Devetnaesto stoljeće u BiH poznato je po buđenju nacionalne svijesti i formiranju nacionalnih zajednica u njihovim osobitostima. Pojavljuje se veliko zanimanje za narodnu prošlost, narodni život i narodne običaje. Sakupljaju se, njeguju, prerađuju pa čak i imitiraju narodne umotvorine. Podjakim utjecajem hrvatskoga narodnog preporoda - ilirskog pokreta sa središtem u Zagrebu našlo se hrvatsko kulturno biće i u BiH čiji su vođe studirali u Zagrebu, surađivali kao sudionici ilirizma i imali živ i redovit dodir s Gajem, čelnikom hrvatskoga narodnog preporoda. Oni će nakon povratka u BiH širiti ideje hrvatskoga narodnog preporoda - ilirskog pokreta, veličati hrvatsku nacionalnu ideju, ali i ideju suživota s drugim slavenskim narodima. Tako će i osnovne značajke kulturnih udruga, a i književnoga stvaralaštva, biti u veličanju nacionalnih osobitosti, afirmaciJi narodnoga stvaralaštva, nacionalne prošlosti, a sve u smislu ljudske i nacionalne slobode.

Najpoznatiji pokretači i nositelji hrvatskoga nacionalnog preporoda u BiH koji su djelovali pod izravnim utjecajem Gaja i ostalih iliraca i koji su surađivali u Novinama horvatsklm, slavonskim i dalmatinskim, kao i u njihovu kulturnom prilogu Danici, bili su Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Martin Nedić i dr.

S druge strane, Gaj i njegovi suradnici živo se zanimaju za BiH, potiču suradnike u BiH i na idejnom i na kulturno-stvaralačkom polju. Napose su podupirali otpor protiv turske vlasti, što se posebice vidi u književnom stvaralaštvu hrvatskih preporoditelja - iliraca u BiH.

U dva navrata, 1840. i 1848., na poticaj I. F. Jukića trebalo je osnovati književno društvo pod imenom Kolo bosansko, ali budući da su turske vlasti zabranjivale takvu ideju, a ni među franjevačkim vodstvom nije bilo jedinstva, ta nakana nije ostvarena.

Naime, ,,Kolo bosansko" trebalo je imati ulogu koju je Matica ilirska imala u Zagrebu. Bilo je i nekoliko pokušaja pokretanja glasila pod nazivom ,,Bosanska pčela" te ,,Svetogled bosanski", ali ni te ideje nisu ostvarene. Tek 1850. Jukić počinje izdavati časopis Bosanski prijatelj, prvi književni časopis u BiH utemeljen na programu ilirskog pokreta. Izašla su tri broja, prvi 1850., drugi 1852., a treći poslije niza nevolja glavnog urednika Jukića, i to nakon njegove smrti, tek 1861. Svi brojevi časopisa izlaze u Zagrebu.

Časopis donosi članke iz povijesti, diplomatike, književnog života, narodne književnosti, niz ljekarničkih i liječničkih savjeta, odlomke znamenitih ljetopisa, biografija, putopisa i sl. Uz I. F. Jukića, G. Martića i Marijana Šunjića u časopisu su surađivali i mnogi drugi suradnici.

Hrvatski narodni preporod u BiH bio je, zapravo, odjek hrvatskoga narodnog preporoda u Zagrebu pa je i njegov početak kasnlo u odnosu prema Zagrebu, a isto tako, s obzirom na društveno-političke prilike u BiH, trajao je nekoliko desetljeća nakon Gajeva preporoda.

Istinaje da se preporod u BiH pojavio u Sarajevu, ali se njegov uspon dogodio u Mostaru, u središtu koje je imalo povoljnije nacionalne i druge društveno-političke okolnosti.

U Mostaru će se nakon 1850. početi otvarati prve učionice, kao ona u Vukodolu kod Mostara (1852.), zatim knjižnica i čitaonica 1861. pod Jusovinom, osnivat će se kulturna društva kao što je Kosača (1875.), odnosno Hrvoje (1888.), utemeljit će se i muzej, jedan od prvih takvih ustanova u BiH, Muzej-spomenik na Humcu, osniva se prva hrvatska tiskara (1872.) u BiH koju utemeljuje i vodi znameniti don Franjo Milićević, a zahvaljujući tiskari pojavit će se i prve novine, prvi udžbenici i priručnici na hrvatskom jeziku u BiH.

Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu BiH što ih je pokrenuo i uređivao Franjo Milićević sa svojim suradnicima, a to su: Hercegovački bosiljak (1883.), Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca (1885.).

Ova su mostarska glasila pronoslla pravašku orijentaciju za razliku od ilirske - preporodne ideje u Zagrebu i u Sarajevu. To se vidi i po nizu članaka političke naravi, to je očito i pojezičnim rješenjima, a i po drugim značajkama koje oni pokazuju. Doduše, ideja hrvatskoga narodnog preporoda i ovdje se pojavljuje kao poticaj. Priznate su mnoge tečevine ilirskog pokreta, napose nacionalno buđenje, narodno stvaralaštvo, kao i aktualno književno stvaralaštvo, ali se ne prihvaća političkojužnoslavenstvo jer se ono pokazuJe kao zabluda i samonijekanje s obzirom na vrijeme i prostor u kojem živi hrvatski narod u BIH.

Najpoznatiji preporoditelji u Mostaru bili su fra Anđeo Kraljević, Radoslav Glavaš, Anđeo Nuić, Nikola Šimović, Augustin Zubac, fra Petar Bakula i don Franjo Milićević koji su se dokazali i kao graditelji i kao učitelji, dušobrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika i kalendara, novina, kao i samostalnih književnih ostvarenja.

Kad se govori o srpskoj kulturnoj baštini u BiH u 19. st, treba spomenuti utjecaj Vuka Karadžića i njegovih suradnika na prikupljanju narodnih umotvorina. Oni su sustavno širili opismenjivanje, a u BiH su se isticali Sima Milutinović Sarajlija i Luka Georgijević. Veoma velik utjecaj na buđenje srpske kulture imao je i časopis Srpsko-dalmatinski magazin koji je izlazio s prekidima od 1836. do 1873. u Karlovcu i Zadru pronoseći srpsko ime, srpsku kulturu i šireći srpski utjecaj.

I Srbi su u Mostaru imali svoje kulturno središte jer su se tu ostvarivale mnoge društveno-političke i duhovne pretpostavke. Kao najizrazitiji nositelji srpskoga kulturnog života bili su Serafin Šolaja, proučavatelj srpskih manastira, Ato Marković Slomo, istraživač narodnih običaja, Prokopije Čokorilo, pisac aktualnih prilika, te Joanikije Pamučina, pisac i sakupljač narodnog blaga.

Nešto kasnije djelovat će Kosta Hadžiristić, kao suradnik srpskih omladinskih listova u Sarajevu i kao sakupljač narodnih pjesama iz BiH.

Poznati pisac kulturno-publicističkog žanra bio je Gavro Vučković-Krajišnik. Više puta je protjerivan i zatvaran zbog protuturskog stava, a kao romantični panslavist široko se zalagao za povezanost svih južnoslavenskih i slavenskih naroda. Također valja istaknuti zasluge Vase Pelagića, poznatog publicista i revolucionara, koji je mnogo učinio na odgojnom, obrazovnom, kulturnom i političkom planu Srba u BiH. On se ističe po svojoj naobrazbi, novinarskoj umješnosti, ideološkoj čvrstini i socijalnoj angažiranosti.

Srbi su u Sarajevu pokrenuli časopis Bosanska vila (1885.), koji je izlazio puna tri desetljeća i pronosio srpski nacionalni program. U tom će časopisu posebno isticao urednik Nikola Kašiković, navlastito u bilježenju pjesama i pripovijedaka. Tu su svoje stvaralaštvo započeli mnogi srpski književnici iz BiH, a najpoznatiji su među njima Svetozar Ćorović i Petar Kočić, a od pjesnika valja spomenuti Aleksu Šantića, Jovana Dučića, Borivoja Jevtića i dr.

Krajem stoljeća, 1896., u Mostaru je pokrenut časopis Zora koji je, za razliku od ,,Bosanske vile", u kojoj su se veličali nacionalna prošlost i narodno stvaralaštvo, njegovao čisto književni izraz darovitih mladih autora koji daju prednost umjetničkim kriterijima pred društveno-političkim porukama.

U to doba je u Mostaru osnovano i srpsko pjevačko društvo Gusle (1888.), koje će, u duhu romantizma njegovati nacionalnu baštinu, narodno stvaralaštvo i uopće kulturno-zabavni program, napose kazališni rad.

Uz stvaralaštvo na narodnom bosanskom štokavskom jeziku i latinici te stvaranju na orijentalnim jezicima, književnici Bošnjaci (s obzirom na njihovo čisto bosansko etničko podrijetlo) pišu i na narodnom jeziku, bosanskom ("po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kako im ga otmeš - sluguju") štokavskom jeziku koristeći se arapskim pismom. Tako se pojavljuje aljamiado književnost koja se kao etničko-regionalna pojava razvija u onim krajevima koji su bili pod utjecajem tursko-arapske kulture. Ova vrsta književnosti javlja se od polovice 17. st. i traje skoro do konca 19. st. Ona po umjetničkoj kvaliteti zaostaje za književnošću na orijentalnim jezicima koju je naslijedila, prije svega zbog toga što je pišu ljudi niže i srednje naobrazbe koji nisu poznavali druge jezike i druge kulture.

Aljamiado književnost oslanja se na nabožno-odgojni vid ranije orijentalne književnosti, a s druge strane i na bošnjačku narodnu književnost. Najpoznatiji su pisci aljamiado književnosti Hasan Kaimija, Muhamed-aga Pruščanin, Mula Mustafa Bešeskija, Ahmed Karahodža i dr.

Aljamiado književnost u BiH po sadržaju i stilskoizražajnim značajkama može se podijeliti u nekoliko vrsta: ilahije, kaside, poslanice, predstavke (arzuhali ili mahzari), pozivi, poruke, ljubavna lirika, legende i sl.

Posebno je važno naglasiti da su ilahije pobožne pjesme ispjevane u slavu Boga i s nakanom dobivanja Božje milosti. One imaju karakter kolektivnog obraćanja.

Kaside su u izvornom značenju pjesme pohvalnice, ali u sklopu aljamiado literature na našem području one su zadobile poučan ton i svjetovnu dimenziju. One su s obzirom na odgojno-poučno značenje najčešće namijenjene mladima.

Za vladavine Topal Osman-paše 60-ih godina 19. st. bilježi se i buđenje Bošnjaka u ozračju prodiranja modernih književnih ideja sa Zapada. U tom će smislu biti značajna pojava Mehmeda Šakira Kurtćehaića (1824. -1872.) i njegova lista Sarajevski cvjetnik. On veliča novinarski posao i načela, njegovanost bosanskog jezika i preciznost izražavanja.

Dolaskom austrougarske uprave neko će vrijeme splasnuti književni rad Bošjaka. Tek poslije, potkraj stoljeća, organiziranjem školstva stvorit će se prva čitalačka publika, a zatim se pojavljuje i prvi naraštaj bošnjačkih pisaca na bosanskom jeziku i zapadnom pismu - latinici predvođen Mehmed beg Kapetanovićem Ljubušakom.

Copyright © Omeragic