Kunst eine postmoderne Literaturtradition. Alain Robbe-Grillets Spiel mit bestimmten Gattungsmustern (Kriminal-, Detektiv- und Liebesroman) ist ein hervorstechendes Merkmal der Postmoderne – es wurde etwa von Vladimir Nabokov vorweggenommen. Der Borges-Verehrer Umberto Eco legte mit seinem Bestseller Der Name der Rose einen mittelalterlichen Kriminalroman vor, der postmoderne und semiotische Theorie zu einem literarischen Konglomerat verknüpft. Weitere Beispiele für postmodernes Schreiben sind Salman Rushdies Midnight’s Children (1981, Mitternachtskinder), Doris Lessings Canopus in Argus (1979-1985) und Angela Carters surrealistisches Märchen Bloody Chamber (1979, Blaubarts Zimmer). Auch in der postkommunistischen Sowjetunion versuchen Autoren in einer Abkehr von den Schreibvorgaben des sozialistischen Realismus die Unsicherheit und Heterogenität ihrer Gegenwart mit postmodernen Verfahren literarisch zu fixieren. Hervorstechendes Stilmerkmal hierbei ist vor allem die Groteske.

Italo Calvino, Italo Kalvino, Kuba, 1923-1985, Ako jedne zimske noći neki putnik , 1979
Max Frisch, Marks Friš , 1911-1991 (Recimo da mi je ime Gatenbein/Gatenbajn/1964),

FRISCH, MAX , švicarski dramatičar i romanopisac. Poznat po romanima Stiller (1954), Homo faber (1957) i Zovite me Gantenbajn (Mein Name sei Gantenbein, 1964), od kojih je posljednji zanimljiv i zbog igre pripovjedačkim mogućnostima.

Prevodi: Štiler (V Stojić), Beograd 1962; Homo Faber (O. Trebičnik), Novi Sad 1962; Ricimo da mi je ime Gantenbein (M Mihaljević), Zagreb, 1970.

Thomas Pynchon, Tomas Pinčon, (Objava broja 49 / The Crying of Lot 49 / 1966),

Botho Strauss, komedija Kaldewey, Farce, teatarska predstava: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena

Peter Handke, b.1942, Austria

Christoph Ransmayer, 1954, Austria, philosoph

William Seward Burroughs , 1914 -1997

Kurt Vonnegut b.1922 -

Robert Lowell Coover b.1932-

John Fowles, Džon Foulz, born 1926, Ženska francuskog poručnika ; The French Lieutenant's Woman, 1969

Meryl Streep / Jeremy Irons

Preuzevši analitičku poziciju tzv. metahistorije (Hayden White, Dominick LaCapra), Linda Hutcheon historiografsku metafikciju, žanr konstitutivnan za poetiku posmodernizma, opisuje kao pripovjednu prozu koja kroz naraciju o povijesti preispituje vlastiti iskaz, i stoga se konstituira kao preplet književne teorije, povijesti i pripovijedanja. Naglasak je stavljen kako na analizu romana koji taj žanr konstituiraju (i ujedno preispituju), tako i na analizu njegovih postojećih opisa (Linda Hutcheon, Brian McHale), posebno s obzirom na izrazit interes te proze za historizaciju institucija znanja i akademske zajednice, te za pitanja simboličkoga kapitala, socijalne legitimacije i politike prikazivačkih praksi. Podloga za diskusiju mogu biti romani: Žena francuskog poručnika Johna Fowlesa, Ime ruže Umberta Eca, Krasan posao Davida Lodgea, Foe Johna M. Coetzeeja, Iza zastora u muzeju Kate Atkinson i Alias Grace Margaret Atwood.

David Lodge Born in South London on 28 January 1935, Krasan posao /Nice work/ 1988
John M. Coetzee South Africa b. 1940, Foe : [novel]. – London : Secker & Warburg, 1986
Kate Atkinson was born in York in 1951, Iza zastora u muzeju Her first novel, Behind the Scenes at the Museum (1995), won the 1995 Whitbread Book of the Year award…
Margaret Atwood. Born: 18 November, 1939. Ottawa, Ontario.Canadian Poets, novel Alias Grace; McClelland & Stewart, 1996; Bloomsbury, 1996; Doubleday, 1996.

 

Paul Auster b.1947-

Julio Cortazar, Hulio Kortesar, Argentina, 1914-1984 (Školice, 1963),

Mario Vargas Llosa, Mario Vargas Ljosa, b.1936, Peru, Grad i pitomci, 1962

Alain Robbe – Grillet

Vladimir Nabokov b.1899-1977

Umberto_Eco, Umberto Eko, b.1932, Ime ruže, 1980

Salman Rushdie, (born June 19, 1947, in Bombay, India) Midnight’s children, 1980. The novel won the 1981 Booker Prize and was later awarded the 'Booker of Bookers' prize in 1993 - being the best novel to be awarded the Booker Prize in its first 25 years.

Doris Lessing , 1919, Canopus in argus, 1979/1985, Doris May ( Taylor ) Lessing (1919- ), Großbritannien

Angela Olive Carter, 1940-1992, Bloody chamber,1979

 

Postmoderna;

  • utjecaj filma, televizije i novih medija na tehniku postmoderne proze (od Mailera, preko Updikea, Coovera i Pynchona do B. E. Ellisa, DeLilla i "cyberpunk" romana,
  • Proza "ontološkog stresa": Fuentes, Calvino, Abish
  • "Novi" teatar šezdesetih

(Allan Kaprow/ Ken Dewey - Action Theatre

Claes Oldenburg - Ray Gun Theatre

Carolee Schneemann - Kinetic Theatre),

  • postmoderna u pjesništvu

 

Postmoderna proza i "cyberpunk" roman:

Norman Mailer b.1923-

John Updike b.1932-

John Updike (March 18, 1932 - ) is a novelist and short story author born in Shillington, Pennsylvania. Updike's most famous works are his Rabbit series (Rabbit, Run; Rabbit Redux; Rabbit is Rich; Rabbit at Rest and Rabbit, Remembered), but this series isn't what made him famous. Updike is well known for his prolific writing, having published about 30 novels and short story collections, as well as some literary criticism. His career is often viewed as an unending series of accomplishments, rather than one great pinnacle. He favors realism in his writing; for instance the opening of Rabbit, Run, spans several pages describing a pick-up basketball game in intricate detail. Most of his novels follow this style at least loosely, and generally feature everyday people in middle America. He on occasion abandons this setting, for instance in The Witches of Eastwick (a novel about witches, later made into a movie of the same name), The Coup (about a fictional Cold War era African dictatorship), and in his most recent work, Claudius and Gertrude (a prelude to the story of Hamlet). His most common themes are probably sex and death, and how they work together. He's a well known and practicing critic, and is often in the center of critical wars of words, including being called one of three stooges by Tom Wolfe ( the other two were John Irving and Norman Mailer). Updike has also been involved in critical duels with Gore Vidal, another author notorious for his criticisms.

His novels Rabbit, Run (1960), Couples (1978) and Pulitzer winner Rabbit is Rich (1981) exemplify his sophisticated take on contemporary middle-class tragedy. Prolific as all get-out, Updike has also written numerous short stories and poems, and in 1997 he engineered a group-written mystery story on the Internet.

Robert Lowell Coover b.1932-

 Za popularizaciju hipertekstualne književnosti u njezinom začetku zaslužan je i jedan od najpoznatijih postmodernističkih autora - Robert Coover. Coover pokreće Radionice za hipertekstualnu prozu na Sveučilištu Brown. Projekt Hypertext Hotel zasniva se na skupnom pisanju. Devedesete označavaju i procvat teorije hiperteksta. Najpoznatiji teoretičari i propagatori tog oblika pismenosti su profesori Sveučilišta u Baltimoreu - George Landow, Michael Joyce, te Stuart Moulthrop i Nancy Kaplan.

Hipertekst Termin je šezdesetih godina prošlog stoljeća skovao Theodor H. Nelson i definirao ga kao: "nesekvencijalno pisanje - tekst koji se grana i omogućuje čitatelju izbor, a najbolje ga je čitati na interaktivnom ekranu". Hipertekst se sastoji od odsječaka tekstualne građe ili leksija (riječi, video klipova, zvučnih zapisa, i slično) i niza veza ili linkova koje vode od jednog odsječka ili čvora do drugih [5]

Teorija hipertekst tretira kao nastavak težnji koje su se u književnosti javljale u djelima koja su nelinearnost pokušala simulirati u tiskanom mediju, a naročito od modernističkih romana. Prvenstveno se misli na na tehnike pisanja kao što su struja svijesti, metatekstualnost, citatnost, a koje se opiru linearnom i hijerarhijskom poretku koje ustanovljava tisak, a utjelovljuju nehijerarhičnost i asocijativnu organizaciju motiva. Zbog toga povijesti hiperteksta često 'ulaze' i razdoblja prije kompjutora.

Često navođeni prethodnici interaktivne fikcije su nadrealisti, futuristi, dadaisti (čitava tradicija eksperimenta), romani struje svijesti (James Joyce, Wiginia Woolf, Ezra Pound, Thomas Stearns Eliot), postmoderna književnost (Thomas Pynchon, Robert Coover, Italo Calvino i dr.). Usporedbe sežu i do osamnaestostoljetnih "romana kao razgovora" i Laurencea Sternea. Najčešće se zbog sklonosti eksperimentu kao prethodnici digitalne poezije navode Stéphane Mallarmé, Guillaume Apollinaire, dadaisti i konkretisti...

Hipertekstualna organizacija tekstova povezuje se i s knjižničkom i enciklopedijskom organizacijom, pa se knjižnica i enciklopedija nazivaju i "protohipertekstovima". Riječ je o arbitrarnoj organizaciji podataka pri kojoj je čitateljska najmjera ta koja stvara redoslijed pristupa podacima [1].

Neki su u definiciji elektroničkog teksta otišli i dalje. Espen J. Aarseth definira sajbertekst kao "svaki sustav koji uključuje informacijsku povratnu petlju". Na taj način se sajbertekst ne ograničava samo na kompjutorsku ili elektroničku tekstualnost. Arsethovi primjeri sajberteksta. obuhvaćaju svaki oblik nelinearnosti - od natpisa na egipadskim hramovima do Apolliaireovih "kaligrama", od kompjuterskih tekstualnih igara do hipertekstova.

Ted Nelson and Xanadu Theodor Holm Nelson, born 1937, obtained his BA in philosophy from Swarthmore College. In 1960, he was a masters student in sociology at Harvard. Shortly after enroling in a computer course for the humanities, he was struck by a vision of what could be. For his term project, he attempted to devise a text-handling system which would allow writers to revise, compare, and undo their work easily. Considering that he was writing in Assembler language on a mainframe, in the days before "word processing" had been invented, it was not surprising that his attempt fell short of completion. Five years later, he gave his first paper at the annual conference of the Association of Computing Machinery (ACM). It was around this time that he coined the term "hypertext."

Since that date, Nelson has been pursuing his dream, a software framework he named Xanadu, after Coleridge's "Kubla Khan" (he came up with the name while working for a publisher). This he describes at length in Literary Machines, calling it a "magic place of literary memory" (1/30).

The Xanadu software is as mythic as the place after which it was named. In Dream Machines, published in 1974, Nelson announced that it would be ready for release by 1976 (56). In the 1987 edition of Literary Machines, the due date was 1988 (0/5). The development of Xanadu was given a large boost in early 1988 when Autodesk (the company which made their fortune from AutoCAD) bought the Xanadu Operating Company. Code for a prototype of part of the system was made public later that year. In an article published in Byte in January 1988, Nelson expected to be fully completed by 1991 (299). Then, nothing. Autodesk has since relinquished interest in Xanadu.

Nelson's conception of hypertext is a rich one. Dream Machines describes hypergrams (branching pictures), hypermaps (with transparent overlays), and branching movies, such as the film at the Czechoslovakian Pavilion at Expo '67 (44). The modular layout of this book attempts to impart the interconnectedness of knowledge which hypertext can convey. Its large format, hand-drawn illustrations, and irreverent tone were inspired by Stewart Brand's Whole Earth Review. Flip the book over, and you'll find a second polemic--Computer Lib. The book sold a total of 50,000 copies.

In Dream Machines, Nelson provides three categories of hypertext (45). The first, basic or chunk hypertext, supports what we have been calling reference and note links. The second, stretchtext, is a full implementation of expansion links. The third, collateral, stems from his work in 1971 with the Parallel Textface, which provides a view of two documents on one screen, with full support for versioning. Nelson also distinguishes between "fresh" or original hyperbooks on one topic, "anthological" hyperbooks linking different works, and "grand" systems:

[These consist] of "everything" written about the subject, or vaguely relevant to it, tied together by editors (and NOT by "programmers," dammit), in which you may read in all the directions you wish to pursue. There can be alternate pathways for people who think different ways. (Dream Machines 45)

This vision obviously owes a lot to Vannevar Bush. Indeed, Nelson reprints the entire text of "As We May Think" as a chapter in Literary Machines.

A penchant for coined words and vague generalities obscures the substance behind Nelson's claims. This has resulted in some confusion over what, exactly, Xanadu is. Most references to Nelson excerpt one short quote, and then move on. He has not failed to notice this reaction, writing:

The project is well known, but not well understood. Its greatest aspiration, a universal instantaneous hypertext publishing network, has not been generally understood at the technical level and has created various false impressions. One publication, for example, referred to it as "a database-to-be the size of the world"--a very muddled description. ("Managing Immense Storage" 225)

Nelson then goes on to talk about xanalogical storage, humbers, the docuverse, and tumbler arithmetic, not exactly making it easy for the general readership to understand his ideas.

Buried beneath the terminology are some important concepts. Humbers are HUMongous numBERS, arbitrarily large and based on a forking number system. Humbers were devised so that an infinite number of unique IDs may be generated for labelling stored text.

Xanalogical storage, which Nelson later termed transclusion, describes the ability to make a virtual copy of part of one document, for inclusion in a second document. The original remains untouched, in place. The link between the source and target documents is maintained throughout further operations. Nelson sees this as a means to get around several problems, notably copyright and transcription errors:

[T]he customer is buying the fragments from the original author whenever those quotations are read. So, nothing is misquoted, nothing is out of context, credit is apportioned correctly, and royalties are apportioned correctly. ("On the Xanadu Project" 298)

On the face of it, this analysis is highly suspect. A small fragment of an original work could still be used out of context. The byte-by-byte royalty method rewards quantity over quality. Nelson's understanding of copyright, as it currently exists, is flawed. And his ideal of a McDonald's-like information service is less than palatable.

Despite Nelson's unwavering optimism, Xanadu has failed to materialize. Nonetheless, its intellectual presence has exerted an enormous force on the evolution of hypertext systems. Few researchers would deny the influence of his ideas.

[1995 update: Recently, there have been rumours of Xanadu Light, a hypertext system incorporating at least some of Nelson's concepts. Whether this sees the "light" of day or not is irrelevant; the World Wide Web embodies many of these ideas, and is available here and now.]

Kibernetička estetika, hipertekst i budućnost književnosti "Coover je otkrio, izvještava on, da se veći dio stvaralačkog nadahnuća pojavio u međuprostorima i prolazima među ulomcima teksta, a fragmenti su funkcionirali kao stepenica za privremeno zastajkivanje, dok se "stvarni tijek pripovijesti odvija izmedu njih" (24). Cooverova zamjedba znači da nasuprot zaokupljenosti radnjom i razvojem likova, što su glavna uporišta aristotelovske poetike klasične pripovijesti, kreativnost se hiperteksta više bavi povezivanjem, pretraživanjem, preplitanjem, pronalaženjem. U hipertekstualnom odnosu izmedu pisca i čitatelja naglasak je na izbjegavanju hijerarhijske strukture pa se, umjesto toga, nude zasebni sastavni djelići informacija: ti djelići ne postaju pripovijest sve dok ih čitatelj ne sredi i ne poveže. Najučinkovitiji hipertekst je onaj koji čitatelja opskrbljuje s najsloženijim i najintrigantnijim načinima organiziranja tekstualne leksije. Najfrekventnije riječi u poetici hiperteksta su "[fluidnost, kontingentnost, nedeterminiranost, pluralnost i diskontinuiranost" (Coover, 25).
Ipak, koliko god Coo
ver vjerovao da je hipertekst forma bliske budućnosti, on nije u potpunosti oduševljen tom činjenicom. On je rezerviran ne samo s obzirom na prijetnju koju hipertekst predstavlja za genijalnost samotničkog pisca (i druge vidove idealističke estetike), nego je sumnjićav i prema pretjerivanjima hipertekstualnog decentriranja i umnogostručavanja a ukazuje i na posljedice njegovog pretpostavljanja "ekspanzije" linearnom narativnom kretanju. Kako on to vidi, hipertekst je u opasnosti da postane toliko rastegnut i ola- ' bavljen da bi tako mogao izgubiti svoju. centripetalnu silu, popustiti pred nekom vrstom statične niskonaponske lirike - pred sanjivim, bestežinskim osjećajem izgubljenosti u prostoru ranih znanstvenofantastičnih filmova" (25)."

Molly Abel Travis: Kibernetička estetika, hipertekst i budućnost književnosti, Republika, br. 5-6., svibanj-lipanj 1998., str. 198-210.

Povijest U časopisu Antlantic Monthly 1945. izlazi članak "As We May Think". Članak Vannevara Busha zalaže se za nov način pohranjivanja i pretraživanja ljudskog znanja. Hipotetski stroj memex, bi "asocijativnim indeksiranjem" omogućio da svaki podatak bira drugi podatak. Ta je "kritika neadekvatnih načina pohranjivanja, slaganja i traženja informacija" (George P. Landow [6]) počivala na pretpostavci da ljudski um djeluje asocijativno. Bush predlaže asocijativni odabir umjesto indeksiranja koje se koristilo pretraživanjem prema broju, po klasama i sl. (Podatak se u tom slučaju nalazi samo u jednoj kategoriji, ne u više njih). Na tim početnim premisama gradile su se i brojne kritike (Najoštriji kritičari u takvoj organizaciji prepoznaju površnost i nekoncentriranost suvremenog čovjeka, neprestano mijenjanje televizijskih programa daljinskim upravljačem (Myron Tuman, 1992) i "totalitarnu tehnokraciju" suvremenosti (Neil Postman, 1993) ) ovakovog ustrojstva, kao i dalje teorije (George P. Landow naziva Bushov memex "poetičkim strojem" jer je odbacio neka fundamentalna polazišta dominantnih informacijskih tehnologija, Bush odbacije u svojoj biti linearne fiksirane metode koje su "dovele do trijumfa kapitalizma i industrijalizma".), pa i čitava daljnja digitalizacija znanja.

- sredinom šezdesetih Theodor H. Nelson koji je definirao hipertekst kao "nesekvencijalno pisanje - tekst koji se grana i omogućuje čitatelju izbor, a najbolje ga je čitati na interaktivnom ekranu", osmišljava hipertekstualni i multimedijski interaktivni sustav Xanadu "idealni i opći model za sve računalne sustave baziran na ... povezanosti dokumenata i podataka." Xanadu je projekt koji se danas, nakon tri desetljeća još uvijek razvija ali i stagnira. Problemi koji koče dovršetak Nelsonova sustava problemi su globalne mreže i dostupnosti podataka. Autorska prava i copyright odupiru se prirodi medija kojeg je tekst nastanio, a u kojem tekst može postojati samo kao verzija ili varijanta teksta. Tekst na mreži neki su teoretičari nazvali "promiskuitetnim" zbog svoje podložnosti mijenjanju, dopisivanju, prepravljanju, linkanju i sl. [5]

- 1989. označila je preokret u povijesti hiperteksta, to je godina početka rada World Wide Weba i pojave kultnog djela - Afternoon - hiperteksta Michaela Joycea. Za popularizaciju hipertekstualne književnosti u njezinom začetku zaslužan je i jedan od najpoznatijih postmodernističkih autora - Roobert Coover..

- povijest hiperteksta je vezana i uz niz ostalih komunikacijskih oblika ili "kulturnih formacija" (Nancy Kaplan) kao što su elektronička pošta, javni oglasnički prostori (news grupe, korisničke grupe, listservs i sl.), World Wide Web koji i sam unajširem smislu predstavlja oblik hiperteksta (podaci/stranice povezani su linkovima/vezama), pisana komunikacija u realnom vremenu (IRC - Internet Relay Chat), te vrsta tekstualne virtualne stvarnosti zvana MUD (multiuser dimension)

- osniva se Eastgate - vodeći izdavač hipertekstualne fikcije i teorije. Eastgate je objavio djela Michaela Joycea (Afternoon, Twilight: A Symphony, WOE), Stuarta Moulthropa (Victory Garden), Nancy Kaplan, Johna McDaida (Uncle Buddy's Phantom Funhouse), Deene Larsen (Marble Springs) i dr.

 

Bret Easton Ellis, Bret Iston Elis, b.1964, Američki psiho / American Psycho /, 1991

Don DeLillo b. 1936-

 

Proza "ontološkog stresa":

Carlos Fuentes, Karlos Fuentes Mexico, 1928, Smrt Artemiu Cruza /The Death of Artemio Cruz / 1962. i Terra Nostra, 1975

Italo Calvino, Italo Kalvino, Kuba, 1923-1985, Ako jedne zimske noći neki putnik , 1979

Walter Abish b.1931-

 

Novi teatar šesdesetih:

Action Theatre:

Allan Kaprow b.1927, Atlantic City, New Jersey, USA

Kenneth (Ken) G. Dewey (1934-1972)

Carolee Schneemann : "Confederate Memorial Day" by Ken Dewey. Choreography, performance, 1965

Moore, Barbara, Action Theatre: The Happenings of Ken Dewey. Fracklin Furnace Archive Inc., New York, 1987

 Ray Gun Theatre:

Claes Thure Oldenburg [1929] Ray Gun Theatre: C. Oldenburg 26.01.1962 New York, American sculptor, pioneer of pop art

Kinetic Theatre:

Carolee Schneemann, born 1939, American, Illinois Central, Kinetic Theater, 1968.

«There were many reasons for my use of the naked body in my Kinetic Theater works: to break into the taboos against the vitality of the naked body in movement, to eroticize my guilt-ridden culture and further to confound this culture’s sexual rigidities—that the life of the body is more variously expressive than a sex-negative society can admit.» (Carolee Schneemann )

 

 

Андрей Георгиевич Битов, Andrej Bitov , Puškinski dom,1978 ( Andrey Bitov's experimental novel "Pushkin House")

Milan Kundera, Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja,1984),

Paulo Coelho , Paulo Koeljo, born 1947, Alhemičar,1988

Tariq Ali , Tarik Ali, born 1943, Sjene narova drveta (Shadows of the Pomegranate Tree) 1992

Orhan Pamuk , Orhan Pamuk, born 1952, Zovem se Crvena ( My Name is Red )2001,

Orhan Pamuk was born in Istanbul in 1952. He attended the architecture program at the Istanbul Technical University and then studied journalism at Istanbul University. He started to write regularly in 1974. Five of his books have been published into English: Beyaz Kale (The White Castle, 1991), Kara Kitap (The Black Book, 1995), Yeni Hayat (New Life, 1997), My Name Is Red (2001) and Snow (2004). His work has been translated into more than twenty languages. He lives in Istanbul. Zovem se Crvena, Vuković & Runjić, Zagreb 2004.

Dan Brown , Den Braun, Davinčijev kod ( The Da Vinci Code) 2003

Maturantima s ljubavlju, R.Omeragic ( himself )

Copyright © Omeragic

1