Vagabundo

(Z. Runjić – J. Fiamengo – S. Kalogjera)

 

Kao brod što traži luku

dugo već na svoju ruku

moje srce svijetom luta

i svi oni što me znaju

kratko u mom oku traju

kao svijetlo pored puta.

Neke tajne slutim plime,

brod se valja i ja s njime –

premda vrijeme mrežu plete

čini mi se još sam dijete

i ne žalim ni za čime.

 

Vagabundo, vagabundo

skitaj dalje, srce ludo!

Vagabundo, vagabundo

nek’ još traje vrijeme burno!

Skitaj dalje do kraja

dok nosi te dah,

isti život nas spaja,

i vjetar i prah!

Vagabundo, vagabundo

samo skitaj, srce ludo!

 

Život što u meni kuca

pun je nekog čudnog sunca,

pun je neba, pun je ptica.

Nek’ me baca, nek’ me lomi,

nek’ me vara al’ nek zvoni

glasom svojih tajnih žica.

I zar može da nas mijenja

sjaj u oku onih žena,

što se muti i što ode

kao magla iznad vode

jer dok trepneš već ga nema.