Borbeni put pljevaljskog muftije
	Pljevaljski muftija je u Sarajevo dosao 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pasom novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe su prodrle u Bosnu 29. jula 1878. iz sest pravaca: kod Bosanskog Broda, Gradiske, Kostajnice, Samca, Vrgorca i Imotskog. Crna Gora i Srbija nisu ustale da pomognu Bosni kada je, tada najjaca evropska sila krenula da je okupira. I jedna i druga su se drzale kukavicki. Pljevaljski muftija nije zbog toga mnogo zalio pa je podigao svoje dobrovoljacke odrede i krenuo ka Bosni da je brani. Jedan od ucesnika tog pohoda Omeraga Vajzovic pricao je 1943. o tom polasku i muftiji: "Kad smo posli za Bosnu, muftija Semseefendija je bio u najboljim godinama mladosti. Tek se bio ozenio. Uzeo je najljepsu djevojku kakvu nikad vidio nisam. Ime joj je bilo Dzemila, rodom iz Pljevalja, a roditelji su joj se doselili iz Sarajeva. Otac joj je bio hadzi Avdija Smrekic. Nas muftija je bio osrednjeg rasta, crnomanjast. Jahao je vrana konja kog je timario i cuvao Semseefendijin brat Nazif. Vranac je bio sila od konja. Ostala je uspomena: propinje se kao Nazif-agin konj. Mladom muftiji je bilo veoma drago slusati gusle i junacke pjesme..." nastavljajuci dalje o polasku: "Bio je Ramazan, mjesec posta. Prvisi su se iskupili pred hucumet. Tu su doneseni bajraci. Pod muslimanskim bajracima je pjevala muslimanska vojska i dalbuhane (zurle i bubnjevi) su svirale. Pod pravoslavnim bajracima su stajale starjesine i prvisi pljevaljskih Srba i dalbuhana je lupala. Ja sam tovario dzebhanu-municiju na svom konju iz Pljevalja sve do Sarajeva. Dzebhana je dolazila iz Mitrovice i Sjenice. Sa Mehmedom su bili takodje i njegova braca Ibraga i Nazif-aga. Cekali su na konjima polazak. Muslimanski bajrak je nosio Hajdar Tahiragic iz Pljevalja a druge bajrake nosila je vrijedna omladina. Medju njima je bio Mujo Kuloglija kao bajraktar. Pravoslavne krstali-bajrake su nosili najvredniji momci. Prvisi kao Jaksic, Djenisijevic, Cirkovic, Radovic, Cor Gavro isli su sa muftijom zajedno i bili su do svrsetka zajedno. Kada smo izasli iz Pljevalja i prosli Dolove, onda je Semseefendija sisao sa konja i zaustavio vojsku, digao ruke i poceo dovu ciniti ovim rijecima: "Boze nas ne vrati porazene bez obraza, i Boze, sacuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja". Na ovu dovu su muslimani plakali. Zatim su otpoceli molitvu popovi obracajuci se narodu rijecima: "Boze nam sacuvaj Bosnu i Hercegovinu, to je nasa stara otadzbina i ne dozvoli da je neprijatelj pritisne". Kad su culi tu molitvu, pravoslavni su takodje plakali. Zatim je cjelokupna vojska krenula zajednicki. Vojska je isla preko Boljanica, Metaljke, Cajnica, Gorazda i Glasinca, gdje su joj se pridruzili Bosnjaci iz istocne Bosne, te je tako uvecana stigla u Sarajevo. U Seher je usla 04. avgusta 1878., tacno na 151 godisnjicu Banjalucke bitke (1727). Tog nedeljnog dana muftija je na Alifakovcu, pred velikom masom Sarajlija, odrzao patriotski govor. Od naroda je bio docekan onako kako su se samo bosanski veziri docekivali. Nakon kraceg boravka u Sarajevu, muftija je krenuo sa nekoliko hiljada dobrovoljaca preko Kladnja prema Tuzli. Prema ovom gradu je napredovao i austrijski general Sapari sa svojom XX divizijom, nakon sto je razbio bosanske odrede kod Gracanice. Cilj generala Saparija je bio da odvoji sjeveroistocnu Bosnu. Rano ujutro, 08. avgusta, Semsikadic je stigao u Donju Tuzlu. Grad je bio skoro opustio, a tuzlanski prvaci su, demoralisani pred nadmocnijim okupacionim snagama, poceli razmisljati o predaji grada. Dolazak muftije i njegove vojske sve je preokrenuo. On je brzo konsolidovao snage odbrane i nakon dva dana zestokih borbi uspio odbraniti Tuzlu.
				nazad na pocetak