GOLI OTOK
Goli Otok je nenastanjeno ostrvo povrsine pet kvadratnih kilometara u Jadranskom moru, u Kvarneru.nedaleko Senja. Najblize naselje na obali je selo Lukovo na razdaljini od kojih 3 nauticke milje. Uprkos jakim strujama dobar plivac bi mogao to da prepliva. U nekoliko slucajeva bjekstva koristene su daske ali nijedan slucaj nije, koliko ja znam, uspio jer su seljaci i ribari bili izvrgnuti teroru te se nisu usudjivali pomoci iscrpljenom bjeguncu. Na nautickim mapama otok je bio okruzen zabranjenom zonom. Zalutavsi brodom u zonu, general Jugoslovenske Armije dobio je ostru lekciju od kapetana UDBE. Lekciju je saslusao sutljivo i pokorno.
Ceste su opake bure. Bilo je takvih da su se logorasi morali da drze za ruke krecuci se na radilistu. Bure i posna zemlja sprijecile su bilje i rastinje da se uspjesnije ukorijeni. Sadili smo borice i akacije, popravljajuci tako sliku o Golom. Do tada na otoku nije otkriveno nista sto bi moglo da se ekonomicno eksploatise. Izgleda da je najbolji za koncentracioni logor. Navodno su Austrijanci drzali zarobljenike na njemu ali mi nismo vidjeli nikakve tragove rada osim rupcage u kojoj je nakon nase obrade smjesten objekat 101, logor u logoru, posljednji krug.
Logor je otvoren 1949 a posljednji staljinist je otpusten otuda 1956. To je bio kraj savezne uprave nad otokom. Otada on pripada republickoj nadleznosti Hrvatske koje na njega salje nacionaliste. Kada sam odlazio s otoka 1951 zakleo sam se da se nikada necu vratiti. Kao I mnoge druge zakletve I ovu sam prekrsio 1990. Roman je uvelike bio gotov ali ja nisam bio zadovoljan. Zelio sam neke stvari da provjerim, da osjetim toplotu kamena, da dotaknem boric. Tako sam posjetio Goli Otok u Augustu 1990. Od Otoka se pravi turisticko mjesto. Nasmijani ugostitelji se izvinjavaju, kao, tek pocinjemo, nemojte nam zamjeriti, iduce godine bice bolje. Prikljucujem se jednoj grupi koja ima vodica. Ovaj je bivsi logoras, nacionalista. On prica o Otoku kakav je bio u njegovo vrijeme. Okrutan, gadan logor ali s jasnom podjelom, policija na jednoj, logorasi na drugoj strani bez uvlacenja policije u utrobu logorasa. Ko je bio prije vas na Otoku, pitam. Ruski spijuni kaze on I odmahuje rukom.
Odvajam se od grupe I trckaram okolo, najprije do teniskog igralista na obali. Tu je 1950 bio cempres rasparan gromom, olinjao ali snaznog mirisa. Ovaj miris bi me svaki put rastuzio. Svako jutro bi logoras bi natopio i uvaljao laterit sto mu je davalo hranljivu cokoladnu boju. Na njemu je nekadasnji futbaler Bozovic, logoras, davao teniske lekcije isljednicima. Sjecam se Bozovica. Isrprljen, tek malo ozivljen hranom iz njihove menze, stizao je s lakocom njihove snazne lopte I meko ih vracao, prisutan u svim kornerima a bez napora I prevelikog trcanja. 1990, cempresa vise nema a igraliste kao da je posuto surom kamenom prasinom. Otok se vraca na svoje. Borici koje smo sadili ili su nestali ili su ostali patuljasti. Akacije su nesto bolje prosle.
Otrcim na drugu stranu, da vidim objekat 101 koji sam kopao s mojoj barakom, objekat koji je smisljen za najgore, nepopravljive slucajeve. Ne mogu da ga nadjem. Nasi su hapsandzije pokusali nesto da sakriju – to im je u krvi. Od svega nalazim samo kratak tunel sa zabetoniranim karikama u zidu. Turistkinja, ridjokosa Njemica se slika s rukama proturenim kroz karike dok joj kosa mucenicki pada preko preplanulog ramena. Inace preko tog dijela otoka pruza se veliki kolektor za vodu poput izvrnutog krova. Odlazim na drugu stranu kolektora, onu prema maloj dragi I pokusavam da se orijentisem. Stojim na kamenoj ogradi visokoj oko metar I ne snalazim se. Hocu da skocim, zaboravio sam da sam sada u sezdesetim godinama I s masom koja je podvostrucila moju golootocku tezinu. Noga mi zapinje u kamen, strmoglavljujem se u kamenje. Otok jos uvijek polaze svoje pravo na mene.
Nadju me tu neki dobri ljudi. Nekako zaustavimo krvarenje iz glave –ili se to ugrusalo samo od sebe- ali butina mi oderana. Odlazimo, spustamo se. Hocu da vidim koliko sam vremena tu lezao. Vidim, izgubio sam sat. U trenu mi bi jasno da ne treba da ga trazim. Bio je to dobar, cvrst sat i vjerujem da i sada kucka pod nekom stijenom.
Kome je palo na um da nas tu smjesti. Vladimir Dedijer, partijski historicar pise:
"U razgovoru koji sam s njim (Sa Stevom Krajacicem, ministrom unutrasnjih poslova Hrvatske u doba Golog, moja primjedba) vodio 21 marta 1982, rekao mi je:’
Putovao sam s Augustincicem (kiparom) po svim nasim kamenolomima ne bili smo nasli neki kvalitetni mermer kao sto je kararski. Tako smo dosli na Goli Otok juzno od Senja. O njemu sam ispricao Kardelju a ovome je tada sinula ideja da se na tom mjestu organizuje logor.’" (V.Dedijer: Novi prilozi za biografiju J.B.Tita, Rad, Beograd 1984,str. 465.)
Isto tako zanimljivo je migoljenje savjesti i cijepanje svijesti jugoslovenskog vrha. Opet je Dedijer nezaobilazan:
" …nas diplomatski pretstavnik u Ujedinjenim nacijama dao mi je sljedeci podatak:’U Ujedinjenim nacijama radili smo vise godina na Povelji o ljudskim pravima. Jednog dana stigao je u Njujork jugoslovenski javni tuzilac Brana Jevremovic kao pretstavnik Jugoslavije za rad u Komisiji za ljudska prava. On je doneo direktivu od Kardelja da treba da damo amandman za jedan novi clan u Povelji o Ljudskim Pravima, o pravu svake drzave da legalizuje koncentracione logore. Taj Amandman je glasio:
<Svaka drzava ima prava, da u slucaju nuzde, a u interesu cuvanja reda i poretka, upravnim postupkom lisi slobode na neodredjeno vrijeme sve gradjane koji ugrozavaju njenu nezavisnost na podstrek neke strane sile.>
Ja sam se-kaze ovaj diplomata- pobunio da kodificiramo jednu nasu nuznu potrebu pa sam o tome obavijestio sefa nase delegacije dr Alesa Beblera. On se slozio s mojim gledistem, pa je intervenisao kod Kardelja da odustanemo od ove , ne bas toliko pametne kodifikacije. Kardelj je prihvatio predlog Beblera i tako smo se spasli te velike sramote da u Povelji o Ljudskim Pravima unosimo pravo na otvaranje koncentracionih logora.’"
(Ibid. Str. 466)
Ono sto se ne zna to i ne postoji. To je vjerovanje nasih vodja i ono im je omogucilo da cetrdeset godina daju svijetu lekcije iz etike. Velika nuzda o kojoj diplomata govori zavrsila se, prirodno, velikim smradom.