Katarina Kostić

PROGNANI IZ ISTORIJE 

                                         Dari Vučinić 

Oči mi se zalepile 
za TV ekran od ranog jutra, 
a prošla je ponoć. 
Scena je ista već dva dana: 
tužna povorka prognanika. 
Srbi beže iz Prizrena. 
Beže iz svoje kolevke. 
Prognani iz istorije.

Na to ne pristajem. 

U duši mi raste, 
u pogled ulazi, 
nepomerljiv 
breg ledeni, 
u njega se povorka pretvara, 
da nigde ne stigne 
i da nikada 
iz grada Dušanovog ne izađe. 

Pamćenje mi posećuje 
najlepši 
od svih prizora: 
sva u svetlu, 
čarobna crkva 
lebdi u tamnom nebu. 

Dara mi je sada najpotrebnija. 
(Preda mnom je prošlogodisnja fotografija: 
stojimo nas dve na drvenom prizrenskom mostu. 
Osećam, kroz vene mi večnost teče, 
dok mi Dara sa ljubavlju i velikim znanjem 
o svetinjama naše prve prestonice pripoveda). 
Okrećem njen telefon, unapred omađijana 
otmenim stoicizmom pesnikinje sa Kosova. 
Sa druge strane žice reči se tope u suzama: 
"Za dugo te neću dočekivati u Prizrenu, 
nema više Srba u njemu. 
Nema ni kaluđerica u "Devič" manastiru. 
Skrnave se čak i freske - kao vojne mete 
pod nazivom "Operacija Milosrdni anđeo". 

U duši mi ponovo raste, 
ceo vidik ispunjava, 
nepomirljiv breg, 
od snega belji, 
u njega se povorka pretvara 
da nigde ne stigne... 
Belina se 
ne sme istopiti... 

                                           Toronto, juni 1999.