Zaboravljajući da su na vlast došli ne samo da bi sudili posrnulim tajkunima, nego i posrnulim generalima, da bi raščistili korupciju jednako kao i nečistu savjest odnosa prema svojim građanima druge vjere, Račanovi ljudi možda nisu dobro shvatili da se na izborima glasovalo za "dehadezeizaciju Hrvatske i kriminalizaciju HDZ-a" (J.Lovrić). Oporba je, a tako je čini se i sada kada je na vlasti, uvijek bila korak iza drugih "pobunjenih" građana i udruga u godinama kada je hadezeovska vlast mogla raditi što je volja i zbog oporbe spremne na stranačka presvlačenja i mlaki otpor vladajućima.

Piše: Vinko Srhoj

Takozvani crveni telefon koji je ovih dana javnosti otkrio predsjednik Stjepan Mesić, a koji je služio kao direktna veza pokojnog predsjednika Tuđmana i predsjednika SRJ Slobodna Miloševića, detalj je koji samo produbljuje sumnju u prirodu vladanja, savezništava i rata na prostoru bivše Jugoslavije. Mada danas Hrvoje Šarinić tvrdi da je on uglavnom kontaktirao s Miloševićem i da ga je "dobio na telefon svaki put kada je to zatražio", postojanje direktne veze Pantovčak-Dedinje, odnosno privilegirane komunikacije na relaciji Tuđman-Milošević, govori o naročitim vezama hrvatskog predsjednika s jugoslavenskim. Tuđman zasigurno nije imao "crveni telefon" s Izetbegovićem ili ma kojim inozemnim predsjednikom, rijetko je bio pozivan u goste, a strane je državnike i delegacije primao u svojstvu jednoga od ključara rata na prostorima koje je svijet želio što prije pacificirati. Tuđman, tvrdi njegova posljednja suradnica Vesna Škare- Ožbolt, "nije imao izravnu liniju  sa svojim najbližim suradnicima", pa se opravdano postavlja pitanje čime je srpski predsjednik zaslužio takvu privilegiju i o čemu su dvojica ljutih ratnih neprijatelja povjerljivo čavrljala.

Tuđmanov nasljednik Mesić sada traži po arhivima stenograme tih razgovora, mada se je već netko potrudio da iz "crvenog telefona" izvuče karticu koja je omogućavala direktnu vezu s Miloševićem i tako iz samu njemu znanih razloga zametne trag ove "nezakonite" veze. Postavlja se i pitanje kako to da nitko od Tuđmanovih najbližih suradnika nije znao za specijalni telefon i ne otvaraju li direktne veze Tuđman-Milošević nova mučna nagađanja tko nam je istovremeno bio i neprijatelj i saveznik pogotovu ako se telefon koristio za raskrajanje bosanskog zemljovida. Za brzo okončanje srpske agresije na Hrvatsku famozni telefon sigurno nije koristio. Hoće li na koncu i priroda petogodišnjeg rata, ako se ikada pronađu dokumenti o razgovorima Tuđman-Milošević, drugačije izgledati, a ratni ciljevi poglavito oni u akcijama "Bljesak" i "Oluja" tumačiti kao finalna nagodba o Miloševićevu odustajanju od SAO Krajine kao tampon zone koja je samo trebala štititi osvojene "posjede" u BIH. Hoće li se ikada saznati kolike su bile stvarne pregovaračke sposobnosti i strateški uspjesi Franje Tuđmana kao čovjeka koji je, očito ignorirajući i suradnike i savjetnike, sam najbolje znao što i kako treba Hrvatskoj? Hoće li jednog dana postati jasnije u čemu su i liderske razlike Tuđmana i Miloševića, tko je koga preveslavao ili se naprosto radilo o idili suradnje na štetu drugih, primjerice Muslimana.

Na pitanje novinara postavljeno generalu Janku Bobetku o tome jesu li Tuđman i Milošević dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine, bivši načelnik Glavnog stožera HV-a, odgovorio je: "Što onda ako su i razgovarali". Isto su radili i Ribbentrop i Staljin, tvrdi Bobetko dodajući kako je Hrvatska time kupovala vrijeme za stvaranje oružane sile. Naravno u zraku ostaje visiti razlog zašto je Hrvatska kupovala vrijeme; je li zato da bi sutra nakon otezanja s Miloševićem, ravnopravno mogla komadati dijelove BIH kada je već izgradila oružanu silu i mogla s hrvatskog terena prijeći na bosanski i tako za nekoliko godina odužiti Domovinski rat, koji se je, čini se, vodio i s jedne i s druge strane granice. Uostalom samog Bobetka Izetbegović optužuje kao onoga koji je svoj stožer jedno vrijeme imao u BIH umjesto u matičnoj zemlji, a Bobetko u fantastičnom salto-mortaleu pritisnut dokazima o zločinima nekih hrvatskih postrojbi u BIH, izjavljuje kako su za rat između Muslimana i Hrvata te za zločine u Ahmićima, krivi i Srbi i Muslimani i umiješani Englezi, a samo su Hrvati nedužni.

Netransparentnost Račanove vlade i zbunjujući potezi u svezi kažnjavanja Hrvata odgovornih za zločine, najbolje su se odslikali u baratanju dokumentacijom tajnih službi i njihovim dostavljanjem Haagu. Nikomu više nije jasno što je, ako je išta, nova vlast pronašla u spisima o ratu u BIH i akcijama "Oluja" i "Bljesak". Prije tri tjedna Račan je obećao dokumentaciju koja će pomoći Blaškiću, a odmoći pravim krivcima za Ahmiće i ubojstva civila nakon "Bljeska" i "Oluje". Od svega za sada ništa. Sada je već očigledno da je Račanovo obećanje masama koje su došle protestirati zbog haaških optužnica pod prozore Vlade, kako će pomoći Blaškiću a optužiti prave krivce, Naletiliću suditi u Zagrebu, a Blaškića ugostiti u hrvatskom zatvoru, samo iznuđena izjava iz straha od desničarske radikalizacije stanja u zemlji. Pokušavajući oduzeti Haagu pravo na daljnje suđenje Hrvatima Račan zasigurno nije dobio pozitivne poene na Zapadu koji se sada dvoumi je li nova vlast uistinu spremna na reforme koje mogu biti samo radikalne. Strani se promatrači pitaju ne kontinuira li Račan Tuđmanov model vlasti bježeći od tzv. revanšizma koji mu spočitava desnica, uhvativši se u zamku podilaženja radikalima kako bi po svaku cijenu sačuvao mir u kući. Ni pravosuđe nove vlasti nije se upustilo u samostalno suđenje mangupima u vlastitim redovima, a reagira vrlo nevoljko kada ga međunarodna zajednica pritisne da otvoreno surađuje ne kalkulirajući s osjetljivošću desničara i HDZ-a koji žele zaustaviti legitimnu potrebu za unutarhrvatskih razgraničenjem bandita i lopova od poštenih građana. Stječe se dojam da Račanova vlada, a ni u predizbornoj kampanji gorljivi zagovornik obračuna s kriminalcima u vlastitim redovima Stjepan Mesić, ne žele sankcionirati krivce za četiristotinjak ubijenih srpskih civila tijekom i nakon "Oluje". Stječe se također dojam da za sada odgovaraju samo očigledni kradljivci iz redova većih i manjih tajkuna i direktora, a da se postrani ostavljaju oni koji su domoljubljem pokrivali zločinačke namjere prema dijelu hrvatskih građana i onih u susjednoj državi. Račan iz očitog straha od nezamjeranja "ultrahrvatima" koji ga od početka sumnjiče za anacionalnost i komunističku hipoteku nije spreman raščistiti s bolnom temom ratnih zločina. Haaški sud stoga ni ne pomišlja Tutu i Blaškića prepustiti Hrvatskoj jer je i osnovan kako bi se procesuirali oni koji u svojim zemljama uživaju političku potporu i koje zbog njihova visokog položaja pri vlasti ili u vojnim strukturama nitko ne kani suditi. Zaboravljajući da su na vlast došli ne samo da bi sudili posrnulim tajkunima, nego i posrnulim generalima, da bi raščistili korupciju jednako kao i nečistu savjest odnosa prema svojim građanima druge vjere, Račanovi ljudi možda nisu dobro shvatili da se na izborima glasovalo za "dehadezeizaciju Hrvatske i kriminalizaciju HDZ-a" (J.Lovrić). Takozvani konstruktivni hadezeovci preko noći su postali oporbena saborska zanovijetala koji hvataju novu vlast za svaku jaku riječ i optužuju je za revanšizam, mada ih znatan dio pri odmjeravanju "zločina i kazne" zaslužuje skidanje parlamentarnog imuniteta i provedbu istražnih radnji za štete koje su nanijeli Hrvatskoj a koje nova vlast ni ne spominje kao da je riječ o nekim novim hadezeovcima a ne onim koje prate tone dokumentacije o zloporabama položaja i omogućavanju osobnog i tuđeg bogaćenja bez rada. Nova vlast, pokazuje to nažalost i njezino aktualno ponašanje, sastoji se od "lidera naviklih na začelje" (J.Lovrić) u vremenu svojeg oporbenog statiranja. Oporba je čini se uvijek bila korak iza drugih "pobunjenih" građana i udruga u godinama kada je hadezeovska vlast mogla raditi što je volja, i ne samo zbog izborne premoći i kapilarnog premrežavanja društva svojim poslušnicima, nego i zbog oporbe spremne na stranačka presvlačenja i mlaki otpor vladajućima. Strani promatrači tvrde kako je od svih tranzicijskih zemalja upravo Hrvatska bila zemljom legalizirane pljačke u kojoj je najviše učestvovala upravo vlast, a razmjeri korupcije u vrhu nisu takvi bili niti u Rusiji. Stoga je i nova vlast za sada krenula pogrešnim smjerom sudski goneći evidentne pljačkaše a ne dosižući njihove inspiratore i pokrovitelje u vlasti. Peti ortak sjedi danas na potpredsjedničkom mjestu u Saboru umjesto u Remetincu gdje njegov omiljeni tajkun nadoknađuje skromno obrazovanje čitajući Freudovu knjigu ironična naslova "Budućnost jedne iluzije".