Đelozija

(Z. Runjić – J. Fiamengo – D. Žgur)

 

Ona nosi blijesak noža

svud ostavlja žig itrag

 i u tamna okna lupa

crna kao noć i vrag.

I na rani poput soli

ona peče, ona boli

đelozija, đelozija, đelozija.

 

Iza vrata, iza okna

gdje je led i gdje je muk

crna ruka njome ravna

i zateže njezin luka.

Ona grize, ona mami

ona sprema nož u tami

đelozija, đelozija, đelozija.

 

Đelozija, đelozija

pali dušu, mrači um

ona vreba iz svog ugla

i na svaki skače šum.

Ona traje dok je svijeta

ona prijeti, ona smeta

đelozija, đelozija, đelozija

đelozija, đelozija, đelozija

đelozija.

 

Poput igle, poput vriska

poput ognja, sva od zla

ona vrti, ona žeže

teško onom ko je zna.

Nikad ne znaš što ti sprema

iza kojih vrata drijema

đelozija, đelozija, đelozija.