HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914-1990
(Prema tekstovima Miroslava Šicela, Jože Skoka i Krešimira Nemeca)

 

HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914-1929

 

POSLJEDNJI SLJEDBENICI MODERNE

Smrću Antuna Gustava Matoša 1914. godine, najizrazitijeg reprezentanta simbolizma u hrvatskoj književnosti, te izvanserijskom antologijom Hrvatska mlada lirika - objavljenom iste te godine, započeo je i kraj jednog od najživljih razdoblja u hrvatskoj književnosti: moderne.

Istina, još će sve do kraja 1916. godine sljedbenici Matoševi, kao Wiesner, Karlo Hausler, Zvonko Milković, i još neki, u kratkovijekim svojim časopisima ("Sutla", 1908, "Grabancijaš", 1911), a dobrim dijelom i u središnjem časopisu "Savremeniku" tijekom rata, kao i u almanahu "Grič" (1917), pokušati kao dobri "discipulusi" svog "Rabbija" nastaviti modernističku, zapravo pasatističku i pejsažnu poeziju, no to će biti i posljednji odbljesci impresionističko-simbolistič­kog poetskog izraza i motivike u nas.

 

HRVATSKA MODERNA LIRIKA

Hrvatska mlada lirika je antologija koju je 1914. izdalo Društvo hrvatskih književnika. U toj je zbirci zastupljeno dvadeset pjesnika rodenih oko 1890 godine: Andrić, Čerina, Gabarić, Ga­lović, Hausler, Zvonko Milković, Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Tin Ujević, Vrbanić i Wiesner. Svi ti pjesnici imaju jednu zajedničku crtu: svi (osim Kamova) ostvaruju kult forme. U zbirci prevladava lirski pejsaž.

 

IZ PREDGOVORA HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI

Slava nad slavama Vidrić, pjesnik zagrebačkog pejzaža i helenske životne radosti, smatran je od mlađih i inače božjim pjesnikom, uzorom svih vrlina pjesničkih, a Matoš osnova prvi naš cenakulum u kafani, gdje se mladi ljudi upozoravahu na novije francuske struje, učahu kultu pravilne forme i čista jezika. (...) Profinjuje se osjećaj za jezik i ritam, kultivira pravilnost stiha i forme, sasvim se nove oblasti osvajaju za liriku. Plastičnost slike, čisto raspoloženje, sitnica kakva iz života prirode ili duše: to je gradivo nekima sloboda, a sloboda nada sve je cilj svima od reda.

Ljubo Wiesner

 

POJAVA NOVOGA KNJIŽEVNOG NARAŠTAJA

Nove književne tendencije pokrenuo je naraštaj mladih pisaca rođenih u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, koji će se vrlo kritički postaviti prema tradicionalnom stvaralaštvu, posebno prema modernoj.

S jedne strane, bit će to skupina jugoslavenski orijentiranih omladinaca okupljenih oko Vladi­mira Čerine (1891-1932) i njegovih časopisa "Val" (1911) i "Vihor" (1914) - nezadovoljna tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom politikom. Toj su se grupaciji kao književno-umjetnički uzori nametnuli pjesnik Vladimir Nazor svojim Slavenslcim legendama i Hrvatskim kraljevima i kipar Ivan Meštrović. Međutim, pokret tih mladih jugoslavenskih naci­onalista oko "Vihora" imao je ipak više političko-polemički nego književni karakter. ' Mnogo je, međutim, značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti, njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti. Taj se novi naraštaj mladih stvaralaca borbeno i buntovno postavio prema svemu što je u tom trenutku predstavljalo pisanu riječ. Imena Ulderika Donadinija, Antuna Branka Šimića te Miroslava Krleže najavila su doista - i kritikom i beletrističkim ostvarajima - novo razdoblje u hrvatskoj književnosti.

 

EXPRESIONISTIČKI PROGRAM ULDERIKO DONADINIJA

Prvi radikalni potez, kao reakciju na opću učmalost, političku i književnu, nadošao je iz pera Ulderika Donadinija (1894-1923), pisca kontroverznih pogleda i shvaćanja književnosti, koji je prve korake u svojoj umjetnosti riječi započeo pod utjecajem Matoševim, posebno bizarnih njegovih priča (Lude priče 1915), da bi se tijekom rata, kao i mnogi drugi njegovi suvremenici zanio nacionalističkom, jugoslavenskom idejom (pa je u jednom trenutku počeo pisati i ekavi­com!).

Donadini se oštro suprotstavlja građanskom učmalom ćudoredu koje je zapravo licemjerno, istodobno ispoljujući i vlastite psihičke devijacije: opću ljudsku deformaciju, ugrađenu u poli­tički nemoral i društvenu laž prikazujući je (u romanu Kroz šibe, 1921) kao životni put svoga glavnog junaka, jednog od tipičnih hrvatskih poluintelektualaca.

«KOKOT»

Iako je napisao i nekoliko drama Donadini je ipak najpoznatiji kao izdavač i urednik te gotovo jedini suradnik vlastitog časopisa "Kokot" (1916). Već prva rečenica kojom otvara stranice lista pokazuje da misli drugačije nego mnogi njegovi suvremenici: "Umjetnik koji stvara, živi sa svojim vremenom: pulzira. Njegove energije i mase inspiracija čekaju što će od njih zatražiti sadašnjost." I dalje, programski će Donadini uzviknuti: "Dolje estetike! Dolje oni koji propo­vijedaju 'ukus', obzire; sebe sama neka dade umjetnik (...) sebe sama, kojem će masa zviždati, koji će njoj biti sablast, utvara, davo, antikrist (...)."

Bunt borbenost i težnja za aktualnošću - to su osnovni dojmovi koje ostavljaju prvi brojevi "Kokota", te "hrabre i borbene ptice koja navješta novi dan" - kako reče Donadini.

 

KNJIŽEVNOST OD 1929. DO 1952.

 

DRUŠTVENO-POLITIČKI KONTEKST TRIDESETIH I ČETRDESETIH GODINA

Književnost tridesetih i četrdesetih godina nastajala je i specifično se razvijala u složenim, bremenitim i dramatičnim povijesnim i društvenim prilikama toga vremena. To je doba već započete ekspanzije talijanskoga fašizma i doba prodora njemačkoga nacionalsocijalizma, za­početih novih svjetskih ratova i sve agresivnijih priprema za nova osvajanja i Drugi svjetski rat. Ujedno je to doba velikih socijalnih kriza i potresa u cijelome svijetu, uključivši i Ameriku, a na domaćoj političkoj sceni doba monarhofašističke diktature uvedene nakon ubojstava hrvat­skih političara u beogradskoj skupštini. I Hrvatska je, osim kraljevskom diktaturom, bila za­hvaćena socijalnom krizom, političkim otporom Beogradu, ali i sukobima "lijevih" i "desnih" političkih stranaka. Doba je to i ubojstva omraženog kralja Aleksandra (1934), ali i doba po­litičkih emigracija tzv. hrvatskih nacionalista. Uspostava Banovine Hrvatske (1939) tek je krat­kotrajno smirila napeto stanje između Zagreba i Beograda koji je gotovo dva desetljeća politički i gospodarski smatrao Hrvatsku svojom kolonijom pa je nakon izbijanja travanjskog rata i sloma prijeratne Jugoslavije uspostava Nezavisne Države Hrvatske (1941) bila je izvjesna nada za novu državu kojoj, nastavši u nepovoljnom političkom okruženju i osloncu, sudbina nije bila naklonjena.

 

SMIRIVANJE AVANGARDISTIČKIH STILOVA

Za hrvatsku književnost u razdoblju od 1929. do 1950. godine značajno je smirivanje tzv. avangardističkih stilova, tj. ekspresionizma, futurizma, nadrealizma i dadaizma, koji se potkraj dvadesetih godina na neki način odriču svoga estetskoga radikalizma, a hrvatskoj književnosti tih godina ostavljaju u naslijede neke nesumnjive rezultate svojih programa - ekspresivnost književnoga jezika, asocijativnost i esejizam u strukturi djela, slobodniji odnos prema formi, spontanitet izričaja što se ponajvećma očituje u slobodi stiha, prihvaćanje estetske autonomnosti djela, dublji prodor u svijest i podsvijest likova.

 

POVRATAK REALISTIČKOM KONCEPTU KNJIŽEVNOSTI

Povratak realističkom konceptu književnosti nije bio uvjetovan isključivo smirivanjem avan­gardističkih stilova jer je tom povratku pogodovao i društveni kontekst vremena kao doba brojnih i velikih političkih i gospodarskih kriza. Tako su brojna društvena pitanja dospjela u prvi plan, pogotovo socijalni problemi. A zahvat u socijalnu problematiku nametnuo se književnosti kao neizbježna tema za koju su realistički modeli književne obrade bili najpri­kladniji.

 

UTILITARNI REALIZAM

Model utilitarnog realizma proizašao je iz pokreta socijalne literature, značajnog za tridesete godine, a koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci propagirajući načelo primarne društvene uloge književnosti. Oni su toj književnosti nametnuli obvezu da se bavi socijalnom tematikom,

da uočava i obrađuje socijalne probleme i pridonosi njihovu rješavanju. Pritom su zanemarili umjetničku, književnu stranu obrade socijalne tematike smatrajući dovoljnim da ta književnost iskazuje progresivne društvene tendencije. To je i razlogom što u tome pokretu i nije bilo značajnijih književnih ostvarenja, no on je trajao tijekom cijelog desetljeća. Ideje utilitarne književnosti, pretvorene kasnije u model novog realizma propagirali su časopisi "Kritika", dje­lomice "Književnik", "Literatura", "Kultura" i "Izraz" koji su najvećim dijelom bili u rukama ljevičara, odnosno hrvatskih i jugoslavenskih komunista.

 

SUKOB NA KNJIŽEVNOJ LJEVICI

Otpor simplificiranom modelu utilitarnog realizma žestoko je pružao i tadanji izraziti ljevičar Miroslav Krleža koji nije osporavao pitanje tendencioznosti u književnosti, ali je smatrao da se ona može i mora iskazivati primarno književnim sredstvima, snažnom umjetničkom obradom koja će poštivati sve zakonitosti estetike, odnosno specifičnosti književnosti. Po njegovu shva­ćanju socijalnu literaturu mogu pisati samo daroviti pisci, autentični stvaraoci. Početak njegova otpora počinje s Predgovorom podravskim motivima Krste Hegedušića (1933), a nastavlja se u brojnim člancima i polemikama vođenima u časopisima "Danas" (pokrenut 1934) i "Pečat" (pokrenut 1938). Kulminacijska točka tih polemika je Krležin Dijalektički antibarbarus (1939), koji je rezultirao Krležinim isključenjem iz komunističkih redova.

 

PJESNIŠTVO TRIDESETIH I ČETRDESETIH GODINA

Razdoblje tridesetih i četrdesetih godina iznimno je plodno i značajno razdoblje hrvatskoga pjesništva u kojemu svoj pjesnički opus proširuju ili zaokružuju predstavnici prethodnih narašta­ja (moderne i avangarde) poput V Nazora, T. Ujevića, G. Krkleca, M. Krleže i dr.

Svoje obilježje pjesništvu toga razdoblja daju i predstavnici naraštaja rođeni između 1900. i 1920. Neki od tih pjesnika javljaju se u hrvatskoj književnosti već ranije (Cesarić, Šop, Majer), no ovo je razdoblje njihove pjesničke zrelosti i zamjetne plodnosti.

Snagom svoje pjesničke autentičnosti tri će se imena novih naraštaja u hrvatskoj lirici na po­seban način izdvojiti tridesetih godina - Dobriša Cesarić, Nikola Šop i Dragutin Tadijanović, dok će četrdesetih godina svoju zrelost najaviti dvoje predstavnika najmlađeg naraštaja - Jure Kaštelan i Vesna Parun, čiji će se opus nastaviti i u razdoblju druge moderne.

U bogatoj lirskoj matrici toga razdoblja moguće je prepoznati nekoliko izrazitih tokova poput formalističko-artističkog kao izrazitog odjeka i produžetka artizma iz doba moderne, zatim do­minantnog impresionističko-simboličkog toka koji je također nastavak lirske tradicije, ali obo­gaćene novim nijansama u strukturi stiha i forme, kao i ekspresionističkog u varijanti slobodnoga stiha i ritma, dok će potkraj tridesetih godina doći do pojave izrazitijih modernističkih tendencija kao odjeka hermetizma i nadrealizma iz europske lirike prepoznatljivih u novoj, slojevitijoj metaforici. Uz intimističku, pejsažističku, zavičajnu, humanističku i rodoljubnu motiviku u toj je lirici značajan njezin obuhvat i duhovno-metafizičke motivike kao i priklon socijalnoj tematici koju su predstavnici socijalno-programiranog pjesništva realizirali pretežito u verbalističko-idej­nom kontekstu, a autentični stvaraoci poput Cesarića, Majera, Šopa, Tadijanovića ugradili u svoje djelo kao izrazite pjesničke slike stvarnosti i života. Ti pjesnici nisu deklarirali ideje nego su svjedočili o vremenu obremenjenom socijalnim suprotnostima, a pojavama su prilazili iz najdubljih humanističkih pobuda pa je njihova socijalna lirika kao prisutan segment njihova djela ponajprije autentična poezija, a tek u drugom redu socijalni dokument vremena. Zamjetnom je u hrvatskoj lirici toga razdoblja još uvijek vidna prisutnost vezanoga stiha koji se pojavljuje u varijanti formalističko-artističkoga sklada (lirika Nikole Polića), ali i u novim, bogatim nijansama svoga izražajnog potencijala koji je lirici Dobriše Cesarića omogućio da se otkrije i u svojoj posebnosti, i u svojoj naglašenoj osobnosti. Međutim, i u domeni vezanoga stiha i klasičnih, zatvorenih strofa, došlo je do unutarnjeg otpora strogoj klasičnoj, metričko-ri­tmičkoj stezi i težnji za slobodnijim ritmom i lirskim govorom što je utjecalo na nesputanije ritamske strukture i gradnju strofa bez krute pravilnosti. To oslobađanje stege primjetljivo je već u Šopovoj lirici, a ponajviše u Alfirevićevoj i Kozarčaninovoj. A pod utjecajem ekspresionistič­koga slobodnoga stiha, svoj lirski izraz zasnovan na govornome ritmu i prirodnim sintaktičkim sklopovima, razvio je Dragutin Tadijanović dosegavši, poput Cesarića u tradicionalnoj poetici, antologijski doseg svojega pjesništva.

 

 

DRUGA MODERNA (1952-1969)

 

POVIJESNO-DRUŠTVENI OKVIR

Potkraj četrdesetih godina došlo je do političkih promjena koje će imati značajne posljedice i na području književnosti. Naime, nakon Rezolucije Informbiroa (koja je donesena u lipnju 1948) jugoslavenske komunističke vlasti raskinule su pupčanu vezu sa Staljinovim socijalističkim im­perijem. Taj je potez omogućio postupno izmicanje od utjecaja sovjetskih doktriniranih teorija. Nastupilo je vrijeme revolucionarnog terora i čišćenja partijskih redova od svega "sumnjivoga" i "nepodobnoga", ali i vrijeme oslobadanja umjetnosti od potpune utilitarizacije i pragmatizma.

 

PETAR ŠEGEDIN O NAŠOJ KRITICI,1949

Već je Šegedinov istup na Drugom kongresu književnika Jugoslavije u Zagrebu 1949. godine s referatom O našoj kritici naznačio mogućnost i drukčijeg govora o umjetnosti od onoga koji je zastupala službena partijska linija: u njemu se već otvoreno govori o ograničenosti teorije i prakse socijalističkog realizma. Tim je referatom praktički otvoren proces destaljinizacije na području književnosti: započela je borba za slobodu umjetničkog izraza i za nesputan razvoj estetskih procesa. Doktrinarne ideološke snage bile su, doduše, još uvijek jake; brojni partijski komesari i umjetnički inkvizitori budno paze da u hrvatsku književnost ne prodru "buržoaske" i "dekadentne" ideje. Ali znaci "labavljenja" utilitarnog shvaćanja umjetnosti i koncepcije di­rigirane književnosti bili su svakim danom sve vidljiviji.

 

REFERAT MIROSLAVA KRLEŽE U LJUBLJANI, 1952

Na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, održanom u Ljubljani 1952. godine, referat Miroslava Krleže označio je definitivnu pobjedu onih liberalnih snaga koje su se zalagale za autonomiju umjetničke sfere, za razvoj književnosti u skladu sa svojom tradicijom, umjetničkom voljom i logikom.

 

KNJIŽEVNA PROIZVODNJA OD 1946 DO 1950

Otpor socrealističkoj doktrini osjetio se i u samoj književnoj proizvodnji. Romani Petra Šegedina (Djeca božja, Osamljenici) i Vladana Desnice (Zimsko ljetovanje), kratka proza Ranka Marin­kovića (Proze) te poezija Vesne Parun (Zore i vihori) i Jure Kaštelana (Pijetao na krovu) bili su jasna demonstracija umjetničke slobode i znak da se književno stvaralaštvo ne može one­mogućiti dekretima i prijetnjama.

 

PRVA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – KRUGOVAŠI 1952-60

Prijelomna godina u poslijeratnom razdoblju hrvatske književnosti je 1952. Na hrvatsku literarnu scenu tada stupa nov naraštaj pisaca rođenih uglavnom između 1920. i 1932. godine. Ti su pisci iskoristili blage naznake demokratizacije društva i doveli u razmjerno kratkom vremenu do pravog preporoda hrvatske književnosti. Naraštaj mladih okupljao se oko svoga literarnog glasila, časopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, pa su odmah po njemu i prozvani krugovaškom generacijom. "Krugovi" su bili, na polju književnosti, prvi vidljiv rezultat dru­štvenih promjena i znak političkog otvaranja, dok generacija krugovaša zastupa prvi osviješten literarni program u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti.

 

POETIKA KRUGOVAŠA

Poetiku krugovaša možda najbolje izražava krilatica koju je napisao vodeći književni kritičar generacije i odgovorni urednik "Krugova" Vlatko Pavletić u prvom broju časopisa. Ona glasi: "Neka bude živost." Iza te krilatice nije teško otkriti zahtjev za umjetničkim pluralizmom i za poticajnim suživotom proturječja.

Krugovaši afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz. Nakon jednoobrazne socrealističke književnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove: književnost postaje prostorom traženja, kreacije, eksperimenata, ukrštavanja suprotnih uvjeravanja, potrage za novim estetskim uporištima, afirmacije individualnih senzibiliteta.

Mijenja se i odnos književnosti prema dnevnoj politici. Pisci izražavaju otvoreno nezadovoljstvo prema svakoj ideološkoj prisili, uniformnom mišljenju i političkoj narudžbi: sluganstvo i apo­logetiku zamjenjuju kritičnost i skepsa. Stoga su za socijalističku birokraciju krugovaši bili heretička skupina koja je narušavala pravila ideološkog ponašanja.

Prostor umjetničke slobode počeo se širiti, a bitna sastavnica literarnog života postaje razmjena i borba mišljenja. Novi procvat doživljava književna kritika, iznimno važna disciplina za knji­ževni život koja je u razdoblju socrealizma bila potpuno degradirana. Sada ona ponovno dobiva na važnosti i ima značajnu ulogu i u borbi protiv ideološke prisile i u profiliranju novih um­jetničkih koncepcija i programa.

 

KOSMOPOLITSKA ORIJENTACIJA

Izrazito kozmopolitska orijentacija krugovaške generacije dovela je i do deprovincijalizacije hrvatske književnosti, tj. do njezina ponovnog uključivanja u europske literarne tijekove. Zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije bitne su sastavnice krugovaškog programa: časopis je svojom razgranatom prevoditeljskom praksom ponovno uspostavio prekinutu komu­nikaciju sa stranim književnostima. Prevode se Lorca, Verhaeren, T. S. Eliot, Breton, Char, Pound, Whitman, V Woolf, Auden i brojni drugi pisci, osobito oni iz anglo-američkoga knji­ževnog kruga, ali i afrički i japanski pjesnici. Raste interes za književnoteorijske radove ame­ričke nove kritike (I. A. Richards, W. Empson).

Hrvatski pisci kao da žele što prije nadoknaditi sve što je u razdoblju socrealističkog mraka bilo propušteno, zabranjeno i onemogućeno. Nastupilo je vrijeme velikog otvaranja, rušenja ograda, vrijeme eklektičkog upijanja zapadnih pjesničkih smjerova i kritičkih teorija te njihove kreativne primjene u vlastitim traženjima i postupcima. Sve važnije stilske tendencije u knji­ževnostima zapadnoeuropskoga kulturnog kruga našle su u tom razdoblju primjeren odjek u hrvatskoj književnosti. Nakon dugo vremena hrvatska književnost ponovno je integrirana u europske literarne procese. Riječima Antuna Šoljana, jednog od glavnih protagonista toga pro­cesa: s generacijom krugovaša ponovno je "sklopljen pakt s Evropom". Istodobno se uspostav­ljaju i mostovi prema domaćoj književnoj tradiciji: Antun Branko Šimić i Tin Ujević ona su imena koja se ističu kao uzori i preteče novom naraštaju hrvatskih modernista.

 

KRUGOVAŠI - RETROSPEKTIVNO

Iako su krugovaši retrospektivno u hrvatskoj književnoj kritici doživljavani kao homogena i dobro organizirana skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori različitih poetičkih opredje­Ijenja i različitih shvaćanja književnosti. Heterogenost pisma, odnosno stvaralačka polifonija, i jest bilo ono što im je davalo zanimljivost i dinamiku. Njihovo uvjetno zajedništvo nije, dakle, negiralo posebnost pojedinačnih kreativnih iskustava. Iako se, isto tako, obično govori da je posrijedi izrazito generacijski istup, potrebno je naglasiti da su suradnici časopisa "Krugovi" pripadali različitim naraštajima: vremenski raspon izmedu najstarijih i najmladih pisaca bio je petnaestak godina. Medutim, jedinstven istup, osjećaj duhovnog zajedništva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umjetničkog stvaralaštva, afirmacija pluralističkog koncepta književnosti

prema zapadnjačkom uzoru - sve su to bile sastavnice krugovaškog literarnog programa i spoj­nice koje su vezivale pisce u osnovi različitih senzibiliteta.

 

 

GLAVNI PREDSTAVNICI KRUGOVAŠKE GENERACIJE I NJIHOVI SAPUTNICI

 Krugovaška generacija:

Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Vlatko Pavletić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Krsto Špoljar, Čedo Prica, Vesna Krmpotić, Antun Šoljan.

Literarnoj grupaciji oko "Krugova" priklonili su se i neki stariji pisci koji su se afirmirali već prije rata ili prvih poratnih godina, poput npr. Jure Kaštelana, Vesne Parun ili Bore Pavlovića. U ovom razdoblju javlja se, dakako, i niz pisaca neovisno o generacijskim pripadnostima i njima pripadajućim poetičkim i stilskim koncepcijama. Iz kruga muslimanskih pisaca koji su deklarirali svoju pripadnost hrvatskoj književnosti potrebno je spomenuti Maka Dizdara, koji u ovom razdoblju doživljava pun uspjeh.

Od već prije afirmiranih i profiliranih pjesnika aktivno djeluju: Tin Ujević, Ante Cettineo, Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Dobriša Cesarić, Frano Alfirević, Drago Gervais, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Šime Vučetić, Olinko Delorko i dr.

Od prije afirmiranih prozaika značajnija ostvarenja u ovom razdoblju dali su: Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica, Ranko Marinković, Mirko Božić, Živko Jeličić i Ivan Raos.

U dramskoj se produkciji ističu: Ranko Marinković, Mirko Božić, Ivan Raos, Marijan Matković i Pero Budak.

 

KARAKTERISTIKE KNJIŽEVNE PROIZVODNJE PEDESETIH GODINA

Pjesništvo čini glavni dio književne produkcije u ovom razdoblju. Krugovaši radikalno raskidaju s poezijom društvene estrade, političke agitacije i socijalnog angažmana. Njihovu poeziju ka­rakterizira širenje tematskih prostora, obnova artizma te eksperimentiranja na formalnom planu. Iako se ne može govoriti o jedinstvenom "zajedničkom nazivniku" ovoga razdoblja, ipak je moguće navesti svojevrsni pregledni katalog glavnih poetičkih osobitosti. Tako je, na primjer očito da se pjesnički govor otvara svakodnevici, običnim problemima, prividno beznačajnim zbivanjima i profanim temama; u poeziju prodire kolokvijalni jezik, govor ulice, slang. Glavnina pjesnika izražava se idiomom svoga kraja (Kaštelan, Pupačić, Parun), urbanim žargonom i govorom društvenih grupa (Slamnig, Slaviček), ali i jezikom filozofije i egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihalić). Metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontro­lirana. Iako i u ovom razdoblju ima nekoliko izrazito emocionalno angažiranih pjesnika (Pu­pačić, Milićević, Mader), općenito se može primijetiti sklonost prema misaonoj liričnosti i pje­sništvu inspiriranom filozofijom: racionalnost, analitičnost i intelektualna kontemplacija postu­pno potiskuju poeziju srca i sentimenta. Poezija se depatetizira i demistificira. Sve više dolazi do izražaja svijest o jeziku kao mediju, kao gradivnom materijalu pjesme, što će neke pjesnike voditi u sve smjelije eksperimentiranje, u poigravanje verbalnim konstruktima, u ludizam i jezični ekshibicionizam.

Dva najznačajnija pjesnika ovoga razdoblja - Slavko Mihalić i Ivan Slamnig - reprezentiraju ujedno i dvije temeljne, iako oprečne, pjesničke orijentacije oko kojih se grupiraju i svi ostali pjesnici, dakako svaki sa svojim individualnim posebnostima. Mihalić je predstavnik onog tipa pjesništva u kojemu je akcent na semantičkom (značenjskom) planu, dakle na planu sadržaja (teme), dok je Slamnig predvodnik one pjesničke orijentacije koja je ponajprije usmjerena na prirodu jezika i problematiziranje jezičnog iskustva, tj. izričajnog plana literarne strukture. Ka­sniji razvoj hrvatskog pjesništva pokazat će da su te dvije orijentacije bile ujedno i ona temeljna žarišta na koja će se, više ili manje, oslanjati i buduća pjesnička traženja.

Već i površan pregled glavnih ~oetičkih opredjeljenja jasno govori o pluralizmu kao temeljnoj odlici krugovaške generacije. Cak se i unutar individualnih opusa zapaža uporaba i izmjena različitih poetskih iskustava te stalno traganje za novim temama i novim izrazom. Hrvatski pjesnici pritom slijede iskustva svih značajnijih pjesničkih zapadnoeuropskoga književnog kruga i koriste se njima. Na primjer, tematiziranje tzv. graničnih egzistencijalnih situacija, kao što su strah, osamljenost, smrt, tjeskoba, nemoć, poraz i sl., dovode intelektualističku poeziju Slavka Mihalića u neposrednu vezu s europskim egzistencijalizmom; Vlado Gotovac piše gustu i her­metičnu filozofsku liriku na tragu misaonih sustava Husserla i Heideggera, Ivan Slamnig zas­tupnik je pjesničkog ludizma, Zvonimir Golob, Irena Vrkljan i Radovan Ivšić istodobno stvaraju poeziju bizarnih, pomalo "divljih slika" izrazito nadrealističke inspiracije, dok neki pjesnici, poput Jure Kaštelana ili Josipa Pupačića, u izboru metafora i ritmičkih struktura traže uzor u narodnoj poeziji.

Svi ti smjerovi i pjesničke koncepcije dokaz su izrazite dinamike hrvatskoga književnog života pedesetih godina. Dodamo li tomu i aktivnost starijih pjesnika te onih stvaralaca koji su djelovali izvan centra ili neovisno o krugovaškom programu, dobiva se potpuna slika pluralistički kon­cipirane literarne scene.

 

PROZA

I u proznoj produkciji pedesetih godina susreće se stvaralaštvo nekoliko literarnih naraštaja. U prvoj polovici desetljeća prevladava uglavnom kratka proza (novela, kratka priča, crtica), i to najčešće s tematikom rata i revolucije. Roman započinje svoj uspon tek od sredine pedesetih godina. Estetski najuspjelija djela dali su stariji pisci, rodeni između 1905. i 1919. godine. Oni su se u književnosti javili još prije rata, ali upravo u ovom razdoblju stječu svoju stvaralačku zrelost. Tu mislimo prije svega na Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnicu, Novaka Simića, Petra Šegedina, Ivana Dončevića, Augustina Stipčevića, Ranka Marinkovića i Mirka Božića. Na stra­nicama časopisa "Krugovi" proza nije bila osobito zastupljena, ali i krugovaška generacija dala je nekoliko vrsnih prozaika: Slobodana Novaka, Antuna Soljana, Krstu Spoljara, Vojislava Ku­zmanovića, Fedora Vidasa i dr. Njima treba pridodati i nešto starije pisce koji također suraduju u "Krugovima": Branka Belana, Josipa Barkovića te Ivana Raosa.

Tematski prostor hrvatske proze pedesetih godina još uvijek dobrim dijelom ispunjava ratna problematika. Međutim, u taj tematski kompleks, koji je bio osobito rabljen, ali i zlorabljen u razdoblju socijalističkog realizma, unose se značajne promjene. Umjesto heroizma, patetike, crno-bijele tehnike u prikazu karaktera i naglašene ideologičnosti, ratna proza pedesetih godina zaokupljena je egzistencijalnim dramama i traumama čovjeka u ratnom vihoru, borbom za sa­moodržanje, pitanjima etičke odgovornosti pojedinca i sl. Promjena vizure dovela je i do prom­jena u strukturi i tehnici takve proze, pa se sve više djela temelji na introspekciji i psihološkom poniranju u karaktere glavnih likova (Vjekoslav Kaleb, Divota prašine i Bijeli kamen; Jozo Laušić, Kostolomi).

Drugi, mnogo važniji tematski sklop čine sadržaji povezani sa suvremenom urbanom proble­matikom. Pritom je rijetko u prvom planu analiza društvenih previranja i klasnih odnosa, čime se uglavnom bave stariji pisci socijalno-kritičke orijentacije (Novak Simić, Braća i kumiri; Ivan Dončević, Mirotvorci), nego se središte interesa pomiče na osamljenog pojedinca, najčešće in­telektualca, na njegove etičke dileme, sumnje, komplekse i misaone preokupacije. Takva se proza više ne temelji na načelima epske integracije; umjesto razvedenog fabuliranja i vanjske dogadajnosti u njoj se posreduju iskušenja duha, asocijacije, analize, refleksije i meditacije o raznim problemima (Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba; Živko Jeličić, Kap stida, Mlaka koža, Staklenko; Branko Belan, Kutija od ebanovine, Krsto Špoljar, Mirno podneblje).

Isto su tako česta i prozna ostvarenja koja tematiziraju svijet djetinjstva sa suptilnim psihološkim zadiranjem u psihu djeteta i s naglašenom autobiografskom perspektivom (Slobodan Novak, Izgubljeni zavičaj; Ivan Raos, Vječno nasmijano nebo). U ovom je razdoblju zastupljena i proza s ruralnom tematikom, ali i ona je inovirana i obogaćena izrazito modernim literarnim postup­cima. Osobito se u tom pogledu ističe Mirko Božić svojim romanima Kurlani i Neisplakani. Pisci iz krugovaške grupacije afirmirali su novi tip kratke proze u kojoj su klasične pripovjedne konvencije ukinute, a umjesto njih uvode se strukturni postupci karakteristični za američku kratku priču (short story): filmski dijalog, subjektivna vizura, stilizirana sirovost (tzv. hard-boiled style), izbjegavanje metaforike, sažete autorske napomene, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa (Vojislav Kuzmanović, Petar na pijesku; Fedor Vidas, Popodne kad sam sretan; Antun Šoljan, Specijalni izaslanici; Ivan Slamnig, Neprijatelj). U takvoj proznoj strategiji krugovaši slijede iskustva pisaca američke "izgubljene" generacije (E. Hemingway, F. S. Fitzgerald).

Sliku prozne produkcije pedesetih godina zaokružuju vrhunska novelistička ostvarenja Ranka Marinkovića (Ruke), Vladana Desnice (Tu, odmah pored nas) i Mirka Božića (Novele).

Za dramsku produkciju ovoga razdoblja može se reći da i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu zaostaje za pjesništvom i prozom. To, međutim, ne znači da se i pedesetih godina nije afirmiralo nekoliko značajnih autora prepoznatljiva dramskog rukopisa.

Iako je u poslijeratnom razdoblju napisao samo jedan dramski tekst (Aretej), Miroslav Krleža središnja je umjetnička osobnost i najizvođeniji autor na našim kazališnim daskama. Djelotvor­nost Krležina dramskoga govora, osobito njegova ciklusa o Glembajevima, nije s vremenom nimalo oslabila i gotovo nema hrvatskog dramatičara pedesetih godina koji se u svom stvaranju nije inspirirao Krležinom dramskom frazom, temama, motivima, urbaniziranim govorom i struk­turiranjem dramske radnje. Odjeci Krležine dramske riječi mogu se uočiti i u djelima dvojice najznačajnijih dramatičara ovoga razdoblja - Ranka Marinkovića (Glorija) i Marijana Matkovića (Na kraju puta, Vašar snova, Heraklo). Uz njih valja spomenuti i plodan dramski rad Mirka Božića i Ivana Raosa. Žanrovske komedije u ovom razdoblju njeguje Pero Budak. Između pisaca krugovaške generacije kao dramski pisac afimirao se Antun Šoljan, ali tek šezdesetih godina.

 

DRUGA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – «RAZLOGOVCI» 1961-69

KNJIŽEVNI ČASOPISI DO 1961

Časopis "KRUGOVI", nakon 54 objavljena sveska, prestao je izlaziti 1958. godine izrazivši tijekom sedmogodišnjeg izlaženja duhovna i estetska traženja novoga hrvatskog literarnog na­raštaja i ispisavši svojevrsni ljetopis vremena koje je bilo u znaku osjećaja opće nesigurnosti, egzistencijalne ugroženosti, straha i hladnoratovske tjeskobe. Naslijedio ga je, samo nakratko, časopis "KNJlŽEVNIK" (1959-1961), u kome svojim prilozima još uvijek dominiraju pripadnici krugovaškog naraštaja. Dakako, i dalje izlazi "REPUBLIKA ", jedini hrvatski književni časopis koji od jeseni 1945. nikada nije prestao izlaziti i koji je oduvijek bio revijalna smotra u kojoj surađuju najbolji hrvatski pisci određenog, trenutka bez obzira na generacijsku pripadnost. Od 1957. godine izlazi časopis "UMJETNOST RIJEČI", koji će odigrati važnu ulogu u širenju novih književnoteorijskih pristupa i u afirmaciji tzv. zagrebačke stilističke škole (I. Frangeš, Z. Škreb, A. Flaker), dok šezdesetih godina počinje svoj uspon Akadamijin časopis "FORUM". Dinamiku književnog života u to doba osiguravali su i brojni časopisi koji izlaze u ostalim hrvatskim kulturnim centrima: "RIJEČKA REVIJA ", "ZADARSKA REVIJA ", "DUBROVNIK ", splitske "MOGUĆNOSTI" i dr.

 

ČASOPIS «RAZLOG»

Godine 1961. pokrenut je u Zagrebu novi književni časopis - "Razlog" - oko kojeg će se okupljati drugi poslijeratni naraštaj hrvatskih pisaca. Riječ je o piscima rođenima između 1934.

i 1941. godine, a oni su, po imenu svoga glasila, nazvani razlogovcima. Generaciju "razlogo­vaca" čine: Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Mate Ganza, Zvonimir Mrkonjić, Zvo­nimir Majdak, Nikica Petrak, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Igor Zidić, Vjeran Zuppa, Željko Sabol, Tonko Maroević i dr.

Od hrvatskih pjesnika koji djeluju u Bosni i Hercegovini u ovom razdoblju afirmiraju se Veselko Koroman i Vladimir Pavlović.

I dalje su aktivni krugovaši i njima pridruženi pjesnici, osobito V Parun, B. Pavlović, S. Mihalić, N. Milićević, M. Slaviček i I. Slamnig. Među pjesnicima koji djeluju izvan razlogovske gru­pacije potrebno je spomenuti Josipa Severa, samosvojnu pjesničku osobnost koja se koristi iskustvima ruske avangarde i njezina istraživanja "zaumnog" jezika. Potkraj šezdesetih godina javljaju se već autori koji svojim stvaralaštvom označuju kraj jednog razdoblja i nagovještaj nove, "postrazlogovske" poetike: Luko Paljetak, Branko Bošnjak, Andrijana Skunca, Zvonko Maković i dr.

 

RAZLOGOVSKA POETIKA - PJESNIŠTVO

I razlogovski literarni naraštaj karakterizira pluralizam pjesničkih koncepcija i traganja u razli­čitim smjerovima. Riječ je zapravo o nekonzistentnoj grupaciji pisaca koja je nastavila i pro­dubljivala iskustva krugovaša. U njihovu stvaralaštvu osjetno preteže pjesnička proizvodnja, a ona se kretala u smjeru naglašene intelektualizacije pjesništva te podređivanja pjesničke riječi filozofskim, teorijskim i idejnim koncepcijama. Takav je tip pjesništva već prije među krugo­vašima njegovao Vlado Gotovac. Razlogovci se gotovo sasvim okreću tzv. pojmovnom pjesni­štvu, stavljajući često znak jednakosti između književnosti i filozofije, osobito one fenomeno­loškog smjera. Pjesništvo razlogovaca stoga je nekomunikativno, hermetično, zasićeno filozo­fskim leksikom i metajezikom. U njemu je naglašena intelektualna spoznaja i njoj se podreduju svi elementi strukture (metaforika, ritam, glasovne figure). Pjesnički izraz karakteriziraju sin­kopirane cjeline stihovi u funkciji iskaza, neritmično i nemelodiozno nizanje izjavnih formu­lacija. Čest je oblik pjesme u prozi sa zgusnutim, aluzivnim i hermetičnim jezikom (Dragojević, Zidić, Mrkonjić), a javljaju se i primjeri grafčke i vizualne lirike (Vladović, Kolibaš). Raspon tematskih interesa je velik: od problematizacije egzistencijalnih i etičkih situacija, paradoksal­nosti svijeta, rasapa stvarnosti, iskustva beznađa i praznine pa do okrenutosti vanjskim životnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom životu. Iako je, u ejelini uzevši, u poeziji razlogovskog naraštaja naglasak na semantičkim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se pjesnici ističu i naglašenom sviješću o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem (Mrko­njić, Maroević). I u ovom se razdoblju, na tragu iskustava krugovaških pjesnika, njeguje žar­gonska poezija s urbanom tematikom (Majdak, Majetić).

 

RAZLOGOVSKA PROZA

Proza je u književnoj produkciji razlogovaca skromno zastupljena: ističu se tek Zvonimir Maj­dak i Milan Mirić. Ipak, hrvatska proza šezdesetih godina bilježi izrazito visoke estetske domete, a za njih su se pobrinuli pripadnici starijih naraštaja, od kojih mnogi upravo u ovom razdoblju stvaraju svoje najzrelije tekstove. Posebno valja istaknuti Ranka Marinkovića i njegov roman Kiklop, Ivana Raosa s romanom Žalosni gospin vrt i zbirkom novela Izabrat ćeš gore, Slobodana Novaka s kratkim prozama okupljenima u knjizi Tvrdi grad i romanom Mirisi, zlato i tamjan te Antuna Šoljana s romanima Izdajice i Kratki izlet. Ovim djelima valja dodati i veliki Krležin romaneskni ciklus Zastave koji nastaje upravo u ovom razdoblju.

Od hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini potrebno je spomenuti Anđelka Vuletića (1933) i Vitomira Lukića (1929-1991).

Kada je riječ o "rubnim" proznim žanrovima, značajne domete šezdesetih godina postiže pu­topisna proza u djelima Matka Peića (Skitnje) i Saše Vereša (Dovidenja u Sirakuzi).

Prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematskih i stilskih oznaka. No bez obzira na sve individualne karakteristike pojedinih opusa može se zamijetiti sve veća zaokupljenost psi­hologijom suvremenog čovjeka (najčešće intelektualca), njegovim etičkim dilemama te proble­mima suvremene civilizacije (npr. život u gradu, osamljenost, otuđenost). Središnji lik najčešće je gubitnik, iskorijenjen čovjek, odbačen od sredine i društva. Fabula u tim djelima dobiva drugorazrednu važnost, a u prvom je planu psihološka analiza i intelektualna meditacija.

 

 

PROZA U TRAPERICAMA

Šezdesetih godina počinje se oblikovati i poseban prozni model tzv jeans proza (ili proza u trapericama), kao svojevrsna opreka kanoniziranoj problemskoj prozi snažnoga intelektualnog naboja. I za taj tip proznog oblikovanja poticaj je došao iz američke književnosti: kao strukturni "predložak" poslužio je roman Lovac u žitu Jeromea D. Salingera. Jeans prozu karakterizira središnji lik buntovnog mladića (koji je najčešće i pripovjedač), gradskog frajera i marginalca koji se ne uklapa u društvenu sredinu i (malo)gradansku kulturu, nego očituje snažnu pripadnost manjoj društvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i ideala, do kulture i žargona (jezika ulice). Glavni lik i njegova klapa načinom života i tipom ponašanja osporavaju tradicionalne društvene i kulturne norme. Nasuprot službenoj hijerarhiji vrijednosti, oni afirmi­raju svoju kulturu (zasnovanu na filmu, stripu i rock glazbi), svoj način odijevanja (jeans je za njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang). Pripovijedanje je u jeans prozi nepretenciozno, neusiljeno, komunikativno, lišeno svakog intelektualizma, ali se ipak u najboljim ostvarenjima toga modela uspijeva progovoriti o ozbiljnim problemima gradske mladeži.

Zametke ovakvu proznom modelu nalazimo već u ranim romanima Antuna Šoljana (Izdajice, Kratki izlet), ali zlatno doba jeans proze su sedamdesete godine kada nastaju romani Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj, 1970; Stari dečki, 1975), Alojza Majetića (Čangi off'gottoff; 1970) i Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972).

 

DRAMA

Dramska književnost šezdesetih godina u znaku je kritike kulta ličnosti, propitivanja problema vlasti, represivnosti sustava te odnosa između pojedinca i dogme (Šoljan, Ivanac, Fabrio). Dio dramatičara i dalje je zaokupljen etičkom problematikom i pitanjima osobnog angažmana u ratnom vremenu (Božić, Desnica, Matković). Dramska faktura u većine pisaca još uvijek je pod Krležinim utjecajem. Ipak, potkraj šezdesetih godina hrvatska dramska književnost počinje otkrivati i drugačije autorske pristupe, poput npr. neverbalnog teatra Radovana Ivšića (koji od sredine pedesetih godina djeluje u Parizu u skupini nadrealista oko A. Bretona), zatim poetskog teatra (drama Marija i mornar V. Parun), dok Ivica Ivanac gradi svoj dramski svijet na iskus­tvima teatra apsurda. Najznačajnije estetske domete u ovom razdoblju ostvario je svestrani krugovaš Antun Šoljan (Brdo, Dioklecijanova palača), a vrijedi spomenuti i nastup novog na­raštaja postrazlogovskih dramatičara (I. Bakmaz, N. Fabrio).

***

Kao što se može vidjeti iz dosadašnjeg pregleda, hrvatska književnost pedesetih i šezdesetih godina u znaku je pluralizma stilova i literarnih koncepata. Nema jedne dominantne značajke kojom bi se mogla opisati ukupnost literarnih procesa; nema zajedničkog nazivnika koji bi jednoznačno i precizno odredio karakter književnog života. Nedostatak stilskog jedinstva, ne­homogenost i necjelovitost ovoga književnog razdoblja priziva stoga analogiju s literarnim pro­cesima u hrvatskoj književnosti potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Naime, i književnost mo­derne (1892-1914) karakterizirana je supostojanjem različitih poetika i koncepcija, lansiranjem novih ideja i programa, brzom smjenom stilskih smjerova i njihovom sinkronijskom brojnošću. Upravo zato nam se naziv druga moderna i čini primjerenim za doba estetske obnove naše književnosti petog i šestog desetljeća 20. stoljeća.

 

 

POSTMODERNIZAM (1970-1990)

 

POVIJESNO DRUŠTVENI OKVIR

Hrvatska književnost protekla dva i pol desetljeća oblikovala se u ozračju velikih, još donedavno jedva zamislivih društvenih i političkih mijena. Već početkom sedamdesetih godina kriza soci­jalističkog sustava i neriješeno nacionalno pitanje u unitarističkoj Jugoslaviji doveli su do tzv. masovnog pokreta, kada su reformističke partijske snage, uz veliku podršku naroda, zahtijevale veću ekonomsku i političku samostalnost Hrvatske, poštovanje načela nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji. Ujedno je jasno artikuliran i problem kulturnog identiteta i jezične posebnosti (na tragu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine). Hvatsko proljeće završilo je, međutim, kapitulacijom partijskog vodstva u Karadordevu 1971. godine i pobjedom konzervativnih unitarističkih snaga. Taj je poraz u praksi označio početak progona i šikaniranja brojnih hrvatskih intelektualaca, znanstvenika, umjetnika i kulturnih djelatnika. Mnogi su uhićeni i osuđeni na višegodišnju robiju, mnogi su otišli u inozemstvo i priključili se našoj brojnoj emigraciji, a mnogi su ušutkani ili onemogućeni u daljnjem radu. Počela su olovna vremena" političkih pritisaka, pojačane represije i potpunog ideološkog nadzora umjetničkog stvaralaštva. Upućuju se iracionalne optužbe cijelom hrvatskom narodu i nameću kolektivne frustracije. Partijski komiteti sastavljaju "crne liste" s imenima nepoćudnih autora kojima se brani sudjelovanje u javnom životu. Izražavanje patriotskih osje­ćaja bilo je zabranjeno.

Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine označila je početak kraja Jugoslavije; sva neriješena pitanja i problemi, koje je on dotada svojom autoritarnom vlašću prigušivao, izbili su svom snagom na površinu. Kriza je dosegnula vrhunac krajem osamdesetih godina. Istodobno i politička zbi­vanja u bivšem Sovjetskom Savezu (tzv. perestrojka) počinju mijenjati političku kartu Europe: jedan za drugim ruše se komunistički sustavi. To se dogodilo i u Hrvatskoj: u svibnju 1990. godine održani su prvi slobodni izbori u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Hrvatski se narod na njima odlučio za parlamentarnu demokraciju i višestranački politički sustav. Događaji koji su zatim slijedili pripadaju našoj suvremenosti i mi smo njihovi svjedoci: obnova hrvatske državnosti (30. V 1990), prekid svih državnopravnih veza s Jugoslavijom (8. X. 1991), agresija Srbije i jugoslavenske armije na Hrvatsku, uništavanje hrvatskih gradova, Domovinski rat i bitka za oslobodenje okupiranih područja...

 

KNJIŽEVNI PROCESI

S generacijom razlogovaca završava jedna razvojna faza suvremene hrvatske književnosti, faza karakterizirana estetskim inovacijama, osvajanjem novih tekstualnih programa i dominacijom teorijskoga uma. Već početkom sedamdesetih godina nastaju osjetne promjene u poetičkoj po­dlozi. Promjene se mogu uočiti u svim književnim žanrovima, a po svom se karakteru posve uklapaju u novu globalnu postmodernističku kulturu, estetiku i senzibilitet. Naime, i hrvatska je književnost protekla dva desetljeća obilježena tipično postmodernističkim fenomenom ek­splozije oblika, pluralizmom i disperzijom stilova, literarnih koncepata i modela, umnožavanjem različitosti te eklektičkim prikupljanjem i daljnjim razrađivanjem svega što je namrla tradicija. Ne postoji dominantna literarna paradigma; prije je moguće govoriti o plodonosnom oponašanju

i miješanju prethodnih stilova, o simultanosti heterogenih procesa, o afirmaciji raznih indivi­dualnih poetika i projekata.

Avangardistički ideal uvijek novoga, originalnoga, neponovljivoga i umjetnički provokativnoga, koji je prevladavao sve do kraja šezdesetih godina, zapao je u ovom razdoblju u očitu krizu. Tradicija se više ne negira: ona se uključuje u literarnu igru, na nju se računa, na njoj se gradi, u njoj se pronalazi novi smisao. Umjesto osporavanja, s tradicijom se uspostavlja dijalog te ona postaje "materijal" i inspiracija za nove umjetničke tvorbe. Odatle brojni citati, aluzije, parodije, pastiši i intertekstualne veze. Hrvatski pisci postmodernisti vide tradiciju i literarnu prošlost kao živ i vitalan organizam, kao "muzej znakova" kojima se slobodno koriste. Stoga obnavljaju stare literarne projekte, katalogiziraju prethodna iskustva i stavljaju ih u nove odnose.

 

HRVATSKI FANTASTIČARI

Kada je riječ o proznom stvaralaštvu, novi senzibilitet i novo poimanje književnosti uvela je na hrvatsku literarnu scenu već generacija tzv. fantastičara početkom sedamdesetih godina (Pa­vao Pavličić, Goran Tribuson, Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski, Veljko Barbieri i dr.). Riječ je o skupini pisaca rođenih izmedu 1945. i 1950. koje povezuje sklonost istom proznome modelu. Na tragu stranih literarnih poticaja (Borges, Bulgakov, Kafka) ti se pisci odriču "iluzije stvarnosti", slikanja društvene sredine i psihološkog portretiranja. Oni nje­guju svojevrsni društveni eskapizam i posve se okreću literarnoj fantastici. U svojim djelima tematiziraju iracionalno i bizarno, kreiraju "paralelne svjetove", bave se okultnim, spiritualnim i paralogičnim, a specifične literarne efekte postižu uporabom groteske, hiperbole i bogatom simbolikom.

Hrvatski fantastičari nisu imali svoga literarnoga glasila. U početku su njegovali uglavnom žanr novele (važnije zbirke: Pavao Pavličić, Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975. i Dobri duh Zagreba, 1976; Goran Tribuson, Zavjera kartografa, 1972, Praška smrt, 1975, Raj za pse, 1978; Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, 1971; Dubravko Jelačić Bužimski, Okus mesa, 1972), a kasnije su se neki okušali i u romanu s fantastičnom tematikom (npr. Goran Tribuson, Snijeg u Heidelbergu, 1980; Pavao Pavličić, Večernji akt, 1981). Zasluga je fantasti­čara što su obratili pozornost na sam umjetnički tekst, na znakovnost, na jezik kao predmet i na njegovu sposobnost da stvara fikcionalnu iluziju.

Dominacija fantastičnog modela ne znači, dakako, i potpunu odsutnost djela koja se bave te­mama iz stvarnoga života i aktualnom društvenom problematikom. Naprotiv, "stvarnosna" proza dala je i sedamdesetih godina nekoliko značajnih ostvarenja, među kojima treba spomenuti romane Antuna Šoljana (Luka, 1974; Drugi ljudi na mjesecu, 1978), Ivana Kušana (Toranj, 1970; Naivci, 1975), Joze Laušića (Klačina, 1970) i Vojislava Kuzmanovića (Godina noževa, 1976). Zanimljiv romaneskni eksperiment, nastao primjenom tehnike montaže i kolažiranja, ostvario je Tomislav Ladan svojim Bosanskim grbom (1975).

 

ISKUSTVO JEZIKA

Iskustvo jezika, naglašena semiotička svijest, problematiziranje jezika kao predmeta pjesme, osnovno je obilježje hrvatske postmodernističke poezije. Takvu orijentaciju naznačuju već prvi postrazlogovski pjesnici (Ivan Rogić Nehajev, Luko Paljetak, Branimir Bošnjak, Zvonko Ma­ković i dr.), potvrđuje je na specifičan način i pjesništvo Josipa Severa (kultna zbirka Anarhokor, 1977), a na nju se nadovezuju i tzv. offovci, tj. pjesnici okupljeni u početku oko časopisa "Off' (počeo je izlaziti 1978; izišlo samo nekoliko brojeva) koji zastupaju poetiku semantičkog kon­kretizma (Branko Maleš, Branko Čegec i dr.). Sve te pjesnike, ali i njihove poetske suputnike (Milorada Stojevića, Nedu Mirandu Blažević, Anku Žagar) i nasljednike (naj­mlađe pjesnike okupljene oko časopisa "Quorum"), zanima empiričnost jezika, njegovo optičko i akustičko djelovanje, ali bez označujuće, predstavljačke funkcije na koju je svoj interes usmje­ravalo pjesništvo krugovaša i razlogovaca. Koncept poezije kao dosjetke, tekstualne zgode, ali s izrazito infantilnom vizurom njeguju Dražen Mazur i Pero Kvesić. Nasuprot takvoj orijentaciji, valja spomenuti i pjesnike okupljene oko antologije Insulae (1981), kojima jezik nije despiri­tualizirani materijal za gradnju pjesme nego nosilac duhovnosti, kulture i iskustva svijeta (Drago Štambuk, Dražen Katunarić, Neven Jurica i dr.). Karakterističan je za hrvatsku postmodernis­tičku poeziju i povratak vezanom stihu i tradicionalnim oblicima (npr. sonetu) te oživljavanje artizma (Paljetak, Mrkonjić, Maroević, Stamać). Radikalni eksperimenti, hermetičke tvorbe i avangardističke negacije nisu više u modi. Primjetna je težnja prema jednostavnosti, komuni­kativnosti i jasnoći izričaja. Umjesto modernističkih težnji za provokacijom, inovacijom, oču­đavanjem, osporavanjem zatečenog, javljaju se kategorije alternativnosti, uključivosti, dijaloga s tradicijom, indiferentnosti, tolerancije. Sve je češći postupak oponašanja postojećih poetskih govora i postupaka; sve se više inzistira na pjesničkoj memoriji i erudiciji. Sve se doima već viđenim i napisanim; preostaje oponašanje, permutiranje, ponavljanje, variranje. Postmoderni­zam je vrijeme reciklaže tuđih misli i produkata tradicije.

 

ROMAN

Hrvatsko romaneskno stvaralaštvo posljednjih je petnaestak godina u znaku raslojenosti i pri­lagodbe tržišnoj potražnji. Avangardistički su eksperimenti malobrojni i u prozi; pisci postmo­dernisti vraćaju se pripovijedanju, priči, narativnoj igri. U vrlo raznolikoj ponudi valja ponajprije uočiti neviden procvat tzv. žanrovske proze: kriminalističkog, bulevarskog, avanturističkog ili horror romana. U tom kontekstu je potrebno spomenuti djela Pavla Pavličića (Umjetni orao, 1979; Rakova djeca, 1988; Sretan kraj, 1989; Rupa na nebu, 1992), Gorana Tribusona (Ruski rulet, 1982; Made in USA, 1986; Potonulo groblje, 1990), Nevena Orhela (Uzbuna na odjelu za rak, 1983) i dr. Taj fenomen treba dovesti s duhom postmodernizma kojemu je strana svaka stroga hijerarhizacija i koji afirmira načelo egalitarizma. Stoga se i brišu granice između tzv. elitne (kanonizirane) i masovne umjetnosti. U trivijalne se žanrove često unose postupci i tehnike svojstvene tzv. visokoj književnosti, ali se i ambiciozna problemska proza obnavlja elementima preuzetim iz Mvijalne književnosti.

Nakon kratke, ali važne epizode obilježene fantastikom i društvenim eskapizmom, u hrvatskoj je prozi već krajem sedamdesetih godina lako uočiti i zaokret prema stvarnosnoj i iskustvenoj problematici. Brojni romansijeri tematiziraju traumatična iskustva novije povijesti, kritiziraju kult ličnosti, razmatraju mehanizam vlasti, odnos pojedinca prema vlasti te funkcioniranje to­talitarizma (Ivan Aralica, Okvir za mržnju, 1987, Majka Marija, 1992; Stjepan Čuić, Orden, 1981; Zvonimir Majdak, Kćerka, 1985; Veljko Barbieri, Epitaf carskog gurmana, 1983; Pavao Pavličić, Kraj mandata, 1984). Novi procvat doživljavaju i nekad kanonizirane, a zatim zapos­tavljene romaneskne podvrste poput povijesnoga i obiteljsko-genealoškog romana. Štoviše, neka djela iz toga žanrovskog kruga nameću se kao najambicioznija prozna ostvarenja ovoga razdo­blja (Ivan Aralica, Psi u trgovištu, 1979; Duše robova, 1984; Graditelj svratišta, 1986; Knjiga gorkog prijekora, 1994; Nedjeljko Fabrio, Vježbanje života, 1985; Berenikina kosa, 1989; ). Potrebno je također spomenuti i romane zaokupljene egzis­tencijalnom problematikom koje stvaraju Dalibor Cvitan (Polovnjak, 1984, Ervin i luđaci, 1992), Jozo Laušić (Bogumil, 1983) i Zvonimir Majdak (Starac, 1988, Krevet, 1990).

S duhom postmodernizma valja povezati i punu afirmaciju tzv. ženskog pisma. Riječ je o ten­denciji unošenja ženske vizure u literaturu, tj. predočavanje svijeta i egzistencije očima žene i ženskog iskustva. U djelima Irene Vrkljan (Svila, škare, 1984, Berlinski rukopis, 1988), Vesne Krmpotić (Brdo iznad oblaka, 1988) ili Dubravke Ugrešić (Štefica Cvek u raljama života, 1981) upravo se ispituju specifičnosti ženskog senzibiliteta, imaginacije i psihologije. Postmodernistička umjetnost pokazuje izgubljenu vjeru u mogućnost stalnog umjetničkog pro­gresa, u stvaranje uvijek novoga i neponovljivoga. Kao rezultat takva stava nastaju nepreten­ciozni tekstovi koji njeguju duh spontanosti, opuštenosti i svojevrsnog estetičkog infantilizma.

Književnost se "kičificira", a kič literarizira. Njeguju se slobodne forme s elementima lake improvizacije i igre. Sve su kombinacije legitimne; svi su modeli raspoloživi za stvaranje novih žanrovskih hibrida i "koktela". U ovom se razdoblju pišu djela u formi intermedijalnih kolaža, patchworka, intertekstualnih parodija i pastiša. Postmodernistička svijest ne priznaje jednodi­menzionalnost i s posebnom pozornošću afirmira "nečiste" forme koje se odupiru krutoj žan­rovskoj klasiflkaciji (npr. Željka Čorak, Krhotine, 1991; Ivan Kušan, 100 najvećih rupa, 1992; Neda Miranda Blažević, Američka predigra, 1989; Borben Vladović, Boja željeznog oksida, 1989; Pavao Pavličić, Šapudl, 1995 i dr.).

Skrenemo li pogled na samu tehnologiju pisanja, uočit ćemo cijelu skalu postmodernističkih postupaka, tehnika i strategija. I u hrvatskih pisaca ponajprije upada u oči visok stupanj osvi­ještenosti samog literarnog čina, svijesti o mediju i žanru. Različiti postupci kojima se iskazuje autorska samosvijest i kojima se problematizira sam čin pisanja dobivaju u ovom razdoblju važnu ulogu: autoreferencijalnost, poigravanje žanrovskim konvencijama i pripovjednim kon­strukcijama, višestruko kodiranje, persiflaže, prerade tuđih tekstova, citatnost i sl.

I hrvatska je dramska književnost u ovom razdoblju u znaku suživota različitih dramskih mo­dela. Na samom početku sedamdesetih godina (1971) objavljen je dramski tekst Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana kao svojevrsna prekretnica i naznaka novog tipa dramskoga govora koji se temelji na intertekstualnosti ("posuđivanje" tuđih zapleta), na poetici "teatra u teatru", ali uvijek sa snažnim uporištem u konkretnoj zbilji i s jasnim političkim aluzijama. Na tom su tragu nastale i drame Ivana Bakmaza (Vježbe u Goethe-Institutu, 1976; Šimun Cirenac, 1977), a s humorističnim predznakom i djela dramskog trija Senker-Škrabe-­Mujičić (Novela od stranca, 1974; Domagojada, 1975. i dr.). Velik dio dramskog stvaralaštva okreće se u smjeru biografske i pseudobiografske drame zasnovane na životopisima povijesnih osoba (Tomislav Bakarić, Mora, 1978; Slobodan Šnajder, Kamov smrtopis, 1977; Držićev san, 1979; Hrvatski Faust, 1981; Čedo Prica, Ostavka, 1986; Miro Gavran, Urotnici, 1985; Vladimir Stojsavljević, Katarina Zrinska od Frankopana, 1993. i dr.). U hrvatskih postmodernističkih dramatičara (L. Kaštelan, M. Gavran, A. Srnec-Todorović) primjetna je težnja reteatralizaciji hrvatskog teatra, problematiziranju kazališne iluzije i poigravanju teatarskim konvencijama ali veza sa stvarnošću nije izgubljena: suvremena hrvatska drama u rasponu od Slobodana Šnajdera do Mire Gavrana i dalje je u znaku kritike autoritarnosti te ispitivanja odnosa čovjeka prema društvu i vladajućoj ideologiji.

KNJIŽEVNOST U DOMOVINSKOM RATU

U kojem će smjeru ići daljnji procesi u hrvatskoj književnosti teško je predvidjeti. Međutim, već je sada sigurno, i za to postoje potvrde u recentnoj književnoj proizvodnji, da će stvarnost ratne kataklizme i egzistencijalna drama hrvatskoga naroda djelomice prekinuti naznačene pro­cese i preusmjeriti ih na neke druge tijekove. Domovinski rat kao neposredno traumatično iskustvo već je postao važna literarna tema, opsesivna i bolna inspiracija umjetničkom stvara­laštvu. Nakon neposrednih reakcija, u formi apela, prosvjeda ili ratnih reportaža, hrvatski su pisci odgovorili zahtjevu vremena i brojnim umjetničkim tekstovima značajnih estetskih dometa:' Potrebno je spomenuti Sanader-Stamaćevu antologiju suvremene ratne lirike U ovom strašnom času (1992, 1994) kao očit dokaz da ni u ratnim vremenima muze hrvatske poezije nisu šutjele.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U PROGONSTVU

Ovaj pregled suvremene hrvatske književnosti ne bi bio potpun kada u njega ne bismo uvrstili i književnost Hrvata u progonstvu, tj. stvaralaštvo brojnih hrvatskih pisaca koji su nakon Dru­goga svjetskog rata i uspostave komunističke vlasti zbog političkih razloga bili prisiljeni na­pustiti domovinu i potražiti spas u inozemstvu, uglavnom u Južnoj i Sjevernoj Americi. Među njima je bilo i već afirmiranih autora koji su nastavili stvarati bez obzira na činjenicu što su bili odsječeni i izolirani od matične kulture. Neki su od njih upravo u emigraciji napisali svoja najzrelija djela. Ipak, općenito se može reći da je književnost Hrvata u egzilu nejednake um­jetničke vrijednosti te da, sasvim logično, ne slijedi one stilske pravce koji su se razvijali u matičnoj književnosti.

 

“HRVATSKA REVIJA”

Žarište literarne aktivnosti Hrvata u egzilu bio je časopis "Hrvatska revija" što su ga u Buenos Airesu 1951. godine pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Časopis je izlazio punih 40 godina, sve do ponovne uspostave samostalne hrvatske države 1990, i cijelo je vrijeme okupljao disperzirane hrvatske intelektualne snage različitih političkih orijentacija i grupa - pisce, pov­jesničare, esejiste i kritičare. Gotovo svi koji su nešto značili u kulturnoj aktivnosti hrvatske emigracije surađivali su u "Hrvatskoj reviji". Kasnije, 1957, pokrenuta je i "Knjižnica Hrvatske revije" u kojoj je izišlo ukupno 66 naslova različita sadržaja.

U književnoj proizvodnji Hrvata u egzilu preteže poezija. Najznačajnija ostvarenja postigli su pjesnici koji su stigli u emigraciju kao već profilirane stvaralačke osobnosti: Viktor Vida (zbirke: Svemir osobe 1951. i Sužanj vremena, 1956), Lucijan Kordić (Zemlja, 1951; Pod arkadama neba, 1955; Grob u katedrali, 1962, i dr.), Rajmund Kupareo (Blagoslov zvijezda, 1961) te, dakako, Vinko Nikolić, središnja osobnost hrvatske književnosti u dijaspori (zbirke: Izgubljena Domovina, 1947; Oskvrnuto proljeće, 1947; Molitva za moju Hrvatsku, 1949; Duga nad poru­šenim mostovima, 1964; Gorak je zemje kruv, 1977; Povratak, 1990. i dr.).

 

Jedna od najzanimljivijih pjesničkih osobnosti naše književnosti u egzilu svakako je Boris Ma­runa (1940). U emigraciju je otišao 1960. godine, a zatim se u Argentini priključio Vinku Nikoliću i njegovu krugu oko "Hrvatske revije". U prvoj zbirci pjesama I poslije nas ostaje ljubav (1964) prevladava ljubavna i domoljubna lirika. Promjenu tonaliteta označila je zbirka Govorim na sav glas (1972) u kojoj prevladavaju teme iz svakodnevnog života u stranom svijetu s jetkim ironičnim opaskama o suvremenoj civilizaciji. Pjesme karakterizira poetska naracija, reportažni elementi jednostavan vokabular i govorni ritam. Smatrajući da s poezijom treba izići na ulicu, medu ljude, Maruna piše komunikativnu liriku, lišenu ukrasa i s dosta estradnih ele­menata. Anegdotalna osnova i kolokvijalno kazivanje daju pjesmama dojam lakoće, opuštenosti i prividne površnosti. Čak i rodoljubne teme počinje izražavati na sasvim nekonvencionalan način, bez ozbiljnosti i patetike. Te će se karakteristike očitovati i u idućima zbirkama Ogra­ničenja (1986) i Ovako (1992).

 

PROZA

Među proznim ostvarenjima ističu se romani Bit ćete kao bogovi (1950) Antuna Bonifačića i Karakteristika (1973) Roka Remetića (tj. Hrvoja Lorkovića), memoarska proza Ivana Meštrovića (Uspomene na političke ljude i događaje, 1961), novele Antuna Nizetea (Bez povratka, 1957) te esejistika Bogdana Radice, Ante Kadića i Vinka Grubišića.

 

OD 1990 – JEDINSTVENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST

Nakon uspostave suverene hrvatske države brojni su se pisci vratili u svoju domovinu. Taj je događaj označio i kraj podjele na književnost domovinske i iseljene Hrvatske: od 1990. godine postoji samo jedna, jedinstvena hrvatska književnost.                                       

 

Copyright © Omeragic
1