Razgovor sa Sonjom

(Z.Runjić – J. Fiamengo)

 

Kad je zovem telefonom

sve što sjete, što me grize.

Uvjek razgovor sa Sonjom

mene tješi, daje nadu.

K'o da smo u istom gradu

Sonja shvaća moje krize.

 

Puni slutnje, muklim zvonom

teku sati, nose zimu.

Ali, razgovor sa Sonjom

mene štiti, mene liječi.

Uvijek njene dobre riječi

nemir s moga čela skinu.

 

Nalik nekom dobrom vinu,

zagrljeni tihom tugom

shvaćamo se na daljinu

upućeni jedno drugom.

Nije sestra, nije mati

živi svoje, nema mnogo

ali vjeru uvjek vrati

kad je zovem telefonom.

 

Kad ne vladam svojom voljom

kad se šutnja, šutnjom plaća

tad je zovem i sa Sonjom

pun sam riječi koje snaže

Sonja uvjek pravu kaže

Sonja uvjek mene shvaća.