JEDAN DAN U VOZU
Putovanje za vreme kišovitih
jesenjih dana može da bude vrlo monotono i prazno, čak štaviše i deprimirajuće.
Pogotovu putovanje vozom. Sediš u odvratnom, prljavom kupeu, sklanjaš
pogled sa pocepanih čarapa babe koja sedi preko puta dok se sa druge strane
upireš da elegantno pomeris pozamašnog saputnika koji je izgleda rešio
da oslonac za glavu nađe upravo na tvom ramenu. Nozdrve su ti ispunjene
mirisom vlage i memle, a za sve to vreme dve oniže bubuljičave tinejdžerke
uporno mljackaju grickajući semenke u pauzama između dve isprazne
priče i bez imalo griže savesti bacaju đubre na pod.
Naše železnice...
Bacio sam pogled kroz prozor
zamagljen od sitne kiše zalepljene za vekovne naslage prašine. Kad bih
mogao samo malo da ga otvorim, kad bih mogao da udahnem barem malo svežeg
vazduha, pa makar mi to bilo poslednji put u životu. Ali ne... Već vidim
buđenje nervoznog polupijanog saputnika sa odvratnim zadahom u ustima
i histerični vrisak debele babe u pocepanim čarapama... Zar da dobiju
upalu pluća od promaje!? Ne, ipak ću pokušati da izdržim. Uostalom,
vreme radi za mene. Još samo četiri sata i ugledaću svetla Beograda...
Mislim da sam zadremao.
Zapravo, to bi bilo jedino logično objašnjenje, jer kad sam ponovo otvorio
oči u kupeu više nije bilo ni pijanog putnika, ni babe, ni tinejdžerki...
Ničega osim prijatne tame i opojnog tugaljivog mirisa đurđevka... I
naravno, Nje.
Sedela je na sedištu nasuprot
mog, nežna, setna, nedodirljiva, moja... Nešto blisko i milo, nešto
prepoznatljivo sa nikad zaboravljenim ukusom prvih trešanja i nesto neopisivo
divno sa mirisom srećnog detinjstva prostrujalo je mojim venama.
Izvinite, da li smo se već
negde sreli?
Ne, Nju nisam mogao da pitam
tako nešto. A i zašto bih?! Pogledao sam Njene oci, duboke, nežne, nedokučive
i nestvarne istovremeno. Nema potrebe da je pitam bilo šta, pa Ona sve
zna. Naprosto sam bio siguran da je Ona u stanju da čita moje misli kao
da su mi ispisane na čelu.
- Zaboravio si me...
Bila je to više konstatacija
nego pitanje. Pogledao sam je pokušavajući da dokučim jednu iznenadnu
istinu koja je izletela pred mene pitaj boga odakle i ostala da visi tu
negde u vazduhu između nas, nema i neuhvatljiva. Nisam uspeo da je dosegnem.
Nisam uspeo ni da je naslutim. Razočaran sopstvenom nesposobnošću, spustio
sam pogled. Ona je ionako već znala moj odgovor.
- Morala sam da te vidim,
makar samo na tren, - prošaputala je. - Morala sam da se uverim da se
nisi promenio. JA se nisam promenila...
- Ne, - odmahnula je rukom
kada sam ja pokušao da joj upadnem u reč. - Nemoj da se brineš zbog
toga. To nije ništa strašno. Pomoći ću ti da setiš...
Osetio sam dodir ruke na
čelu. Lahor nežnosti koji sluti uragane strasti skrivene tu negde pod
Njenim prstima. Dodir koji je trajao samo delić sekunde, a značio
ceo jedan život. A onda sam usnio čudan san...
* * *
Živeo sam u maloj kući
pored obale reke, staroj i trošnoj, sa dosadnom, džangrizavom ženom
i celim buljukom neke sitne musave dece. Radio sam po cele dane,
kulučio i kulučio, pokušavajući da nahranim uvek gladna usta. Nije
mi uspevalo. Koliko god bih se trudio, hleba nikada nije bilo dovoljno.
Takav je to život bio, muka i kuluk bez odmora i prestanka. Ali, nisam
se žalio. Moralo se.
Jednog dana, iznenada, ugledao
sam Nju. Gazdinu ćerku. Prvo sam osetio miris, svež i opojan, omamljujući.
Zatim sam čuo šuštanje dugačke bele suknje. A onda sam je i video.
I to je bilo sve. Iza toga, za mene život više nije imao smisla. Radio
sam ja i dalje, i dalje sam kulučio za komad hleba ili mericu mleka, samo,
sada je predamnom jasno bila ispisana uzaludnost svega. Nisam mogao da
je imam, a to jednostavno nisam mogao da podnesem. I jednog dana, više
me nije bilo...
* * *
Bio sam mamina maza i loš
sin bogatog tate. I imao sam novac koji daje moć. Moglo mi se. Jedino
zanimanje u životu bio mi je provod, jedina obaveza izmišljanje novih
načina za trošenje novca. Sve dok nisam upoznao Nju. Ona je jedina u
mene imala poverenje, jedina znala kako da u meni probudi nešto lepo.
I bila je jedina koja me je volela. Uspela je da me natera da stanem na
sopstvene noge i da u meni probudi odgovornost za sebe samoga i za nju.
Dalje nije stigla. Moji su zaključili da život na mansardi sa ženom
sumnjivog porekla za mene nije buducnost, i jednostavno su nas razdvojili.
Nikada nisam saznao kuda je otišla i šta se sa njom desilo. Ja sam oženjen
boljom prilikom odživeo svoje dane uz tuđe žene i loš viski. I uz sećanje
na omamljujući miris prvog đurđevka.
Nju nikada više nisam video.
* * *
Kako to obično biva, upoznao
sam je sasvim slučajno. Nije prošlo puno vremena nakon
prvog susreta i ja sam shvatio da je ceo moj život izmenjen. Nije mi smetalo.
Mirisala je na proleće, razlistano i cvetno. Imala je neverovatnu sposobnost
da sve oko sebe oplemeni, ulepša, oboji svojim bojama. Imala je telo anđela,
oči sanjara i snagu orkana. Imala je dušu. A ja sam bio srećnik koji
je imao nju.
Ne znam ni sam kako se sve
to dogodilo. Jednog trenutka sam sedeo u automobilu sa njom, a već sledećeg
sam ležao u beloj sobi uvijen u zavoje, nepokretan. Kasnije su mi rekli
da nje više nema. A to nije bilo ono najgore. Najgore je bilo to što
je Ona poginula mojom krivicom.
Morao sam da nastavim da
živim sa tim saznanjem...
* * *
I tako redom...
Pred mojim očima odvijali
su se različiti filmovi, groteskni prizori iz mojih života. Neki su bili
srećni, neki manje srećni, neki tužni. A svi su imali jednu istu zajedničku
osobinu. U svakom je Ona imala glavnu žensku ulogu, u svakom sam je voleo,
i u svakom sam morao da je izgubim...
A sada? Šta se dešava
sada?
Pomislio sam na Žanu, na
klince, na svoj posao, na teško stečeni stan. Da me je neko juče pitao
za mišljenje, rekao bih da sam zadovoljan svojim životom. A jesam li?
Pogledao sam je krišom. Ne, ja sa Žanom ne živim, ja samo životarim.
A moraću tako i da nastavim, do svoga kraja. Ni ovaj život ne zavisi
od mene. I ovo je sudbina.
Jedan davni greh, toliko
davni da su ga i pokolenja svojim predanjima skoro u potpunosti izmenila,
upravlja mojim životom. Kažnjava me. Traži od mene da se žrtvujem i
žrtvujem i žrtvujem dok ne iskajem sve. I ovaj moj život, uz sobu manje,
uz mala kola i velike kredite, samo je još jedno iskušenje. Ovoga puta
poslednje...
Pogledao sam je i nasmešio
joj se sa ljubavlju, svestan da je ova žrtva poslednja, da smo nakon ovog
iskušenja čisti. I da je sledeći život samo naš...
* * *
Iznenadni trzaj voza prenuo
me je iz dremeža. Skočio sam kao oparen i u prvi mah nisam mogao da se
setim gde se to nalazim. Onda je do mene doprlo ujednačeno hrkanje i roptanje
i zasmetao mi je nečiji lakat koji je prebivao negde u predelu mojih rebara.
Izgleda da sam odspavao dobru partiju. Pa, dobro, utoliko bolje. Prošla
su četiri sata i voz je upravo ulazio u svoju poslednju stanicu.
Ustao sam i pažljivo pokupio
svoje stvari. Glava mi je jos uvek bila puna utisaka. Da, bio je to zaista
čudan, nesvakidasnji san. San koji se pamti. Ili to možda ipak nije bio
san? Bože, a kako bi tako nešto moglo da bude stvarnost? Sve je to samo
posledica ujednačenog, ritmičkog kloparanja voza. Samo to i ništa više.
Ni sam ne znam zašto, na
vratima kupea sam se osvrnuo i pogledao kroz prozor. Kiša je prestala
ali su prozori jos uvek bili blatnjavi i zamagljeni. A kroz tu izmaglicu,
na prozorskom staklu još sam nazirao Njen lik.
Izašao sam iz voza i uputio
se ka izlazu iz stanice, izbio na Nemanjinu i krenuo polako peške prema
Slaviji. Beograd okupan jesenjom kšsom blistao je od odsjaja uličnih
svetiljki. Udisao sam vazduh punim plućima što je bilo pravo zadovoljstvo
posle one memle u kupeu. Naprosto sam uživao u svežem večernjem vazduhu
koji je mirisao na kišu, opalo lišće i prvo kestenje... A onda me je
iznenada zapahnuo miris nikad zaboravljenog đurđevka...
Đurđevak usred jeseni!
Miris đurđevka?! Pa događaj u vozu uopšte nije bio san! To je Ona!
I sada je tu, pored mene! Bio sam toliko šokiran tim saznanjem da mi je
trebalo malo vremena da se povratim. A za sve to vreme miris đurđevka
osvežavao mi je sećanje na neko davno proleće, na neki život još ne
proživljeni, na Nju.
Ona me čeka...
Ovo saznanje ulilo mi je
pravo zadovoljstvo i dalo mi snagu. Još jednom sam udahnuo vazduh punim
plućima pre nego što sam uskočio u tramvaj koji će me odvesti kod Žane.
Ništa mi više nije bilo teško. Odživeću ja i ovo, a nakon toga, znao
sam, biće dovoljno vremena za nas...
Dragana Konstantinović
..
. |