Krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrvatski kulturni i javni radnici nastavili su započetu aktivnost na izgradnji nacionalne svijesti o osobenoj književnoj tradiciji hravatskog naroda u Bosni i Hercegovini i o njenom kontinuitetu. Svjesni skupnosti književnih utjecaja i ugledanja književnih stvaralaca raznih nacionalnosti i miješanja jezika i kultura na ovim prostorima, oni su nastavili razvijati misao o nužnoj književnoj toleranciji prema svakoj drugoj nacionalnoj književnosti u Bosni i Hercegovini, s obzirom na nužnost zajedničkog suživota sva tri naroda koji ovdje žive."Njima je posve prirodno bilo zalaženje u nacionalni književni prostor matične literature u Hrvatskoj i sudjelovanje u tamošnjim književnim kretanjima." (Savremena književnost naroda i narodnosti BiH, "Svjetlost" 1984/85., str. 21)

U svom prigodnom članku pod naslovom U spomen kulturnom i političkom radniku, posvećenom njegovom stricu don Frani Milićeviću, Ivan Aziz Milićević evocira uspomenu na njegove zasluge u razvijanju "hrvatskog narodnog pokreta u drugoj četvrtini prošlog stoljeća" koji se "proširio u Bosni i Hercegovini" i koji je cijelog života "radio na razbijanju ograda" izmedu Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini i tako značajno doprinio "kulturnom i nacionalnom pridizanju u Bosni i Hercegovini" (Muhsin Rizvić: Književni život Bosne i Hercegovine izmedu dva rata, "Svjetlost", str. 280 )

Na ovim kulturno-književnim poslovima, u to vrijeme pored pomenute dvojice Milićevića, značajno su se angažovali svi hrvatski pisci, kulturni i javni radnici koji su bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a među njima najviše: Božić fra Josip-Dobrosav Potočanac, zvani fra Bono Božić, Tugomir Alaupović, Ivan Klarić, Mirko Jurkić, Eugen Matić. Tu svoju nacionalnu kulturno-književnu zadaću uglavnom su ostvarivali na dva načina: pokretanjem i finansiranjem nacionalnih listova i časopisa i angažovanjem u njihovoj izradi ili osobnim sudjelovanjem u njima putem originalnih književnih priloga i prevoda. Neki među ovim spomenutim književnim poslenicima u svemu tome učestvovali su na oba načina.

"Već od 1883. godine don Frane Milićević izdaje u Mostaru Hercegovački bosiljak, i to latinicom i ćirilicom, kao povjesno književni list, koji će 1884. promijeniti ime u Novi herceovački bosiljak, a od 1885. on će prerasti u političko-informativni list Glas Hercegovaca ."( Muhsm Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, Akademija nauka umjetnosti BiH, Sarajevo, str. 146. Knjiga I) Pored toga što se značajno angažovao na razvijanju i jačanju nacionalne i političke svijesti u hrvatskom narodnom korpusu u Bosni i Hercegovini, don Frane Milićević radio je na kulturnom i političkom povezivanju bosanskohercegovačkih Hrvata sa Hrvatima iz Hrvatske, u čemu je svesrdno pomagan od "Matice hrvatske", te na pridobijanju Bošnjaka "za hrvatsku nacionalnu stvar". Njegova je uostalom, i zasluga što će se, napokon, u cijelu ovu aktivnost maksimalno uključiti i njegov sinovac Ivan Aziz Milićević koji je do tada živio u Zagrebu i bavio se književnim radom i novinarstvom.

Ivan Milićević, porijeklom Mostarac a pravnik po zanimanju, odmah po dolasku iz Zagreba u Mostar prihvatio je mjesto urednika hrvatskog nacionalnog lista Osvit. Osvit je pokrenut 1898. i izlazio je sve do 1908. godine. Moto ovog lista glasio je - "Hrvatskoga jezika šum, može da goji, može da spoji, Istok i Zapad, pjesmu i um."( Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima BiH, Knjiga II, lnstitut za književnost,1991., str. 783) Ovi stihovi Safvet-bega Bašagića jasno govore o izdavačkoj koncepciji lista, kao i o tome ko su sve bili njegovi suradnici. U zahtjevu za izdavanje odobrenja za pokretanje lista, koji je dostavljen vlastima, pisalo je slijedeće:

"Osvit će se baviti političkim dogadajima, te će osim političkih i običnih dnevnih vijesti donositi također i političke članke, vijesti i izjave s obzirom na hrvatske zemlje i narod. Poučni dio lista imat će tu svrhu da se u narodu uzdržava moral te unapređiva opšta naobrazba, a da se toj zadaći udovolji iznosit će se i objašnjavati svi prosvjetni i narodno gospodarski uspjesi kod naprednijih naroda uz osobit obzir na sveukupni hrvatski prosvjetni napredak." ( Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima BiH, Knjiga II, lnstitut za književnost,1991., str. 783) Zabavni dio lista trabalo je odgovara moralno-uzgojnom zadatku, i zato se strogo pazilo da budu zastupljene izvorne pripovijesti, crtice, bilješke i pjesme iz sadašnjeg i prošlog života hrvatskog naroda, te prevodi iz stranih književnosti. Osvit je bio latentno politički list, zatvoren u okvire nacionalnog i lokalnog interesovanja. U njegovom podlisku za književnost bila je štampana poezija i proza, putopisi, tekstovi iz historije, folklorističke i etnološke studije. "Matica hrvatska" je u njemu objavljivala svoje nove priloge. Naročito je za čitaoce bila interesantna rubrika Torba koja je donosila duhovite lokalne dogodovštine.

I pored poslova na uredivanju lista, Ivan Milićević nastavio je sa svojim spisateljskim radom. Još prije stupanja u književni tandem sa Osmanom Nuri Hadžićem, Ivan A. Milićević je samostalno pisao pjesme i prozu i objavljivao u Novom hercegovačkom bosiljku, a poslije i u Glasu Hercegovaca. Medutim, pjesme koje je objavljivao bile su "uglavnom prigodniča rskog, rodoljubivog karaktera, romantičarskog tona, bez svježije inspirativnosti i orginalnije emocionalno-idejne sadržine." (Muhsin Rizvić: Studija II, str. 119.)U ovim listovima on je objavljivao i odlomke iz svog osobnog romana Djeca nevolje.

Časopis Novi prijatelj Bosne, koji je izlazio od 1888. go 1896. godine, uredivao je franjevac fra Josip Božić Objavljene su za osam godina samo četiri njegove sveske, od kojih je sam fra Bono pripremio prvu svesku. Ovaj časopis je u mnogome bio sličan časopisu Bosanski prijatelj koji 50-60-tih godina je uređivao fra IvanFanjo Jukić, a koji je štampan u Zagrebu i otuda dopreman u Bosnu. Fra Josip Božić se, zaista, ugledao na prethodni časopis i čak se držao uputštva fra Ivana Jukića, samo što je "njegovo bošnjaštvo" zamijenio "hrvatskom orijentacijom". Časopis Novi prijatelji Bosne, inače, nije ulazio u političku sferu. Objavljivao je "stariju književnost u Bosni i Hercegovini". U njemu su štampani tekstovi Bosna srebrena i Crtice ćudoredne, zatim opisi običaja, vjerovanja, pouke za život u porodici i državi, ženidbeni narodni običaji i sl. Poezija je preovladavala nad prozom, ali su objavljivane pjesme uglavnom prigodničarskog karaktera, budnička i domoljubna. Od proznih radova časopis donosi biografije, putopise i nešto pripovijedaka didaktičkog i moralističkog karaktera. Štampane su i lirske narodne pjesme.

Iako je sam časopis bio apolitičan, njegov urednik fra Bono Božić, i te kako je bio pod prismotrom. On je imao latentan sukob sa austrougarskim vlastima, zbog toga što je napisao memorandum o teškom položaju bosanskih kmetova, koji je tajno namjeravao dostaviti samom caru, ali su ga vlasti onemogućile. Međutim, njegov tekst je štampan u Sinju kao brošura pod naslovom Bosanskohercegovačko agrarno pitanje i rasturen je po Bosni. Osim toga, fra Božić je bio napisao i pripremio za štampu i knjigu o Albaniji, gdje je boravio kao misionar, ali je i ona bila zabranjena. U njega se sumnjalo da saraduje sa američkim hrvatskim listovima i da u njima piše protiv okupacione vlasti. Vlasti su ga stavile u kućni pritvor u samostan u Kraljevoj Sutjesci, ali je fra Božić uspio da otuda pobjegne. Neko vrijeme se skrivao, a onda mu je uspjelo da emigrira u Ameriku, gdje u prvo vrijeme uređuje list, zatim istupa iz franjevačkog reda i uključuje se u prosvjetno-kulturnu i nacionalnu propagandu.

Pored franjevaca, u Novom prijatelju Bosne učestvuju i dva svjetovnjaka, dva učitelja, Ivan Klarić i Andrija Pordušić..Saradnja u ovom časopisu za Ivana Klarića značila je i definitivan preokret u njegovom životu. Od tada on će se sav izrasti u jednog od najplodnijih hrvatskih pisaca. Svoje pripovijesti on će objavljivati i u drugim listovima i časopisima, posebno u Bosanskohercegovačkim novinama - Sarajevskom listu. Pisao je pripovijetke, putopise i druge prozne tekstove. Najpoznatiji su: Kamatar, Bez merhameta, Materina nada, Kriva zakletva, Hajdukova osveta, Blagovijesti, Jetrve, Samostalna službenica i Na Novu godinu.

Najpoznatiji i najpriznatiji nacionalni hrvatski list u doba Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini bio je časopis Nada, koji je izlazio u Mostaru od 1895. do 1903. godine. Nada je proklamovala, a toga se praktično i dosljedno pridržavala, da će biti

široko otvoreno glasilo prema pripadnicima svih južnoslavenskih naroda. Ovaj časopis pokrenut je zauzimanjem Koste Hörmanna kod Zemaljske vlade. U njenom proglasu stajalo je da je časopis namijenjen "pouci, zabavi i umjetnosti". Njen glavni urednik bio je Kosta Hörmann, a podlistak za književnost uredivao je Silvije Strahimir Kranjčević, već afirmirani pjesnik. Vlada je imala za cilj da ovim časopisom neutrališe utjecaj hrvatskih i srpskih glasila i da služi prosvjetnom i kulturnom uzdizanju naroda, a naročito informiranju o njenim krupnim uspjesima na duhovnom i kulturnom planu u okupiranim zemljama i da tako razvije proaustrijski osjećaj kod čitalaca. Uzor su joj bili evropski časopsi toga vremena.

Nacionalno neutralna, štampana na oba pisma, pod uredništvom S.S. Kranjčevića, Nada je privukla veliki broj saradnika, među kojima su bila u to vrijeme najpoznatija imena (Matoš, Domjanić, Kostić, Stanković, Bašagić, Osman-Aziz, Simon Gregorič, Zofka Kveder). Književnu kritiku u Nadi objavljuju: Matoš, Kranjčević, Jovan Protić, Boško Petrović, Bašagić i dr. U njoj su književni prilozi daleko brojniji od političkih informacija.

"Profil književnih priloga, među kojima dominira poezija, jasno izražava tendenciju da se prate savremena književna strujanja. Pored predočavanja modernih hrvatskih autora, ali i savremenih tendencija ostalih (južnoslavenskih) književnosti, uočljiva je namjera da se prošire kulturni vidici u povezivanju sa Evropom i svijetom. Nada prenosi poeziju i prozu značajnijih svjetskih stvaralaca s kraja 19. vijeka, a poseban naglasak stavljen je na slovenske književnosti. Posljedica ovakvog stava je izvjesno zanemarivanje narodne književnosti, kojoj je, u odnosu na slična glasila ovog perioda, posvećeno malo pažnje.

Istovremeno, saradnici Nade pomno prate i ostala kulturna zbivanja. Prikazi likovnih izložbi, muzičkih i naročito pozorišnih nastupa, pored svoje aktuelnosti i pouzdanosti u kritičkom sudu, odražavaju težnju ka što većem protoku kulturnih informacija sa čitavog jugoslavenskog prostora."(Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima BiH, Knjiga II, str. 411.)

Najplodniji hrvatski nacionalni pisac sa ovih prostora u ovom periodu je Tugomir Alaupović, pjesnik, prozni pisac, pisac drama i kritičkih članaka, koji je i kvalitetom svojih književno-umjetničkih djela prednjačio u pomenutoj grupi hrvatskih pisaca. On je sarađivao u mnogim književnim listovima i časopisima koji su izlazili u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Objavljivao je u Nadi, Franjevačkom vijesniku, Bosanskohercegovačkim novinama, odnosno u Sarajevskom listu, Kalendaru društva Napredak i u Književnom Jugu.

Zagovornik ideje o jugoslavenstvu, a kasnije i ministar za prosvjetu i kulturu u Kraljevini Jugoslaviji, Tugomar Alaupović se na početku svog književnog rada javlja prigodničarskim pjesmama (Slavi carevoj, posvećena dolasku njegovog Veličanstva u Bosnu i Hercegovinu), da bi prešao na liriku (Tužna mjesečeva traka, Ne gledam vas, Sitne zv'jezde, Šta je plavet modrog neba, Zašto strepiš), potom se ogledao u religioznim temama (K novom ljetu, Molitvi), i poslije Prvog svjetskog rata stvarao pripovijetke (Tri jarana, Sirota), drame (Radoslav Krćanin) i dr. Njegova književna aktivnost u potpunosti je primjerena njegovoj književno-kulturnoj ideologiji.

Nacionalni kulturni, politički i javni poslenici Srbi u Bosni i Hercegovini u ovom periodu išli su brže, smjelije i određenije u ostvarivanju nacionalnih, kulturnih i političkih ciljeva bh. srpskog naroda.Uz najveću moguću materijalnu, tehničku i stručnu pomoć brojnih kulturnih i političkih krugova i stranaka iz tadašnje Srbije oni su se maksimalno angažovali na formiranju političke i kulturne nacionalne svijesti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i na njegovom ujedinjavanju i akcionom osposobljavanju za predstojeće krupne političke dogadaje i promjene koji će se uskoro desiti na Balkanu, uglavnom, po njihovoj želji i zamisli.

Tako se krajem prošlog i početkom ovog stoljeća iz reda kulturnih, političkih i javnih poslenika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini izdvaja nekoliko snažnih stvaralačkih ličnosti koje će, između ostalog, i na književnom planu, svojim književnim ostvarenjima i ostalim oblicima kulturnog i političkog rada značajno doprinijeti ostvarivanju najvećeg primarnog interesa srpskog naroda, a to je fizičko ujedinjenje sa maticom Srbijom. Ostvarivanju tog prioritetnog zadatka, pored mnogih drugih, najviše su doprinijeli srpski pjesnici Aleksa Šantić i Jovan Dučić, te srpski prozni pisci Svetozar Ćorović i Petar Kočic. Oni su i na striktno književnom planu postigli najviše.

Jovan Dučić (1871-1943.)

"Kidajući odlučno svaku vezu sa tradicionalnim prosvjetiteljstvom i golom didaktikom u literaturi, prepuštajući takvu misiju manje talentovanim, oni ne samo da počinju davati ozbiljne priloge (ukupnoj) srpskoj književnosti svoga vremena, nego osvajaju i značajna mjesta u njenim tokovima. Zahvaljujući snazi svog talenta, ali i izrazitoj vitalnosti, sposobnosti da shvate glavne umjetničke magistrale u tekućoj knjižnoj i književnoj proizvodnji, ti izraziti i iznimni umjetnici svog vremena, uspjeli su da stvore (vrijedna književna djela). Tu su u prvom planu pjesnici: Aleksa Šantić (roden i odgojen na tradiciji narodne književnosti, naročito ženske ljubavne pjesme, ostao do kraja vjeran zavičajnim legendarna, sunčanim pejsažima i škrtoj zemlji i pored toga što je poeziju čitao na stranim jezicima i prevodio), Jovan Dučić (takođe zadojen snagom narodnog stiha i mita, ali kasnije odrođen; najistaknutiji zapadnjak u srpskoj književnosti svoga vremena - individualist i aristokrata; istančan lirik; prvi protagonista moderne forme i poetski čistunac, prvi do kraja kabinetski pjesnik, predstavnik i eksponent tek stvorene srpske buržoazije), i dva izrazito rasna pripovjedača, Petar Kočić i Svetozar Ćorović. (...)

Petar Kočić (1877-1916.)

Ako analiziramo Kočićevo djelo, zaista ćemo u njemu naći, pored izvjesnog izvornog narodnog jezika, narodne gatke i priče i svježinu, bunt i sarkazam junačke narodne pjesme, naročito one novije, hajdučke i uskočke, i najnovije, višnjićevske. Njegovi junaci kao da su potomci Starine Novaka, Grujice i Radojice, pa i sam David Štrbac, nepravdom grižen do krvi, junak je, samo je privremeno uzeo masku seljačke budale i nepopravljivog šereta, iz nužde, u uslovima teške 'sudanije', kao čudovišnog oličenja jedne birokratske, bešćutne države." (Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, Sarajevo, "Svjetlost", 1984, str. 2$4, 285. i 286.)

Njihovom zaslugom u to vrijeme pokrenuti su brojni književni listovi i časopisi u Bosni i Hercegovini koji će ostvariti svoju političku, kulturnu, a naročito svoju književnu nacionalnu budničku, mobilizatorsku i ustaničku funkciju. Među ovim srpskim listovima i časopisima istaknuto mjesto pripada sarajevskoj Bosanskoj vili i mostarskoj Zori.

Sarajevska Bosanska vila u to vrijeme bila je najpoznatije nacionalno srpsko glasilo na području Bosne i Hercegovine i jedno od poznatijih i priznatijih glasila uopće na prostorima južnoslavenskih naroda. Pokrenuta je u Sarajevu 1885. i konstantno je izlazila sve do juna mjeseca 1914. godine. Nju su osnovali Božidar Nikašinović, Nikola Šumonja, Nikola Kašiković i Stevo Kaluderčić. Izlazila je dva do tri puta mjesečno i štampana je isključivo ćirilicom. Bosansku vilu su, između ostalih, uređivala i dva poznata srpska pisca Vladimir Ćorović i Petar Kočić, a u tom periodu je i stekla najveću afirmaciju. Programska koncepcija ovog lista bila je da prezentira popularna štiva dostupna narodu i da ima raznovrstan sadržaj iz svih oblasti društvenog života, ali je u njenom praktičnom djelovanju najviše materijala bilo iz oblasti narodne književnosti. Za vrijeme rada Nikole Kašikovića kao urednika broj kvalitetnih književnih priloga naglo je povećan. On je uspio da animira veliki broj istaknutih pisaca iz Srbije, koji će kasnije biti njeni stalni saradnici. Godine 1907. i 1908. u Bosanskoj vili pojavljuje se mlada generacija srpskih pisaca: Aleksa Šantić, Milan Prelog, Jovan Dučić, Veljko Petrović, Vladimir Ćorović, Petar Kočić i dr. U prvoj fazi njenog rada dominirala su djela iz narodne književnosti i ona djela iz autorske književnosti koja su obrađivala motive iz života srpskog naroda. Kasnije je veći prostor ustupljen savremenim i aktuelnim književnim kretanjima.

Srpski nacionalni list za "zabavu, pouku i književnost" pod simboličnim nazivom Zora pokrenuli su Svetozar Ćorović i Aleksa Šantić u Mostaru 1896. godine. Ovaj list je u kontinuitetu izlazio sve do kraja 1901. U tom periodu iz štampe je izašlo šezdeset i devet brojeva, ili svakog mjeseca po jedan broj. Zora je štampana isključivo ćirilicom. Članovi njene redakcije bili su: Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Atanasije Šola. "Prvobitnu koncepciju Zore prirodno je nametnulo postojanje Bosanske vile, veoma uticajnog glasila, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u cijeloj tadašnjoj srpskoj književnosti." (Bibliografija, Knjiga II, str. 629) Zora je trebalo da bude nadomjestak, dopuna, a nikako konkurencija Bosanskoj vili. O tome se strogo, vodilo računa, pa je ovaj list svoju pažnju usmjerio na širu oblast nauke o književnosti, na neki način limitirajući broj priloga iz narodne književnosti. To je imalo i izvjesnog značaja za sam kvalitet ovog lista, jer su njeni urednici došli u priliku da vrše strožiju restrikciju književnih priloga koji su joj dostavljani.

U svom radu redakcija Zore snažno se ugledala na beogradski Srpski pogled i vojvođansko Brankovo kolo, dva najznačajnija srpska glasila u Srbiji, pa se medu njenim saradnicima našla i nekolicina afirmiranih srpskih pisaca (književni kritičar Ljubomir Nedić i prozni pisac Stevan Sremac). Saradnje sa piscima h.rvatske nacionalnosti gotovo da i nije bilo. Za sve vrijeme dok je Zora izlazila, objavljena je samo jedna Matoševa pripovijetka i jedan natpis o S. S. Kranjčeviću. Interesantan je pokušaj Jovana Dučića, kad je on bio urednik Zore, da uvede raspravu o aktualnim pitanjima srpske literature i da sprovede anketu među srpskim piscima o uredivačkoj koncepciji ovog lista.

Copyright © Omeragic