12.09.1996.
1. Avion
Sjedeci u avionu iznad Franfurta osjetio sam zimu na izdahu. U stvari, bila je boljeg zdravlja no ikad, jer se pod mojim ocima sablasno bjelio snijeg skrivajuci zelenilo krajolika u rano proljece. Da nisam vidio pahuljice koje se roje posvuda, mislio bih da je avion pao dok sam spavao i da je sve to put k Raju. Zgodno je znati da si ziv.
Avion je bio stabilan, ugodan i cist, ali sa n-e-m-o-g-u-c-e ruznim stjuardesama. Mrzim to. Recimo, avion se pokvari i mora pasti. Zadnje sto vidim je nekakva stjuardesa klempavih usiju, ogromnih obrva i ignorantnih zubi. Ne, ja zelim onda vidjeti lijepe stvari.
Na frankfurtskom aerodromu sam trcao kao lud sa jednog terminala do drugog, jer je zbog vremenskih uvjeta moj prvi avion kasnio kojih pola sata; imao sam jako malo vremena za novi check-in. Pri trcanju u meni potreban dio aerodroma ugledah pticurinu koja me je trebala odvesti preko oceana: avion je bio ogroman.
Kao i red na check-in salteru. Hm. No, ugurao sam se nekako unutra i nije bilo problema. Cekajuci u redu, razmisljao sam: cool je raditi kao oni ljudi koji pregledavaju putnike sa velikim metalnim stapovima. Svi ih se boje. Natjera te da dignes ruke i plazi sa tim metalnim detektorom po i oko tebe. Ako nesto nadje, direktno te klopi njime po glavi i ti umres. Nema zezanja. Kazne su drasticne i bolne.
Iako sam se elegantno nastavio jednoj naocitoj teti da me prepipa, to je obavio njezin muski kolega. Mislim da je pri tom uzivao. Ja nisam.
Kod tog pregleda se neki Indijac poceo jako tresti, i svi su prisutni piljili u njega kao da su znali da nesto ne valja. Covjek se znojio nemoguce i, naravno, prva stvar koja mi je pala na pamet, je bila da decko ima bombu ili nesto oko vrata ili pasa, koju ce u avionu, taman na sredini filma, u cast Alahu ili Budhe ili kojeg vec Boga, pokazati osoblju i putnicima, i onda necu nikada znati kako film zavrsava. No, covjek se dokopao stakla, poceo jako tresti i jednostavno se srusio na pod sa krvavom mrljom na usnama. Moze biti da je bio epilepticar i mislim da se nacekao dok je doktor dosao. Jadan. Vise mi ona teorija sa bombom nije bila toliko realna. Pomislih, kako i je lijepo poceo put.
Trazio sam svoje sjedalo i, s obzirom na neku cudnu avio-abecedu, jedva ga nasao. Sjedio sam u srednjem redu, na kraju ekonomske klase (ekonomska klasa je samo uredan naziv za "klasa-za-one-koji-ne-mogu-dovoljno-platiti") i bio razocaran velicinom tv ekrana. Osjecao sam se prevaren. Zasto na televiziji uvijek prikazuju taj ekran kao ogroman raskosan display, sedamnaest sa sedamnaest metara, nalik na one u kinima. To nije to. Ovaj je bio puno puno manji; cak je bio manji od mojeg televizora. Manji od mojeg sata na ruci. Srecom, negdje iz sredine plafona je ispao jos jedan ekran, kojih sedam metara od mene, tako da sam to, uz prirucan dalekozor, uspio vidjeti.
Simpaticne su slusalice koje ti daju i radio koji je intergriran u sjedala. Imas 16 kanala od kojih su prva dva za tv ekran; jedan za njemacki ton filma, drugi za original. Veselio sam se filmu. Jedna od tih malenih stvari koje ti olaksavaju desetak sati puta.
Whoa, koje stjuardese. Eh, to su bile lijepe zene koje ti uljepsaju taj dug dug dug dug dug dug dug put. To je bilo super. Rekoh, sad mogu pasti. Uopce nije bitno. Vec sam si bio izabrao jednu u koju bih piljio u slucaju nesrece. Nikada se ne zna; takve stvari moras planirati puno prije.
Do mene se sjeo par iz Indije: tip izgleda i prica kao onaj Apu Nahasapeemapetilon iz "The Simpsons". zena je bila lijepa, ali mislim da je tip imao nesto protiv toga da je se gleda pa ju je zamotao u dimije. Mijenjali smo se za sjedala jer je htio da ona sjedi do prolaza, a ne do mene. A nisam uopce tako intenzivno piljio u nju. Hm. Uglavnom, tip je bio guba u toku puta (iako je skinuo cipele...) i objasnio mi je svojim broken (very broken) englishom da zivi u San Franciscu i tu radi kao programirer u jednoj firmi. Narucio sam par programa odmah i ugovorio nacin placanja. Sa moje desne strane, do prozora, sjedio je jedan Nijemac od nekih dvadesetak godina, hunske gradje (= dva metra i blond), prilicno dobar klinac koji je postao dosadan do kraja puta. Zakljucak: Nijemci zatvoreni deset sati u jednoj prostoriji nisu dobri kolege. Uglavnom, on je putovao do svojih " guest parents " kod kojih je zivio prije par godina kao exchange student u Portlandu (Oregon). I sada je isao do njih na kojih sest tjedana. Blago njima s njim.
U toku voznje moras ispuniti nekakve formulare koje trebaju americkoj administraciji. Pitanja su dosta teska i upozoravaju te da ih dobro i dva puta procitas.
Realni primjeri:
"Namjeravate li se baviti kriminalnim djelima u USA?"
"Kojim?"
"Svercate li nesto u svojoj prtljagi?
Yeah, reci cu vam. Prvi dodir sa americkom intelegencijom. Pa dobro, koji slon je pisao ta pitanja? Stvarno, ova pitanja nisam karikirao. To su stvarna pitanja koja ti postave.
Film je bio okay. Prvi je bio "An American President" sa Michael Douglasom a drugi nekakav drugoklasni krimi od sat vremena koji nije pruzao nista novoga. Muzika na kanalima je bila prosjecna, ali ipak ti samo igranje aparaticem ubije vrijeme.
Naoruzan tom ekipom i uvjetima, preletio sam ziv i zdrav ocean. Naravno, stjuardese su bile okay i svako malo se brinule o meni. Divno. Joj, i WC je bio odlican. Kad sam se nasao unutra, nisam se dao van. Bas je bio guba. Sve sam proucio, protipkao, progledao i isprobao. Kad sam izasao, shvatio sam da ih ima premalo jer se napravila dobra guzva pred vratima. Ali, meni je bilo lijepo...
Pri izlazu iz aviona kasnije primjetih da mi pilot lici na onog tipa koji je dobio napad epilepsije par sati ranije, ali nisam htio razmisljati o tome.
Kad smo sletjeli, oko mene se stvorila masa Vijetnamaca, Korejaca i Kineza jer su sletjeli njihovi avioni kad i moj, pa smo skupa cekali prtljagu. To je bilo jako simpaticno jer su svi bili jako niski i imao sam dosta dobar pregled. Nemam pojma gdje su ostali ljudi iz mojeg aviona, ali ja sam svoje stvari pokupio, onda predao onu inteligentnu izjavu koju sam ispunio u avionu, i usao u United States of America.
Imaju ruzan tepih u ulaznoj dvorani.
2. Dojmovi
Okay, ovo sam zapazio pri izlazu iz aerodroma: imaju ista drva kao i mi. Brda i brijegovi odgovaraju onome sto mi u civilizaciji poznajemo isto. Imaju male kuce i velike aute. Osim u gradovima kao San Francisco gdje je sve malo vece i glomaznije na trenutke. Imaju ruzne zene. Vjerojatno je casting za filmove koje doma gledam dosta intenzivan jer na tv i na filmu zene tamo izgledaju bozanstveno. Ili sam ja bio u krivom kvartu. Ah, i voze kao mekusci. Sporo i kulturno. To me iznenadilo. Ne, nema to veze sa tim da su tu brojevi na brzinomjeru manji jer imaju milje gore; jednostavno svi voze smirenije i mirnije no u Njemackoj ili u Hrvatskim krajevima. Ali, ni to ne valja, jer sam ja dosao vidjeti naganjanja policajaca i lopova, gangsterske velicine, pljacke i potjere; ali nista od toga. Pustinja sto se akcije tice. Steta. Damn.
Bilo je lijepo vidjeti sve one lokacije koje slave na celuloidu koji nam pustaju preko tv u kuce; Golden Gate Bridge, Presidio, Alcatraz, Pier 39, San Quentin Prison (izvana, jer jos uvijek radi), citav Marine County. Postoji nekakav smireni nacin zivota, i odnos prema svemu je dosta lagan, ne toliko hektican. Penzinersko carstvo bivanja, ako se mene pita.
Setnja San Franciscom je stvarno vrijedna vremena koje provedes zaobilazujuci te ogromne zgradurine u samom centru. Parking je, naravno, nocna mora, ali ostalo se dade progutati. Isao sam u shopping, tek toliko da si nakupujem suvernira u obliku hlaca (Benetton), remena (Armani), i ostalih strogo americkih utenzilija. Sala. Kupio sam par sitnica koje su mi trebale ili koje su mi se cinile potrebnim, ali nikakavo ekscesivno trosenje jer nisam bas bio pri novcima...
Restauranti su posebna prica. Imao sam tu srecu jesti jako cesto u restaurantima i diviti se americkoj kuhinji koja prelazi granice meni poznatog hamburgera. Nisu mi se dopale ulizice koje te docekaju na ulazu, pitaju koliko osoba zeli jesti i koliko ih ima u grupi, i koji te samo sto ne nose do stola. To su isti ljudi koji ti donesu casu vode sa ledom, i nju pune svakih pedeset sekundi da ne bi ostao zedan. Jednog sam klopio jer me je nervirao. Ali, dosao je opet, i opet mi pristojno i pokorno napunio casu. Onda sam ga ugrizao. Tako da sam imao malo mira i tisine dok mu nisu previli ranu.
Veselje su thai, kineski i japanski restauranti. Narucis nesto i onda se igras kviza kad ti to donesu za stol. "Hm, da li je to sad stvarno teletina ili sam krivo primjetio jer pri voznji do ovdje nisam vidio niti jednu macku na cesti u ovom kvartu..." Ali, sve je fino. U tim azijski orijentiranim restaurantima sam intenzivno dozivao tipa koji ti puni casu vodom svako malo, jer mi je grlo gorjelo od tih zacina. Srecom, brzi su jer sam u panici za vodom vec bio bacio oko na vaze sa cvijecem... Ne preporucujem kupovinu hot-doga na standovima uz cestu u samom centru grada jer mislim da tu ima vise kemije no sto je "Pliva" ikada mogla proizvesti, i ljudi koji ti to prodaju imaju jako crne prste; okay, mozda to ima i kuhar u restaurantu, ali njega barem ne vidim.
Bio sam izmedju ostaloga i u indijskom restaurantu koji me se dojmio jer su ti svi bili tihi i sutljivi. Svi osim jednog. Taj je sjedio na nekoj vrsti pozornice iza mene, i maltretirao ljude oko sebe nekakvom frulom. Eh, covjek nema veze sa muzikom, melodijom ili cak ritmom. Ispustio je par tonova, koje je trazio intenzivno po skalici, i mislim da su njegove pauze bile iscekivanije od njegovog artistickog duha. Vjerojatno mu je netko iz obitelji imao restaurant, jer da je po mojem, ja bih ga ja zadavio na mjestu, i mislim da mi mi pri tom prisutni aplaudirali. Ah, klopa tamo nije bila losa...
U svakom restaurantu sam popalio nekakvu sitnicu za dugu uspomenu. Tu pepeljaru, tamo soljenku, u drugom posudicu za papar (da imam p’r za soljenku), u trecem lovu koji je ostavio bracni par prije mene na stolu za konobara, i tako...
Ducani su cudni. Kuzi se da sam novi u kvartu jer piljim dva sata u svaki produkt tako da za nekih petnaest minuta svi detektivi u ducanu samnom koracaju misleci da sam neodlucan u kradji. Vidis cijenu i zbrojis novcice; whoa, imas dosta. Onda dodjes na blagajnu gdje ti udari sasvim drugu, visu cijenu. Zato sto ovi slonovi ovdje ne stavljaju porez na cijene; porez moras izracunati na blagajni jer nemaju svuda isti porez. Glupo. Barem meni. Onda sve to i nije tako jeftino. Ali, prezivi se.
Ameri nemaju veze sa odjecom. No way. Ljudi pare boje koje vjerojatno niti moj papagaj ne bi nosio, cipele i sandale nemaju razlike jer se oboje nose na odijela, odudaraju svi moguci tonovi i nakon par minuta te glava boli. Mislis, hippie revival ili nesto a ono, ljudi najnormalnije obuceni za svoj pojam. To je bas guba. Kuzi se da si iz drugog kvarta jer odmah zraknu da imas stila. Prvi puta u zivotu sam se u svemu sto imam na sebi osjecao tako slobodan i siguran po pitanju ukusa: nikoga nije briga jer su svi nauceni na "slobodan stil oblacenja" pa niti ne reagiraju ako fulas negdje. Prvih par dana mog boravka sam proveo u sjevernoj Californiji gdje sam imao prilike proci kroz brda i naganjati planinske macke po klisurama dok nismo nagazili na medvjeda: onda me je isti naganjao do kucice gdje su ga docekali domoroci sa puskama i otjerali nazad na vrh planine. Vidio sam i mjesto gdje je prvi puta vidjen Bigfoot i gdje je nastala legenda o njemu. Tu smo papali pravi americki dorucak sa pecenim jajima sa spekom i sunkom, i jos necim nedefiniranim, ali i to je bilo fino. Bigfoot nije nikakva faca jer ako sudim po drvenom kipu koji stoju u tom malom selu, onda nije niti velik jer je statua visoka oko metar i pol. Ili se umjetniku nije dalo mrdati po vecem komadu drveta, ili nisu imali te godine dovoljno drva. Uglavnom, tu sam se malo razocarao. Par stotina milja juznije imaju "Avenue Of The Giants", cestu koja vodi uz ogromna drva koja ti skrivaju sunce i koja ti daju osjecaj izgubljenosti u prasumi. Napravili su si domoroci jedan "Drive-Through-Tree" ali nisam vidio smisla u toj turistickoj atrakciji pa sam ustedio tih pet dolara.
Jezera te mame svojom bojom i skoro sam se bacio u jedno. Bio je lijep dan i htio sam malo osvjezenja za glezanj i dlanove. Ali, nisam skocio. Priroda u sjevernoj Californiji je divna. Tu su poceli sa gold-rush u 1848 i to je bilo glavno mjesto za iskopavanje zlata. Jos i danas mozes naici na koji grumen, ali nisu mi dali da idem u rijeku traziti zlato. Hulje.
Obozavam milkshake. Davio sam se u tome. Najbolji su u onim malim " Mom & Papa stores "; malenim ducanima koji jos uvijek prkose velikim lancima kao McDonalds ili Burgerking. Tamo treba isprobati prave americke stvari.
Inace nisam nista posebno radio. Naganjao se po gradu, papao, spavao puno i uzivao u suncu koje je u mojim predjelima Njemacke, gdje je padao snijeg dan prije mojeg odlaska, raritet. Jedino je smijesno da se tu, iako je more mozda kilometar od tebe, ne mozes kupati jer temperatura nikada nije toliko visoka da se mozes baciti i proplivati koji metar prije no sto te spaze morski psi. Tako da se sve svodi na image. Vidis more, ali nemozes se kupati. U ducanu vidis deo, ali ne pise koliki je porez. Etc. Images.
3. Ja
Povratak je bio malo depresivniji jer je avion bio stariji i ruzniji, stjuardese ruznije, film bezveze, i bio sam malo tuzan jer sam se naucio na neke sitnice. No, ipak mogu reci da se isplati otici preko. Da se vide te male razlike.
Ah, i naucio sam nesto. Ne vjeruj televiziji.
Komentari: eMail 
© 1996 Robert Mihelli. Svi tekstovi su registrirani i zasticeni.