Pavle ĐONOVIĆ, književnik
  Cetinje, oktobar 1996. godine

VIĐENjA I SNOVIĐENjA

Mogao je da bude naslov ovom tekstu i ČOVJEK - ZAGONETKA!

Na mnogim izložbama slikara, mada se ja nikada nijesam bavio slikarstvom, ali me kao pisca nešto vodilo tamo, često srijećem čovjeka, koji mi postaje znanac samo zbog toga što mislim da smo jednako zalutali.

Postao mi je interesantan, pa sam ga pratio i posmatrao dok razgleda radove. Tako ukoči se on pred nekom slikom i do nesvijesti je posmatra. Potom ga sretoh u Galeriji "Most", gdje je došao sa svojim prijateljima, koji su željeli da kupe neku dobru sliku. Vlasnik nudi nekoliko izabranih djela od poznatih autora, a on dugim prstom pokaza na jedno djelo.

Kažem potom sebi da je ovo čovjek koji zna što je dobro likovno djelo. Radoznalost mi učini da mu priđem. Znao je već za mene i bi mu drago. Predstavi mi se Miodrag Latković - Late.

To mi je u tom trenutku bilo kao da sam se upoznao sa čovjekom koji prati izložbe, voli slikarstvo kao i ja i samo toliko.

Oktobra 1996. godine uslijedi iznenađenje i samopriznanje da sam neznalac savremenog slikarstva kod nas, ali je utjeha što nijesam istoričar umjetnosti, pa da bih morao to pratiti.

Tih oktobarskih dana, povodom otvaranja Galerije "Gams" na Cetinju, u vlasništvu Markovića, pođoh da prisustvujem tom časnom činu i ne malo iznenađen vidim izložbu svog sugrađanina Lata. Iz iscrpnog kataloga saznajem sve o njemu. Crvenim od neznanja, ali stid ne pokazujem. Čestitam mu, a potom danima posjećujem izložbu i bdim nad tim stvaralaštvom.

Zagledan u divne radove, sjetih se i mnogih drugih stvaralaca. Malo je koji od njih umio da "krsti" svoj rad. To je isto kao i dobar otac kad traži kuma da mu krsti dijete!

Tako razgledajući slike ja sam im često "kumovao", za sebe. Sve u svemu ostajalo je isto, jer je ostavljalo isti utisak.

A, sada, sopstvena šetnja kroz postavku u kojoj su 33 rada i viđenje njihovo očima pjesnika i slikara. Sve su to tempere na platnu, maltene istih dimenzija, samo malo njih u vlasništvu autora, već su postale svojina ljudi koji su znali što je lijepo i što je prava umjetnost.

To što je prava umjetnost potvrđuje već i prvi rad pod nazivom "Đinovići". To je i razglednica i kolorit i nostalgija za svojim krajem i sva izvezenost zlatnih niti koje sjaje vrijednošću i veličinom. Šetnja nas vodi do "Ognjišta". Miodrag nam tu pokazuje da ognjište nikada nije prazno, ako je srcem iscrtano. Slika "Barela" nije mrtva priroda. Stiče se osjećanje kao da ste se našli među dragim živim stvarima i negdašnjim uspomenama. Nekad se doživi i tuga, kao nad radom "Pokaštreni jasenovi", jer oni mene kao gledaoca podsjećaju na suve jasenove. I, tako gubimo red u nabrajanju po redu. Gubimo se pored ognjišta, gdje nam se čini da nas očekuju da im pružimo ruku blagorodni ljudi, koji su uz tu vatru života, da bi nam majka crnogorska ličila na golubicu, da bi željeli da zaplivamo, pa se makar i utopili, u te čiste i bistre vode jezerske, koje zrače sa Latkovićević ostvarenja, čini nam se ponekad kao da slušamo dijalog između dvoje starih: "Svariću što znam i umijem, a ti ćeš jesti ili bio nać bolju domaćicu!". I tako redom, tu je i sjeta i humor i igra prirode i u prirodi, ustvari dobar lijek za oči, lijepa poema za gledanje i još ljepša za razmišljanje i često želja da uberete plod sazreli sa slike i da ga nesvjesno progutate.

Cvijeće može biti ranjeno, kao i čovjek i suzni blagoslov, ili razrušena međa, koja je više spomenik prošlosti, divni spomenik našeg podneblja i naše starine. Late, je mene i iznenadio i zbunio. Ostaje mi samo da mu se izvinim i zahvalim. Možda i napišem nešto bolje o svemu ovome - pjesmu.