SAN?

Hodam po parku preko puta mjesta gdje stanujem, vec sam duboko u parku, ne sjecam se da sam otisao od kuce, niti se sjecam da sam presao cestu da bih do parka dosao, noc je, poneki auto prodje po cesti zasljepljujuci me svijetlima...po obicaju hodam s rukama u dzepovima gledajuci pod noge, nogama sutirajuci bilo koji malo veci kamen...

Park nije osobito velik, no ipak to je park u kojem sam se kao mali igrao...sve dok me skolovanje u tome nije prekinulo...

Nije ni tako mracno, vidim jasno sve u sto pogledam...istina, ispod drveca sam, ali izgleda da krosnje ne zaprjecuju put mjesecevom posudjenom svijetlu...lagana se magla valja malim puteljcima od sitnog kamenja i prelazi preko travnatih povrsina...gledam prema krosnjama kroz tu maglu; zaista mjeseceve se zrake spustaju kroz praznine u krosnjama prema puteljku i livadama kao bijeli skeletalni prsti...

Vidim nekakav veci bijeli kamen s desne strane, na samoj travi...krecem polagano prema njemu misleci o drugim stvarima...dolazim do njega i krajickom uma zahvatim spoznaju da prije nije bio tu i da je podosta velik...sjedam umorno na bijeli kamen i gledam pred sebe na cestu...auti su sada prestali prolaziti...

Paznju mi uhvati krasna svijetlost koja dolazi negdje unutar samog kamena, nisam je prije primjetio ali mislim da je bila tu...gledam bolje taj kamen...ima okomitu plocu...nadgrobni spomenik...nagnem se prema njemu i pogledam...moje ime........u tom trenu shvacam da me to nije ni malo iznenadilo..to sam i ocekivao, znao sam...zbog ovoga sam i dosao...odlucim doci do tog svijetla....grob se smanji i postane kao maketa prema kojoj gledam odozgora, gotovo je cijelu drzeci u rukama...laganim pokretima micem kamen pokusavajuci doci do srzi svijetla...kamen puca lagano kao blokovi lego kocki...razaram plocu i sami grob.....jos nije vrijeme...dolazim do same srzi svijetla...presijava se i ima lagano zamuceni sjaj, kao da mnostvo boja izlazi iz neke melase...micem i najmanji ne-svijetleci dio i dolazim do srzi...grob je otvoren...pogledam opet prema svijetlu...vise nije svijetlo...sada drzim knjigu od kojih 300 stranica, uvezanu jeftinim plasticnim bijelim uvezom...izgleda kao prvi ogledni primjerak s printanja...gledam naslov knjige...nesto dugacko na latinskom sto ne razumijem...kao nesto o odgoju ili slicno...ugledam ime autora; ja sam autor...

Polako i smireno pregledavam knjigu...sada se sjecam samo odredjenih sitnica...ostalo nisam usprkos trudu uspio zapamtiti....knjiga ima 4 poglavlja, pocinjem citati jedno...ovo su moje misli, ja sam to zaista napisao...citam i uzivam, osjecam kako mi se otvaraju spoznaje, upijam misli koje jos nemam ali cu imati...gledam drugim, starijim ali ipak svojim ocima...tekst me se jako dojmio, tako poseban tako dubok...osjecam da je neprocijenjivo vrijedan, kao destilirana srz mene samog, mojeg bica..mojeg uma i razmisljanja...sada se od toga nista ne sjecam...kao sjenka u mom umu postoji taj tekst...sjecam se naslova treceg i cetvrtog poglavlja: 3) Povjeravanje i 4) Savjetovanje... razmisljam o tome, ima smisla i to mnogo, sve mi je jasno tada bilo...drugi svijet...gdje nisam vise..ali sam ostavio trag.. Gledam posvete....na prvom mjestu strano ime nekog mog prijatelja...imena se vise ne sjecam...sjetio sam se kako smo se upoznali, kako izgleda...s sjetom sam se sjetio neceg jako tuznog u svezi njega....sada se nicega od toga ne sjecam...drugo mjesto...pisalo je AFRODITA...moja djevojka....sa strane je pisalo: “njezina mi je pomoc bila kljucna iako to ona sama ne zeli priznati” sjcam se nje...kako nam je bilo...i opet se osjecam jako tuzno i prazno...nesto se i izmedju nas dogodilo...gledam na svoj prosli zivot iz proslog tijela...i shvacam sve...i zalim, zalim sto nisam imao vise vremena, zalim i sto su se neke stvari dogodile van moje moci...ipak sam ostavio dubok trag medju ljudima i ne zalim ni trenutka...

Moram li se sad vratiti? zasto mi je podarena sansa na kraju svog zivota da ga objektivno sagledam? da li je to normalni protokol? u tom trenu nesto je otislo iz mene...opet sam to ja...shvacam da ovo nije obican san....zasto se ovo dogodilo? citam knjigu halapljivo...zelim nesto ponjeti u stvarnost, moram sto vise zapamtiti...ne, san se prekida...budim se....neeeee...ne zelim..

Budim se s vlaznim ocima...u ruci drzim kamen...bijeli, kao mramor...kad bi iz njega izbijala svjetlost izgledalo bi to kao kroz neku melasu...dizem se u panici...jezim se...odlazim usred noci na balkon...kroz prozor gledam van...osjecam da sam sanjao vise ovakvih stvari...gotovo sam siguran, samo ovo je prvi put da se necega i sjecam nakon budjenja...gledam na cestu, auto prolazi...zasljepljuje me svijetlom...ljeto je? a sto onda magla tu radi? nije moguce...

Drzim kamen u ruci dok ovo pisem...otvorio sam novi Word dokument na svom kompjuteru...umjesto naslova pise: “Nesto na latinskom” i file je podijeljen na 4 poglavlja; ime imaju samo zadnja dva, Povjeravanje i Savjetovanje...na posvetama pise Afrodita...samo do nje nista....buducnost jos nije zapisana..barem se nadam...

“Spavati, mozda sanjati”...sad shvacam zasto stalno ponavljam taj citat E.A.Poe-a...podsvjesno sam znao...uvijek sam znao...

Sad mi je palo na pamet nestu u vezi E.A.Poe-a, kako je on umro? mislim da je nestao i da ga nikad nisu nasli? dijelim li i ja tu sudbinu? Moram danas pogledati njegovu bibliografiju...

Sada se osjecam usamljeno i odvojeno od drugih kao nikada do sada.....nitko ne razumije, rijetko tko zeli upoznati...samoca...

“Spavati, mozda sanjati”...sad shvacam zasto stalno ponavljam taj citat E.A.Poe-a...podsvjesno sam znao...uvijek sam znao...

Sad mi je palo na pamet nestu u vezi E.A.Poe-a, kako je on umro? mislim da je nestao i da ga nikad nisu nasli? dijelim li i ja tu sudbinu?