HRVATSKA DO 1097.

HRVATSKA DO 1097.

Doseoba Hrvata

Doseoba Hrvata nije bila jednostavan proces koji se odvijao na kompaktnom teritoriju naseljenom Slavenima, da bi se prema tome moglo utvrditi kako su se Hrvati naselili do nekih određenih točaka na istok, jug i zapad. Po Konstantinu Porfirogenetu, Hrvati su se naselili u Dalmaciji, vjerojatno u zaleđu dalmatinskih gradova, a i nešto dublje u unutrašnjost. Cetina i Livno su po Konstantinu Porfirogenetu, jedinom izvoru za tu vrstu obavijesti, u 10. stoljeću bili prema granici sa Srbijom, nastavlja Goldstein. Hrvati su u prvo vrijeme vjerojatno bili manjina u slavenskoj i iliroromanskoj većini - može se pretpostaviti da ih nije bilo više od nekoliko tisuća.O tim "Protohrvatima" vjerojatno se ni u budućnosti neće znati više negoli danas.

Prvi poznati hrvatski knez

Značajno je da prvi poznati hrvatski knez nosi titulu dux Guduscanorum, što bez sumnje znači da je nosilac pokreta za ujedinjivanjem one političke jezgre kojoj još nepoznati nastavljač 30. poglavlja u De administrando imperio daje posebno mjesto. To je »banska Hrvatska« ili tri banske županije: Lika, Gacka i Krbava. I ne čini nara se slučajno da je planinska Hrvatska u času kad je trebalo odlučiti hoće li se politička samostalnost žrtvovati novoj i većoj kneževini napustila svoga kneza, smatrajući da je cijena koju Franak od njihova kneza traži prevelika.

Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Pokušaj ujedinjavanja panonskih Slavena

(Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Pokušaj ujedinjavanja panonskih Slavena)

Zato su se i našli Gačani na strani Ljudevita Posavskoga uz kojega su se očito nadali zadržati samostalnost. Međutim, ni Borna ni njegov senior nisu smjeli dopustiti da se planinska Hrvatska priključi trajnije pobunjenicima u Panoniji. Zato Borna brzo uspostavlja svoju vlast preko Velebita. Tako je Borna potpomognut Francima ponovo sakupio rasute dijelove u kneževinu. Ova pojava Franaka na granicama Jugoistočne Evrope dovela je do dramatičnih promjena. Franci su osvojili langobardsku Italiju (773/4), zatim bizantsku Istru (788), a potom su razbili Avare (791-796) i zauzeli Panoniju do Dunava. Karlo Veliki je počeo rat 802. protiv Bizanta i Srbije pod knezom Višeslavom, prvim srpskim knezom pomenutim u "Spisu o narodima" čija je krstionica s prelaza iz VIII u IX v. otkrivena u Ninu. Otpor napadu nadmoćnijeg neprijatelja pružen je u koliko se sada zna, tvrđavama Bribir, Knin, Čuker kod Mokrog Polja, i dalje niz Unu. Franci su prodrli čak u dolinu Neretve, u čijem se donjem slivu javljaju Liciki, ali nisu uspjeli da savladaju Srbe. Mirom zaključenim u Ahenu 812. između Bizanta i Franačke, Bizantu je vraćena primorska Dalmacija bez Istre, zadržavajući otoke između Istre i Trogira i primorske gradove Zadar, Trogir i Split, a ostala je bez primorja od Istre do Nina, gde su naseljeni Hrvati pod guduščanskim knezom Ljudemislom.

Na prostoru jugozapadno od Dinare sa Cetinom naseljeni su isti Hrvati sa sjeverozapada Panonije. "Izvjestan broj godina -kaže bizantski car pisac- pokoravahu se i Hrvati u Dalmaciji Francima, kao i prije u svojoj zemlji." "Kako jedina zemlja koja je u početku IX st. bila franačka i u kojoj je također bilo Hrvata jest Karantanija, to samo ona može biti stara postojbina dalmatinskih Hrvata!" (N. Klaić, 23.) U X i XI v. tu je postojala i posebna »župa Hrvati« (pagus Chroati). U izvorima u inostranstvu se postepena promena događa tek 80, 100, pa i više godine posle, krajem 9.i u 10. v. Tako papinska kancelarija "u 9. stoljeću, stalno govori o »Slavenima«, a Hrvate spominje tek od početka 10. stoljeća." (I. Goldstein, BNJ)

Brozović, Dalibor. Čakavski u srednjem veku

(Brozović, Dalibor. Čakavski u srednjem vijeku)

Prvorazredni izvori "su za ovo doba i za ove prostore relativno brojni Einhardovi »Anali«, »Životopis Karla Velikog«, »Životopis Ludovika Pobožnog« i drugi. Oni su vrlo sistematični, bilježe o godinama sve što se događa u državi, ali ni jednom riječju ne spominju neku seobu Hrvata koju bi Franci potakli i proveli, a koju bi, da se uistinu i dogodila, oni zasigurno naširoko opisivali. Naime, isti ti izvori opisuju kako je markgrof Erik ubijen kod Trsata 799. godine (dakle, baš nekako u vrijeme tobožnje seobe!), pa kako se Ljudevit Posavski pobunio, te su protiv njega Franci vodili ratove; oni poznaju i Bornu i druge prvake »Slavena«. Bili su, očigledno, dobro obaviješteni o tome što se zbiva u panonskim i dalmatinskim prostorima, ali uopće ne spominju ni Hrvatsku ni Hrvate (što je tome razlog, može se za sada samo nagađati)."(I. Goldstein, BNJ) Čini se da »ni Bizant ni Franci nisu imali nikakva udjela pri dolasku Hrvata ... preostaje samo ... ili su Hrvati došli vlastitom inicijativom ili na poziv Avara«. (Margetić, Još o dolasku Hrvata, HZ 38, 1985, 238) U današnjoj Lici su, kako svjedoče Anali učenog Einharda, naseljeni Guduščani pod knezom Bornom, te je prema Srbima granica uspostavljena do Dinare i Pounja, što će i ostati srednjovekovna jezička granica čakavice i štokavštine. Uz granicu su smještene franačke posade, čija su groblja nađena u Biskupiji kod Knina i Koljanima kod Vrlike. Na sjeveru se granica protezala Posavinom. Svjedočanstva o tim ratovima su raspored franačkih nalaza i raspored utvrđenja sa gromilama i ostalim srpskim nalazima - najzapadnija poznata utvrđenja raspoređena su u Lici i oko Une.

Deset godina poslije Ahenskog Mira u Analima Franačkog kraljevstva franačkog hroničara Ajnharda, opisuje se slom ustanka kneza Ljudevita protiv franačke vlasti. Ljudevit se 822 godine sklonio iz Siska kod jednog od srpskih župana. Zbog različitih mogućnosti tumačenja ovog posljednjeg izričaja, neki su istraživači smatrali da je Borna sa srpskim plemenom Guduskana (Gačana) došao na zapad i u Dalmaciji uspostavio svoju vlast. Medjutim, taj podatak o Srbima koji "drže veliki dio Dalmacije" (quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur) odnosi se na oblast Une, kako je to pokazala N. Klaić.

Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.: Vojni pohodi od 7. do početka 9. st.

(Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.: Vojni pohodi od 7. do početka 9. st.)

X stoljeće

I na istoku se pojavila nova sila, Bugarska, koja je zauzela Srijem i ubrzo zatim stupila u rat sa Franačkom za Donju Podravinu. Doseljenje Mađara 896. na sjever Panonije, iz temelja je promjenilo stanje. Bugarska je bila prinuđena da napusti svoje posjede sjeverno od Dunava i Save. U jednom pljačkaškom pohodu, u ranom X stoljeću, Mađari su sišli preko Srbije do Jadrana i prodrli do Hrvatske, koju su potčinili; potom su, kako svjedoči ova srednjovjekovna kronika, krenuli na sjever i opljačkali središta posavsko-podravskih kneževina - Zagreb, Požegu i Vukovar.

Raukar, Tomislav.: Hrvatska u doba kneza Trpimira (sredina IX. st.)

(Raukar, Tomislav.: Hrvatska u doba kneza Trpimira (sredina IX. st.))

Zatim je uslijedio bugarski napad. Bugari su 924. uspjeli da opustoše najveće dijelove Srbije. Srpske izbjeglice u Hrvatskoj, koje bilježi car Konstantin Porfirogenet, posvjedočene su nakitom iz Biskupije, nalik onom iz Matičana i Čečana na Kosovu. Kralj Tomisalv je iskoristio priliku i zauzeo nove oblasti, među kojima su bile Lika, Krbava i Gacka, a vjerojatno i Livno, ali "nije napravio nikakav presudan prodor dublje u unutrašnjost, u Bosnu. U LJPD zabilježen i put kojim se osamdesetak godina kasnije kretao car Samuilo u pohodu na Hrvatsku: kada nije uspio osvojiti Ulcinj, 'prešao je primorskim i planinskim krajevima sve do Zadra'. Nakon toga se vratio kući preko Bosne i Raške. Sličnim se putovima morala kretati i Alogoboturova vojska - može se pretpostaviti kroz Rašku ili možda još južnije, Zetom. Potom je trebala proći nekom od dužobalnih cesta koja se očuvala još iz kasne antike ili su jednostavno putovali krškim poljima koja se nadovezuju jedno na drugo u pravcu sjeverozapada. Prošavši tako istočnu i zapadnu Hercegovinu, Bugari su se sukobili s Hrvatima.".

Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Hrvatska i Slavonija za Tomislava

(Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Hrvatska i Slavonija za Tomislava)

Ni podatak, nastavlja Goldstein, "da su Mađari došli do Splita i pljačkali u njegovoj blizini nije moguće baš posve odbaciti, iako ga sigurno nisu osvojili. Dakle, Tomislavove su se čete vjerojatno od vremena od vremena sukobljavale s mađarskim pljačkašima -neki bi ih put uspjeli poraziti ili potjeerati, drugi put ne bi." (I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 286-291)

(Vukosavljević, Aleksandar. Neka zapažanja o 30. glavi De administrando imperio — analiza izvora i osvrt na jedan dio istoriografije, Cape Town, 2004.)

Takva situacija, je svakako vrlo slična onoj koju je zatekao i opisao Porfirogenet u svom djelu, koji za Hrvatsku kaže da na strani planine, "prema Cetini i Livnu graniči sa Srbijom". Taj podatak odnosi se na granicu prema Grahovu i Glamoču, kako je to pokazao A.Vukosavljević. Nije ustanovljeno šta je sve obuhvatala obnovljena Srbija kneza Časlava (927 - oko 950).

Kolikogod, nastavlja N. Klaić, je Tomislavu s pravom osigurano jedno od prvih mjesta među vladarima iz narodne dinastije, izvorni je materijal iz njegova razdoblja neobično oskudan i djelomično nepouzdan. Ni na jednom kamenom spomeniku nije zabilježeno njegovo ime, nikakvi ostaci crkava ne svjedoče neposredno o građevnoj djelatnosti njegovih ljudi. Teškoće su to veće što je izvorni materijal na osnovi kojega možemo stvarati zaključke drugorazredan: nekoliko rečenica iz Ljetopisa popa Dukljanina, svega jedna — iako dragocjena — u kronici splitskoga arhiđakona Tome i prerađena akta splitskih crkvenih sabora, koja su izazvala toliko rasprava u hrvatskoj historiografiji. Konstantin Porfirogenet, najbliži pisac i suvremenik Tomislavov, iako je doživio uspon Hrvatske, nije o tome hrvatskom vladaru zabilježio u svojim djelima ništa. Najvjerojatnije ga je tendenciozna svrha njegova djela natjerala na to da šuti o onom susjednom vladaru koji je gotovo dijelio vlast sa susjednim bugarskim carem na Balkanu. Početak Tomislavova vladanja obavljen je tamom kao i većine Trpimirovića. Štoviše, nije sigurno niti to nije li za njega prekinuta loza Trpimirovića jer nema neposrednih dokaza na osnovi kojih bismo mogli tvrditi kojoj je porodici pripadao. Arhiđakon Toma je vjerojatno na osnovi nekoga kamenog natpisa zabilježio u XIII poglavlju svoga djela da je Tomislav vladao 914. god. u vrijeme nadbiskupa Ivana. Toma daje Tomislavu naslov dux, a ne rex.

Jedino je uporište za kronologiju vladara u carevu djelu njegov podatak o četvorogodišnjoj vlasti Miroslava. Pomoću kasnije darovnice za Diklo126 i podataka s ploče kraljice Jelene odnosno Tome Arhiđakona127 uspjelo je nekako uspostaviti redoslijed vladara i to ovako: Trpimir II do oko 935, Krešimir I negdje do oko 945. kad je stupio na prijestolje njegov sin Miroslav. Kako je njega skinuo ban Pribuna (ili Pribina), pretpostavlja se da je ban vjerojatno osiguravao prijestolje njegovu mlađem bratu Mihajlu Krešimiru II, čija je vlast prema svjedočanstvu arhiđakona Tome morala prestati prije 970. godine.

Nakon Časlavljeve pogibije Krešimir je, kako nam opisuje LjPD, opustošio Plevu zajedno sa Uskopljem. Tada je, kako je utvrdio Stojan Novaković, istočna granica išla planinskim vijencima koji čine vododjelnicu Primorja i Une s jedne, i Sane i Vrbasa s druge strane. (Isto: Grot, Izvestija 92 sl.; Niederle, Manuel I, 93.) Nedugo zatim dolazi do pohoda cara Samuila koji, kada nije uspio osvojiti Ulcinj, 'prešao je primorskim i planinskim krajevima sve do Zadra'. Poslije 1018. na istočnim granicama Srbije i u Srijemu uspostavljena je vlast Bizanta. Nešto kasnije, Mađarska je pripojila ostatak međurečja Drave i Save. Koliko je poznato, u tim zbivanjima nije bilo značajnijih etničkih pomjeranja.

Banska Hrvatska

Uzevši da Konstantin VII Porfirogenet u svom De administrando imperio "tvrdi da Lika, Krbava i Gacka čak ni u njegovo vrijeme nisu ulazili u sastav ni geografske ni političke Hrvatske, već da te tri oblasti "njihov ban samo drži pod svojom vlašću", možemo sa pravom pretpostaviti da se i do X sačuvalo znanje da su Lika, Krbava i Gacka još i ranije sačinjavale ili posebno područje sa posebnim nazivom ili su pre uključivanja u hrvatsku državu pripadale nekom drugom plemenskom sastavu. Anali Franačkog kraljevstva sadrže podatke objašnjavaju pojam te banovine. U njima se pominje Borna (oko 818-821), knez Guduščana, koji su nesumnjivo živjeli na prostoru današnje Like. I iz opisa Dukljanina i njegovih "riječi vidi se, da je granica između Zagorske Srbije i primorskih oblasti od Hrvatske do Duklje bila vodomeđa između Jadranskoga mora i pritoka Save i Dunava, to jest onaj planinski vijenac, koji se pruža od vrha Dinare jugoistočnim smjerom do gornje Drine."(F. Šišić, 457)

XI stoljeće

Petra Krešimira IV. je postao kralj oko 1058. godine. Usprkos tome što je ta modernizacija - bogaćenje, prodaja, darivanja, općenito približavanje evropskim obrascima razvoja -bila rezultat evropskog razvoja i sposobnosti i radišnosti mnogih pojedinaca u Hrvatskoj, Krešimir je oličavao taj razvoj, ako ništa drugo, onda po svom podrijetlu: bio je unuk Krešimira III. i mletačkog dužda Petra II. Orseola, jer se duždeva kći Hicela udala za hrvatskog kralja Stjepana I. U tom se braku rodio i Petar Krešimir. Kada je stupio na prijestolje, papinski ga je poslanik optužio da je u borbi za prijestolje ubio brata Gojslava. Dvanaestorica župana pomogla su mu da odbaci optužbe i mirno zavlada^.. Tako je Krešimir stupio na prijestolje bez većih poteškoća i vladao stabilno, a stabilna vlast bila je jedan od preduvjeta za sva pregnuća, kako gospodarska, tako i vojno-politička. Naime, s gospodarskim jačanjem Hrvatske narasle su i ambicije za političkom i vojnom ekspanzijom. Tako se u utemeljiteljnoj ispravi za benediktinski samostan sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu iz 1059. godine prvi put spominje Croatiae Dalmatieque regnum, što znači da se prostor Hrvatske i Dalmacije prvi put smatra cjelinom. U istom se dokumentu govori o nostro dalmatico mari - "našem dalmatinskom moru", što je vjerojatno i izraz novosazrele vladalačke ideologije po kojoj je on vladar svega, i na kopnu i na moru. Radi se, izgleda, o utjecaju bizantskog sustava mišljenja.

Pred kraj XI stoljeća, 1096. godine, zabilježeno je da su krstaši grofa Rajmonda prošli kroz zemlju Sloveniju (Sclavonia), od Like do Drača, čiji je kralj bio Bodin, sa prijestolnicom u Skadru te u čijem je sastavu bio i najveći dio Albanije, ali i cijeli prostor od Like do Ohrida. Iz zbivanja u to vrijeme može se razabrati da je Hrvatska bila najvećim dijelom priključena Srbiji 1070-1074, a zatim od 1089. To proizlazi iz podataka da Normani zarobljavaju hrvatskog kralja, da dolazi do dinastičke smjene u Hrvatskoj, opisa puta krstaša grofa Rejmunda, i niza drugih okolnosti, koje se ovde ne mogu razmatrati. Arheološki to najbolje pokazuje glagoljsko - ćirilični natpis iz crkve na Kapitulu kod Knina koji svjedoči o primjeni od pape zabranjene slavenske službe u crkvi. O Bodinovoj vlasti svjedoči izgradnja crkvi sa poprečnim travejima u Uzdolju, Mokrom Polju i drugdje. U Hrvatskoj je Stjepan II vladao vrlo kratko "i iz tog vremena ostalo je sačuvano nekoliko darovnica. Jedna je od njih ona kojom se splitskim benediktinkama potvrđuje posjed Pusticu u Lažanima kod Splita. Iako je moguće da se radi o falsifikatu, neki podaci ne bi trebali biti dvojbeni: darovnicu su potpisali i prelati i župani, te kraljeva dvorska pratnja17. Budući da su župani bili iz Sidrage, Bribira, Cetine, da je tu bio i "knez Primoraca" (dux Marianorum) Petar, čini se da Stjepan II. faktično više i ne vlada širokim prostorima kako je to vladao Zvonimir, jer su sve ove županije ili uz obalu ili u neposrednom zaleđu srednje Dalmacije." (I. Goldstein)

U nekoliko pohoda između 1091. i 1102., međutim, Mađari su uspjeli da uspostave svoju vlast najpre nad Pounjem, a zatim, poslije smrti kralja Bodina, nad Hrvatskom. Analizom izvorne građe S. Gunjača je pokazao da su Mađari već u prvom vojnom pohodu zauzeli pored Like, Gacke i Krbave i područje do Knina. Već 1137. Bela II proglašava sina Kolomana bosanskim Vojvodom, a 1138. g. i sam uzima u kraljevski naslov i titulu »rex Ramae«. Malo kasnije Bizant ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167. g., te se ovaj dio Srbije javlja i u tituli Bizantskog Cara Manojla Komnena.

Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Dolazak Arpadovića

(Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.: Dolazak Arpadovića)

Mađarski kralj Ladislav piše montekasinskom opatu Oderiziju (1087-1105), javljajući da mu ”može odgovoriti kako zaželi, kao susjedu, jer sam već stekao gotovo čitavu Sclauonia„ (Quia Sclauoniam iam fere totam acquisivi). Vremenom bliski Rejmund od Agilesa pri spominjanju Sclavonia misli na drzavu kralja Bodina kojom je putovao od Like do Drača. Poslije 1097. g. i bitke na Petrovoj Gori (danas Moseć, južno od Drniša) Mađari su uspjeli da uspostave svoju vlast i nad Hrvatskom. Iako se, ipak, Mađarska proširila i na račun Srba, uključujući južnu Posavinu, XII stoljeće je uglavnom vrijeme saveza velikih župana i Mađarske, zbog suprotstavljanja Bizantu, koji je okupirao istočne dijelove Srbije. Kraljica Jelena, kćerka velikog župana Uroša I, žena je kralja Bele II, a njen brat Beloš bio je ban Hrvatske i namjesnik Mađarske (1142 - 1163). Slavenska priroda narodne kulture države Arpadovića održala se sve do tatarske najezde 1241/2 sprovodeći kolonizaciju Nijemaca u međurečju Drave i Save i oni su početkom XIII stoljeća utjecali na uspostavljanje posebnog statusa gradova u kojima su se nastanili.