Spoznaja Iz Hablovih promatranja proishodilo je da je postojao trenutak, nazvan Veliki prasak, kada je svemir bio infinitezimalno mali i beskrajno gust. Pod takvim uvjetima otkazali bi svi zakoni nauke, pa, dakle, i sve mogućnosti da se predvidi budućnost. Ako je i bilo nekih zbivanja prije ovog trenutka, ona nisu ni na koji način uticala na ono što se događa u sadašnjem vremenu. Postojanje ovih zbivanja može se zanemariti jer ne bi imala nikakvih promatračkih posljedica. Moglo bi se reći da vrijeme počinje sa Velikim praskom, u smislu da se ranija vremena naprosto ne mogu definirati. Moglo bi se zamisliti da je Bog stvorio Vasionu u doslovce bilo kom trenutku prošlosti. Međutim ako se Vasiona širi, možda postoji fizički razlozi koji nalažu početak. No, i dalje bi se moglo zamisliti da je bog stvorio svemir u trenutku Velikog praska, ili čak poslije toga, na takav način da izgleda kao da je postojao Veliki prasak, ali bilo bi besmisleno pretpostaviti da je ona bila stvorena prije Velikog praska. Vasiona koja se širi ne isključuje tvorca, ali postavlja granice u pogledu toga kada je mogao da obavi svoj posao! Krajnji cilj nauke jeste da postavi jednostavnu teoriju koja bi opisala cijeli svemir. Postoje zakoni koji nam govore kako se svemir mijenja sa vremenom. Također postoji pitanje početnog stanja svemira. Neki smatraju da nauka treba da se usredotoči samo na prvi dio, dok drugi dio predstavlja stvar metafizike ili religije. Oni tvrde da je Bog, budući da je svemoguć, mogao da započne svemir na bilo koji način. Možda je stvarno tako, ali u tom slučaju također je mogao da njegov kasniji razvoj učini potpuno proizvoljnim. No, kako izgleda, on se radije odlučio za to da se svemir razvija na veoma pravilan način suglasan određenim zakonima. Upravo stoga izgleda potpuno razložno pretpostaviti sa postoje zakoni koji upravljaju njegovim početnim stanjem. Veoma je teško doći do jedinstvene teorije koja bi opisala cijeli svemir. Stoga se problem razdvajao na manje odjeljke i nastojao se postaviti na niz djelomičnih teorija. Svaka od ovih djelomičnih teorija opisuje i predviđa izvjesnu ograničenu klasu promatranja, zanemarujući utjecaje drugih svojstava ili ih predstavljajući jednostavnim nizovima brojeva. Nije isključeno da je ovaj pristup potpuno pogrešan. Ako sve u svemiru zavisi od svega drugog na neki temeljan način, može se pokazati da je nemoguće doći do potpunog rješenja zasebnim izučavanjem dijelova problema. Klasičan primjer je Njutnova teorija gravitacije, koja nam govori da gravitaciona sila između dva tijela ovisi od njihove veličine, mase, pri čemu je potpuno svejedno od čega se tijela sastoje. Uopće, naime nije potrebno imati teoriju o ustrojstvu i sastavu Sunca i planeta da bi se izračunale njihove orbite. Današnja nauka opisuje svemir iz perspektive dvije osnovne djelomične teorije - opće teorije relativnosti i kvantne mehanike. One pretstavljaju ogromna intelektualna postignuća prve polovine našeg stoljeća. Opća teorija relativnosti opisuje gravitacionu silu i makro kozmičko ustrojstvo svemira u rasponu od svega nekoliko milja do milijun milijuna milijuna milijuna kilometara (jedinica sa dvadeset četiri nule), koliko iznosi veličina svemira dostupna promatranjima. Kvantna mehanika, sa druge strane, usredotočena je na pojave izuzetno malih razmjera, oko jednog milijunitog milijunitog dijela milimetra. Na žalost poznato je da su ove dvije teorije međusobno nesuglasne one ne mogu obje biti ispravne. Jedno od glavnih dostignuća suvremene fizike jeste traganje za novom teorijom koja bi obuhvatila obje ove djelomične teorije. Takva teorija bi se zvala KVANTNA TEORIJA GRAVITECIJE. Još uvijek ne raspolažemo takvom teorijom i sva je prilika da je još daleko dan kada ćemo je konačno imati, ali zato su nam već poznata mnoga svojstva koja ona mora imati. Ukoliko smo uvjereni da svemir nije proizvoljn, već da njome upravljaju određeni zakoni, na kraju ćemo morati da spojimo djelomične teorije u jednu cjelovitu objedinjenu teoriju koja će opisivati sve u svemiru. Postoji jedan temeljni paradoks u traganju za jednom ovakvom cjelovitom objedinjenom teorijom. Prethodne misli o naučnim teorijama zasnivaju se na pretpostavci da smo mi razumna bića slobodna da prema želji promatramo svemir i da izvlačimo logične zaključke iz onoga što vidimo. U takvoj situaciji razložno je pretpostaviti da se još više možemo približiti zakonima koji vladaju svemirom. Ukoliko uistinu postoji cjelovita objedinjena teorija, ona bi, također, vjerojatno odredila naš rad. Drugim riječima, sama teorija odredila bi ishod našeg traganja za njom! Ali zašto bi ona odredila da mi dođemo do ispravnih zaključaka na osnovu nalaza i promatranja? Zar ona u podjednakoj mjeri ne bi mogla da odredi da mi dođemo do pogrešnih zaključaka? Ili da uopće dođemo do zaključaka? Jedini odgovor koji se može dati, temelji se na Darvinovom načelu prirodnog odabiranja. Zamisao počiva na tome da će se u bilo kojoj populaciji organizama što se sami razmnožavaju javiti varijacije u genetskom materijalu koje će dovesti do nastanka različitih jedinki. Ove razlike pretpostavljaju da su neke jedinke vičnije od drugih da dolaze do ispravnih zaključaka o svijetu što ih okružuje, da bi potom radile shodno tim zaključcima. Ove jedinke imaju više izgleda da prežive i ostvare potomstvo, tako da će njihov način ponašanja i mišljenja odnijeti prevagu. Pod uvjetom da se Vaseljena pravilno razvijala, možemo pretpostaviti da će razumske sposobnosti koje nam je podarilo odabiranje vrijediti i u traganju za cjelovitom objedinjenom teorijom, te da nas tako neće navesti na pogrešne zaključke. Obzirom na okolnosti da su djelomične teorije kojima već raspolažemo pokazale dovoljne za dolaženje do točnih predviđanja u svim okolnostima osim onih krajnjih, traganje za cjelovitom objedinjenom teorijom svemira teško da bi se moglo opravdati u praktičnom pogledu. Postavljanje cjelovite objedinjene teorije moglo bi, dakle, da ne doprinese opstanku naše vrste. Možda čak ne bi ni na koji način uticalo na način života. Ali još od osvita civilizacije ljudi se nisu zadovoljavali time da vide događaje kao nepovezane i neobjašnjive. Umjesto toga, upirali su se da proniknu u skriveni poredak svijeta. Mi danas i dalje čeznemo da dokučimo zbog čega smo ovdje i odakle potičemo. Najdublja žeđ čovječanstva za znanjem predstavlja dovoljno opravdanje za nastavak naših traganja. A cilj koji imamo pred sobom nije ništa manje do potpuno opisivanje svemira u kojem živimo. Nauka se bavi proučavanjem svemira, njegovog nastanka, razvoja do danas i u budućnosti. . Postulat teorije relativnosti kaže, zakoni prirode trebalo bi da budu isti za sve promatraće koji se slobodno kreću, bez obzira na njihovu brzinu. Iz ovog postulata proistekla je Ajnštajnova jednačina E=m*c˛ (gdje je "E" energija, "m" masa , a "c" brzina svjetlosti). Obzirom da su masa i energija jedno te isto, energija koje neko tijelo dobije kretanjem dovest će do povećanja njegove mase. Točnije to bi trebalo da oteža povećanje brzine. Ovo bi se trebalo dešavati tek kod brzina bliskim brzini svjetlosti. Vjerojatno da neka masa nikad ne bi mogla da dostigne brzinu svjetlosti, jer bi mu u tom trenutku masa postala beskonačno velika, a prema jednakosti energije i mase za to bi trebalo beskonačno mnogo energije? Jedino svijetlost i ostali valovi koji nemaju stvarnu masu mogu da se kreću brzinom svjetlosti. Podjednako značajna posljedica relativnosti bio je način na koji je ona revolucionirala naše ideje o prostoru i vremenu. U Njutnovoj teoriji, ukoliko je jedan impuls svjetlosti upućen sa jednog mjesta na drugo, različiti promatrači složili bi se o vremenu trajanja njegovog kretanja (budući da je vrijeme apsolutno), ali se ne bi uvijek složili oko toga koliki je put prešao (prostor nije apsolutan). Obzirom na to da je brzina svjetlosti razdaljina koju impuls pređe podijeljena sa utrošenim vremenom, različiti promatrači bi mjerili različite brzine svjetlosti. U relativnosti, naprotiv, svi promatrači moraju se složiti oko toga kojom se brzinom svjetlost kreće. Oni, međutim, još nemaju suglasnost oko toga koju je razdaljinu svjetlost prešla, tako da i dalje moraju mjeriti različito utrošeno vrijeme. Drugim riječima, teorija relativnosti označila je kraj ideje o apsolutnom (Ono što uvjetuje sve drugo, a samo nije ničim drugim uvjetovano.) vremenu. Prema tome svaki promatrač mora da ima svoju mjeru vremena, određenu mjeračem vremena koji ima uza se, odnosno istovjetni satovi koje imaju različiti promatrači ne moraju da budu u suglasnosti. Očigledno je da ni jedna ni druga teorija ne može zadovoljiti tj. objasniti jednostavnom istinom koja će izbaciti sve nedefinirano ili pretpostavljeno u važećim naučnim teorijama kao što je "ako bi", "ukoliko..." itd. Ključna istina, koja je neoboriva, je u ovom trenutku vremena samo fantastična pretpostavka, da će nekad u budućnosti čovjek razviti svoju svijest do tog nivoa na kojem će moči shvatiti, definirati i praktično provjeriti temeljne zakone po kojima svemir traje od singularnosti na početku do singularnosti na kraju i dali vaseljena obuhvata daleko više od onog što danas pretpostavljamo. Na vječito pitanje "gdje je kraj" ili "što je iza" čovjek vjerojatno ni tada neće imati odgovor, naravno pod pretpostavkom da ga tada i bude! Sigurno je da će ljudski rod iznaći mogućnosti da opstane bar onoliko dugo koliko će trajati materijalni nosioci (sunčev sustav pa i galaksija) na kojima egzistira. Dali će to biti dovoljno vremena ili jednostavno nema potrebe da opstanemo toliko dugo u ovom materijalnom obliku da pronađemo odgovore. Možda je inicirano naše postojanje samo da ostvarimo djelomično od svega toga. Da li smo slučajno postali? Dali je neko inicirao naše postojanje ali po općim zakonitostima po kojima živi vaseljena? Odgovori na ova pitanja su tema za neke druge knjige i rasprave, no sasvim sigurno nećemo ih naći prije nego što spoznamo elementarni fizički zakon po kojem se dešava sve ono čega smo svjesni i ono što je za nas do danas još uvijek nespoznatljivo! Veliki Njutn došao do neprikosnovenog zaključka da je gravitacija sila koja privlači a koja je inicirana masom tijela prema kojem se ona očituje. Svi kasniji postulati doneseni na osnovu ovog zaključka su omogućili dalje spoznaje koje su rezultirale ogromnim tehnološkim napretkom. Njegov nasljednik Anštajn pokušao je objasniti pojave koje se nisu mogle objasniti Njutnovom teorijom. Postavio je Specijalnu teoriju relativnosti i Opću teoriju relativnosti te postavio teoriju zakrivljenosti prostora uslijed djelovanja gravitacione sile. Dakle i on je temeljno pretpostavljao da je gravitacija posljedica mase tijela oko kojeg se dešava. Ovi novi pogledi otvorili su nove putove razvoja koji su nažalost zbog političkih zbivanja rezultirali na najgori mogući način. I inače, kao da u pravilu svaka nova spoznaja se dvojako odražava, bez obzira koliko su bili humani porivi ljudi koji su velikim odricanjem dolazili do njih, odmah se nađu i oni drugi koji je primjene destruktivno. No opravdano postavljamo pitanje: Jesu li ove teorije postavljene na pravim temeljima? Zašto još uvijek nismo spoznali pravu prirodu gravitacije? Čak što više nismo objasnili ni razne oblike “energije” koju danas itekako iskorištavamo. Kako su istraživanja tekla zasebno po oblastima, tako su se stvarale zasebne teorije, grane nauke, u okviru jedne oblasti zasebne grane. No ako postoji jedna istina, to temeljni postulat za sve sadašnje zasebne dijelove nauke mora biti isti! Što, ako Njutn nije bio u pravu? Ako gravitacija nije sila koja privlači? Što je onda?