| Zvao se Zoran, bio je visok, crn,imao plave oci. Ponakad kad bih pogledala u krosnje drveta, mislila bih da stalno tamo vidim njegove oci. Imao je crnu kosu i bijele zube kao bisere. Bio je obucar, a majka mu je bila sluskinja. Zivjeo je tesko u maloj bijeloj kuci sa dve prostorije. Imao je petero brace i jednu sestru. Braca su bila ozenjena, a sestra udata. On je pohadao vecernju skolu, a preko dana je pomagao ocu. Ipak imali smo vremena da se sastajemo. Nase omiljeno mijesto bio je park na Tasmajdanu. Tu smo provodili sate i sate. Drzaci se za ruke i ljubeci se voljela sam ga iz sve sgane i zeljala. Ponekad je dolazio kog mene i svirao na gitari moga brata Marka. "ne osjecam se.... neznam kako, mislim da ovdje nisam slobodan" govorio je. Voljela sam ga zato sto je bio otvoren prema meni. Voljeo je da mi popuje, tada si mi govorio "vidi ja sam sin obucara, pa ti komandujem mada si ti cerka direktora." Tada mi smo se smijali. Jednog dana mislim da je bio utorak sjedeo je na nekoj ogradi i rekao "Reci Ana sta si po nacionalnosti?" Pogledala sam ga "otkud to da me pitas?" Pa Muslimanka naravno. A ti? Tuznim pogledom si me pogledao i rekao "Ja sam Srbin" Pogledala sam ga i htjela nesto reci ali nisam mogla. Na kraju sam se smirlila i rekla "Zorane to uopste nije vazno! Vazno je da ja tebe volim i da ti mene volis. Nasmijao se i poljubio me u nos, ali ja sam ipak trazila njegova usta. Srecno smo provodili dane znajuci da se volimo. Sjecam se onog dana kada si mi rekao "Hoces li samnom kuci? Znas kupili smo novu pec i toplo je." Postala sam srecna i posli smo njegovoj kuci. Usli smo u malu sobu gdje je veselo pucketala vatra. Soba je bila slabog namjestaja uglavnom starog. On je rasirio ruke i rekao "Nije bas nesto ali je toplo". Nasmijala sam se i prisla. Poljubila sam ga i ljubili smo se dugo, a onda nam je odjednom postalo toplo. Svukli smo se i lezali u krevetu i samo preko nekoliko trenutaka bila sam njegova cijelom dusom i tjelom . Moja glava je mirno pocivala na njegovom ramenu. Pogledala sam ga, pusio je i gledao u neku neodredjenu tacku. Na tjelu su mu se vidjele graske znoja. Odjednom je zatvorio oci i vidjela sam da strasno pati. Podigla sam glavu i poljubila ga. Bila su vrela, divna i dalje smo zagrljeni i srecni. Vatra je tiho pucketala a napolju je tiho padao snjeg. Te veceri smo se voljeli vise nego ikad. Kad sam posla kuci rekao je "Nemoj dolaziti nekoliko dana, naravno da ucim." Polazim,"okey", rekla sam i poljubila ga. Nisam znala da ga vise necu vidjeti. Te noci nisam primjetila njegove tuzne oci. Taj dan proklinjacu ceo zivot. Posle nedelju dana odlucila sam da odem kod Zorana. Tiho sam pokucala na vrata. Dvoriste i kuca izgledali su tiho. Posle drugo vremena vrata mi je otvorila niska zena u crnim uplakanim ocima. Nisam pomislila upitala sam "Molim vas hocete li pozvat Zorana?" Zena me je pogledala i rekla "udji". Usla sam u kucu gdje je bilo desetak ljudi. Stajala su oko nekog stola u krug. Prisla sam tom stolu i ugledala mog Zorana. Bio je mrtav. Pocela sam da vristimi da ljubim njegove mrtve usne, koje su bile hladne kao led i moji poljubci za njega nisu nista znacili. Oko mene se sve odjednom zavrti i ja sam se srusila na pod. Podigli su me i sirce pod nos , a zatim polili vodom. Lezala sam na krevetu gdje smo pre 7 dana Zoran i ja vodili ljubav. Stavila sam glavu u jastuk i pocela da placem. U sobu je usla neka djevojka. Bila je to Zoranova sestra. Prisla mi je i rekla "Dali si ti Ana? Ovo je Zoran napisao i rekao da ti predam. Znas, on je bio bolestan od astme jos od ranog djetinjstva. Saberi se i procitaj. Uzala sam ga i plako otvorila. Vidjela sam ljep Zoranov rukopis i pocela da citam: Mala moja Ana oprosti, ali nisam htjeo da znas da cu umrijeti. Oprosti sto sam te lagao prvi put. Znao sam i one noci da cu umrijeti. Htjeo sam te Ana moja mala. Nemoj se ljutiti, nemoj, jer ja te volim. Ako me ikad zaboravis, nadji ovo pismo sjeti se one noci kada sam bio tvoj, i ti moja cijelom dusom i tjelom. Nemoj plakati i ocajavati, ti si jos mlada, vjeruj da ces u zivotu naici na nekog Zorana, ali on mora da te voli, voli kao ja Tvoj Zoran" Poslednje rijeci nisam ni procitala od suza, jecala sam a onda me je njegova sestra potapsala pa ramenu i rekla: "Ana poslusaj ga mada je mrtav." Klimnula sam glavom. Uzela sam bundu, a onda se pozdravila sa njegovom majkom i ocem i sa njim poslednji put. Na sahranu nisam mogla otici, a u stvari nisu htjeli njegovi roditelji rekli su mi "Bojimo se za tebe Ana, mozes se onesvjestit sta ce reci tvoji. Oni ni neznaju za vas." Tog dana su ga sahranili. Bila sam naslonjena na klaviru jednom rukom sad udarala po dirkama, a suze su mi lile kao lude. Odjednom sam osjetila bol u stomaku. Znala sam da nosim Zoranovo djete. Plakala sam od srece. Obukla sam se i otisla kod ljekara. I on je isto potvrdio. Kuci sam otisla sretna. Izgubila sam onog koga sam najvise voljela, ali cu imati deo njega, imacu njegovo djete. Majka je sjedila u trpezariji, a otac je kucao na masini. Marko je sjedi i svirao na gitaru i pusio . U sobi je bilo zagusljivo. Usla sam i otvorila prozor. Zatim se naslonila na klavir i rekla "trudna sam, zelim to djete". Svi su me pogledali , a mojka je skocila i uzviknula "KO MU JE OTAC, UBICU GA"! Pogledala sam je kao da mi nije majka i rekla "otac ovog djeteta je mrvat. Danas je sahranjen, ja cu da rodim to djete. Hocu!" Otac je uzviknuo "poslacemo te kod tetke Sofije u Svajcarsku, pa tamo rodi". Pogledala sam ih i rekla "NE! Svoje djete cu roditi u svojoj kuci, sto se bojite da vam ne skinem krunu sa glave." Istrcala sam iz sobe. Rodila sam sina, mog malog sina Zorana. Navrsio je devet mjeseci. Nas dvoje stojimo pred spomenikom njegovog tate. Srecni smo Zorane, ali da si tu bili bih jos srecniji. Ali znaj nas dvoje te neizmjerno volimo. Znas Zorane ima oci kao tvoje i kad vidim njegove vidim i tvoje. Zorane, voljecu te cijelog zivota! |
