SAN?
- Hodam
po parku preko puta mjesta gdje stanujem, vec sam
duboko u parku, ne sjecam se da sam otisao od
kuce, niti se sjecam da sam presao cestu da bih
do parka dosao, noc je, poneki auto prodje po
cesti zasljepljujuci me svijetlima...po obicaju
hodam s rukama u dzepovima gledajuci pod noge,
nogama sutirajuci bilo koji malo veci kamen...
- Park
nije osobito velik, no ipak to je park u kojem
sam se kao mali igrao...sve dok me skolovanje u
tome nije prekinulo...
- Nije
ni tako mracno, vidim jasno sve u sto
pogledam...istina, ispod drveca sam, ali izgleda
da krosnje ne zaprjecuju put mjesecevom
posudjenom svijetlu...lagana se magla valja malim
puteljcima od sitnog kamenja i prelazi preko
travnatih povrsina...gledam prema krosnjama kroz
tu maglu; zaista mjeseceve se zrake spustaju kroz
praznine u krosnjama prema puteljku i livadama
kao bijeli skeletalni prsti...
- Vidim
nekakav veci bijeli kamen s desne strane, na
samoj travi...krecem polagano prema njemu misleci
o drugim stvarima...dolazim do njega i krajickom
uma zahvatim spoznaju da prije nije bio tu i da
je podosta velik...sjedam umorno na bijeli kamen
i gledam pred sebe na cestu...auti su sada
prestali prolaziti...
- Paznju
mi uhvati krasna svijetlost koja dolazi negdje
unutar samog kamena, nisam je prije primjetio ali
mislim da je bila tu...gledam bolje taj
kamen...ima okomitu plocu...nadgrobni
spomenik...nagnem se prema njemu i
pogledam...moje ime........u tom trenu shvacam da
me to nije ni malo iznenadilo..to sam i ocekivao,
znao sam...zbog ovoga sam i dosao...odlucim doci
do tog svijetla....grob se smanji i postane kao
maketa prema kojoj gledam odozgora, gotovo je
cijelu drzeci u rukama...laganim pokretima micem
kamen pokusavajuci doci do srzi svijetla...kamen
puca lagano kao blokovi lego kocki...razaram
plocu i sami grob.....jos nije vrijeme...dolazim
do same srzi svijetla...presijava se i ima lagano
zamuceni sjaj, kao da mnostvo boja izlazi iz neke
melase...micem i najmanji ne-svijetleci dio i
dolazim do srzi...grob je otvoren...pogledam opet
prema svijetlu...vise nije svijetlo...sada drzim
knjigu od kojih 300 stranica, uvezanu jeftinim
plasticnim bijelim uvezom...izgleda kao prvi
ogledni primjerak s printanja...gledam naslov
knjige...nesto dugacko na latinskom sto ne
razumijem...kao nesto o odgoju ili
slicno...ugledam ime autora; ja sam autor...
- Polako
i smireno pregledavam knjigu...sada se sjecam
samo odredjenih sitnica...ostalo nisam usprkos
trudu uspio zapamtiti....knjiga ima 4 poglavlja,
pocinjem citati jedno...ovo su moje misli, ja sam
to zaista napisao...citam i uzivam, osjecam kako
mi se otvaraju spoznaje, upijam misli koje jos
nemam ali cu imati...gledam drugim, starijim ali
ipak svojim ocima...tekst me se jako dojmio, tako
poseban tako dubok...osjecam da je neprocijenjivo
vrijedan, kao destilirana srz mene samog, mojeg
bica..mojeg uma i razmisljanja...sada se od toga
nista ne sjecam...kao sjenka u mom umu postoji
taj tekst...sjecam se naslova treceg i cetvrtog
poglavlja: 3) Povjeravanje i 4) Savjetovanje...
razmisljam o tome, ima smisla i to mnogo, sve mi
je jasno tada bilo...drugi svijet...gdje nisam
vise..ali sam ostavio trag.. Gledam posvete....na
prvom mjestu strano ime nekog mog
prijatelja...imena se vise ne sjecam...sjetio sam
se kako smo se upoznali, kako izgleda...s sjetom
sam se sjetio neceg jako tuznog u svezi
njega....sada se nicega od toga ne sjecam...drugo
mjesto...pisalo je AFRODITA...moja djevojka....sa
strane je pisalo: “njezina mi je pomoc bila
kljucna iako to ona sama ne zeli priznati”
sjcam se nje...kako nam je bilo...i opet se
osjecam jako tuzno i prazno...nesto se i izmedju
nas dogodilo...gledam na svoj prosli zivot iz
proslog tijela...i shvacam sve...i zalim, zalim
sto nisam imao vise vremena, zalim i sto su se
neke stvari dogodile van moje moci...ipak sam
ostavio dubok trag medju ljudima i ne zalim ni
trenutka...
- Moram
li se sad vratiti? zasto mi je podarena sansa na
kraju svog zivota da ga objektivno sagledam? da
li je to normalni protokol? u tom trenu nesto je
otislo iz mene...opet sam to ja...shvacam da ovo
nije obican san....zasto se ovo dogodilo? citam
knjigu halapljivo...zelim nesto ponjeti u
stvarnost, moram sto vise zapamtiti...ne, san se
prekida...budim se....neeeee...ne zelim..
- Budim
se s vlaznim ocima...u ruci drzim kamen...bijeli,
kao mramor...kad bi iz njega izbijala svjetlost
izgledalo bi to kao kroz neku melasu...dizem se u
panici...jezim se...odlazim usred noci na
balkon...kroz prozor gledam van...osjecam da sam
sanjao vise ovakvih stvari...gotovo sam siguran,
samo ovo je prvi put da se necega i sjecam nakon
budjenja...gledam na cestu, auto
prolazi...zasljepljuje me svijetlom...ljeto je? a
sto onda magla tu radi? nije moguce...
- Drzim
kamen u ruci dok ovo pisem...otvorio sam novi
Word dokument na svom kompjuteru...umjesto
naslova pise: “Nesto na latinskom” i file je
podijeljen na 4 poglavlja; ime imaju samo zadnja
dva, Povjeravanje i Savjetovanje...na posvetama
pise Afrodita...samo do nje nista....buducnost
jos nije zapisana..barem se nadam...
- “Spavati,
mozda sanjati”...sad shvacam zasto stalno
ponavljam taj citat E.A.Poe-a...podsvjesno sam
znao...uvijek sam znao...
- Sad mi
je palo na pamet nestu u vezi E.A.Poe-a, kako je
on umro? mislim da je nestao i da ga nikad nisu
nasli? dijelim li i ja tu sudbinu? Moram danas
pogledati njegovu bibliografiju...
- Sada
se osjecam usamljeno i odvojeno od drugih kao
nikada do sada.....nitko ne razumije, rijetko tko
zeli upoznati...samoca...
- “Spavati,
mozda sanjati”...sad shvacam zasto stalno
ponavljam taj citat E.A.Poe-a...podsvjesno sam
znao...uvijek sam znao...
- Sad mi
je palo na pamet nestu u vezi E.A.Poe-a, kako je
on umro? mislim da je nestao i da ga nikad nisu
nasli? dijelim li i ja tu sudbinu?
|