| Aliju Izetbegovica ce vremena pamtiti kao jednog od najvecih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjedjen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zlocincima, kako bi iskoristio sve mogucnosti prije nego sto rat preostane kao krajnje ishodiste. Ta njegova mirotvoracka dominantna crta mozda nije najsretnija preporuka za politicara, ali jeste za humanistu i eticara. On je bio izuzetak u politici, ono sto je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politicki, vec humanisticki. On je mir i ljudske zivote uvijek stavljao iznad politickih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavsi svoju povijesnu misao: ĞAko sacuvamo Bosnu, sacuvat cemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit cemo i Bosnuğ. Na zalost, Izetbegovicevo mirotvorstvo nije dozivjelo medjunarodnu valorizaciju kakvu zasluzuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga sto je posvjedocio da mu je mir vredniji od svega, vec prije svega zbog toga sto je u vremenim teskih ratnih iskusenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretociti opravdani gnijev naroda, izlozenog genocidu i medjunarodnoj zavjeri. On je uspio sacuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga sto su muslimani. Uspio je da na mrznju uzvrati ljubavlju, na laz istinom, na rat mirom. Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, drzavne vlasti, nije bilo revansizama, ratnih zlocina, rusenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegoviceva vlast - zivjela je bosanska Bosna. On je znao da ce sacuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i gradjana, u kojoj Alijin bosnjacki narod jedino i moze opstati. Ali, na zalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i nistavilu nikada nije dozivio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaci jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegovic u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavsi nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir. Mi mozemo zaliti sto Alija Izetbegovic nije za zivota docekao da njegovo djelo bude priznato u sirim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, nece ostati bez zasluzenog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegovic nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije docekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prosla najteze sto se moze proci, i tesko je vjerovati da bi se takva iskusenja mogla ponoviti. Sacuvan je i ojacan bosanski zivot, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da ce opstanak Bosne u Bosni izdici zivot i djelo Alije Izetbegovica na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao iskljucive paradigme na osnovu koje je moguce graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude. Za nas u Bosni, Izetbegovic je otac nove bosanske drzavnosti, jer je pod njegovim vodjstvom, nakon stotine godina, reafirmirana drzavnost BiH. On je prvi predsjednik medjunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politicka licnost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada necemo razumjeti sve tajne Izetbegovicevog mirotvorstva, koje ce ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad zivotom i izazovima bosanske buducnosti. |
|
