Tanasije Mladenović

SRBIJA SE NEĆE UMIRITI

                                      (5. jula 1941.)

U tami ćuti selo moje drago,
ćuti selo moje i Srbija ćuti,
ćuti moje blago -
ljubavi moje ponajlepši dar.
U srcima tinja, u mraku plaminja -
nove bune žar.

Šušte kukuruzi. Nova žita zru.
Sa brega, proplanka,
u noći ovoj,
u noći ustanka,
jesen igra lišćem, jesen me pozdravlja
šumeć tihu setu.

I prošlosti mojoj koja me ostavlja,
i životu bivšem, i mom bivšem svetu
ne poklanjam više
ljubav toplu, svu.
Ljubav moja odsad biće svet u cvetu -
ljudi koji sa mnom
pate, ginu, mru.

Srbija je ljubav i ljubav Srbija,
koja suncu pruža svoje ruke bele;
njene šume, polja,
hrastovi i jele;
noći njene divne i njen divni dan;

Čežnja snažna, vrela,
i njen vreli san.
Odlazim. I nikad,
nikad neće više
tenkovi mi tuđi kroz tišinu proći
polja mojih plodnih,
njiva mojih rodnih -
kroz tišinu dana il tišinu noći!

Kao mlado vino,
kao plahe kiše,
kao more kad se uzgiba,
zapeni,
noćas seme bune rađa se u meni:
Srbija se neće
umiriti više!