Pjesma o iskonu

    Ni bitka ni nebitka nije bilo tada,

    ni zračnog prostora ni neba nad njim,

    sto se skrivalo? Gdje?

    U čijem okrilju?

    sto bijaše to beskrajno bezdno voda?

    Ni besmrtnosti ni smrti nije bilo tada.

    Ni traga nije bilo danu ni noći.

    Po svom je zakonu disalo Jedno, bez titraja vjetra,

    a van toga nije bilo ničeg drugog ni daljeg.

    U početku bješe tama zavita u tamu,

    i svemu je bio nespoznatljiv tok.

    Životom moćno uvito u prazninu,

    jedno se porodi snagom žarke težnje.

    Ljubavna čeznja obuze ga prvo,

    a to je bio zametak prve misli.

    Proničuć srce mišlju, mudraci su našli tu vezu

    što bitak sa nebitkom spaja.

    Nit vodilju su tako napeli poprijeko.

    što je tad bilo gore, a što dolje?

    Oploditelji su bili i snage bujanja.

    Dolje je bio poriv, a gore obdarenje.

    No, tko to izvjesno zna, objaviti tko nam to može?

    Otkud su nastali oni, otkud je došlo stvorenje?

    Bogovi su kasnije došli, po stvaranju svijeta.

    Pa tko onda da zna, iz čeg je to poteklo?

    Iz čega se je razvilo stvorenje?

    Je li to djelo Njegovo ili nije?

    Onoga što nad svemirom bdije u najvišem nebu.

    On sam to zna, a možda ne zna ni on?

                  Iz VEDE, oko 3.000-te godine pr.n.e.