Prema: Vedad Spahić, Čitanka 4,Sarajevo 2003, str72-80

SAVREMENA KNJIŽEVNOST NARODA BOSNE I HERCEGOVINE

Ključna pretpostavka razumijevanja kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine je uvažavnje njegove kompozitne integralnosti. Kulturne tradicije bosanskohercegovačkih naroda nalaze se u specifičnom odnosu obilježenom stalnim osciliranjem između bosanske integralnosti i nacionalnih posebnosti. Pri tom, ni u vremenima političkih zaoštravanja, praćenih kulturnim izolacionizmom, nije posve ugušen duh zajedništva, niti se u periodima naglašenije integrativnosti potiru posebnosti. Na tim osnovama baštinjen savremeni kulturološki kontekst pojmovnoj odrednici književnost naroda Bosne i Hercegovine obezbjeđuje širinu koja nadilazi nacionalne pa i državne okvire kada je u pitanju mogućnost uključivanja integralnih književnih tradicija sva tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda. Suština je u tome da se nacionalne književnosti — hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka — ne mogu vezati za granice nacionalnih država (svi ovi narodi u statusu konstitutivnog ili nacionalne manjine žive i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i u Srbiji i Crnoj Gori) nego isključivo za kulturne prostore koji se međusobno preklapaju i interferiraju. S punim pravom se, stoga, i na stranicama ovog poglavlja Čitanke nalaze tekstovi pisaca kakav je Ivan Goran Kovačić, Ranko Marinković, Vesna Parun, Oskar Davičo, Vasko Popa, Danilo Kiš... To, dakako, ne dovodi u pitanje legitimitet bosanskohercegovačke književnosti, koja uključuje književne tradicije nastale na tlu Bosne i Hercegovine, a čije se postojanje, prema dr. Muhsinu Rizviću temelji na:

a) svijesti svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu;

b) svijesti o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizilazi iz evidentne tolerantnosti prema drugim književnim tradicijama, te iz znanja o autohtonom položaju svake tradicije na bosanskohercegovačkom tlu;

c) svijesti o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika, na liniji historijske sudbine zajedničkog življenja i interesa održanja, na liniji zajedničke uzajamne tematike, ideologije socijalnog opstanka, te, najzad, na liniji interesa stilsko-estetskih dodira i prožimanja;

d) svijesti o prirodnom zalaženju u matične literature kod srpskih i hrvatskih pisaca — uzimanje srpskih i hrvatskih književnih djela kao uzora na liniji književnostilskih osobina zajedničkog jezika te južnoslavenske uzajamnosti.*

Navedene činjenice, k tome, opravdavaju višestruku pripadnost nekih autora pojedinim književnostima, primjerice Ive Andrića bosanskohercegovačkoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti.

 

Periodizacija

U periodizaciji i književnosti naroda Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata nužno je kombinovati principe hronološkog slijeda književnih zbivanja uslovljenih važnim društveno-historijskim promjenama i principe imanentno-estetskog razvoja književnih formacija. Povremeni snažni pritisci političkih struktura u nastojanju da se književnost ideološki instrumentalizira uticali su na njen karakter do te mjere da se cijela razdoblja diferenciraju upravo po primatu vanknjiževne orijentacije glavnine ispisivanih tekstova.

 

U periodu rata (1941-1945.) književno stvaranje ne zamire, dapače nastaju značajna pjesnička djela s ratnom tematikom (Kulenovićeva Stojanka majka Knežopoljka, Kovačićeva Jama), a Ivo Andrić piše svoje značajne romane Na Drini ćupriju, Travnicku hroniku i Gospođicu. Međutim, već prvih poslijeratnih godina (1945-1950.) sva književnost je u znaku doktrine socrealizma koji je zagovarao tobožnju vjernost činjenicama realnog života, a s druge strane ispostavljao zahtjev partijnosti: pisati samo o onome što je pozitivno i uzvišeno. Proizvod takve književno-političke ideologije bila je crno-bijela tehnika prikazivanja. Neprirodna sinteza romantizma i realizma najizraženija je u proznim djelima čiji su junaci ljudi bez straha i mane, hrabri ratnici, ukrašeni svim pozitivnim ljudskim osobinama. Čest oblik proze su dnevnici i zapisi partizanskih boraca i komandanata. U poeziji se više opijeva zanos mladosti pri obnovi i izgradnji zemlje. Ovaj će koncept književnosti biti prolazna stvaralačka faza i za mnoge, kasnije uvažene autore (Meša Selimović, Derviš Sušić, Josip Lešić).

Sa izvjesnim liberaliziranjem političkih prilika i književnost na širem prostoru bivše Jugoslavije osvaja prostor estetske autonomije. U Bosni i Hercegovini se stvaraju i insitucionalne pretpostavke za ekspanziju književnog života. Osniva se Filozofski fakultet u Sarajevu, obnavlja rad teatara u većim gradskim centrima, formiraju se nove izdavačke kuće i pokreću književni časopisi.

Od 1950. do 80-tih godina prošlog stoljeća traje druga faza razvoja poslijeratne književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Za ovo je razdoblje najprimjerenija periodizacijska oznaka nova ili druga moderna. Osnovna obilježja književnosti u tom periodu su estetizam i stilski pluralizam, a primjetne su i određene dijahronijske preobrazbe koje ukazuju na iscrpljenje modernističkih književnih obrazaca.

Prijelom koji se desio pedesetih godina dr. Radovan Vučković vidi kao pojavu "nove etape oslonjene u većoj meri na modernističke koncepcije književne prošlosti i evropske standarde onoga što se naziva modernom literaturom. Nastupila je, zapravo, nova romantičarska, simbolistička ili etapa književnost utemeljena na antimimetičkim principima umetničkog dela, dok je, iz tog ugla gledano, razdoblje od blizu dve decenije pre toga bilo okrenuto suprotnim kvalitetima: estetici mimezisa i ideji o pragmatičkoj usmerenosti umetničke tvorevine koja se kreće od poučnosti sadržine do stroge idejne funkcionalnosti značenja. Sada se, međutim, zagovara estetski imobilizam u smislu da umernička tvorevina ne igra aktivniju ulogu u društvenom životu nego je datost za sebe koja deluje na čitaočevu svest kao prenosnik dubljih, isključivo umetničkih poruka. Usled rezignacije koja je nastupila nakon poratnog optimizma, prihvata se filozofija egzistencijalizma kao nova umernička ideologija". **

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dolazi do dezintegracije modernističkih postulata formalizovanog estetizma, antimimetičnosti, hermetizma i elitizma, pa književnost počinje izražavati određenu kritičnost u formama koje su je ponovd vraćale društvenoj stvarnosti uspostavljajući pri tom nove tematsko-iskazne repere u rasponu od verizma do historijsko-alegoričnih paralela.

Tipovi

a) u prozi

Pokušaji tipologizacije književnosti poslijeratnog modernizma u punoj mjeri svjedoče o pluralizmu stilskih tendencija, prisutnih ponekad unutar opusa istog autora, pa i na razini pojedinačnih djela. U žanru pripovjedne književnosti moglo bi se ipak izdvojiti nekoliko dominantnih tipova proze: tradicionalna objektivistička proza, subjektivistički tip ratne proze, avangardno-simbolička, neohistorijska i verističko-naturalistička proza. Objektivistička proza objavljivana ranih pedesetih godina, ali i nešto kasnije, uspostavlja poetički kontinuitet sa tradicijom realističke pripovijetke u međuratnoj književnosti.

Tipske su joj odlike predmodernističke: šire ocrtana slika građanske stvarnosti, klasna diferencijacija likova, psihologija unutrašnjeg života likova objašnjava se vanjskim životom (psihološki realizam), pripovjedanje iz optike sveznajućeg pripovjedača. Reprezentuju je Andrićeve novele iz zbirke Nove pripovetke (1948.) i roman Gospođica (1945.), poslijeratne pripovijetke Isaka Samokovlije, rane proze i romani Novaka Simića, Dušana Đurovića i Eriha Koša. Vrhunac ovog tipa proze u Bosni i Hercegovini roman Branka Ćopića Prolom epski je zamišljena freska u kojoj su likovi ukomponovani u opću atmosferu. Glavni junak je dio mase i izdvaja se samo po tome što se u njemu dileme i drama kolektiva oštrije potenciraju.

Kao evidentna novina od druge polovine pedesetih godina prepoznaje se subjektivisticki tip ratne proze u kome sveznajućeg pripovjedača smjenjuje introspekcijsko pripovijedanje u prvom licu. Pripovjedni diskurs se lirizira uporedo sa subjektivacijom narativne svijesti glavnog junaka kroz koju se prelamaju ratni i poratni dogadaji. Biraju se teme koje govore o sukobima, rasulu, pa i besperspektivnosti ratnog poduhvata, iznevjerenju ratnih ideala ili nemogućnosti da se savlada jaz između ratnih navika i mirnodopskog života. Znatniju mjeru umjetničke ostvarenosti ovaj tip proze dobija u romanima Ne tuguj bronzana stražo (1958.) i Osma ofanziva (1964.) Branka Copića, Ja, Danilo (1960.) Derviša Sušića i Tisine (1961.) Meše Selimovića

Šezdesetih godina s pojavom generacije pisaca koji nisu učestvovali u ratu dolazi do snažnije revitalizacije predratne avangarde. Tipični junak nove proze nije više ratnik opterećen disolucijom revolucionarnih ideala u poratnoj zbilji, već dezorijentirani intelektualac koji se postojećem stanju duha suprotstavlja ironijom, ludizmom, projektovanjem mitskih prostora prirode, melanholičnim evokacijama djetinjstva i transcendentalnom estetskom simbolikom. Nezadovoljstvo i otpor nemaju jasno definiranog uporišta ni cilja što vodi osjećaju egzistencijalističkog bezizlaza. Takav profil glavnog junaka odrazio se na tehniku pripovjednog postupka. U prvom planu je težnja za davanjem totalne slike svijesti pomoću unutrašnjeg monologa ili montažom različitih slika i utisaka. Interes više nije usmjeren na objektivni svijet već na svijest pojedinca, u kojoj se prelama cjelokupna životna drama. Na cijeni dobijaju defabularizacija, kompozicijska nekoherentnost, esejiziranje i lirsko pasažiranje. Najznačajnija ostvarenja avangardno-simbolističke proze u bosanskohercegovačkoj književnosti su djela Anđelka Vuletića Drvo sa paklenih vrata (roman, 1963.) i Deveto čudo na istoku (roman, 1966.), Mirka Kovača Gubilište (roman, 1962.) i Moja sestra Elida (roman, 1965.), Vitomira Lukića Soba za prolaznike (pripovijetke, 1965), Album (roman, 1968) i Hodnici svijetloga praha (roman, 1989.). Neoavangardni pripovjedni postupak obilježje je i kasnih Andrićevih (Jelena, žena koje nema, Zanos i stradanje Tome Galusa, Žena na. kamenu), kao i nekih pripovjedaka Ćamila Sijarića. Za bosanskohrecegovačku prozu atipična restitucija tekovina evropske avangarde zbiva se u romanu Alije Isakovića Pobuna materije (1985) gdje umjesto simbolizacije ulogu modelativnog principa preuzima alegorija na kojoj se gradi negativna utopijska projekcija kraja povijesti i čovječanstva.

Najsnažniji trag u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti ostavio je novohistorijski tip proze. Motivi okretanja pisaca ka prošlosti počivali su u nastojanju da se posredstvom dekora historijskog vremena kao alegorijskih kulisa kazuje istina o našem današnjem dobu i njegovim dramama, kakav je slučaj kod Meše Selimovića (romani Derviš i smrt, 1966. i Tvrđava, 1970.), da se kroz historijsku fabulu otkrivaju piščeve životne melanholije (Ćamil Sijarić, Konak, 1971. i Carska vojska, 1977.), u žanru historijskog romana testira avangardizam pripovjednog postupka (Nedžad Ibrišimović, Ugursuz, 1968., Karabeg, 1971.), iz nove vizure reaktuelizira problemarika kulturološko-civilizacijskih i socijalnih prijeloma unutar bošnjačkog naroda (Kulenović, Ponornica, 1977), na osnovama marksisričkog humanizma romaneskno osmisli historija Bosne kao povijest klasnih sukoba, buna i ustanaka (Derviš Sušić, Pobune, 1966.), u spoju historizma i biografizma spoznajno univerzalizira sudbina pojedinca na bosanskoj historijsko-političkoj vjetrometini (Ivan Lovrenović, Putovanje Ivana Franje Jukića, 1977), osvijetli ženski ugao gledanja i preživljavanja u vihoru historije (Jasmina Musabegović, Skretnice, 1986.). Naglašenija simbolizacija i dehistorizacija hronotopa karakreristike su i Andrićevog romana Prokleta avlija (1957), za razliku od objektivnog realističkog manira u poimanju historije svojstvenog njegovim historijskim romanima uključujući i posljednji Omer-paša Latas (1976.).

Realistička tradicija u bosanskohercegovačkoj prozi uvijek je više tendirala lirizmu nego verizmu. I nova veristička proza obimom i kvalitetom uklapa se u izrečenu ocjenu. Manje zastupljena nego u drugim eksjugoslovenskim sredinama nova stvarnosna proza (pandan u hrvatskoj književnosti je tzv. proza u trapericama) javlja se kao reakcija na iživljenost prethodnog modela apstrakcija, simbolizacija i poetizacija proze. Karakteristike ovog tipa su nestilizovano naturalističko predstavljenje grube realnosti, najčešće društvene margine, kolokvijalni i provincijalni govorni izraz, a glavni protagonisti su marginalci, buntovnici, malograđani, primitivci. Postupak transpozicije životne zbilje u književni tekst oslanja se na avangardne tehnike kolaža, filmsku montažu, dokumentarnost, a sve s težnjom da krajnji efekat bude satirično-sarkastično uspostavljanje distance spram stvarnosti. Premda zadržavaju jak lirsko-intelektualistički naboj rana djela Alije Isakovića Sunce o desno rame (roman, 1963.), Semafor (novele, 1966.) i Taj čovjek (novele, 1975.) predstavljaju određen zaokret ka tematskom zahvatanju neposredne stvarnosti. Nenad Radanović, također, i kada je s temom u realnosti, primjerice roman o mirnodopskim nesnalaženjima ratnika Jakov, (1971.) ne može bez simbolike i apstrahovanja. Tipski najdosljedniji reprezent verističkog proznog modela u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti je Risto Trifković. Šezdesetih i sedamdesetih godina on objavljuje nekoliko pripovjednih zbirki i romana sa aktuelnim temama iz života čovjeka u žrvnju svakodnevnice, uz postupke karikature i groteske kojima se oštro zasijeca u nutrinu rascijepljenog bića. Najkompleksniju predstavu verističke rekonstrukcije stvarnosti i ujedno njene stilizovane prerade pružaju romani Mirka Kovača iz sedamdesetih godina Ruganje s dušom (1976.) i Vrata od utrobe (1978.).

b) u poeziji

Postinformbirovska liberalizacija političkih odnosa i davanje izvjesnih sloboda pojedincu nužno su vodili promjeni stilsko-poetičke paradigme i u domenu lirike. Pluralizam stilova i tendencija poprimiće u poeziji tokom druge polovine dvadesetog stoljeća razmjere koji unutar zajedničke odrednice neomodernizma otežavaju kako periodizaciju tako i tipologizaciju pjesničke produkcije u Bosni Hercegovini. Ipak se, dosta uslovno, daju izdiferencirati sljedeći tipovi poetskog diskursa: intimistička poezija, avangardno-intelektualna poezija, pjesništvo zavičajno-mitske simbolike, sarkastično-realistička poezija. Samo su rijetki pjesnici cjelinom svoga opusa istrajavali na jednom tipu poezije; tipološka heterogenost kao dominantno obilježje egzistira često unutar pojedinačnih stihozbirki.

Intimistička neoromantičarska poezija prva probija okove socrealističkog kolektivizma. U poetičkom smislu oslanja se na pjesništvo slavenske sentimentalne osjećajnosti (Ljermontov, Jesenjin, Ahmatova), a glavne su joj motivske preokupacije uspomene na djetinjstvo, bolna i predana ljubav, uživanje u tišini prirode i vlastitoj samoći. Ova poezija, primijećeno je, gradi ostrva vještačkog raja, pogodna za odmor od velikih tema, Buke i eksklamacije prethodne epohe. S pravom je i nazivana poezijom lahkih nota i štimunga i poezijom sentimentalne razboljenosti. Kao i svaka utopija ovaj je trend bio kratkog daha. Možda je cijeli fenomen najslikovitije opisan riječima pjesnika: "...jer dođe doba jedno doba kad sve ume nešto da kaže, ptica ptici, voda vodi, čovek čoveku, a posle se sve umori i umiri i živi svoju nikom nerečenu pesmu". Na južnoslavenskim prostorima korifeji nove intimističke poezije su Stevan Raičković i Vesna Parun. U Bosni i Herecegovini ostao joj je vjeran Izet Sarajlić cijelog života njegujući forme jednostavnog poetskog govora koji na tragu jedinstvenog ljubavnog ideala i internacionalističkog stava zahvata sve slojeve i teme obične zbilje. Pisanjem poetskog dnevnika s putovanja (Pariz, Petrograd, Moskva...) Sarajlićeva elegija pretvara se u patetični pjesnički žurnalizam jednako kao što se posljednjih decenija pjesnikova intima prometnula u motivsko vrelo svojevrsne pjesničke estrade. Autentičniji je poetski intimizam Dare Sekulić čija pjesma ima oblik tužaljke i naricaljke, prepoznatljivi ton oporosti i nenapadnog altruizma. Destrukciju uspostavljenog kanona lirskog ispovijedanja u svome će pjesništvu dosta temeljito sprovesti Bisera Alikadić. Njeni stihovi nose žestinu provokacije, nesvojstvenu tradicionalnom shvatanju tzv. ženskog pisma.

Avangardno-intelektualna poezija pak nastoji usvojiti iskustva zapadnoevropske moderne književnosti, kao i neke tekovine predratnog pjesništva ovih prostora, prvenstveno nadrealizma i ekspresionizma. Umjesto emocija i egzaltacija ona afirmira "cerebralne" aspekte pjesnikova bića - intelektualnu distancu, refleksiju, odsustvo fiksiranog značenja, ironiju, sarkazam. Vidan je i uticaj avangardnog slikarstva - konstrukcije pjesničkih slika izrazito su antimimetičke, više podsjećaju na tvorevine sna i spritualne vizije nego na dijelove stvarnosti. U idejnom smislu ova poezija najviše duguje savremenoj egzistencijalističkoj filozofiji i njenim načelima apsurda i stoicizma zasnovanim na uvjerenju da je sve besmisleno, da je bol egzistencije neizdrživ, ali uprkos tome treba istrajavati u svijetu. U duhu takve poetike ispisane su prve poslijeratne knjige Maka Dizdara Plivačica (1954.), Okrutnosti kruga (1961.) i Koljena za Madonu (1963.). Radikalizacijom avangardizma ovaj će tip poezije ubrzo zabasati na stranputicu hermetizma i nekomunikativnosti. Odnosi se to u prvom redu na pjesništvo Huseina Tahmiščića čije "okultno predavanje opojnosti metafore i njene zatamnjenosti značenja" predstavlja svojevrsni "egzibicionistički opit u jeziku" *** Nadrealistička će uskomešanost senzacija punoću duhovne sabranosti zadobiti u nekim pjesmama Mubere Pašić i Vitomira Lukića. Za razliku od spomenutih pjesnika obnova tekovina evropske avangarde u poslijeratnoj poeziji Nikole Šopa događa se na drugačijim osnovama, kao restitucija impresionističkih i simbolističkih inspiracija. Daleka kosmička prostranstva Šopovih "svemirskih poema" oblikovana su onom vrstom imaginacije koja "ima sve oznake slikanja apstraktnih i utopističkih predela, ispunjenih mekim flornim preobraženjima i bogatstvom boja i pokreta".(****)

Poezija nove moderne u Bosni i Hercegovini svoje vrhunce dosegnuće u opusima onih pjesnika koji iskustva moderniteta oplemenjuju na vrelima zavičajnog podneblja i njegove duhovne tradicije. Prvi su tim putem krenuli Anđelko Vuletić i Veselko Koroman. Egzistencijalističke preokupacije i motive putovanja, patništva i nezadovoljstva konvencijama malograđanskog života, Vuletić upjesmljuje oslanjajući se na mitologeme i gnomičnost narodne poezije, duhovnost i temperament hercegovačkog zavičaja. I Koroman je jednako sklon pučkom imaginariju i jezikotvorsrvu, ali smireniji, škrtiji na riječi, lišen patosa i subverzivnih intelektualnih provokacija, blaži u sarkazmu, a pitoreskniji u oslikavanju zavičajnih pejzaža i doživljaja djetinjstva. Trend intelektualizacije zavičajnosti nastavljen je u poeziji Marka Vešovića. Općenito, dva su zajednička obilježja zavičajno-historijske poezije: jedno tematsko (nacionalna tradicija) i drugo jezičko (konkretizovana, lokalna i neologistička leksika). Činjenice kulturne i historijske tradicije, kao što je slučaj i u neohistorijskoj prozi, služe pjesnicima više kao okvir za izražavanje subjektivnih vizija i univerzalnih spoznaja, pa ovu vrstu historizacije treba također shvatiti kao vid alegorijskog poetskog govora. U dvjema knjigama (1968, 1974.) objavljeni soneti Skendera Kulenovića, i kada nisu ncposredno inspirisani prošlošću, jesu "natopljeni arhaičnom jezičkom aromom (u leksičkom i sintaksičkom smislu), iz koje bije dah nečeg dalekog i prošlog, neki potmuli ritam što dolazi iz zavičajnog jezika i kulturne baštine"***** Znakovit je i Kulenovićev povratak tradicionalnim formama soneta i vezanog stiha, čiji je sraz sa pjesnikovim modernim senzibilitetom i čulnošću nabijenim jezičkim izrazom u ovim pjesmama polučio neponovljive semantičke ishode. Pojedine njegove pjesme tipski su reprezentativne za zavičajno-simbolički poetski model modernog bosanskohercegovačkog pjesništva, primjerice sonet Stećak koji zrelu fazu Kulenovićeva pjevanja tematski i poetički povezuje sa pjesničkim svijetom Mehmedalije Maka Dizdara. Pjesnička zbirka Kameni spavač (1966.), s pravom ocijenjena kao najznačanije pjesničko ostvarenje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti 20. stoljeća, otkriva se u prvom značenjskom sloju kao alegorijska parabola o tragičnoj sudbini Bosne i njenog čovjeka, ali ta je "zavičajna melodija tek uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o čovjeku uopće, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju".

Sredinom šesdesetih godina dio bosanskohercegovačkih pjesnika okrenuo se neposrednoj realnosti i temama trivijalne svakodnevnice inaugurirajući sarkastičko-realistički poetski tip, koji bismo, analogno prozi, mogli označiti kao verističko pjesnistvo. Sadržaji zbilje stavljaju se pod lupu oštre subjektivne kritike, sarkazma, ironije, vica, humora i satire. Odbačena je alogičnost poetske slike, a od avangardnih tehnika zadržani elementi filmske montaže i kolažne tehnike, apsurdistički ton kao i kolokvijalni govorni izraz. Krajnji je cilj posvemašnja depoetizacija predmetne stvarnosti. Vidjeti stvari "bukvalno tako", kakve jesu, geslo je rodonačelnika ovog poetskog tipa Duška Trifunovića. Sa manje oštrine a više ležernosti i ironijske igre u ovom su duhu napisane i pjesme Ilije Ladina. Stevan Tontić je također sklon antipoetskoj artikulaciji svakodnevnog života shvatajući pisanje kao svojevrsno ruganje tradicionalnom pjesničkom zanatu. Poetski verizam na osoben način uskrsava u poeziji koja tematizira posljednju ratnu kataklizmu, primjerice u knjizi Marka Vešovića Smrt je majstor iz Srbije.

c) u drami

Za razliku od predratne, poslijeratna dramska književnost u Bosni i Hercegovini ne prati u onoj mjeri književna zbivanja. Gotovo da nema pisaca kojima je drama osnovni oblik umjetničkog izražavanja nego su tekstovi mahom nastajali od slučaja do slučaja i imaju manji značaj od njihovog ostalog rada. Zbog prirode žanra (upućenost na javno prikazivanje) drama je bila pod jačim dogmatskim stegama i teže se emancipirala socrealističke doktrine. O tome ilustrarivno svjedoče pokušaji pisanja i izvođenja drama slobodnije kritičke orijentacije, primjerice Kulenovićeve Djelidbe (1947.) koja je izvedena jednom i potom zabranjena, i Svjetala na drugom spratu (1959.), čije je izvođenje najavljeno ali je potom isključena iz repertoara.

Sredinom pedesetih godina javljaju se dva najznačajnija savremena dramska pisca Fadil Hadžić i Miodrag Žalica čije stvaralaštvo reprezentuje i dva dominantna žanra u modernoj bosanskohercegovačkoj drami — kritičku komediju i neosimbolističku dramu. Ostali dramaričari "neprestano su mijenjali svoj dramski model, odbacujući i preuzimajući razne dramske tehnike, ogledajući se u mnogim žanrovima, ulazeći ponekad i u najekstremnije eksperimente, često čak i nasilno — i zato obično neuspjelo".******

Komadi Irfana Horozovića podražavaju model beketovske antidrame a kao opća pojava u književnosti Bosne i Hercegovine šezdesetih i sedamdesetih godina i u drami se obnavlja interes za historiju. Na identičnim osnovama kao što je slučaj s prozom i poezijom tog tipa, u neohistorijskim dramama Derviša Sušića, Miroslava Jančića, Nedžada Ibrišimovića i Duška Andića historija je samo povod za izvlačenje određenih akltuelnih idejno-filozofskih pa i političkih vertikala. Tematsko-poetičke tendencije nekih drama (npr. To, 1979, Alije Isakovića) pandan su aktuelističko-verističkoj poeziji i prozi.

Naznake postmoderne

Bosanskohercegovački pisci dosta nevoljko i sporo prihvataju u širim evropskim i svjetskim relacijama već od šezdesetih godina uveliko prisutne postmoderne tendencije, nastale s jedne strane kao reakcija na modernistički pretjerano složen i teško razumljiv način izražavanja, te, s druge strane, kroz naglašen trend intertekstualnog i metatekstualnog okretanja književnosti kako vlastitom dijahronijskom univerzumu tako i povijesnoj vertikali drugih oblika kulturne proizvodnje uključujući i neumjetnički diskurs, što omogućuje najrazličitija intermedijalna preplitanja i brisanja granica među književnim rodovima. U proznom stvaralaštvu naznake tog zaokreta najuočljivije su u djelima Irfana Horozovića, Tvrtka Kulenovića i Dževada Karahasana. Od prve u maniru borhesovske fantastike napisane knjige priča Talhe (1972.) do romana Imotski kadija (2000.) Horozović u svojoj prozi gradi složen sistem aluzija, asocijacija i pseudocitata koji književni svijet pretvaraju u imaginarni muzej. Postmodernistički princip "kombinovanja svega sa svačim" i osporavanja tradicionalnih žanrovskih obrazaca najdosljednije je sproveden u romanima Tvrtka Kulenovića, napose Istoriji bolesti, koja predstavlja konglomerat ispovijesti, eseja, dnevnika, radio-drame, epistolarnih isječaka i poetskih ekskursa. Karahasan, jednako sklon intertekstualnosti, umetanju i kolažiranju, u svojim najznačajnijim romanima Istočni diwan (1989.) i Šahrijarov prsten (1994.) kroz dijalog različitih kulturoloških obrazaca dekonstruira totalitarne ideologije modernog doba afirmirajući onaj aspekt postmoderne koji daje primat rubnom nad centralnim, maloj privatnoj nad velikom ideološkom pričom.

Volšebna stvaralačka asimilacija iskustava intelektualno-avangardnog pjesništva ali ujedno i negacija njegovih rodnih obilježja — neoromantičarske ispovjednosti, automatizma, hermetizma, apstrakcionizma i sarkazma — dogodiće se u poeziji Abdulaha Sidrana. Sasvim na liniji postmodernih strujanja u Sidranovim pjesmama metonimija preuzima primat nad metaforom a inter- i metatekstualnost (u formi dokumentarnosti i citatnosti) nad referencijalnošću. Sidranovo pjesničko ispovijedanje je dijaloške prirode, štaviše, po srijedi je neka vrsta identifikacije s drugim, čije se iskustvo kroz dijalog ili citatni dijalog povezuje sa osobnim i potvrđuje kao univerzalno, implicirajući uvijek neoplatonističku spoznaju o svemu kao već viđenom i već dogođenom. "Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi" glasi čuveni Sidranov stih. U najširem smislu kreativni dijalog s tradicijom poetička je konstanta generacije pjesnika koja se javlja osamdesetih godina, bilo da je riječ o zahvatanju s domaćih literarnih izvorišta kao u slučaju Hadžema Hajdarevića, Džemaludina Latića i Zilhada Ključanina ili kroz sticanje estetske samosvijesti u prostorima kosmopolitizma, Duha Biblioteke kao metafore za kulturnu otvorenost, koji oživljava u stihovima Slobodana Blagojevića i Hamdije Demirovića.

Najnovija bosanskohercegovačka poezija pisana za vrijeme i nakon posljednjeg rata još nije temeljitije kritički valorizirana, bez čega je nemoguće izvesti generalne zaključke o njenim vrijednostima i poetičkim osobenostima. Ipak uočljivo je da reakcija mlađih pjesnika i prozaista na ratnu kataklizmu ne nosi obilježja izravne angažiranosti i revolta iz pozicije žrtve.

 

Književna kritika, esejistika i znanost o književnosti

Književna je kretanja u Bosni i Hercegovini nakon drugog svjetskog rata pratila zamašna produkcija u oblastima književne kritike, esejistike i znanosti o književnosti. Formalno-tipološki ovi radovi mogu se razvrstati u nekoliko skupina:


a) književna kritika u užem smislu (kritika pojedinačnog djela),
b) kritika-esej (karakteristične tematske, stilske i poetičke crte djela i autora),
c) znanstvena studija (metodološki jedinstven presjek kroz cjelovit autorski opus, žanr ili književno razdoblje),
d) stvaralački esej (opredjeljenje za poetičku i estetsku samosvojnost autora ili djela).

U metodološko-teorijskom smislu dugo je dominirao tzv. vanjski, uglavnom pozitivistički pristup.

Od šezdesetih godina, naročito pojavom časopisa Izraz, čiji je pokretač i prvi urednik bio dr Midhat Begić, bosanskohercegovačka kritička scena u metodološkom smislu se pluralizira. Upravo su Begićevi tekstovi, pisani u duhu renomenološke tematske kritike, predstavljali prekretnicu ka afirmaciji unutarnjeg pristupa književnom djelu. Oni će otvoriti vrata i drugim književnoznanstvenim konceptima: strukturalizmu, hermeneutici, psihoanalizi, estetici recepcije; od devedesetih godina i nekim postmodernim kritičkim modelima: poststrukturalizmu i dekonstrukciji. Književna znanost, esejistika i kritika najviše su domete ostvarile u djelima Muhsina Rizvića, Kasima Prohića, Zdenka i Josipa Lešića, Hanife Kapidžić-Osmanagić, Alije Isakovića, Radovana Vučkovića, Svetozara Koljevića, Novice Petkovića, Juraja Martinovića, Muharema Pervića, Đenane Buturović, Tvrtka Kulenovića, Enesa i Esada Durakovića, Muniba Maglajlića, Dževada Karahasana, Nirman Moranjak-Bamburać...

 

* Muhsin Rizvić: Teze za pristup izučavanju bosanskohercegovačke književnosti i neki primjeri koji ih učvršćuju, u "Bosanskohercegovačke književne studije", Sarajevo, 1980, 7-12

** Radovan Vučković: Razvoj novije književnosti, Sarajevo, 1991, 380-381.

*** Enes Duraković, Predgovor antologiji Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo, 1990., 40.

****Radovan Vučković, ibidem, 399.

***** Radovan Vučković, Etape i tipovi posleratne bosankohercegovačke književnosti (1945-1970), u: Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u književnoj kritici, Sarajevo, 1984, 201

******Josip Lešić: Savremena dramska književnost u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 1990, 53-54.

Copyright © Omeragic

1