KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA NA TURSKOM JEZIKU - XIX STOLJEĆE

Konac XVIII i početak XIX stoljeća predstavljali su stagnaciju i dekadencu u poeziji pisanoj na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini. Bilo je pjesnika koji su pisali i u ovo vrijeme, ali je vrlo malo njih doživjelo afirmaciju ranijih pjesnika. Najbolji pokazatelj za to je da se još u XIX stoljeću više prepisuju rukopisi Hasana Kaimije nego što se stvara nova poezija. I među onim pjesnicima koji su pjevali na turskom nema ni u pogledu tematike ni načina pjevanja ništa novo. Ovo je bilo doba proze, kada je nekoliko kroničara, putopisaca, autora priručnika, rječnika i rasprava izbilo u prvi plan kulturnih zbivanja među Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Ipak nekoliko zanimljivih pjesama epske tematike među kojima se posebno ističe ona o pohodu Husein Kapetana Gradaščevića na Kosovo gdje se sukobio sa sultanovom vojskom, privlače pažnju istraživača. Ova vrsta pjesme najčešće je ostala anonimna, a pjevana je jednostavnim stihom - na narodnu²⁶⁵.

Obzirom da je u stvaralaštvu divanske poezije u nas nastupila dekadenca dva-tri vrlo talentovana pjesnika koja su stvarala u ovo vrijeme privlače naročitu pažnju. To je bilo vrijeme kada su u Osmanskoj Carevini nastupale reforme od 1839. i kad se život u zemlji počeo ubrzano mijenjati. Uvedena je nova regularna vojska, uspostavljen je novi način obrazovanja, počelo se pod utjecajem evropskih književnosti i pisati na drugi način. Uvedene su nove književne vrste, dotad nepoznate islamskim književnostima.

FADIL-PAŠA ŠERIFOVIĆ (1802/03 - 1882)

U takvoj situaciji javlja se i pjesnik Fadil paša Šerifović, jedan od posljednjih vijesnika starog načina mišljenja i pisanja. Kao čovjek koji je živio u vrijeme kad su štamparije u Turskoj, pa i u Bosni nicale kao pečurke, on je jedini naš književnik koji je pisao na turskom jeziku, a koji je doživio da mu se djela štampaju za života.

Muhamed Fadil, pravo mu je ime Muhamed, a pjesničko Fadil, rođen je 1802/03. godine u Sarajevu u mahali Careve džamije. Sin je Mustafe Nurudina Šerifovića - Nurije, i Ćamile, kćeri Omer-age Fazlagića, opjevane i u narodnoj pjesmi. Fadil je imao visoko obrazovanje, što se vidi i iz položaja koji je zauzimao (bio je kadija, nakibul-ešraf, mutesarif i dr), a i iz njegovih pjesama, koje su odraz koliko pjesničkog talenta, toliko i poliscijencije (scientia - znanje). Prva značajna funkcija koju je obnašao bilo je njegovo službovanje u svojstvu sarajevskog kadije. Nakon pada Husein Kapetana Gradaščevića, prvog bosanskog vezira koji je bio prihvaćen i priznat od naroda i feudalaca, a ne postavljen od sultana, u Bosnu je za vezira došao Kara Mahmud Hamdi-paša. Fadil je ne samo ubrzo postao sarajevski kadija, nego je istovremeno dobio i titulu nakibul-ešrafa, naslijedivši, je od oca. Sredinom stoljeća je s Mustaj-pašom Babićem držao sve konce javnog i političkog života Sarajeva u svojim rukama. Iz tog perioda potječe i njegova prva zadužbina u Sarajevu, muvekithana (zvjezdarnica) u kojoj je prvi muvekit bio Ali-efendija Faginović ²⁶⁶.

Kad je Omer-paša Latas došao u Bosnu da zavede red, kako je sam govorio, počeo je gušiti posljednje pobune bosanskohercegovačkih ajana i njihovih pristalica iz vojničkih staleža, proganjao je i druge ljude od ugleda, a za Fadil-pašu se izjasnio da "posjeduje njegova kompromitirajuća pisma već nekoliko mjeseci, a pošto se mogao dobro iskoristiti u liferacijama za vojsku, radi toga ga je dosada štedio." Nakon toga ga je prognao u Carigrad. Po dolasku u Carigrad Fadil-paša je ubrzo imenovan mutesarifom Izmita. Dok je boravio u Izmitu čuveni pjesnik Zija-paša, objavio je svoje satiričko djelo u stihovima Zafername koje je potpisao Fadil-pašinim imenom što je izazvalo žučnu reakciju Fadil-paše koji piše svoju čuvenu satiru na račun Zija-paše²⁶⁷. Ovo djelo će postati primjer satiričke poezije XIX stoljeća na turskom jeziku.

(Ziya-paşa, turski pjesnik, 1825-1880)

Nedugo po odlasku Latasa iz Bosne, Fadil-paša je isposlovao u Carigradu da se vrati u Sarajevo, ali se po povratku više nije bavio političkim životom. Interesantno je napomenuti da je Šerifović većini značajnih ličnosti svoga vremena spjevao kaside s kronogramima povodom njihovih imenovanja na visoke administrativne položaje u Carstvu. Fadil-paša to nije učinio jedino u slučaju Omer-paše Latasa. No kad je Omer-paša otišao iz Bosne, onda mu je Šerifović spjevao kronogram za novo imenovanje, a on je bio u mogućnosti da se vrati u Bosnu. Otada je živio mirno, svoj ogromni imetak ulagao u zadužbine, posvetio se mevlevijskom redu i bavio se pisanjem poezije i komentiranjem mevlevijskog učenja. Iz toga vremena su njegovi gazeli koji govore o njegovu tasavufskom učenju:

Kruna časti i ponosa je sikke Mealdna²⁶⁸
Eto otkud moga obnove ogrtača²⁶⁹.

268. Sikke-i Mevlana je kapa koju nose pripadnici derviškog reda mevlevija.
269. Fadil-paša Šerifović, Divan, Sarajevo, 1981, str. 98.

Po dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, Fadil-paša se iseljava u Tursku jer se nije mogao pomiriti s postupcima nosilaca novog režima prema njemu. Umro je u Istanbulu 25. novembra 1882. i sahranjen u Usküdaru.

U njegovo vrijeme bogati i obrazovani ljudi obično su se priklanjali derviškom redu mevlevija. Jedan od njih je bio i Fadil-pašin prijatelj, sarajevski muftija i pjesnik, Muhamed Šakir Muidović (vidjeti dalje). Ova dva pjesnika su međusobno jedan drugom posvećivali pjesme. Pripadništvo ovom redu je kako smo pokazali na primjeru ostavilo dubokog traga na njegovu stvaralaštvu. Kako smo spomenuli, Fadil-paša je bio posljednji značajniji izdanak divanske poezije u Bosni. Značajniji od njega je jedino Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, koji je živio u Istanbulu i na čije ćemo se stvaralaštvo nešto kasnije osvrnuti.

Pored Divana koji se sačuvao u tri rukopisna primjerka²⁷⁰, Fadil-paša Šerifović je napisao i Komentar mevlevijskog obredoslovlja, a spominje se i njegova Kronika, mada do danas nije pronađena.²⁷¹"

270. ,Jedan rukopisni primjerak Divana prepisao je Muhamed Ševkija Imamović 1878/79, a nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod brojem 4520, druga dva je prepisao Muhamed Enverija Kadić, a nalaze se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod brojevima R-92 i R-93.
271. Fadil-pašinu Kroniku spominje Sejfudin Kemura u Sarajevskim džamijama, str. 198, ali ne navodi gdje se ona nalazi.

Fadil-paša Šerifović je jedan iz mnoštva onih naših književnika, koji su stvarali na orijentalnim jezicima, čiji su nam likovi ostali zamagljeni, a književno djelo nepoznato. Tek u novije vrijeme dvije knjige i nekoliko kraćih tekstova donekle su osvijetlili lik i književno djelo ovog pjesnika²⁷². Mada je pisao kad su u Sarajevu postojale štamparije, kod nas su sačuvani samo rukopisni primjerci Divana, koji su očito, ostali nepoznati istraživačima naše književnosti, pa i onima iz najskorije prošlosti. Njegov Divan, pisan turskim jezikom, odaje izvanredno poznavanje triju orijentalnih jezika: arapskog, turskog i perzijskog, kao i savršeno vladanje tasavufskom terminologijom. Virtuoznost u izražavanju na turskom jeziku, uz upotrebu brojnih arapskih i perzijskih fraza i pjesničkih figura govori o tome da je Fadil-paša morao, Pored postojećeg pjesničkog talenta, imati i najviše obrazovanje koje je po svoj prilici stekao u Sarajevu u Gazi Husrevbegovoj medresi. To se vidi i u lakoći izražavanja stihom jer mu stihovi nisu nategnuti, tečni su, jednostavni, a poređenja razumljiva i uvjerljiva.

Pored gazela koji predstavljaju liriku u Fadil-pašinom Divanu, tu spadaju i tahmisi. Istaknuti su njegovi tahmisi na gazele Sabita Užičanina, Fuzulija, Nedima i Ahmeda Hatema Bjelopoljaka. Kao ilustraciju donosimo dvije strofe iz tahmisa na gazel Nedima:

Znade li svijet šta je derviš i njegova ljepota
Kako da softe znaju što je ljubav i krasota
Osim ako nije iskreno i suštinski spoznata
Hej pero, ako ti je cilj opis voljenih usta
Da tumačem tebi bude, sladak jezik ti treba.
Fadile, viška riječi nema međ' učenima
Gledanje u prethodnike blisko je čestitima
Šemsi i Dželal su ti jedini pir oslonima
Svoju pjesmu izloži na trg međ' savršenima
O Nedime, dućan čistog umijeća tebi treba. "
(prev. F. Nametak)

U Divanu ima i 53 rubaije koje se posebno ističu originalnošću. Njihova raznovrsnost, nadahntitost i reagovanja na savremene dogadaje oslobada ih one ukalupljene sputanosti i formalne ograničenosti i daje im vanrednu vrijednost. Čak i kad pjeva o svojim omiljenim temama - pripadnosti mevlevizmu on to čini lakšim lepršavijim stihovima. Medu tih 53 rubaije neke su posvećene lokalnim dogadajima, neke su jednostavno pretakanje mudrih riječi u stihove, a ima i takvih u kojima govori o prilikama u Evropi. Ipak ovdje ćemo citirati jednu njegovu ruba u o ranom snijegu u Sarajevu, u septembru 1860. godine:

Ove godine krajem rujna u jednu srijedu
Svehnu cvijeće, u bašči mirisi pomriješe.

Kao rosa pupoljak, prekri snijeg Fadilov tarih:
Stiže vjesnik zime, a dani veselja odoše.272
(prev. F. Nametak)

272. Vid. F. Nametak, Fadil-paša Šerifović pjesnik i epigrafičar Bosne, Sarajevo, 1980; Fadil-paša Šerifović, Divan, Sarajevo, 1981.

Jedan od omiljenih Šerifovićevih načina izražavanja u stihu je pjesnička vrsta kit'a. U Fadil-pašinom Divanu pod naslovom, Mukatta'at ima ukupno 87 kit'i. Tematski svaka njegova kit'a predstavlja jednu misao, dosjetku, satiru ili je kratak opis nekog događaja. U kit'ama mu se ne nalazi pjesnički mahlas. U ovoj vrsti pjesama Fadil-paša ismijava glupost i neukost, pa ljude sa takvim osobinama ne želi viđati ni među dervišima. Ovdje, kao i u gazelima i rubaijama, može se zaključiti da Fadil-paša nije bio oduševljen nivoom obrazovanja derviša u Bosni, pa je okrenut Istanbulu, Konji i drugim velikim mevlevijskim centrima Carstva. Ukratko, umjetnički prosede Šerifovićevih kit'i predstavlja ovog pjesnika u novom svjetlu i daje osnova da ga visoko ocijenimo:

Lažna vlast uvažava svjedoka tek ako je lažac
Gdje je zakon? Sve je iščezlo, gdje je sudija?²⁷³
(prev. F. Nametak)

273. Fadil-paša Šerifović, Divan, str. 132.
274. Isto, str. 116.

Da bismo upotpunili sliku o Fadil-paši Šerifoviću treba reći da su mu vrlo značajni i tarihi - kronogrami bilo da su posvećeni gradnjama raznih objekata, postavljenjima poznatih ličnosti na važne funkcije ili pak da su elegična oglašenja prigodom smrti nekog poznanika. Evo kako je Šerifović obilježio smrt svoga poznanika pjesnika i muftije, Mehmeda Šakira Muidovića, na koga se, vjerovatno, ne odnose oni prijekorni stihovi izrečeni u naprijed citiranom epigramu:

Siromah Fadil reče tarih-i menkut
Bog odredi raj za boravište Šakir-efendiji. 275
(prev. F. Nametak)

Izuzev F. Hadžibajrića, koji je dao kratak prikaz djela Šarh-evrad-i Mevlana, niko se od istraživača naše kulturne baštine nije osvrnuo na ovo djelo, koje je još za života autora štampano u Istanbulu i u svoje vrijeme je pobudilo znatan interes kao djelo koje umnogome pomaže shvatanju institucije sufizma i posebno njene konkretne primjene u redu mevlevi²⁷⁶.

Djelo predstavlja komentar osnovnog djela Mevlana Ali al-Feyzija Osmana Terceme-i sugra, koje ima za predmet objašnjenje mevlevijskog reda sa svim njegovim obredima i molitvama i ukazivanjem na njihov smisao i značaj. Šerifović je na osnovu ovog osnovnog djela napisao nešto širi komentar sa dodatnim objašnjenjima pa ga naziva Terceme-i kubra (veliki prijevod ili komentar). Ovaj komentar predstavlja aktivan prilaz autora materiji i daje njegov krupan doprinos objašnjenju teorije i prakse mevlevizma. Djelo nije puko ponavljanje osnovnog djela ili pojašnjenje pojedinačnih termina. I ovdje, kao i u drugm njegovim djelima, on se iskazao kao veoma učen čovjek i izvrstan poznavalac i praktičar islamskog prava. Namijenio je ovo djelo, kako kaže u uvodu, za čitanje pripadnicima mevlevijskog reda, iako se njime, po autorovim riječima, mogu koristiti i pripadnici drugih redova. Knjiga je štampana u Istanbulu, 1866. godine i bila je na izvjestan način, podstrek za Fadil-pašino imenovanje mevlevijskim šejhom.

Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvo, osnovni tekst koji ima naslov Hada matn-i awraad-i mawalawiyyati (str. 2-53) i drugo, razrada i komentar. Osnovni tekst sadrži molitve, na'tove, gazele i ilahije. Zatim na margini osnovnog teksta otpočinje prijevod s arapskog djela Hadži Fejzulaha (Haci Feyzullah) Išarat alma'nawiyyati fi'ayin al-mawlawiyyati. I ovaj prijevod je štampan uz tekst sve do kraja knjige. Nakon prezentiranja ovog djela koje ima za cilj da objasni smisao mevlevijskog ritualnog plesa (sema) i drugih obreda otpočinje Veliki komentar Sejid Muhamed Fadil-paše Šerifovića. Ovdje se Šerifović pokazao kao veliki znalac literature o mevlevijama koju obilato koristi, najčešće citiranjem.

Sadržaj ovog značajnog djela je vrlo raznovrstan. Tu se govori, na primjer, o kretanju sunca i dužini dana, o sunčevoj i mjesečevoj godini, o dvanaest sazviježda, mjesečevoj putanji i položaju mjeseca prema zvijezdama, da bi se u slijedećem poglavlju raspravljalo o četvorici velikih imama i pitanjima u kojima se razlikuju Ešariti i Maturiditi.

Međutim, posebno su zanmimljiva poglavlja u kojima Fadil-paša raspravlja o zadaći savršena čovjeka, izvlačeći zaključak da je to onaj koji se brine za red u svijetu (str.141) te o prihvatanju novih stavova u vjeri. Smatra da se ne može proglasiti vjerskom novotarijom nešto što sa stanovišta širih interesa predstavlja korist. Na taj način se distancira od učmalosti svoje sredine kojoj iz istih razloga upućuje ironične primjedbe i žaoke kritike u svojim stihovima. Zatim govori o savršenom čovjeku, onakvom kakav bi trebao da bude jedan mevlevija, citirajući razne izvore o tome šta su rekli izvjesni veliki šejhovi o ovome redu. Gotovo sto strana ove knjige sadrži redosljed (silsila) mevlevijskog reda, počevši od vjerovjesnika Muhameda, koga većina derviških redova smatra začetnikom svoga reda, do Fadil-paše Šerifovića.

Samo izlaganje redosljeda obiluje vrlo interesantnim tasavufskim i historijskim objašnjenjima koja se odnose na sam nastanak i razvoj ovog tarikata. Njegovo djelo pruža nam izvorne podatke i o raširenosti mevlevijskog reda kod nas. Tako među 50 mevlevijskih tekija za koje zna, spominje i onu u Peći i Sarajevu. Mišljenje da mevlevijska tekija u Sarajevu duhovno i intelektualno nije mogla u potpunosti da zadovolji Fadil-pašin duh nije nikako bez osnova²⁷⁷.

Bilo kao pjesnik, mevlevijski komentator ili visoki funkcioner lokalnih vlasti u Bosni te osnivač značajnih zadužbina Šerifović je u vrijeme prije okretanja muslimanskih pisaca Zapadu, bio najmarkantnija figura te sredine.

MUHAMED SEJFUDIN IBLIZOVIĆ-SEJFIJA ( **** - 1889 )

Sarajevski pjesnik Muhamed Sejfudin Iblizović - Sejfija, šejh halvetijske tekije poznate u narodu kao "Jedileri" bio je dosta plodan stvaralac na turskom jeziku, a njegovo djelo tek u ovim našim danima biva djelomično prezentirano javnosti²⁷⁸. Sejfija ide u red onih naših pjesnika koji su se oglasili u žanru „teke širi" tj. poezija tekija u kojoj su se ogledali i Abdurahman Sirrija, Ilhamija, te jednim svoga stvaralaštva Mejlija i Muhamed Favzija iz Sarajeva. O plodnosti njegova pjesništva svjedoče brojne medžmue u kojima se nalaze njegove pjesme, kao Ilahiyat-i Seyid Seyfulah-efendi (rukopis, GHB, 5357); medžmua Ali-efendije Fagina u kojoj je pet pjesama ovog pjesnika (GHB, 3219); zatim pjesme u rukopisu GHB, 3218, ilahije u rukopisu GHB, 3229, Kasida posvećena komandantu carske kasarne u Sarajevu, Mustafi Asim-paši (Kadićeva medžmua, GHB, 460) itd.

278. Omer Mušić, Hadži Muhamed Sejfudin, šejh Sejfija, pjesnik iz Sarajeva, Anali GHB, VII-VIII, Sarajevo, 1982; Muhamed Hadžijamaković, Dvije pjesme Sejfudina Iblizovića, Anali GHB, VII-VIII, Sarajevo, 1982.

Sejfija je rođen u Sarajevu gdje je stekao obrazovanje u nekoj od sarajevskih medresa nakon čega odlazi na studije u Istanbul i Brusu gdje je i primljen u derviški red halvetija. Po povratku u Sarajevo služio je u spomenutoj tekiji, a kako piše Kemura²⁷⁹ držao je i predavanja u Carevoj džamiji ramazanom, pa kako je bio dobar govornik „svijet se gomilama jagmio da ga čuje".

279. Kemura Sejfudin, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobi, Sarajevo, 1913, str. 37-38.

Uz tekiju u kojoj je služio_. sagradio je jednu sobu i semahanu koja je izgorjela 1879. godine. Izgleda da kao derviški šejh nije uživao podršku ortodoksne uleme pa je morao „dokazivati" da je njegovo učenje ispravno i da je u skladu sa šerijatom. To vidimo iz njegovih stihova, koji mogu imati samo izvjesnu biografsku, a ne i književnu vrijednost:

Je li ijedan naš stav suprotan propisima šerijata
Kod svih božjih ljudi nezamjenljiv je naš zikir.

Nek dođu svi učeni ljudi, nek iskušaju,
Pod zaštitom muršida vidljiv je naš zikir...
(prev. O. Mušić)

Možda iz nerazumijevanja prema njegovu učenju, a možda i zbog nepostojanja materijalne podrške o čemu se žalio i njegov prethodnik na mjestu šejha halvetijske tekije, Iblizović odlazi iz Sarajeva i osniva tekiju u Višegradu, potom u Rudom, Bijeljini i Tuzli gdje je i umro 1889. godine. Osim derviških pjesama na koje nailazimo u brojnim medžmuama od kojih je jedna i ona iz koje je O. Mušić preveo pjesme za citirani rad (nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu) Sejfija je, kako smo spomenuti spjevao i jednu kasidu bosanskom valiji Mustafi Asim-paši. Prema navodima Halida Hujdurovića, koje prenosi Mušić, a od kojeg je i otkupljena spomenuta medžmua u Orijentalni institut, u Bijeljini je postojao Divan pjesama Šejha Sejfije koji je imao oko 1000 strana, a nestao je u toku I svjetskog rata. U Bijeljini je, prema istim navodima, Šejh Sejfija ostao u sjećanju kao miran čovjek koji je, nakon što je učestvovao u podizanju ustanka 1878. u Podrinju zajedno sa Hadži Lojom, bio primoran na ovakav način života u kome je u to vrijeme spjevao najviše pjesama. Iz većine ovih pjesama, čija je tematika tesavuf, odiše i jedna patriotska privrženost Sarajevu i Bosni. Iz pjesama koje je objavio Muhamed Hadžijamaković iz Muvekitove Historije vidi se Iblizovićeva sklonost i prema nakšibendijskom redu što uostalom nije ništa neobično jer smo među našim pjesnicima imali više takvih koji su istovremeno pripadali dvama derviškim redovima.

HABIBA RIZVANBEGOVIĆ STOČEVIĆ (1845 - 1890)

Jedina pjesnikinja divanske poezije iz Bosne i Hercegovine je Habiba Rizvanbegović Stočević. Još je Mehmed Tahir²⁸⁰ u svome djelu dao kratku bilješku o njoj, a uvrstili su je u svoju knjigu Zeyneb Fevaz²⁸¹ i Mehrned Zihni²⁸². Na osnovu podataka iz ovih djela unijeli su je u svoje knjige Bašagić i Handžić²⁸³. Kod Šabanovića ova pjesnikinja nije obrađena.

280. Mehmed Tahir, Osmanli Müellifteri, cilt II, II izdanje, Istanbul, 1972, str. 157.
281. Z. Fevaz, Ad-durru al-manturu fi taragimi rabbati 'l-hudur, Istanbul, s.a.
282. Mehrned Zihni, Mesahir an-nisa, Istanbul, s.a.
283. Bašagić, Bošnjaci, str. 158-159; Hadžić, Al-gawhar al-asna, str. 49.

Habiba Rizvanbegović je kći hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića. Rođena je 1845. godine u Mostaru. Poslije pogibije oca koga je likvidirao Omer-paša Latas, otselila se sa cijelom porodicom najprije u Sarajevo, a potom u Istanbul. Tu se obrazovala i počela pisati na turskom jeziku. Iako nije doživjela starost, umrla je 1890, sastavila je, kako savremenici spominju, kompletan Divan. Nismo imali priliku da vidimo njen Divan, jedini uvid u njeno stvaralaštvo je gazel iz njena Divana koga su i Bašagić i Handžić preuzeli iz spomenute knjige Mehmeda Zihnija. Da se zaista radi o talentovanoj pjesnikinji pokazuje ovaj gazel u prepjevu S. Bašagića, međutim to je pjesma koja ne odaje mevlevijsku orijentaciju pjesnikinje o kojoj govore književni historičari:

Nevjerniče, zalud je od tebe
Očekivat djela milostiva;
Od iskona ne imadeš vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.

O Habiba, spasiti se teško
Od ljubavnih - neprebolnih jada;
Kao i ti mnoga nesretnica
Pustoj sreći nikad se ne nada! ²⁸⁴.
(prev. S. Bašagić)

MUHAMED ŠAKIR MUIDOVIĆ ( **** - 1858 )

Vrlo plodan pjesnik na turskom jeziku, posebno u pogledu epigramatike i kaside je Muhamed Šakir Muidović (umro, Sarajevo, 11. juna 1858). Rođen je u Sarajevu u drugoj polovici XVIII stoljeća, kao sin Mehmeda Muida, kadije u Travniku i korepetitora Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu.

Donedavno je bilo sporno porijeklo porodice Muidović. Međutim, u jednom rukopisnom kodeksu koji je bio u njegovu vlasništvu vidi se da se porodica Muidović doselila iz Nevesinja i da se tamo nazivala Vuk. Genealogija porodice Vuk, čiji je potomak Muhamed Šakir Muidović, zapisana je u kodeksu koji predstavlja rukopis djela poznatog turskog pjesnika Cevrija (Dževri) Melhame-i Cevri ²⁸⁵. U rodnom je gradu proveo gotovo čitav život nalazeći se dugo (1826-1855) na dužnosti muftije²⁸⁶. Dobar poznavalac arapskog, turskog i perzijskog jezika i kulture, sakupio je vrijednu biblioteku orijentalnih rukopisa od koje je 1924. godine ostao 351 rukopisni kodeks. Među ostalim rukopisima posjedovao je i jedan izvanredan rukopisni primjerak Mesnevije Dželaludina Rumija, prepisan u sarajevskoj mevlevijskoj tekiji 1647/48. godine, koji sadrže komentare na margini, vjerovatno od samog Muidovića, ili nekog njegovog pretka²⁸⁷. Znatan broj rukopisa njegove izvanredne kolekcije kasnije je dospio u Gazi Husrevbegovu biblioteku, a neki su u zbirci JAZU u Zagrebu. Sam Muidović je najviše pjevao kronograme kojima obilježava sretne i tužne časove ljudi svoga vremena kao i pojedine gradnje u Sarajevu²⁸⁸. Napisao je i nekoliko pobožnih pjesama lirskog karaktera, a također i jednu Zbirku Gazela čiji se rukopis nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Nekoliko njegovih pjesama je objelodanjeno u prijevodu na naš jezik, dok je već dio ostao u rukopisu²⁸⁹. Njegovu smrt 1858. obilježio je stihovima, mlađi mu savremenik, poznati sarajevski pjesnik toga doba, Muhamed Fadil-paša Šerifović,²⁹⁰ koji je s njim bio blizak prijatelj što svjedoče obostrano posvećeni stihovi.

285. O pjesniku Dževriju (Cevri) više: Dr Hüseyin Ayan, Cevri, Hayati, Edebi Kďsiligi, Eserleri ve Divaninin Tenkidli Metni, Erzurum, 1981, posebno o djelu Melhame na str. 21-27. Genealogija koju je sastavio Muhamed Šerif sin Muhameda Šakira izgleda ovako: Muhamed Šerif, sin Muhameda Šakira sarajevskeg muftije, sin Mufda kadije u Travniku, sin Ahmeda, sin Hadži Sejh Mustafe, sin Hadži Jusufa, sin Šabana, sin Hasana. Rukopis se nalazi u posjedu F. Nametka.
286. Vid. Sejfudin Kemura, Sarajevske muftije, Sarajevo, 1916, str. 24-28; M. Handžić, Nekoliko fetvi naših rnuftija iz turskog doba, Kalendar Gajret, za 1939, Sarajevo, 1938, str. 207-209.
287. Sada se ovaj kodeks nalazi u vlasništvu Fehima Nametka.
288. Mehmed Mujezinović, Stari Alifakovac u Sarajevu, Naše starine, III, Sarajevo, 1962, str. 122; H. Šabanović Književnost,str 574-576.
289. Vid. S. Trako, Kronogrami sarajevskog muftije Muhameda Šakira Muidovića, Anali GHB I, Sarajevo, 1972, str. 49-65. Trako je unio ovdje i jedan kronogram Šakira Sikirića sina Abdurahman Sirrije pripisavši ga Muidoviću; također vid. F. Nametak, Fadil-paša Serifović... str. 220-222.
290. Vid. citirane radove S. Trake i F. Nametka.

Muidovićevu epigramatiku predstavićemo jednim tarihom koji je posvetio smrti Sakiba Ferhada, nekog učenog čovjeka njegova vremena:

Slavuj iz peririvoja ljepote pjevao je u osami
i čim se odjek začuo sudbina pretvori vedre melodije u vapaj.
Edžel je u svojoj ruci držao pripremljenu smrtnu čašu
a Bog uputi riječi Salihu Ferhadu: "Vrati se"!
"Neka ti bude boravište u raju adn, a napitak voda Kevser.
Rajske djevice i mladići neka ti vječno na usluzi stoje!"
Nosio je ime koje znači: najbolje ponašanje, najbolje ćudi.
Šakire, kad se uzme dž od riječi Dželal, dobija se pun tarih:
"Neka je trajna milost Božja duši Ferhadovoj!"²⁹¹

I za čuvanje Muidovićevih pjesama veliku zaslugu ima Muhamed Enverija Kadić koji je unio u svoj Zbornik veći dio Muidovićeve epigramatike. Kadić je ubilježio više kasida - kronograma Muidovićevih od kojih su posebno duge i kitnjaste one kojima obilježava dolazak novih valija u Bosnu. U vrijeme krvave 1827. godine kad je ugušena janjičarska pobuna, Muidović je kao kontrolor upućen u Zvornik, jedan od najosjetljivijih punktova gdje su se sklonili i sarajevski janjičari. U vrijeme toga boravka on je_-posjetio mauzolej Hasana Kaimije i na zidu zapisao pjesmu koju je posvetio ovom sarajevskom pjesniku. Za razliku od svih ostalih Muidovićevih pjesama koje smo vidjeli, ova je spjevana na perzijskom jeziku²⁹². Također je poznata i njegova elegija Mustafi Nurudin-efendiji Šerifoviću, spjevana prilikom njegove pogibije iste godine²⁹³. Od ostalih pjesama koje donosi Kadić u svom Zborniku istakli bismo slijedeće: Kronogram podizanju mosta na rijeci Bosni u Visokom, Tarih podizanja konaka na Gorici u Sarajevu, Pjesma o ljubuškoj tvrdavi i njenom kapetanu Hadži Derviš Sulejman-begu i dr.

292. Kadić, Zbornik, XX, str. 165.
293. Original i prijevod vid. F. Nametak, Fadil-paša Šerifović, str. 245, bilješka 2.

Rukopisna zbirka koju je ostavio Muidović iza sebe svjedoči o njegovu visokom obrazovanju, ali i razumijevanju za pjesnike proroke kao što je Dževri, čije djelo Melhame-i Cevri upravo pokušava predvidjeti neke buduće dogadaje. Uostalom i naš Kaimija kome Muidović posvećuje stihove na izvjestan način je sljedbenik Dževrija u proricanju velikih dogadaja. Preokupacija Muidovićeva, usprkos njegovu obrazovanju i izgrađenom stilu u poeziji te sposobnosti da pjeva na dva jezika - turskom i perzijskom -i usprkos njegovu zanimanju za predviđanje budućih dogadaja, ipak je više okrenuta prošlosti nego budućnosti.

AHMED HAMDI ZILDžIĆ (XIX st)

Kao autor većeg broja prigodnih pjesama i kronograma istakao se i Ahmed Hamdi Zildžić (Sarajevo, XIX st). Sin je Hadži Abdi-age iz Sarajeva. Služio je kao činovnik u Sarajevu. Neke njegove prigodne pjesme štampane su u tadašnjim listovima Bosna i Vatan. U Zborniku M. E. Kadića sačuvan je veći broj njegovih prigodnih pjesama²⁹⁴.

294. Kadić, Zbornik, XXVI, str. 150-151, str. 327-328 i dalje.

ABDULKERIM ZUHDIJA DEFTERDAREVIĆ (**** - 1874)

Nekoliko vrlo uspjelih pjesama Abdulkerima Zuhdije Defterdarevića (um. 1874) iz Sarajeva, nalazi se u jednom rukopisu u Arhivu Srpske Akademije nauka (br. 147).

Rukopis sadrži između ostalog pjesmu od 14 strofa po pet bejtova o kretanju mjeseca oko zemlje, kronogram smrti izvjesnom Muhamedu, kronogram postavljenju Muhamed Fadil-paše Šerifovića za muteselima, kronogram smrti Ahmed Rizai Mutevelića, hvalospjev bosanskom veziru Halil Ćamil-paši. Sam kodeks predstavlja Zuhdijev autograf ²⁹⁵.

Za Zuhdiju inače znamo da je čuveni sarajevski kaligraf i manje poznati pjesnik XIX stoljeća, rođen u Sarajevu početkom XIX stoljeća. Služio je kao notar u sudnici, a kasnije kao kadija. Od njegovih kaligrafskih radova ističemo jedan prijepis Divana Hasana Kaimije koji se nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, a od kronograma još mu Muhamed Enverija Kadić bilježi tri tariha²⁹⁶.

296. Kadić, Zbornik, XXIII, str. 368; XXIV, str. 198 i XXV, str. 136-137.

U Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se jedna medžmua²⁹⁷ koja je bila vlasništvo Abdulkerima Zuhdije Defterdarevića, na kojoj se nalazi otisnut i njegov pečat, a u sadržaju dominiraju tesavufski zapisi, komentari pojedinih stihova Mesnevije Dželaludina Rumija, nekoliko objašnjenja iz astrologije, zapisi o liječenju nekih bolesti itd. U jednoj drugoj medžmui u istoj biblioteci²⁹⁸ je jedan spjev na našem jeziku pod naslovom Terceme-i Abdulkerim Zuhdi-efendi. Pjesma je duga, ima preko dvije stotine stihova, ali nije potpuna jer medžmua u kojoj je prepisana nije kompletna, nedostaje joj upravo kraj gdje se i nalazi ova pjesma. Pjesma počinje:

Ovo su turski šarti i nasihati svakome bosanski
Ovo učiti počinjem i dragog Boga spominjem
Šukur činim i falim Boga kad on nas sve stvori...

BOSNEVI BABA (živio u XIX stoljeću)

Mada je živio u XIX stoljeću, pjesnik Bosnevi Baba kao da je želio da ostane potpuno anoniman jer o sebi nije ostavio nikakvih podataka. Također nemamo o njemu podataka ni kod naših kroničara uključujući i dosljednog Kadića. Možda je razlog ovoj šutnji o Bosnevi Babi u tome što je bio bektašijski derviš što se vidi iz njegovih pjesama spjevanih kako starim turskim metrom (hece vezni) tako i arapsko-perzijsko-turskim aruzom. Jednu dužu njegovu poemu od 34 benda (strofe) imao je kod sebe Sadettin Nüzhet Ergün kad je sastavljao svoju antologiju pjesnika saza. Također je uvrstio u svoju antologiju petnaest njegovih pjesama²⁹⁹.

299. S.N. Ergun, Bektasi Sairleri ve Mefesleri (III, 159-169), citat prema Šabanoviću, Književnost, str. 635.

U Orijentalnom institutu u Sarajevu nalazi se jedna lirsko-mistična pjesma Bosnevi Babe pod naslovom Gufte-i Bosnevi Baba Sultanin^3oo.

ARIF HIMMET RIZVANBEGOVIĆ-STOČEVIĆ ( 1839 - 1903)

Najznačajniji pjesnik posljednjeg perioda stvaralaštva Bošnjaka na turskom jeziku je Arif Hikmet-beg Rizvanbegović-Stočević. U turskoj literaturi poznat je pod imenom Hersekli Arif Hikmet-bey (Arif Hikmet Hercegovac). Rođen je 1839. godine u Mostaru kao sin Zulfikara, a unuk Ali-paše Rizvanbegovića. Početno obrazovanje je stekao u rodnom kraju i već sa jedanaest godina stupio je u vojnički stalež dobivši čin majora. Poslije čistke koju je Omer-paša Latas proveo u Bosni kad mu je djed Ali-paša ubijen, a većina drugih bosansko-hercegovačkih feudalaca i ljudi od ugleda morala ostaviti Bosnu i Hercegovinu i porodica Rizvanbegović je bila prisiljena preseliti u Sarajevo, a potom iseliti u Istanbul bez prava da se ponovo vrate na svoj posjed. Tu je Arif Hikmet stekao najviše obrazovanje iz književnosti, filozofije, prava. Stekao je temeljito znanje o literaturi na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Medu perzijskim klasicima posebno je cijenio Hafiza Širazija čiji je cijeli Divan znao napamet, ali je općenito najviše naučio na djelima Ibn Arebija.

Arif Hikmet-beg Rizvanbegović-Stočević
Hersekli Arif Hikmet-bey

Za jedan se život poniziti
Pa se molit čovjeku - živini
Ne doliči. Miso: na taj način

Životarit - niska mi se čini.
Ko tu miso opravdati kuša
Smradom mu je okužena duša³⁰¹
(prev. S. Bašagić)

Ostavši bez posla odlazi na pet-šest mjeseci u Bosnu i Hercegovinu.³⁰² Još ranije, 1860. godine u njegovoj kući je osnovano društvo naprednih pjesnika u kome su učestvovali i čitali svoja pjesnička ostvarenja i najpoznatiji turski pisci i pjesnici toga doba: Namik Kemal (Namik Kemal, poet and dramatist 1840-1888) , Zija-paša (Ziya-paşa, poet 1825-1880); i Helet-efendi (Halet Efendi). Rad društva je ubrzo bio zabranjen. Po povratku iz Bosne Arif Hikmet je uz bodrenje Dževdet-paše prihvatio mjesto savjetnika u ministarstvu pravde, ali 1880, opet nezadovoljan tretmanom, napušta ovaj posao. Kao predsjednik suda radio je u manjim mjestima širom Carevine, kao u Bitolju, Janjini (Grčka), Kastamoniji, Alžiru, Adani itd. Nakon dvadeset godina službovanja po provinciji premješten je ponovo 1896. u Istanbul, gdje je bio savjetnik i sudac u vrhovnom sudu. Posljednjih godina života, umirovljen, okreće se mistici pa je stalni posjetilac kadirijske tekije. Umro je 19. maja 1903. godine. Sahranjen je uz najviše počasti i uz prisustvo velikog broja svojih poštovalaca.

(Namik Kemal, turski pjesnik i dramski pisac, 1840-1888)

To što je u mladosti bio prisiljen da ostavi rodnu grudu ostavilo je vidnog traga na njemu pa bi u društvu pjesnika u Istanbulu, kad se govorilo o tome čime se ko ponosi, Arif Hikmet isticao da mu je najveći ponos što je Hercegovac. Polemizirao je s turskim pjesnicima i o izražajnim mogućnostima svoga jezika koji je nazivao kao i svi njegovi prethodnici počevši od Hevaije „bosanskim" pa je tvrdio da se na njegovu jeziku može ispjevati strofa od 4 stiha koja se rimuje na četiri po glasovima jednake, a po značenju različite riječi što u turskom nije moguće zbog sistema akcenata. Za ovo je naveo i konkretan primjer sa riječima: gňre, góre, gore, gore:

Međutim, i pored davanja prednosti „bosanskom" jeziku Arif Hikmet piše svoja djela na turskom jer je jedino tako mogao naći sebi čitalačku publiku u Istanbulu gdje je i živio.

Arif Hikmet je i Galiba Leskovčanina (Leskofçalı Galip Bey )smatrao jednim od svojih uzora pa je pjevao neke pjesme po uzoru na ovoga svog učitelja s kojim je zajedno pripadao neoklasicističkom pokretu u divanskoj književnosti. Naime, u isto vrijeme kad su u tursku literaturu počeli intenzivnije prodirati utjecaji zapadnoevropskih književnosti, u Turskoj se javio jedan broj književnika koji su nove ideje uvijali u staro ruha i pjevali, barem formom, na način prethodnika. Međutim, smatra se da Arif Hikmet, kao izuzetan talenat, nije običan epigon jer je vidljivo da je njegova poezija nadahnuta bogatim neposrednim životnim iskustvom koje se iskazalo u najvećem broju njegovih i poetskih i proznih djela. Uz to, kako kaže Bašagić, u Hikmetovim pjesmama ima nešto što podsjeća na divlju hercegovačku prirodu.³⁰³

Valja istaći da su Hikmetove pjesme nadahnute tesavufom, što se osjeća, kako u misaonoj komponenti, tako i u vokabularu njegove poezije. Jezik mu je ipak bliži savremenom govornom jeziku nego kod njegova učitelja Galiba Leskovčanina.

Glavno pjesničko djelo Arifa Hikmeta je Divan koji sadrži dva kratka muadžata, jedan tehlil, jedan tazarru, duži tevhid, jedan na't, opis poslanikova rođenja, pjesma posvećena halifi Aliji, pjesma Huseinu, Alijinu sinu, pjesma o pjesnikovu pristupu u derviški red kadirija, pjesma u slavu Ibn Arebija, pjesma spjevana u Hasib-babinoj tekiji, pjesma spjevana u Bedevijevoj tekiji u Úsküdaru, pjesma o Mesneviji, pjesma o Mevlana Dželaludinu Rumiju, 2 hasbihala, 2 manzume, dva museddesa, pjesma Jusuf Kamil-paši, jedna kasida i jedna pjesma Mahmud-paši.

U poglavlju Gazelijat, Divan sadrži 158 završenih i 37 nedovršenih gazela. Poslije toga slijede: paralela Naci-efendijinoj (Muallim Naci , poet 1850-1893) pjesmi, paralela Galibovoj pjesmi (Galiba Leskovčanina). Ovdje su uvrštene i dvije pjesme u čijem su stvaranju učestvovali, Pored Hikmeta, Namik Kemal, Halet-bey (İbrahim Halet Bey İstanbul-Üsküdar, 1837-1878)i Kazim-paša ( Kâzım Paşa, vefatı 1307-1889), na taj način da su pjevali naizmjenično stihove ovih pjesama. Divan se završava sa 24 kit'e, 63 metla'a (početni bejt gazela) i 79 mufreda.

Jedan gazel iz Divana Arifa Hikmeta, koji donosimo kao ilustraciju njegova stvaralaštva svakako je iz poznijeg vremena njegova kad pjesnik pun životnog iskustva savjetuje "Tvoj mir će nestati, a doći će nesreća i brige - ako tražiš pomoć prizemne sreće":

Svakog časa smiješi se i vesela lica budi
Plemenit ako si turobno lice ne pokazuj.

Srce ti se mudro oslobađa bola beznađa
Ako se nadaš i plašiš veza sa daljinom. (prev. F. Nametak)

Pored Divana, koji je objavljen u Istanbulu, 1915. godine, uz opširan predgovor Ibnülemina Mahmuda Kemala, napisao je raspravu Slike mudrosti, djelo mističko-filozofskog karaktera, zatim Aforizme objašnjenja, takoder djelo iz islamske filozofije; iz istog domena je i Svjetionik tumačenja. Ova su djela bila na udaru kritike apsolutističke vlade sultana Abdulhamida II i s teškom su mukom sačuvana. .Nisu pronadena njegova djela: Mozaici islama i Turska zla upravo stoga što su uništena neposredno po izlasku iz štampe. Prvo djelo je mističko-filozofskog karaktera, a drugo je polemika sa djelom Refleksije o ustanicima. U njemu Arif Hikmet oštro napada Refleksije u kojima se slave nedjela Omer-paše Latasa u Bosni, a osuđuje se otpor Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Jedan od najljepših Hikmetovih gazela koje je Bašagić odabrao i preveo neposredno po pjesnikovoj smrti i objavio ga u Kalendaru Gajret za 1906. godinu^3o4 glasi u Bašagićevu prepjevu:

O Hikmete, kad uzdaješ dušu,
Ti je podaj jednom Huma - biću.
Tvoje kosti nek toj svetoj ptici
Budu hrana u oskudnom žiću!"

304. (S. Bašagić), Arifi Hikmetbeg Rizvanbegović Stočević, Kalendar Gajret za godinu 1906/07, sv. I, Sarajevo, 1906, str. 96-104.

„Pred tijem gazelom - piše Bašagić - koji tu donosimo u mršavom prevodu, ko poznaje čare istočne poezije, mora ostati zapanjen kao pred kakvim velebnim spomenikom islamske kulture u Arabiji, Španiji ili Indiji. Tu blješte oči pred bajoslovnom ljepotom kao pred palačom El-hamra, ili pred dvorcem Omrinim ili pred mauzolejom Nuri Džihan Begume. Tu nam i nehote padaju riječi Muallim Nadžije u gore spomenutom pismu, gdje veli: 'Upravo djela, koja tvore čudesa (asari idžaz numa) niču i rastu pod blagotvornim suncem vaše naravi: Kad vi pjevate, ako ja zapjevam neki tajni glas šapne: ti ne umiješ, šuti - neka majstor (ustad) pjeva'."

Od Hikmetovih proznih djela na naš jezik je preveden esej Civilizacija i to neposredno poslije autorove smrti^3o5. Citat koji ovdje donosimo poslužiće nam da upotpunimo sliku o ovom našem značajnom pjesniku piscu:

„Ako malo dublje zavirimo u uzroke i posljedice svih prilika pod kojima se razvijalo ljudsko društvo, opazićemo, da je njegovo stanje u raznim prilikama bilo različito. Svrha je civilizacije blagostanje, red i poredak u društvu. To se ne može postići najedanput, nego sve malo po malo, kako se razvija znanost i rad tako se i zadruga usavršava. Po tom bi mogli reći, da čovjek u početku svoga razvoja - u primitivnom stanu - nije trebao velike vještine i rada, a još manje umne snage, da nabavi najnužnije potrebe kao hranu, odijelo i stan. Isto tako je bio udešen njegov način života i izražaj riječi prema životinjskoj naravi bez ikakva obrazloženja, opravdanja. To nam najbolje dokazuje stanje američkih i afričkih divljaka; za to možemo reći da je prvobitno stanje ili divljaštvo, ili donekle slično divljaštvu. "

305. Civilizacija (Medenijet). Napisao Arif Hikmet beg Rizvanbegović Stočević, preveo: Muhamed Emin. Kal. Gajret, sv. I, Sarajevo, 1906, str. 120-125.

Od ostalih pjesnika u Bosni i Hercegovini koji su živjeli i djelovali u XVIII i XIX stoljeću treba spomenuti: Hadži Muhamed efendiju Semiza, Sarajliju, koji se po dolasku Austrije odselio u Brusu (Turska) i od kojeg nam je poznata Pohvalnica Mostaru, Muhameda Čišića (umro, 1797) iz Mostara, koji je pjevao na turskom jeziku, a bio je poznat i epigramatik, Omera Nurudina Fadilpašića (umro 1911) od kojeg također imamo nekoliko epigramatskih sastava u stihu.

Ovim nije iscrpljena lista onih pjesnika koji predstavljaju stvaralaštvo Bosne i Hercegovine na turskom jeziku u periodu osmanske vlasti. Više imena je moralo biti ispušteno zbog ograničenog prostora na kome ovu literaturu predstavIjamo, ali i zbog nedostatka sigurnijih podataka za neke od izostavljenih pjesnika.

Treba istaći da stvaralaštvo na turskom jeziku nije značajnije ni umanjeno po obimu u periodu XVIII i XIX stoljeća kako se obično misli i piše^3o6. Može se govoriti o kvalitetu te produkcije, ali ni tu nismo sigurni da je uputno apriori davati negativne ocjene tom stvaralaštvu i to iz dva razloga. Prvo stoga što svakodnevno u našim još nekatalogiziranim zbirkama pronalazimo nove medžmue sa brojnim sastavima naših pjesnika iz XVII, XVIII i XIX stoljeća koje tek treba izučiti i dati o njima sud. Drugo, ova poezija u svom poznijem periodu, tj. u XVIII i XIX stoljeću doživljava proces okretanja prema vlastitoj sredini (mahallilešme - književni regionalizam) i time biva za nas zanimljivija jer prestaje da epigonski slijedi tokove osmanske divanske poezije koja je „vjerna kopija iranske literature", već se okreće životu sredine u kojoj nastaje.

Književnost na turskom jeziku nije prestala egzistirati ni dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu. Nekoliko pjesnika koje je zatekla austrougarska vlast, među kojima Alija Sejfija Iblizović (umro, 1889), Sejfudin Kemura (um. 1917) i drugi, čak su s nesmanjenim intenzitetom stvarali isključivo na turskom jeziku.

ŠEJH SEJFUDIN FEHMIJA KEMURA (1863-1917)

Jedan od pjesnika i pisaca koji su nastavili s pisanjem na turskom jeziku i u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni je Šejh Sejfudin Fehmija Kemura (umro, 1917). Istina, Kemura se, kako je vrijeme odmicalo, sve više prilagodavao novom vremenu i pisao i na našem bosanskom jeziku, ali ne treba zanemarivati njegove prigodne pjesme i epitafe u stihovima koje je s uspjehom sastavljao na turskom_. jezika.

Sejfudin Kemura je rođen u Sarajevu, 1863. godine. Sin je Alije, a unuk Ibrahima Kemure. Iza očeve smrti (1873) uzeo ga je sebi djed Ibrahim koji ga je dao u mekteb pred H. Hafiz Ibrahim-efendiju Luledžiju i ujedno ga je slao da izuči sarački (remenar, sedlar, kožar, samardžija) zanat kod Muše Bajrakterevića.

Poslije okupacije napustio je dalju nauku, a ubrzo je ostao i bez sredstava za život jer mu je umro djed. Jedno vrijeme se izdržavao prodajući hljeb kod Riste Cvijanovića. Pravi preokret u Kemurinu životu bio je susret s Muhamedom Enverijom Kadićem koji je, osjetivši sposobnost samo osam godina mlađeg Kemure, uspio da ga nagovori da nastavi školovanje pohadajući predavanja Abdulah-efendije Dželilovića - poznatog u narodu kao Stupar. Po učiteljevoj smrti, Kemura stupa u mualimsku struku. Ispočetka je držao nastavu u manjim mahalskim mektebima, a kasnije postaje vjeroučiteljem u Velikoj realki Franje Josipa I u Sarajevu, bibliotekar u biblioteci Careve džamije i saradnik Zemaljskog muzeja.

Na poticaj direktora muzeja Ćire Truhelke počeo je prevoditi turske dokumente za povijest Bosne i pisati naučne radove iz te oblasti. Za nas je posebno zanimljiva njegova epigramatika na turskom jeziku te nekoliko članaka u tadašnjoj periodici na turskom jeziku. Na srpskohrvatskom jeziku sastavio je monumentalno djelo Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dohi te još nekoliko vrijednih radova. Zajedno sa Vladimirom Ćorovićem sastavio je djelo Serbokroatische Dichtungen Bosnischer Moslims u kome je predstavljena naša alhamiado literatura.

ESAD KULOVIĆ (1854-****)

Pjesnik na turskom, prevodilac, politički i javni radnik Esad Kulović, rođen je u Sarajevu, 1854. godine. Skolovao se u orijentalnom duhu, ali je kasnije sam produbljivao svoje znanje čitanjem literature na turskom i francuskom jeziku. Godine 1881. boravi u Beču radi sređivanja muslimanskog pitanja. Godine 1905. postavljen je za načelnika grada Sarajeva, a 1910. svojevoljno odstupa od tog zvanja jer se nije slagao s vladom. Godine 1913. ponovo je izabran za načelnika, ali se nije htio prihvatiti tog zvanja pa čak nije pristao ni da bude zastupnik.³⁰⁷

307. Edhem Mulabdić, Esad-ef. Kulović, Kalendar Narodne uzdanice, III,Sarajevo, 1935, str. 138-140.

Istakao se u pjevanju kronograma što je bila moda koje su se pridržavali svi tadašnji naši pjesnici na turskom jeziku. Pjesme i kronograme je potpisivao imenom Esad i publikovao ih u listu Vatan (god. I, br.3) 15, 17 itd). Prevodio je s francuskog mudre izreke i objavljivao ih u listu Vatan. U Beharu (1910-1911) objavljuje feljton. Zanimljivo je da je neke njegove kronograme unio Muhamed Enverija Kadić u svoj Zbornik i to izravno sa spomenika na kojima su uklesani^3o8, a izdao ih je M. Mujezinović^3o9.

308. Kadić, Zbornik, XXVI, str. 314 i 334.

309. Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo, 1974, str. 536; Isti, Stari Alifakovac u Sarajevu, Naše starine VIII, Sarajevo, 1962, str. 134.

HAMZA PUZIĆ (1850-1941)

Kulovićev savremenik Hamza Puzić (Pljevlja 1850 - Mostar, 1941) pjevao je i na našem i turskom jeziku. Pored drugih epigramatskih stihova, poznata mu je duža poema posvećena mostarskom muftiji Mustafi Sidkiji Karabegu u povodu obnove njegove medrese u Mostaru, kao i mersija povodom Karabegove smrti (1878).

MUSTAFA MERHEMIĆ (1877-1959)

Ovaj sumaran pregled pjesništva na turskom jeziku kod nas završavamo sa Mustafom Merhemićem, poznatim kao Hadži Mujaga (Sarajevo, 1877 - Sarajevo, 22.III 1959), epigrafistom i kaligrafom čija se aktivnost na ovom polju protegla do sredine našeg stoljeća^3l0, ali je ipak njegovo djelovanje proizvod stare osmanske škole. Otac mu, Hadži Osman, bio je trgovac. Hadži Mujaga je završio školovanje u Carevom mektebu, a zatim nekoliko godina pohadao Merhemića medresu. Pod utjecajem i uz pomoć Mustafe Nedžatija Hadžihalilovića naučio je arapski, turski i perzijski jezik, upoznao se sa islamskim pravom i perzijskom književnošću. Kao šesnaestogodišnjak s majkom putovao je u Meku i Medinu. Nakon majčine smrti godinu dana proveo u Turskoj gdje se bavio izučavanjem islamskih nauka i družio s turskom naučnicima i umjetnicima.

Svoju kuću u Sarajevu Merhemić je pretvorio u značajno sarajevsko učilište gdje su najpozvaniji muslimanski javni radnici, umjetnici i naučnici držali predavanja o Mesneviji Dželaludina Rumija, Divanu Hafiza Širazija, Gulistanu Sadija i dr. Merhemić je sastavio velik broj epigrafskih i epitafskih sastava na turskom jeziku potpisanih pjesničkim imenom Hajrija (Sretni), zatim nekoliko brošura, a prevodio je i komentirao i Mesneviju Dželaludina Rumija što su njegovi učenici sačuvali u bilješkama koje nisu objavljene.

310. A. Popović, Životopisi znamenitih Sarajlija, Sarajevo, 1910; M. Mujezinović, Hazreti Mevlana Muhamed Dželaludin Rumi, u: El-Hidaje, VIII, br. 2-3; Sarajevo, 1944; Isti, Dvadesetogodišnjica smrti Hadži Mujage Merhemića, GIVZ, 2, Sarajevo, 1979; A. Nametak, Merhum Hadži Mujaga Merhemić, GIVZ, 4-6, Sarajevo, 1956.

Karakteristika proznog književnog stvaralaštva na turskom jeziku u XIX stoljeću je sve veći interes za ljetopis i kroniku. To je stoga što se nazirala propast Osmanskog Carstva pa se veća pažnja posvećivala upravo tekstovima memoarskog karaktera koji će sačuvati uspomenu na minula vremena. Među piscima s početka XIX st. javlja se nedvojbena kritičnost u gledanjima na vrijeme u kome žive, opterećeno ekonomskom krizom, društvenim nemirima, uzurpacijom vlasti, nanošenjem nepravdi nedužnom stanovništvu. Ponegdje se još javljaju autori medžmua u kojima ima i ljetopisnih zabilješki, ali i poneki stih, anegdota ili zagonetka.

MULA MUSTAFA FIRAKIJA (80-tih godina 18. st. - ne poslije 1840)

Jedan od autora upravo takve jedne medžmue ljetopisnog karaktera, sa mnoštvom drugih bilježaka je i Mula Mustafa Firakija, sin mnogo poznatijeg sarajevskog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije. Rođen je osamdesetih godina XVIII stoljeća. Otac ga je poslije početne škole dao na berberski zanat, ali je i sin, slično ocu, volio da čita, skuplja knjige, zapisuje zanimljive događaje svoga vremena. Od njegove originalne Medžmue³¹¹ sačuvano je svega 35 lista iz kojih se vidi da najstarije zabilješke datiraju iz 1799, a posljednja je iz 1827. g. Kronologiju dogadaja Firakija nije pisao redom onako kako su se događali. Na više mjesta u medžmui on bilježi i događaje kojima je sam bio svjedok, ali i one za koje je čuo od drugih. Tako da onih bilježaka koje je unio u Medžmuu kao preuzete podatke od drugih spominje:

• "Gradnja sebilja na Baščaršiji 1167. (1754);
• U Sarajevo stiglo hiljadu deva koje su donijele municiju godine 1173. (1760);
• Šljive požegače prerodile, pa ih 100 oka bilo po 10 para godine 1180. (1761);
• Kupusa i repe bilo sto oka za deset para, godine 1174. (1761);
• Sagrađena biblioteka u blizini Careve džamije, godine 1174. (1761.) "

311. Rukopis medžmue se nalazi u Arhivu grada Sarajeva pod brojem R-27. O Firakijinoj Medžmui je pisao Rašid Hajdarević, Medžmua Mula Mustafe Firakije, POF- XXII-XXIII, Sarajevo, 1976, str. 301-314; a o zagonetkama u ovom Ljetopisu posebno je pisala Ljubinka Rajković, Turska zagonetki u I jetopisu Mula Mustafe Firakija, POF XXVII, Sara_.jevo, 1979, str. 183-196. Wi smo se koristili i prijevodom ove Alr:džmue koji je sačinio Derviš M. Korkut, koji još nije objavljen.

Vremenski najkasnija bilješka koja se odnosi na smrt Mustafe Nurudin-efendije Šerifovića, 1827. godine glasi u prijevodu:

Kao pristalica janjičara Firakija nije mogao biti za reforme koje je sultan provodio početkom XIX stoljeća, Ipak se nije sasvim ni solidarisao sa postupcima gnjevnih janjičara što se vidi iz citirane bilješke iz njegove Medžmue. Ipak kako je posljednja zabilješka u njegovoj Medžmui ona iz 1827, upravo one godine kad su progonjeni janjičari, moguće je pretpostaviti da je tada i Firakija bio ili uklonjen ili se sam sklonio. U svakom slučaju 1840, nije bio među živim stanovnicima Sarajeva, kada je njegov prijatelj, koga Firakija spominje u svojoj Medžmui, Muhamed Mestvica, vršio popis odraslih stanovnika Sarajeva.

Firakijina Medžmua, pored čisto kroničarskih tekstova sadrži velik broj poslovica, zagonetki, narodnih pjesama i narodnih vjerovanja. Za Firakiju je, kako se vidi po nekim njegovim bilješkama, vjerovatno da se bavio i pisanjem zapisa (amuleta), sastavljanjem horoskopa i ogledanjem, a sigurno je vjerovao u astrološka proricanja, moć planeta i njihov utjecaj na ljude, jer na više mjesta spominje „najbolji čas" i „najsretnije vrijeme".

Za razliku od oca, Mula Mustafe Bašeskije, koji je kritičan duh i ne prenosi fantastične priče, Firakija je dosta lakovjeran, on bez ikakve rezerve prenosi fantastične brojke mahala i dr. u Istanbulu, kao i vijest o pronalasku divovskog leša u jednoj pećini u gradu Malatji "kojem u nozdrvu može stati dječak od sedam godina". U pjesmi na našem jeziku, Firakijin rječnik ima sve karakteristike sarajevskog lokalnog govora, dok u tekstovima na turskom jeziku pravi prilično grešaka što nije naročito čudno obzirom na njegovo skromno obrazovanje. Međutim, kad Firakija prenosi pjesme na našem jeziku kojima nije autor, onda ih on bilježi u onoj varijanti kako ih je čuo, tako da, su, ukoliko su nastale u zapadnim krajevima, prepisane ikavicom. U svakom slučaju; mada malena i nepotpuna Firakijina Medžmua je od velikog značaja i kao ljetopisni dokumenat i kao izvor folklorne građe.

MULA MUHAMED MESTVICA (1775-1864)

Pisac, pjesnik i kroničar na turskom i našem jeziku, Mula Muhamed Mestvica, predstavljen je solidnom studijom Rize Muderizovića³¹². Kasnije je Derviš Korkut objavio Mestvičin Popis o uzajamnom jamčenju Sarajlija iz 1841. godine³¹³, a Medžmuu Mula Muhameda Mestvice prikazao je Omer Mušić³¹⁴.

312. Riza Muderizović, Biologija Mule Mestvice i korespondencija Murad-kapetana Gradaščevića, Glasnik zemaljskog muzeja XLIV, Sarajevo, 1932, str. 69-84.
313. Mestvica, Popis uzajamnog jamčenja stanovništva Sarajeva iz 1841. godine, Preveo: Derviš Korkut, Sarajevo, 1970.
314. Omer Mušić, Medžmua Mula Muhameda Mestvice s posebnim osvrtom na popis hadžija, Anali GHB, IV, Sarajevo, 1976, str.109-116.

Mestvica je rođen u Sarajevu, u mahali Sunbuluši 1775. godine. Sin je Ahmedov, a unuk Mustafin. Služio je kao pisar u sudnicama u Visokom, Počitelju, Mostaru, Derventi i Gračanici. Godine 1818. imenovan je kadijskim zamjenikom (naib) za Fojnicu i Kreševo, a potom je služio u sudu u Zvorniku, te kao sekretar gradačačkog kapetana Muradbega. U to vrijeme je nastala i zbirka pisama koje je sastavljao za Muradbega godine 1818-1819, čiji se prepisi nalaze u kodeksu 65 Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Istovremeno je Mestvica bio i privatni profesor Husein-kapetan Gradaščevića (Zmaja od Bosne). Kasnije je otvorio u Sarajevu pisarsku radionicu i radio kao privatni notar. Bio je i poznati kaligraf svoga vremena. Umro je u Sarajevu, 1864. godine i sahranjen preko puta Šejh Muslihudinove džamije na Ploči.

Pored pjesama na turskom i našem jeziku, koje su spjevane uglavnom na šaljiv način, Mestvica je na zahtjev vezira Vedžihi-paše, sastavio i popis odraslog stanovništva Sarajeva 1841. godine što predstavlja važan historijski izvor za proučavanje strukture stanovništva Sarajeva sredinom prošlog stoljeća. Njegov popis nije uvijek puko nabrajanje imena, nego često daje i druge podatke o savremenicima.

Mestvica je ostavio i jednu Medžmuu koja sadrži razne zabilješke, pisma, jedan arapsko-turski rječnik čiji je autor Abdullatif Firište-oglu, spisak bosanskih valija, popis potvrda o primitku plaća pješadijske i konjaničke posade u tvrđavi u Zvorniku za 1813. godinu i potvrda o skupljenoj džizji u zvorničkoj tvrđavi... Autor ju je sastavio dok je radio kao pisar u Zvorniku 1830. godine. Neke fragmente ove medžmue objavio je O. Mušić koji je utvrdio da sve zabilješke u ovoj medžmui ne potječu od Mestvice nego su neke unesene i kasnije, poslije autorove smrti. Original medžmue se nalazi u Orijentalnom institutu u Sarajevu^3l5.

AHMED SVIRAC (****-****)

U domenu putopisa, u XIX stoljeću oglasio se, ranije spomenuti Ahmed Svirac koji opisuje svoj put u sveta mjesta Meku i Medinu. Svirac je rođen u Biberovom polju kod Gradačca. Slovio je kao poznavalac islamskog prava pa je veći dio svoga radnog vijeka proveo kao muftija u Gradačcu. Uz to je preko 50 godina bio profesor u Gradačačkoj medresi koja se po njemu i zove Svirčeva medresa. Rukopis njegova putopisa nalazio se u porodičnoj biblioteci njegovih nasljednika, a sada je u muzeju u Gradačcu³¹⁶.

316. Hamdija Kreševljaković, Dževdet-pašina pisma o Bosni iz 1864. godine, str. 16; M. Handžić, Knjižeuni rad, str. 51-52.

MEHMED REFIK HADŽIABDIĆ (1813-1871)

Jedan od naših najpoznatijih pravnih pisaca na turskom i arapskom jeziku je Mehmed Refik Hadžiabdić. Rođen je u Rogatici, 1813. Sin je Aliefendije, a unuk Hadži Abdulaha po kome je ova porodica i dobila prezime. Početne nauke Hadžitabdić je učio pred ocem u Rogatici. Kasnije ga otac šalje u Sarajevo gdje se školuje u Husrevbegovoj medresi. Po smrti oca, o njemu se brine rodbina pa je jedno vrijeme boravio u Travniku. Kad se ponovo obreo u Sarajevu zapazio ga je kadija Husein-efendija Spartalija koji ga sa sobom odvodi u Istanbul. Tu Hadžiabdić završava visoke škole i stupa u službu gdje brzo napreduje. Službovao je između ostalih mjesta i u Damasku gdje počinje proučavati islamski misticizam. Po povratku u Istanbul za kratko vrijeme uspinje se na najviši položaj u vjerskoj hijerarhiji, postaje vrhovni vjerski poglavar - šejhulislam, položaj koji nije osim njega zauzimao nijedan bosanski Musliman. Umro je u Istanbulu 1871. godine i sahranjen u blizini turbeta Muhameda II. Kronogram smrti spjevali su mu brojni tadašnji turski pjesnici, ali mu se na grobu nalazi natpis našeg Fadil-paše Šerifovića, koji se inače brinuo da se od novca koji je Hadžiabdić poslao iz Carigrada podigne u Rogatici džamija i mekteb³¹⁷. Mehmed Refik Hadžiabdić se bavio pravom, hadisom (tradicijom), apologetikom, islamskom mistikom. Napisao je poznati komentar pravnh decizija (fetve) Fejzullah-efendije Erzurumija koji je objavljen 1849. godine. Osnovno djelo je na turskom jeziku, a Hadžiabdićev komentar na arapskom³¹⁸.

317. F. Nametak, Fadil-paša Šerifoaić pjesnik i epigrafičar Bosne, Sarajevo, 1980. str. 222-224.
318. Ismail Hami Danismend, Izahli Osmanli Tarihi Kronolojisi, 5, Istanbul, 1971, str. 155; Kasim Dobrača, Mehrned Refik-efendija Hadžiabdić - šejhulislam, Anali GHB V-VI, Sarajevo, 1978, str. 99-114; M. Handžić, Književni rad, 18-19; Šabanović, Knjižernost, 582-583.

U komentatore XIX stoljeća spada Ibrahim Zikrija Užičanin čiji komentar Mevluda Sulejmana Čelebije, klasičnog djela osmanske literature, spada u rijetke i kao pjesnik o čemu svjedoče izvori iz njegova vremena poput Fatinove Tezkire³¹⁸a.

MUHAMED TEVFIK BOŠNJAK (1785-1866)

U teoretičare tesavufa spada Muhamed Tevfik Bošnjak, koji je pripadao najprije nakšibendijskom kasnije šazilijskom te najzad halvetijskom redu, čiji je duže vrijeme bio pročelnik u Istanbulu. O halvetijskom redu je ostavio važne dokumente u kojima se ogleda njegov osoben prilaz životu, teologiji, tesavufu i književnosti. Njegovo djelo (Zbirka pisama) je nedavno izdata u Istanbulu³¹⁸b.

SALIH SIDKI HADŽIHUSEINOVIĆ - MUVEKIT (****-1888)

Među rijetkim piscima na turskom jeziku koje je zatekla austrijska okupacija je Salih Sidki Hadžihusejinović - Muvekit. Prema nekrologu koji je po njegovoj smrti objavljen u Vatanu, rođen je u Čajniču, dok je po drugim izvorima rođen u Sarajevu, nakon što su mu se roditelji tu doselili iz Čajniča, 1825. godine. U Sarajevu se školovao i proveo čitav život radeći najprije kao imam, a poslije kao muvekit - čovjek koji piše kalendare i utvrđuje tačno vrijeme dnevnih molitvi. Umro je u Sarajevu, 1888. godine. Baveći se tim poslom napisao je jedno astronomsko djelo i izradio dva prekrasna globusa koji se sada nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu.

Muvekit je ipak, pajpoznatiji kao pisac svoje čuvene Povijesti Bosne koja obuhvata period od srednjovjekovne bosanske države do 1878. godine. Autor je za svoje djelo koristio sve dostupne orijentalne izvore kao i literaturu na našem jeziku štampanu u njegovo vrijeme u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Djelo je neujednačenog kvaliteta. Za dva prva stoljeća osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini ono nije uvijek pouzdano jer ni literatura kojom se koristio nije prvorazredna. Za posljednja dva stoljeća daje pouzdan izvor i do sada najdetaljniji prikaz povijesti Bosne pod osmanskom vlašću. Muvekitova povijest je jedino sintetičko djelo te vrste kod nas napisano od naših ljudi na turskom jeziku. Ono je obilato korišteno. Najprije ga je Muhamed Enverija Kadić prepisao u četiri sveska, dodajući ponegdje i svoj komentar opisanih događaja, potom je većinu grade iz Muvekitove povijesti unio i u svoj Zbornik. Djelo je korišteno i od historičara našeg stoljeća Dra Safvet-bega Bašagića, Vladislava Skarića, Hamdije Kreševljakovića i drugih. Postoji jedan rukopisni prijevod Muvekitove povijesti na njemački jezik koji je rađen za potrebe Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Autograf originala na turskom jeziku nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod brojem 766.

Muvekit je bilježio u svojoj povijesti i kulturne bilješke kao i narodna vjerovanja te čudnovate događaje. Stoga je njegovo djelo svojevrsno vrelo i za proučavanje folklorne građe.

HUSEIN BRAČKOVIĆ (****-****)

U devetnaestom stoljeću se kao kroničar javlja i Husein Bračković, rođen u Trebinju, pisac Kritike povijesti Hercegovine. Njegovo djelo opisuje događaje od vremena Ali-paše Stočevića 1831. do pada Hercegovine pod austrougarsku vlast³¹⁹. Bračkovićeva historija je, kako je i autor označava, kratka sadrži svega 68 strana. Djelo je dovršeno 1895. Godine, a u njemu su kronološki opisani događaji u Hercegovini u navedenom periodu. Autor se služio vlastitim sjećanjima i kazivanjima "pouzdanih lica". Djelo je značajno i kao vrelo za upoznavanje organizacije osmanske vlasti u Hercegovini u njenim posljednjim decenijama. Ali da bi ostao u skladu sa većinom naših kroničara i Bračković u Kronici donosi i čitave pripovijesti, anegdote koje se odnose na poznate ličnosti, naravno u cilju dobijanja što potpunije slike o spomenutoj ličnosti: Kao primjer Ali-pašine pravednosti navodi slijedeći primjer:

Priča se sasvim pouzdano slijedeće: Jednom prilikom Alipašin kavaz-baša Ibrahim-aga, poznat po svojoj drskosti, sjedeći na obali rijeke Lištice, u nahiji koja se zove Blato, četiri sata daleko od Mostara, ugleda kako jedan kršćanin na konju prelazi preko vode i doviknu mu: Hej, ćafire, sjaši! Kršćanin je u početku otezao da sjaše, ali kada vidje da kavaz-baša okrenu prema njemu pušku koju je držao u ruci, odmah skoči s konja u vodu. Zatim kavaz-baša poviče: Uzjaši, ćafire! I tako se ovo ponovilo tri puta. Na kraju kršćanin se nekako spasio i otišao. Sutradan došao je kod svoga age u Mostar i ispričao mu šta se dogodilo. .Njegov aga odmah donese pušku, dade je kmetu i upozori ga da, ako se slučajno ovakav nasilan postupak ponovi, odgovori tom puškom. Prošla godina-dvije, a spomenuti kršćanin slučajno sjedaše na obali rijeke Lištice držeći pušku u ruci, kad kavaz-baša jašući prelazi preko vode. Kršćanin mu poviče: Sjaši, muslimanu! i uperi pušku prema njemu. Kad to vidje kavaz-baša, odmah sjaše. Jaši ponovo i tako tri puta natjera kavaz-bašu da sjaše i uzjaše kao što se njemu ranije dogodilo. Sutradan se kavaz-baša na ovo potuži Ali-paši. Poslat je jedan vojnik da predvede spomenutog kršćanina. Kršćanin se bio jako uplašio i ode pravo svome agi u Mostar pa mu ispriča šta se dogodilo. Aga mu reče: Ne boj se, nego uzmi pušku i zajedno ćemo ići Ali-paši. Otišli su na Bunu. Pošto je bio najvrući period ljeta, Ali-paša je na obali rijeke u hladu vrba postavio divan. Stranke su ulazile po redu. Kad je došao red na spomenutog kršćanina, ušao je zajedno sa kavaz-bašom. Kavaz-baša podnese prijavu protiv kršćanina. Ali-paša se okrenu optuženom i ovaj prizna šta se dogodilo. Ali kada napomenu da je to osveta za isto takvo djelo koje je počinio kavaz-baša njemu, Ali-paša reče kršćaninu - Aferim, dušo, lijepo si uradio! odobri mu to i nagradi ga poklonom."

MUHAMED ENVERIJA KADIĆ (1855-****)

Prije punih pedeset godina Hamdija Kreševljaković je pisao: „Kadićevom smrću nastala je praznina u našem društvu koja se bez sumnje nikada popuniti neće. Sav svoj život Kadić je posvetio prikupljanju građe za povijest Bosne i Hercegovine od dolaska Osmanlija do danas, sabrao i sredio ogroman materijal i time nas uveliko zadužio kao niko dosad, a valjda neće niko ni kasnije jer je vrlo malo toga, što mu je izbjeglo u našim krajevima³²⁰. Danas pedeset godina iza pisanja ovih riječi, skloni smo ustvrditi da je Kreševljaković bio u pravu i da je upravo ovo vrijeme koje nas dijeli od Kadićeve smrti vrijeme afirmacije njegova rada na povijesti Bosne i Hercegovine.

320. Hamdija Kreševljaković, Muharned Enveri-ef. Kadić, Kalendar Narodna uzdanica, I, Sarajevo, 1933, str. 108-115.

Muhamed Enverija Kadić je rođen u Sarajevu 17. januara 1855. godine u staroj porodičnoj kući na Bistriku, kao sin Sidkije Bekir-efendije. Mekteb i ruždiju završio je u rodnom Sarajevu, a potom i dvije godine Gazi Husrevbegove medrese. Dobro je naučio orijentalne jezike, a naročito turski, što mu je pomoglo da se zaposli već 1871. godine. Posao je dobio u Arhivu bosanske vlade što će biti presudno za njegovo živo interesovanje za historiju i skupljanje dokumenata koji pružaju odgovore na zapitanosti mladoga Kadića o prošlosti njegova kraja. Po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine naučio je latinicu (ćirilicu je znao otprije) pa je 1880. postavljen za perovođu u vakufskom povjerenstvu zagrad i otar Sarajevo. Od 18811883. Služio je u gradskom poglavarstvu, od 1884-1889. u poreskom uredu a od 1889-1923 on je činovnik vrhovnog suda. Te, 1923. godine, umirovljen je kao direktor pomoćnih ureda.

Mada po prirodi vrlo tih i povučen, bio je živa duha i radoznao za nova saznanja kojima nikad nije bio zadovoljan nego je uvijek iznova težio za sve novim i novim podacima koji su širili njegova saznanja. Koristeći se položajem arhiviste počeo je čitati i ispisivati izvještaje, zapisnike i drugu gradu. Kako su preko vilajetske vlade otpremani razni izvještaji u Carigrad, on ih je, prije nego što budu proslijeđeni u prijestonicu nosio kući i prepisivao po čitavu noć jer su sutradan već morali biti upućeni na odredište. Rad na ovom poslu počeo je još prije 1878. godine i trajao je punih pet decenija. Prepisao je na stotine fermana, bujruldija, vakufnama (zakladnica), vasijetnama (oporuka), hudžeta (presuda) i druge historijske građe. Uz ovo prepisivao je mnogobrojne natpise s javnih zgrada i nadgrobnih spomenika. Ispisivao je čitave odlomke iz sidžila (sudskih protokola), kronika, biografija itd. Također je iz turskih djela (čak i onih objavijenih) ispisivao sve ono što se odnosilo na Bosnu i Hercegovinu. Sve je ovo potkrijepio pjesmama koje su pojedini naši pjesnici posvetili odredenim ličnostima i događajima, a zabilježio je i poneku narodnu pjesmu ako je govorila o događaju koji je opisan izvornim podacima koje donosi. Tu su i njegovi stihovi, posebno epigramatski, spjevani povodom raznih događaja kojima je on bio svjedok, a koje je potpisivao svojim pjesničkim imenom Enverija. Mehmed Mujezinović je pronašao 104 originalna Kadićeva kronograma i zaključio da je prvi spjevan 1889. godine. Mi smo pronašli još desetak starijih, iz perioda 1876-1889. također zapisanih u Kadićevom Zborniku³²¹. Kadićev Zbornik obuhvata 28 svezaka sa po 400 strana velikog formata, a sam autor mu je dao naslov Tarih-i Enveri (Enverijina Historija).

321. Kadić, Zbornik, XXVI, str. 320, 333 i dalje.

Muhamed Enverija Kadić je imao biblioteku od oko 800 svezaka štampanih i rukopisnih djela. Posjedovao je uvezane sve dotada izašle novine i časopise u Bosni i Hercegovini. Posebnu vrijednost predstavljala je njegova kolekcija pečata bosanskih namjesnika. Kako neke rijetke rukopise nije mnogo nabaviti odlučio je da ih prepiše za svoju biblioteku. Tako je prepisao Povijest od Muvekita, Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije, Divan Fadil-paše Šerifovića, Kroniku Husein-efendije Muzaferije i druge, čime je učinio da nam neka od ovih djela budu pristupačna i danas.

Iz ogromne skupljene građe neznatan dio je objavio za života³²². Ovu obimnu građu koristili su gotovo svi naši istoričari osmanskog perioda, a u posljednje vrijeme i neki strani. Kadiću možemo zahvaliti za brojna imena naših pisaca koji su stvarali na orijentalnim jezicima čiji su rukopisi nestali u posljednjem stoljeću ili se kriju u privatnim zbirkama, a Kadić je donio iz njih brojne primjere te ih tako spasio od bespovratnog uništenja.

322. O Mehmedu Šakiru Kurtćehajiću i Mehmed-paši Sokoloviću u Kalendarima Gajret, god. I i II; O padu pod austrougarsku vlast u kalendaru Pravda, I, Sarajevo, 1920; o esnafskoj organizaciji u Sarajevu, Džepni kalendar Hurijet za 1924. godinu.

Pored svoga Zbornika, epigrafike koja nam je poznata iz izdanja M. Mujezinovića³²³, te prepisa brojnih djela čime je ta djela učinio pristupačnim današnjim generacijama, Kadić je imao i dvije svoje medžmue (a možda i više) u koje je pored ostalog bilježio: datume pojedinih važnijih dogadaja, neke kronograme bilo svoje ili drugih pjesnika (od kojih i neke kojih nema u Zborniku), popis grobova sarajevskih šejhova, popis muftija i mjesta gdje su sahranjeni, popis sarajevskih džamija, popis mekteba koji su postojali do dolaska austrougarske vlasti, popis sarajevskih mahala, prepis važnijih bujruldija iz XIX stoljeća, imena značajnijih vakifa u Bosni i Hercegovini. Od pjesama drugih pjesnika ovdje je donio jednu od Jetimije Mostarca, polemiku u stihovima izmedu Hadži Mehmeda Razije Velihodžića i Mehmeda Džudije Čohadžića, pjesme izvjesnog Hasiba (nije to onaj pjesnik koji je obraden kod Šabanovića, str. 564, jer su mu pjesme datirane u XVII stoljeću) te Bulbulije Mostarca³²⁴. Izborom ovih pjesnika za svoju zbirku pokazao je i svoje pjesničke afinitete.

323. Muhamed Mujezinović, Muhamed Enveri Kadić kao epigrafičar, GVIS, XI, Sarajevo, 1960, br. 1-3, str. 12-19; br. 7-9, str. 316-326; br. 10-12, str. 466-481.
324. Medžmue se nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, pod signaturama R-460 i R-997.

MUAMED KAMIL CVIJETIĆ (um. 1900)

Manje poznati Kadićev savremenik, Muhamed Kamil vijetić (um. 1900) autor je petotomnog djela o Muhamedovim drugovima (ashabima). Osim toga poznat mu je prošireni turski prijevod djela Buđenje braće (Ikaz al-ihwan) i Ishodišta zvijezda(Metali' an-nugum). Gvijetić je inače poznatiji kao prevodilac nego kao originalan pisac.

JUNUZ REMZIJA STOVRO (****-****)

U posljednji period naših pisaca na orijentalnim jezicima spada i malo poznati pisac na turskom i bosanskom jeziku i prevodilac sa turskog i perzijskog jezika Junus Remzija Stovro. Živio je u Sarajevu u drugoj polovici XIX stoljeća i radio kao činovnik u tvornici duhana. Iselio se u Inegol (Turska) i tamo umro. Pored turskog i perzijskog jezika s kojih je prevodio poznavao je dobro arapski i njemački jezik. Bavio se izučavanjem turske gramatike i napisao Gramatiku i vježbanicu turskog jezika na bosanskom jeziku arapskim pismom³²⁵. preveo je s perzijskog jezika Sadijev Gulistan (Đulistan) te napisao kraću morfologiju perzijskog jezika³²⁶. Svi ovi radovi se nalaze u rukopisima i samo su fragmentarno transliterirani, analizirani i komentirani³²⁷.

325. Rukopisi ovih djela se nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu.
326. Ova dva djela su u jednom kodeksu u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
327. M. Handžić, Književni rad, str. 60; Salih Trako, Prvi prijevod Šejh Sadijina Đulistana na srpskohrvatski. POF, XXII-XXIII, Sarajevo, 1976, str. 369-381.

MEHMED ŠAKIR KURTĆEHAIĆ (1844-

Mada je živio nešto ranije od Kadića, Cvijetića i Stovre, Mehmed Šakir Kurtćehajić spada u pisce koji su već predstavljali izvjestan prelaz ka evropskoj književnosti i publicistici i čija je uloga uglavnom prosvjetiteljska, ali su još uvijek pisali i na turskom jeziku. Kurtćehajić je rođen u Bijelom Polju 1844. koje je u vrijeme osmanske vlasti bilo u sastavu Bosne. Osnovnu školu završio je u Bijelom Polju i to je bilo svo školovanje Kurtćehajića. Otac mu se odselio u Bihać još dok je Mehmed Šakir bio dijete, a potom je još vrlo mlad došao u Sarajevo gdje je ubrzo dobio posao u zvaničnom vladinom listu Bosna koji je izlazio na turskom i našem jeziku. Kasnije, 1858, pokreće list Gülšen-i Saray (Sarajevski cvjetnik) koji je izlazio sedmično na četiri strane. U 1871. godini od 26. jula do 25. septembra i u 1872. od 29. aprila do 27. maja list je imao po dvije strane na turskom, a dvije na bosanskom jeziku, ćirilicom. Ovaj list on je gotovo sam i popunjavao pišući i prevodeći s turskog jezika ostavljajući veliki broj feljtona, komentara, prijevoda i crtica. S romantičarskim zanosom on govori o novom vremenu koje on neće dočekati jer ga tuberkuloza odvaja od njegova posla. Odlazi u Beč da se liječi, ali tu umire, a njegov list se gasi 1872. godine. U kratkom životu od 28 godina bio je urednik dva spomenuta lista, direktor Vilajetske štamparije, načelnik grada Sarajeva i član Vilajetske skupštine³²⁸.

328. S. Bašagić, Bošnjaci, str. 155-157; Muris Idrizović, Mehmed Šakir Kurtćehajić, POF, XIV-XV, Sarajevo, 1969, str. 353-358; Ismail Eren, Turska štampa u Jugoslaviji 1866-1966, POF, XIV-XV, Sarajevo, 1969, str. 359-395; Hamdija Kreševljaković, Štampanje u Bosni za turskog vremena 1529-1878. Građa za povijest književnosti hrvatske, Zagreb, 1920; Todor Kruševac, Bosanskohercegoački listovi u XIX veku, Sarajevo, 1978, str. 9- 13; Alija Nametak, Nekoji narodni običaji u Bosni pod turskom vlašću, GVIS, VII, Sarajevo, 1956; Ljiljana Nogo, O jeziku „Sarajevskog cvjetnika" (Stotinu deset godina od posljednjeg broja i od smrti urednika Muhameda Šakira Kurtćehajića), Radio Sarajevo-treći program, XI, 37, Sarajevo, 1982, str. 536-552.

MUHAMED KADRIJA - NASIH PAJIĆ (Hodža Kadrija) (šestoj deceniji XIX -1918)

Ponešto je različita, ali ne mnogo ružičastija, sudbina pisca i publiciste na turskom jeziku, Muhameda Kadrije Nasiha Pajića, poznatijeg kao Hodža Kadrija. Rođen je u Konjicu u šestoj deceniji XIX stoljeća, umro u Ženevi, 1918. godine. Po okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske 1878. godine iselio se u Istanbul gdje je stekao visoku naobrazbu. Borio se protiv samovlašća i korupcije u Osmanskoj državi pa je stoga bio prisiljen najprije iseliti u Kairo, gdje je živio pet godina, a kasnije odlazi u Pariz gdje se nastanio. Godine 1918. Odlazi nekim oslom u Ženevu gdje je iste godine umro³²⁹. Za boravka u Parizu izdavao, je list Terekki (Napredak), koji se zalagao za obaranje Abdulhamidova režima. Svim silama se borio protiv tiranije pa je koristio maksimu da je bolji pravedan vladar koji nije musliman, nego nepravedan musliman. Također je govorio da džihad nije borba protiv neislama nego je to borba protiv nasilja i izopačenosti. Tako on u svojim djelima: Ahlak ve terbiye (Etika i odgoj), Saraih (Izražavanje riječima) Istinsah (Borba za pravdu), Zülüm ve adl (Tiranija i pravda) kritikuje neke vidove ukorijenjene islamske prakse. Smatra da je u njegovo vrijeme institucija halife nepravedna jer nema ljudi koji bi tu funkciju časno obnašali^33o.

329. (V. Sadović), Hodža Kadri, Novi Behar, I, br.l, Sarajevo, 1927, str. 4; br. 2, str. 2-3; br. 5, str. 2-3; br. 6, str. 82; br. 7, str. 97- 98.
330. H. Z. Ülken, Türkiye'de Cagdas düsünce Tarihi, Konya, 1966, str. 342.

Borio se protiv vjerovanja u sudbinu, objašnjavajući da ono nije u duhu islama. Želio je da svojim djelima utječe na obrazovanje bosanskih muslimana pa je po nekom svom prijatelju poslao iz Pariza svoja djela da se prevedu i objave kod nas, ali do toga nije došlo. Jedino je u nekoliko nastavaka u Novom Beharu Velijudin Sadović donio nekoliko citata iz njegovih djela³³¹.

331. Za razrješenje autorstva ovog rada o Kadriju, vid. S. Balić, Kultura Bošnjaka, str. 76.

Copyright © Omeragic