Sat klavira

(Z. Runjić – J. Fiamengo)

 

Sve lijepe stvari što ih se uči

da s nama traju i s nama žive

k’o dijete saznah u vašoj kući

što još se bijeli u srcu rive

 

Uz klavir plaho ja sam k’o mnogi

zanesen bdio uz vaše prste

i niste znali onako strogi

da i u meni sve žice drhte

 

Na drugom katu, nadomak luke

glazba još traje k’o let leptira

u vaše bijele dok gledah ruke

da l’ srce slušah il’ zvuk klavira

 

Vaš glas je bio uz tihu lampu

za mene tajna, sjaj žutog pliša

k’o kapi jutra u svijetlom slapu

k’o blagi rujan u sjeni kiša

 

Još pamtim klavir do samog zida

i dah starine na porculanu

i kako često od pustog stida

od Vas sam krio znoj na svom dlanu

 

Kad bi se note prosule stanom

k’o nježno cvijeće uz miris žbuke,

sve što sam dužan dijetinjstvu ranom

uz Vas se zače sa čet’ri ruke

 

Da l’ isti miris još čuva kuća

i vaše riječi da l’ drugi cijene

na zidnom satu uz pomoć ključa

za Vas da l’ kuca sad ono vrijeme