Gosti kolumnisti

THE END:

Strava u Krizanicevoj Ulici

pise: DOMCHI

Snjezne pahuljice su polagano padale na ulicu prekrivenu snijegom. Povremeno bi koja pala na prozor i zatim nestala, otopila se. Ulica je bila prazna, tek ponekad bi mir poremetio prolazak tramvaja ili nekog automobila. Prvi snijeg je gutao sve, i stvarao od automobila samo brdasca snijega. Povremeno bi pokoja pahuljica pala na zamagljeni prozor, brzo se otopila, i vec je kapljica vode probijala svoj put nanize, ostavljajuci trag u kondenziranoj vlazi.

"Ne, to ce ipak biti jedan". Glas profesorice iz kemije me trgnuo te sam svrnuo pogled sa prozora. Zakljucuje ocjene. No, ovaj sat sam miran, bar su mi iz kemije ocjene ciste. "...reci ti meni kako koloidna otopina prelazi iz sol u gel stanje...". zena je dosadna... ali to nije nista novo.

Shvatio sam da nema nista zanimljivo u Mislavovim ledjima ispred mene. Okrenuo sam se otraga. Pisala je, lice sam joj samo djelomicno vidio od kose. Zavrsila je i dodala mi biljeznicu, pogledavsi me pritom prilicno dvosmislenim pogledom. U nadi sam otvorio biljeznicu...

"Klepac!" Ne. Ovo je odvratna klisejna situacija. To se desava samo u knjigama i u nocnim morama. Pa moja ocjena je cista... Nevoljko sam digao ruku. "Tebe bih jos malo priupitala za tri..." $%'%$& Kravo odvratna pa imam tri tri dva ne mozes mi...

U tom trenutku zaboravljam na nesto sto je jednom davno postojalo i sto se zvalo mojim strpljenjem. Ne moze me pitati u ovakvom trenutku. U pravednickom bijesu skacem i srusivsi stolicu letim prema katedri. Zastajem na trenutak, dok me krava odvratna zbunjeno gleda. Vracam se po stolicu, i zatim u dva-tri skoka natrag do katedre. U umjetnickom zaru shvacam svu ljepotu kontrasta crvene i nekad-bijele boje zida. Nakon zavrsenog posla medju hrpom odobravajucih ovacija i pljeska razabirem jedan zvuk... Lalita. Uvijek sam se cudio kako uz toliko hrane koliko pojede dok je ja gledam uspijeva zadrzati takvu vitku liniju. Sad mi je sve jasno.

Zadivljen tim otkricem i u zanosu otvaram vrata i letim prema zbornici. Usput dohvacam zemljopisnu kartu (Mala Azija) i jednu teglu onog jadnog izivljenog suhog drvca koje je jednom imalo ukrasnu funkciju. Upadam u zbornicu. Da, svi su tu. Kratkim uvjezbanim pokretom osamucujem rasku razbivsi joj teglu o glavu. Pokusala me docekati iza vrata. Prastari trik, to kod mene ne pali. Trutinica iz biologije pocinje vristati. Buduci da ne volim visoke i prodorne zvukove, kratkim postupkom joj zabijam kartu u trbuh. Ako se sjetim, kasnije cu je pokupiti sa sobom na obradu. Bila bi predivan primjerak u alkoholu.

"Samo cas, molim vas", sukladno sa svojim umjetnickim raspolozenjem, rimovanim sestercom posudjujem penkalu od ravnateljice koja sve to gleda otvorenih ustiju. Fino, crno, moja najdraza boja. Brzim i preciznim udarcem bacam penkalu prema Juricu. Zabija mu se nasred cela na kojem se brzo pocinje siriti velika crvena mrlja. U padu ubija komarca koji se fino smjestio na zidu napivsi se profesorske krvi. Uz mene izraz "dvije muhe jednim udarcem" dobiva novo znacenje. Komarac ostavlja crveni trag na zidu. Steta. Ljetos su okrecili zidove u zbornici.

Bacivsi kratak pogled prema vratima koja sam po obicaju ostavio otvorena (imam .rep), zaticem tamo grupicu kibicera. Uzimam imenik ispred ravnateljice i osamucujem je udarcem po tjemenu. Uz nadljudske napore dizem je i bacam prema vratima, a zatim se sklanjam da bi izbjegao mlazeve krvi.

No, naravno, tu je stari dobri Murphy, i ja se spoticem na neki ud koji besposleno lezi na podu. Prepoznajem uzorak crne hulahopke negdje oko koljena. Hrvojka! Uzimam sjekiru koju je netko ostavio u ormaru i kriomice joj odsjecam nogu. Zatim se sakrivam i cekam dalji razvoj situacije. Krv se siri ispod stola... odjednom, prodoran vrisak. Shvatila je. Uz izraz lica nesto kao boze-pa-gdje-je-moja-noga ustaje i bjezi prema vratima. He he, tu sam te cekao. Logicno, pada na pod jer joj fali noga.

Ostavljam ju da iskrvari, a ja prilazim ormaru. Unutra se skriva Strelecka, ali to joj nista ne pomaze jer ormar ima staklena vrata. Izvlacim ju van i bacam na prozorsko staklo. Uz malo strucne obrade nemoguce je razlikovati neki dio tijela u jececoj crvenoj masi na podu izrezanoj staklom.

No, nesto ovdje jos fali... Daaa. Znao sam. Probijam se kroz kibicere zabavljene ravnateljicom i ulazim u WC nasuprot zbornice. Tamo pronalazim Relicku iz povijesti, doslovno se "us*ala od straha", kako bi se to nepristojno reklo u narodu. Sa zadovoljstvom vadim noz... "...dat cu ti cetiri! Ne, pet, pet, dat cu ti pet aaaaaaa..." Danas sam neumoljiv. Vadim joj bubreg i spremam ga u dzep za uspomenu. Hm, nije operirala slijepo crijevo, zanimljivo. Usitnivsi malo amorfnu gnjecavu masu, ubacujem je u skoljku. Pustam vodu... figu. Kotlic je strgan. No, vazna je namjera, i ja u veselom raspolozenju krecem van, ne zaboravivsi pritom oprati ruke (hulje jedne tu u WC-u pored zbornice imaju tekuci sapun i papire)...

Pogled mi pada na hlace. Kvragu, danas covjek nista posteno ne moze napraviti a da se ne zamaze. A krv, kao sto je opce poznato, ne ide dolje... Nema veze. Ariel pere skroz na skroz. Bez namakanja.

Vracam se natrag u razred. Lalita je jos malo blijeda, ali je zato vrecica koja joj se nasla pri ruci u doticnom trenutku uredno spakirana u smecu. Ah, vidim, dali su si oduska dok me nije bilo. Tijelo zene iz kemije izbodeno je stolcima. Misao mi sine kroz mozak... Nisam pokucao.

Izlazim natrag, zatvaram vrata, te kucam. Ne cekajuci 'naprijed' upadam u razred i objavljujem da je prvo tromjesecje definitivno gotovo.

Sve je bilo tiho i mirno, nije se vise cuo zamor glasova, tek povremeno bi prosao pokoji automobil ili tramvaj. Snjezne pahuljice polagano su padale kroz razbijeni prozor zbornice i topile se u toploj prolivenoj krvi...

P.S. Cure... Nadam se da se niste sablaznile citajuci ovo. U principu, duboko u dusi, ja sam miroljubiv i nadasve njezan.... ovakav sam samo prema profesorima. :)

P.P.S. Pa ne... a eto, nema romantike. Nasilje izaziva nasilje, u zadnje vrijeme se nisam bavio njeznostima nego ucenjem. No za praznike... ;>

P.P.S. Tek sad primjecujem... Nisam se sjetio Trutinice. ;>

gosti kolumnisti