|
Muftija je u dogovoru sa svojim komandantima odlucio da se povuce ka jugu i tako izbjegne opkoljavanje. Sa svojom vojskom se povlacio u pravcu Tuzle, a zatim planinskim krajevima i dolinom rijeke Drine dolazi do Medjedje, a onda prelazi u Sandzak. Napustanjem bosanskog ratista, krajem novembra, muftija nije prestao da pruza otpor okupacionoj vojsci. Vrsio je temeljite pripreme za sprecavanje ulaska Austrijanaca u Sandzak. Historicar Bogumil Hrabak u djelu "Arbanasi i njihova Liga" navodi da su se u pripreme za odbranu Sandzaka pored pljevaljskog muftije ukljucili i Osman Nuri-pasa i Ahmet-beg Curic iz Novog Pazara. Novi Pazar postaje centar iz koga se pripremala odbrana Sandzaka. Istaknuti prvaci kao sto su Semsikadic, Haki Selmanovic, Osman Nuri-pasa, Ahmet-beg Curic, Murat efendija i drugi ugledni clanovi Prizrenske lige su se u novembru 1878., na sastanku u pazarskoj "Bajrak dzamiji" dogovorili da treba mobilisati 25.000 boraca koji ce se staviti pod komandom Ahmet-bega Curica. Mr. Safet Bandzovic u svojoj knjizi "Iskusenja historije" pise: "Nakon prestanka otpora u Bosni, muftija je zatvorio granicu sa te strane, zabranio svaku trgovinu sa Austro-Ugarskom u Sandzaku. On je u Sandzaku uzeo gotovo cjelokupnu vlast u svoje ruke kao i sve drzavne magacine. Pod oruzjem je vec imao 2.500 ljudi, mahom svojih proslavljenih saboraca sa bosanskog ratista. U novembru 1878. muftija je u Pristini od Nazif-pase primio Portina odlikovanja za ispoljenu hrabrost i pokazanu vjestinu u ratovanju u Bosni". Novopostavljeni komandant sandzacke vojske Ahmet-beg Curic je odmah krenuo u Sjenicu da mobilise sto veci broj boraca za odbranu Sandzaka. Odziv je bio izuzetno dobar sirom Sandzaka tako da je vec u martu 1879. godine bio stacioniran odred koji je brojao od 4.000 - 5.000 dobrovoljaca. "Bio je to izraz volje i spremnosti da se brani Sandzak" - zakljucuje B. Hrabak u navedenom djelu. Da bi zadrzala ono sto je okupirala i da nebi navlacila na sebe nove bitke za bosnjackom vojskom iz Sandzaka, Austro-Ugarska sklapa sa Turskom 21. aprila 1879. Novopazarsku konvenciju po kojoj je odredjeno da Austrijanci mogu drzati svoje garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju (kasnije zamijenjeno za Pljevlja), a da sultan Abdul Hamid II dalje ima administrativnu vlast u tim gradovima. Imperijalisticka politika austrougarskog ministra spoljnih poslova Julija (Djula) Andrasija je smatrala teritoriju Novopazarskog sandzaka od zivotnog znacaja. Ona je na ovaj komad zemlje gledala kao na most koji ce joj omoguciti dalji prodor na jug, u pravcu Vardarske doline i Soluna. Na pritisak njemackog kancelara Ota von Bizmarka potpisnice Berlinskog ugovora su definisale polozaj Novopazarskog sandzaka takodje u korist Austro-Ugarske. Tako clan 25 ovog ugovora glasi: "Austro-Ugarska ce okupirati i administrirati Bosnom i Hercegovinom. Posto austrougarska vlada ne zeli da administrira Novopazarskim sandzakom koji se prostire izmedju Srbije i Crne Gore u jugo-istocnom pravcu preko Mitrovice, to ce tamo Otomanska vlada i dalje otpravljati svoju administrativnu vlast, ali da bi se odrzalo novo politicko stanje kao i sloboda osigurnost saobracajnih puteva, Austro-Ugarska zadrzava pravo da drzi garnizone i da ima vojnicke i trgovacke drumove na cijelom prostranstvu ovog dijela starog Bosanskog vilajeta. U ovom pogledu Austro-Ugarska i Porta zadrzavaju pravo da se sporazumu o pojedinostima". Suocena sa zastokim otporom Bosnjaka kako u Bosni, kao i izgledom da ce u Sandzaku naici na slican otpor, Austrijanci odustaju od zaposjedanja cijele teritorije Sandzaka, vec se ogranicavaju na tri grada u kojima po Novopazarskoj konvenciji iz 1879. godine dobijaju pravo da drze svoje garnizone ciji ukupan broj vojnika ne bi prelazio 5.000 vojnika, s tim da i Porta ima pravo da drzi u tim gradovima isti broj vojnika. Sklapanje konvencije je izazvalo veliki talas nezadovoljstva u Sandzaku. Bosanski begovi u emigraciji, u Istambulu, su pokusali da preko posljednjeg bosanskog guvernera (valije) Mazhar-pase jos nesto ucine za svoj politicki program u vezi sa Bosnom, i da pomocu Semsikadica organizuju i za taj cilj, eventualno, pridobiju Albance. Njima je objasnjavano da se cijela stvar nece zavrsiti samo zaposjedanjem nekih dijelova Novopazarskog sandzaka, nego ce Austro-Ugarska u podesenom momentu okupirati i Albaniju. Dok je Rusija preko svojih spijuna i emisara, muslimana i hriscana, koje je slala na razna mjesta Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandzaka, pokusavala podici ustanak protiv austrougarskog ulaska u te krajeve, turski funkcioneri u samom Sandzaku nisu bili mnogo zainteresovani za politicka zbivanja i citavu situaciju u vezi sa tim. Potresano cestim unutrasnjim politickim nemirima, ratovima sa svojim susjedima kao i teskom ekonomskom krizom, Tursko carstvo je bilo na izdisaju. Ovakvu situaciju je pravoslavna Rusija dugo prizeljkivala pa je intezivno pocela da snadbijeva naoruzanjem i municijom Srbe i Crnogorce u Hercegovini i Sandzaku nebi li ovi poceli dizati nove ustanke protiv Austro-Ugarske. Pljevaljski prvaci savjetuju muftiju da je pruzanje otpora brojnijem i bolje naoruzanom neprijatelju uzaludan posao koji ce donijeti velike zrtve i gubitke. I Austro-Ugarska je ulozila ogroman diplomatski napor da pljevaljskog muftiju ukloni iz Sandzaka. Semsikadic je, da bi postedio sandzacko stanovnistvo daljeg prolivanja krvi, odlucio da u pratnji najodanijih ljudi napusti rodni grad Pljevlja. Sa njim je poslo jos 25 boraca naoruzana sa jos dva topa. Ni u Kosovskom vilajetu muftija nije mirovao vec je i tamo nastavio zapocetu aktivnost na odbrani Bosne i Hercegovine od austrijske okupacije. Izlozen velikom diplomatskom pritisku i stalnim zalbama na muftijinu aktivnost sultan Abdul-Hamid II ga iz Pristine poziva u Istambul, gdje ga odlikuje i proglasava specijalnim musafirom. U znak postovanja dobio je i veliki zemljisni posjed - Cekmedze ciflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bosnjaci pocinju da se masovno iseljavaju iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandzaka, Albanije i Turske. Oni su novu okupatorsku vlast docekali sa nepovjerenjem. Gledali su na Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu koja zeli da ih pokrsti, jer su iz ranije historije (krajem 17. vijeka) imali lose iskustvo sa Austrijancima, koji su u svojim krstaskim napadima, zajedno sa Mlecanima istrijebili sve muslimane iz Madjarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske! U Istanbulskoj emigraciji su se, pored Semsikadica, nalazili i Ibrahim Fehmi ef. Djumisic, Sahinpasic iz Banja Luke, a medju visokim sultanovim sluzbenicima bili su: Mehmed Ali-pasa Rizvanbegovic, Osman Madjar-pasa Cengic, Mehmed-beg Jajcanin, Hamid-beg Resulbegovic. Ljudi od najviseg sultanovog povjerenja koji su se nalazili u njegovom licnom obezbjedjenju bili su takodje Bosnjaci iz Sandzaka - Becir-aga Bihorac i Omer-aga Plava. Muftijina sposobnost u vodjenju anti-austrougarske kampanje je primorala njihove diplomate i vojne strucnjake da ponovo upute protest Abdul Hamidu II da mu se zabrani svaka aktivnost u tom pogledu. Sultan je duboko uvazavajuci zasluge ovog gazije odgovorio diplomatski, isticuci da je "muftiji najstroze naredjeno da se uzdrzava od bilo kakvog uticaja na politiku u Bosni i Hercegovini i da mu je cak zaprijeceno surgunom (progonstvom) u Meku i Medinu ako bi na tome radio". Historicar dr. Mustafa Memic navodi da je zbog nepruzene pomoci, od strane srbijanske i crnogorske vlade, Drugi hercegovacki ustanak (1882), koji je poveden protiv Austrijanaca, doziveo neuspjeh, a njen vodja Salko Forto, iako su mu Crnogorci ponudili gostoprimstvo, prelazi da zivi u Sandzak gdje je i umro. Medjutim, za ovog junaka danas zna malo Sandzaklija. Na drugoj strani, i agitacija bosnjackih prvakana celu sa Semsikadicem pocinje jenjavati uslijed nedostatka novcanih sredstava i bezizglednosti promjene situacije na Balkanu. Austro-Ugarska je nasla ljude u muslimanskim redovima u Istambulu koji su radili na razbijanju politickih planova bosnjacke emigracije. To su bili Salih-pasa, bivsi banjalucki mutesarif i Fadil-pasa Serifovic iz Sarajeva. Time je u redove Bosnjaka, koji su inace bili spremni za borbu, unosena zabuna i defetizam. Pljevaljski muftija je iznenada umro u svojoj 60-oj godini, 29. januara 1887. godine. Kao zasluzna i izuzetno cijenjena licnost Turskog carstva, ukopan je u dvoristu dzamije sultana Memeda Fatiha (Osvajaca) u Istambulu. |
|
