Zabranjeno voće

(Z. Runjić – J. Fiamengo)

 

Slušam te gdje zboriš,

usne tvoje pratim

dok se blago miču

i trepere zrakom.

Sjedim pored tebe

spreman sve da vratim

pijanstvu tvojih riječi

nekim tajnim znakom.

 

Tvoj je dragi ovdje

s njime i svi vrli

prijatelji naši,

naše staro društvo.

Što mi nisu davno

ovu masku strgli

da pred svima priznam

svoje tajno čuvstvo.

 

Ako nisi znala,

zabranjeno voće,

ti si ovog trena

koji nekud hrli.

I u vatru padam

mnogo mi se hoće

da te, evo sada,

tu pred svima grlim.

 

Pa se onda vratim

u pustinju neku

negdje u sred srca

u nedužnoj igri.

i prije no odem

nepoznatom nekud,

dođe mi bar malo

da te nježno grlim.

 

 I dođe mi tako

da sam grub i nježan

da sam čitav srce

da sam radost sušta.

Lice ti je blijedo

kao prjedel snježan

nad kojim se večer

poput ptice spušta.

 

Ti i dalje pričaš

slušamo te redom

o detinstvu bosom

nagoni kad vriju.

Usne su ti krasne

opijene medom

ne smijem ti reći

da mi se ne smiju.