Prema: Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str 519 i dalje)

KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA NA ORIJENTALNIM JEZICIMA - XIX STOLJEĆE

Ovdje neće biti obrađeni pisci ZIKRI IBRAHIM (Dikri Ibrahim) MUHAMED ŠAKIR MUIDOVIC (Muhammad Sakir b. Mehmed Mu'id-zade ) FIRAKI MUSTAFA Firaki, Mustafa b. Munia Mustafa Bašeski) MEHMED REFIK HADžIABDIĆ (Hagg Muhammad Rafik Hagg 'Abdi-zade), ZUHDI ABDULKERIM DEFTERDAREVIĆ (Zuhdi 'Abd al-Karim Defterdar-zade ) AHMED SVIRAC (Hagg Hafiz Ahmad ef. Svirac ) SALIH SIDKI HADŽIHUSEJNOVIC - MUVEKIT (Salih Sidki Hagg Husayn-zade Muwakkit) HUSEJN BRAČKOVIĆ (Husayn Bracko-zade) MUHAMED KAMIL BEG CVIJETIĆ (Muhammad Kamil Beg Cviyati-zade ) AHMED HAMDI ZILDžIĆ (Ahmad Hamdi Zilgi-zade ) ESAD KULOVIĆ (Es'ad Kula-zade ) FADIL SEJJID MUHAMMED FADIL PAŠA ŠERIFOVIĆ (Fadil (Sayyid) Muhammad Fadil Pasa Sarifi-zade ) jer smo ih detalnjije obradili na našem linku Književnost Bošnjaka na turskom jeziku u 19.st.htm

MUHAMED HAMDI (ŠĆAJA) SKEJO
(Muhammad Hamdi Skejo al-Prozorawi al-Bosnawi)

Među relativno malim brojem intelektualaca koji su se otvoreno stavili na stranu reforama Selima III nalazio se i jedan Bošnjak, muftija i muderris Mu-hammed Skejo iz Prozora, autor djela Minhag an-niza'm fl dln al-islam. Na njega je prvi svratio pažnju Mehmed Handžić ali tek toliko što je spomenuo njegovo ime, naslov i sasvim kratak sadržaj njegovog djela (M. Handžić, Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1934, 107). Ali mu je nedavno Omer Mušić posvetio poseban rad u kome je dao detaljan sadržaj toga njegovog djela i uporedio ga sa djelom Nizam al-'alam od Hasana Kafije. (Vid. O. Mušić, Minhag an-nizam fi din al-islam. Prilozi za orijentalnu filologiju).

O njegovom životu i radu ne zna se ni sada gotovo ništa više nego što je sam kazao o sebi u tom djelu i što je na osnovu toga djela kazao O. Mušić. Ovaj pisac potpisao se u tom svome djelu: Muhammed Prozorac Bošnjak (Muhammad al-Prozorawi al-Bosnavi) (Orijentalni institut br. 402/51. fol.)| Međutim, njegovo potpuno ime glasi: Muhamed Hamdi Skejo Prozorac Bošnjak (Bosnevi). Njegovo prezime Sćajo (Skejo) sačuvano je u narodnom predanju i zabilježeno u jednoj bilješci.

Po tome što se sam zvao Prozorac, jasno je da je bio rodom iz Prozora, male kasabe na rijeci Rami u Bosni (Vid. M. Filipović?). O njegovom socijalnom porijeklu, mladosti i školovanju nema nikakvih podataka, ali kako je kasnije bio kadija i muftija, mora se pretpostaviti da je svršio visoke škole. Iz njegovog djela vidi se da je prije 1216/1802. godine, kada je napisao svoje djelo Minhag an-nizdm fi din al-islam, službovao u raznim mjestima. To djelo pisao je oko 1806/7, vjerojatno u punoj muževnoj dobi i predao ga sultanu Selimu III (1789—1807) i tadanjem šejh-ul-islamu Omer Hulusiji. (Sayh al-islam 'Omer gulusi) (1215/1800—1218/1803. i 1223/1807. do (?). Umro je 1227/1812. godine).

U predgovoru svoga djela kaže da su ga prilika i udarci sudbine, usljed rasplamsavanja masa i pljuska nesreća prisilile da seljaka iz jednog mjesta u drugo i omele »te nije mogao da napiše ovo djelo za onoga kome je bilo namijenjeno«.

Hadži Omer Hulusi (Hagg 'Omer Hulusi) je prvi put imenovan šejhulislamom 1215/1800. godine pa je poslije tri godine svrgnut i ponovo imenovan 1222/ 1807. g. te je zbog buna i nemira dao ostavku. Umro je 1227/1812. g. Bio je čestit i skroman ('Ilmiyye sal-namesi, Carigrad 1334, 565).

Djelo: Svoje djelo pisac je nazvao Minhag an-nizam fi din al-islam (Program (put), način uređenja društva u islamu) i podijelio ga na predgovor, uvod, tri poglavlja i zaključak.

Predgovor u skraćenom prevodu glasi:

»... Ubogi sluga božiji Muhammed Prozorac Bosanac, muftija i kadija — Bog ga pomogao u svemu u čemu traži njegovu pomoć, a sačuvao ga od svega što bi ga osramotilo - kaže: »Pošto sam se osvjedočio, u toku mnogih hidžrijskih godina, o slabostima naše vojske u ratu s nevjernicima i pogreškama u poretku islamske države u praktičnom i političkom pogledu kao i u tome da se vojska ne boji da će biti egzemplarno kažnjena od svojih pretpostavljenih obratio sam se jednog dana (Bogu) i sjetio se božijih riječi:

»Kako su me, međutim, promjene prilika i udarci sudbine usljed rasplamsavanja nereda i pljuska nesreća prisilili da selim iz jednog mjesta u drugo i omeli, to ovo (djelo) nisam mogao napisati za... Gazi Selim-hana sina Mustafe-hana, sina Ahmed-hana« (Gazi Salim-han b. Mustfa-han b. Ahmad-han).

»Iako je moja sprema malena, a oruđa moga zanata skromna napisao sam ovo (djelo) na spomenuti način i rasporedio ga na uvod, tri poglavlja i zaglavak tako da bi međusobno bili povezani kako bi ono bilo sredstvo pobjede nad svim neprijateljima i od pomoći vladarima i zapovjednicima, uputstvo onome koji teži pravom putu i pomoć siromašnim i slabim. Obzirom na to da ovo djelo, iako je obimom maleno, sadrži osnove dogmatike i propise prakse i pravosuđa, ipak je veliko svojim sadržajem... i nazvao sam ga Minhag an-niza fi din al-islam« (Program, put uređenja društva (države) u islamu).

Poglavlje prvo je posvećeno islamskoj dogmatici koju izlaže pod uticajem Kafijeva spisa Rawdat al-gannat.

Poglavlje drugo, o islamskom moralnom učenju, podijeljeno na devet odsjeka.

U Uvodu (fol. 13b do 31a) autor govori o slobodnoj volji i odgovornosti za djela učinjena s predumišljajem te dijeli ljudska djela prema namjeri i učinku na ono što je farz (fard), vadžib (wagib), sunnat (sunna), mustahab (mustahab) ili haram (haram). Naročito obrađuje značaj pobude za izvršenje djela i nabraja duševna stanja ljudi prema kojima se klasificiraju njihova djela. (Svoja izlaganja autor dokumentuje citatima iz Kur'ana (Kur'an) i hadisa (hadit).

U prvom poglavlju (str. 13a—31b) pisac tumači osnovna načela islamskog vjerovanja držeći se sunitskog učenja (ahl as-sunna wa 'l-gama'a). Govoreći o sudbini kaže da se vjerovanje u sudbinu i slobodna volja ne isključuju međusobno. Vjerujući u sudbinu čovjek se ne smije izlagati očitoj smrtnoj opasnosti, npr. u ratu ili kod zaraznih bolesti (kuga), iako se ne može izbjeći »smrt, jer je ona određena svakom». Pri kraju ovog poglavlja daje definicije termina iman (iman), islam (islam), din (din), šeriat (sari'a) i millet (milla). U ovom kao i svim ostalim svojim izlaganjima pisac polazi sa pozicija islamske dogmatike i svoja izlaganja dokumentuje citatima iz Kur'-ana i hadisa.

Drugo poglavlje (fol. 31a—145b) posvećeno je tumačenju i izlaganju pobožnosti (at-takwa) koja se sastoji u tome da se čovjek čuva od svega što će mu donijeti štetu na ovom i drugom svijetu.

Ovo poglavlje autor je podijelio na devet odsjeka (tačaka) prema devet čovječijih organa kojima se izražava čednost i pobožnost (takwa) odnosno njihova suprotnost — grijeh.

5. Pobožnost rukama znači izbjegavati tuču, ubistva, uznemiravanje itd. Dozvoljeno je ubiti štetnu životinju (mrava, zmiju, škorpiju itd.), ali ih nije do-zvoljeno vatrom spržiti. Zabranjeno je otimati, varati, krasti, primati milostinju (zekat) bez nevolje, prisvajati tuđu imovinu, itd., ali je dozvoljeno uzeti tuđu imovinu, s namjerom da se zaštiti.

8. Pobožnost nogom izražava se izbjegavanjem mjesta na kojima se vrši neki grijeh ili gdje postoji kakva opasnost, npr., neka prelazna bolest (kuga). Zabranjeno je ići na gozbu nepozvan, ulaziti u tuđi posjed bez dozvole, gaziti i sjediti po grobovima.

Posebno se mora paziti na prava i dužnosti nemuslimana (zimmi) i »izbjegavati nepotrebne posjete silnicima, emirima našeg vremena i kadijama« (fol. 141).

9. Čovjek mora izbjegavati sva ružna djela: kao što je ples, nepristojno odijevanje (da muškarci oblače svilenu odjeću), stanovati u otetim stanovima, napustiti porodicu, ženu, djecu, roditelje i rodbinu koju je dužan izdržavati, uznemirivati poslugu i susjede, neodazivati se vojnom pozivu, bjekstvo iz borbe, zelenaštvo, skupljanje hrane radi spekulacije (ihtikar), palenje svijeća na groblju, podizanje bogomolja na grobovima, zanemarivanje lične higijene, vračanje itd.

Treće poglavlje (fol. 145—166b) pisac je posvetio pravednosti (al-'adala) koja se sastoji u tome da bude ustrajan na putu istine i da se kloni svega što je zabranjeno. Pravednost je kategorička vjerska obaveza (fard), a dijeli se na:

1 Pravednost u odnosima između boga i čovjeka, koja se manifestuje u izvršavanju obligatnih vjerskih dužnosti i sustezanju od grijeha, u poštivanju prava drugih ljudi (hkuk al-'ibad), pa je zabranjena otimačina, krađa, neovlašteno korišćenje tuđom imovinom, nanošenje štete ljudima krivim svjedočenjem, denunciranjem, itd.

2. Pravednost čovjeka prema samom sebi koja se sastoji u čuvanju od svoga što je štetno. Tu spada čuvanje zdravlja pazeći na ishranu i odijevanje prema vremenskim prilikama; treba se kloniti pretjeranosti u jelu, piću, spavanju, nesanici, kretanju, mirovanju i prilagođavati se raznim situadjama kao što je radost i tuga. U svemu treba biti umjeren. Ne treba previše jesti ono što je prijatno i dobro, ako može štetiti zdravlju. Treba jesti onda kada se za to osjeti potreba, tu potrebu ne treba suzbijati i izlagati se gladi koja može štetiti organima za varenje.

Pisac zatim donosi preporuke i savjete nekakvog liječnika Tijadika iz vremena perzijskog vladara Noširevana (Anusirvan), i navodi poimenice hranu koju treba uzimati, nabraja koristi i štete od pojedinih jela, govori o liječenju raznih bolesti i uljudnom ponašanju pri jelu. Osnovna hrana je: hljeb, riža, meso, paradajz, bijeli luk, sir, grah, med, jabuke, grožđe, lubenice, smokve i drugo voće. Ovaj dio je naročito posvećen propisima higijene i čuvanju zdravlja.

Ali kako je prije mnogo godina među ljudima nastao nered (ihtilal) i seoba u gradove, potrebno je objasniti uzroke toga, da to vladar i njegovi doglavnici otklone da bi se ljudi smirili i postali pravedni jedni prema drugima (fol. 158).

Kada želi da nekome povjeri upravu nad podanidma, vladar treba da izabere učena i pobožna čovjeka. »Smatram — kaže pisac — da je glavni uzrok svih nereda i općeg haosa u zemlji i među ljudima povjeravanje vlasti nesposobnim i korupciji siklonim ljudima« (fol. 160).

Onaj kome se povjeri uprava mora znati da razlikuje istinu od neistine, u protivnom će griješiti. Kako će biti mir i sigurnost u državi kad vidimo da nema mira i reda u kući, ako domaćin ne poznaje svoj posao. Ako imam ne bude upućen u poslove svoje mahale u njegovoj mahali neće biti mira. Isti je slučaj i sa kadijom i valijom koji imaju upravu u jednom kraju. Mi ćemo biti sretni samo ako budemo slušali savjete učenih, dobrih i iskusnih ljudi. Ovo nam potvrđuje događaj iz istorije naše zemlje Bosne, slučaj kod Banjaluke o kome smo slušali i čitali u historijama. Kada su stanovnici grada doznali za namjeru neprijatelja da napadne na njihov grad prije isteka mirovnog ugovora, sakupili su se radi savjetovanja kod upravnika i predstavnika grada. Ovi zbog velikog neznanja nisu htjeli da se daje otpor i rekoše: »Mi se nećemo boriti bez dozvole sultana, a ugovoreni rok još nije istekao niti je došla zapovijed i dozvola od sultana za borbu.« Na to su se uputili banjalučkom kadiji Ali-efendiji koji je bio rodom Bošnjak i poznavao prilike i upitali ga: »Je li nam dozvoljeno da ratujemo protiv njih (Austrijanaca)?« On im je odgovorio bez oklijevanja jer je bio vrlo učen: »Nama je dozvoljeno da se borimo i da im se odupremo. Ko od nas pobijedi gazija je, a ko pogine šehid je. Dalje ne smijemo ništa čekati.« Zatim ih je blagoslovio, bodrio ih na borbu, i oni su odmah stupili u borbu i porazili neprijatelja na svim stranama i odbranili gradove pa je naša domovina ostala u našim rukama do dana današnjeg. A da kadija nije bio upućen u ovaj slučaj, situacija bi se komplikovala, došlo bi do velikog nereda i naša domovina bi bila oteta iz naših ruku« (fol. 161).

1. ratnike (vladari i ostala vojska), 2. inteligenciju, 3. ratare (raju) i 4. zanatlije i trgovci i govori o njihovim dužnostima kompilirajući tekst djela Nizam al-'alam od Hasana Kafije. Na tome djelu baziraju se sva ostala izlaganja u ovom poglavlju s tim što su tu i tamo protkana primjerima i aluzijama na prilike u piščevo doba.

U zaglavku pisac pledira za moralnu obnovu društva putem tesavufa (tasawwuf) pa u tu svrhu nudi recept poznatog sufijskog mislioca, Nedžmuddina al-Kubra (Nagm ad-din al-Kubra) (umro 618/ 1226) koji je bio umjereni suttarija (suttari), melamija (malami) i panteista ... Dakle totalna teološko--mistična smušenost i bezidejnost.

Tako je u osmanskoj književnosti nastalo nekoliko značajnih djela o državi i društvu na arapskom i turskom jeziku.

Dž. Zejdan. (Gurgi Zaydan) u svojoj Povijesti arapske knjizevnosti. Kairo, 1922, sv. II, str. 233 i sv. III, str. 258—260 i 340) navodi 19 djela na arapskom jeziku o državnoj upravi (as-siyasa wa 'l-idara). Od tih djela najpoznatija su As-siyasat al-madaniyya od islamskog filozofa Farabija (Farabi) (umro 339/50) koje je izdao Sejho, Bejrut 1902. g. Siyasat al-melik od Maverdija (Mawwardi) (umro 450/1058).

Katib Čelebi (Katib Calabi) (sv. II, str. 38 i 603) donosi o državnoj upravi sljedeća djela: Ihni Tejmija (Ibn Taymi) as-siyasat as-sar^'iyya fi islah ar-ra'i wa ar-ra'iyya koje je na zahtjev sultana Selima (Salim) prevedeno na turski; Nasihat al-muluk od Gazalija (Gazali) na perzijskom jeziku (prevedeno na arapski pod imenom At-tibr al-masbuk fi naki nasihat al-muluk .

Prvo takvo djelo napisao je potkraj XVI vijeka Hasan Kafi Pruščak (Hasan Kafi al-Akhisari) (rođen 951/1544. umro 1025/1616) pod naslovom Usul al-hikam fi nizam al-'alam (Temeljne mudrosti o uređenju svijeta). U njemu je pisac vrlo oštroumno i razborito izložio ovo pitanje polazeći sa stanovišta islamske etike.

Tvrdnju da su ajani »oruđe nasilja» potkrepljuje tužba ('arzuhal) stanovnika Jezera (Golhisar) i čuvara tvrđave Stara Ostrovica u kojoj se potpisnici tuže da je njihov ajan pokvaren čovjek, smutljivac i varalica. On uznemiruje siromašne muslimane raznim nasiljima. Nepravedan je, silnik i zločinac. Ne poznaje ni šeriata, ni zakona, ni državne, ni pogranične propise. Nametnuo se je muslimanima, skrenuo s pravog puta, nemilosrdan i pohlepan. Ne samo što je opljačkao imućnije ljude raznim smicalicama i uništio ih, nego je vanredne poreze (tekalif-i 'örfiyye) raspisane na muslimane i raju po 600 groša povećao za svoju ličnu korist na 2530 groša. On vrši izdaju prema sultanu time što šalje na granicu prema Austriji, koja ima tri tabora vojske, samo 45 ljudi, većinom nespremljenih bez sablje i puške mjesto 150 pješaka i konjanika određenih carskom naredbom. On obilazi sela i uzima od imućnih ljudi po 10 do 20 groša, a od nekoga i konja za svoju ličnu korist, iako je već određena visina vanrednog poreza. Svojim raznim postuprima, nasiljem i pljačkom natjerao je mnoge ljude u dug, a neke stjerao na prosjački štap. Zato potpisnici mole sultana da im se smiluje i svrgne ovog silnika. Arzuhal je napisan 1. šabana 1202. (7. maja 1788) g. Potpisnici su stanovnici Jezera i čuvari tvrđave u Staroj Ostrovici. (Vid. rukopis u Orijentalnom institutu u Sarajevu br. 79/54, list 92).

»Ako i nisu oni povećali narodne kuluke i daće nisu ih ni smanjili, kao što to vidimo ima već 30 godina. Kada bi se u svakom kadiluku popisali kuluci raje uobičajeni prije 30 godina, kada bi se skinulo ono što im je kasnije nametnuto i što ne mogu podnijeti srazmjemo prema drugom kuluku, kada bi se uzeli u obzir njihovi imeci i mogućnosti i kada bi se ukinule novotarije koje su poslije ustanovljene, a sankcionisalo prijašnje stanje te ustalila visina daća, to bi bilo po mome mišljenju« kaže Muhamed Prozorac »najbolje rješenje«. Inače, ako se ovako nastavi s tim nametima i opterećenjima svake godine će nesreće bivati veće i dolaziće do nereda iz dana u dan kao što se to već događalo u ovom stoljeću. A kada se naumi poći u rat protiv nevjernika u državi se odmah pojavljuju zločini i nasilja« (str. 164 rukop.).

Nakon ovog ličnog gledanja na nemire i uzroke tih nemira pisac kaže da je najbolji lijek ukloniti nasilje i spriječiti zločine, jer je dobra uprava stalnija od borbe. Osnov sigurnosti i povjerenja te uslov pobjede i pomoći od Boga jest urednost, bogobojaznost i pravednost među ljudima. Najvažnije čega se moraju pridržavati sultan i veziri jest urednost i bogobojaznost, da to traže od ostalog svijeta i da ih sprečavaju od raspojasanosti, griješenja i udovoljavanja svojim željama naročito kada su u ratu.

U zaglavku svoga djela pisac kaže da je »za uređenje države kao i za spas na drugom svijetu potrebna duševna borba (protiv zla) kojom se postizava po-slušnost prema Bogu. Tu borbu naziva »velikom borbom« za razliku od borbe protiv nevjernika kojoj daje ime mala borba. Vojskovođa u maloj borbi neće pobijediti neprijatelja dok ne pobijedi neprijatelja u velikoj borbi«. U Kur'anu je rečeno: »Zaista je Bog s onima koji su bogobojazni« (Kur'an XVI/128). »Što vrijedi za vojskovođu vrijedi i za vojsku. Lijep postupak vojskovođe i njegova pobožnost i čestitost djeluje na vojsku, jer je rečeno da svijet slijedi vjeru svojih gospodara (cuius regio eius religio). Ko želi pobijediti neprijatelja i spasiti se na oba svijeta treba najprije da dovede u sklad svoje pobude sa spomenutim pobudama i djelima koji su u zakonu označeni, a da se kloni ostaloga. Zatim treba negativna svojstva svoje duše zamijeniti pozitivnim, čuvati svoje tijelo od spomenutih grijeha, raditi dozvoljena djela i stalno biti pravedan. Ko se ograniči na ovakav postupak njegovi će poslovi vrlo rijetko biti u suprotnosti sa šerijatom. Treba nastojati da se radi prema onom što je rečeno u ovoj knjizi od početka do kraja. Ako tako nostupamo onda smo iskreni u svojim riječima prema Bogu, a ako ne bude tako onda mu lažemo i njim se izigravamo.«

Ovdje pisac prelazi na tumačenje približenja bogu i metode toga približenja prema raspravi poznatog sufijskog učenjaka Nedžmuddina ko-ju je skoro potpuno donio.

Nedžmuddin Kubra (Nagm ad-Din al-Kubra), osnivač sufijskog reda Kubravija (Kubraviyye) ili Zehebija (Zehebiyye), je jedna od najmarkantnijih ličnosti među perzijskim misticima XII—XIII stoljeća. Rođen je u pokrajini Harizm (Harazm) 540/ 1145. god. Studirao je teologiju ali je pod uplivom šejh Baba Feredž Tebrizije (Baba Farag Tabrizi) napustio te studije i počeo se baviti sufijskom naukom. Poginuo je u Harizmu (Harezm) u borbi protiv Mongola 618/1226. god. Bijaše plodan pisac i ostavio je niz zapaženih rasprava o važnim pitanjima sufijske nauke. Sufijske rasprave Nedžmuddina (Nagm ad-Din) pokazuju prelaz od starog sufizma prvih teoretičara (škola u Nisaburu (Nisabur) X—XI stoljeće) prema mlađem sufizmu Ibn-ul-Arebije (Ibn al-'Arabi) i njegovih nasljednika. Njegova djela s djelima Ibn-ul-Arebije čine temelj za daljnji razvitak sufijske nauke u XIII vijeku (Enzyklopedie des Islam III, 889). Rasprava na koju se poziva naš pisac je na arapskom jeziku pod naslovom: Risala seyyid as-su-hada Nagm ad-Din al-Kubra i nalazi se u medžmui (magmu'a) Orijentalnog instituta u Sarajevu br. 480/51.

Prvo je put dobrih ljudi (tarik al-ahyar) koji izvršavaju vjerske propise tj. mnogo poste, dijele milostinju, hodočaste Kabu, odlaze u rat itd.

Drugo je put pobožnih ljudi (tarik al-abrar) koji vode unutarnju borbu za moralni preporod, čistoću duše, duševno bogaćenje i nastoje da se izgradi ličnost čovjeka (imaret al-batin).

Treće je put mudrih, Bogu odanih i u ljubavi prema njemu zanesenih (tarik as-suttar...) a to je put onih koji idu s Bogom. Ovaj slobodno i svojevoljno izabrani put se temelji na dobrovoljnoj smrti jer je Muhamed rekao: »Umrite prije nego što umrete!« Ovaj put se zasniva na deset temelja:

6. stalnom sjećanju na Boga (mulazamat ad-dikr)

Nakon što je pisac opširno obrazložio gornjih deset temelja »tarikata« i potkrijepio ih citatima iz Kur'ana i hadisa (hadit) prešao je na tumačenje značenja riječi: šeriat (sari'a), tarikat (tarika) i hakikat (hakika) uporedivši njihov međusobni odnos. Na posljednjoj stranici ovog djela pisac kaže da je ovo djelo predao šejhul islamu Hadži Omer Hulusi efendiji (sayh al-islam Hagg 'Ömar Hulusi efendi) i sultanu Selimu III (Sultan Salim) 1216. po Hidžri (traje od 14. maja 1801. do 4. maja 1802. god.).

Po svojoj tematici ovo djelo je u glavnim postavkama i mislima, obzirom na pitanje uređenja države, kopija Hasan Kafi Pruščakova djela Nizam al-'alam, što i sam naziv djela pokazuje. Dok se Kafija ograničio samo na temu izraženu u naslovu, to je Prozorac ovo pitanje raspravljao samo u predgovoru i na kraju djela u poglavlju o pravednosti Ostali najveći dio djela je posvetio islamskoj dogmatici i etici. Sličnosti u oba djela su slijedeća:

a) I Hasan Kafi Pruščak i Muhamed Prozorac su vidjeli u unutarnjem uređenju osmanske države slabost i nered te obojica ukazuju na uzroke takvog stanja. Hasan Kafi kaže da je tome uzrok nepravda i slaba građanska uprava, što je posljedica povjeravanja državnih poslova onima koji za to nisu spremni, ignorisnje savjeta i dogovora, što je posljedica oholosti i umišljenosti ljudi visokog položaja i njihova izbjegavanja da se druže s učenim i pametnim lju-dima, slaba vojna organizacija i nedovoljna upotreba ratnih oruđa u borbi s neprijateljem, što je posljedica pomanjkanja discipline u vojsci. Kao glavni uz-rok svih navedenih slabosti jest korupcija i naklonost prema ženama.

Muhamed Prozorac nalazi da je uzrok neredu nedostatak discipine u vojsci, što je posljedica nepoštivanja vjerskih propisa. Nabrajajući te uzroke navodi da je nasilje i nepravda prema raji dovela do raseljavanja pučanstva, do seobe seoskog stanovništva u gradove. Povjeravanje državnih službi lju-dima koji ne odgovaraju tome poslu ističe također kao važan uzrok slabosti. Međutim, kao glavni uzrok i on navodi korupciju i naklonost prema ženama:

b) Obojica ukazuju na način kojim će se najbrže i najsigumije doći do poboljšanja prilika u državi. Kako je Hasan Kafi vidio uzroke slabosti kod viših državnih organa to uglavnom njima daje savjete. Muhamed Prozorac vidi slabost kod nižih državnih organa (kadije, ajani, age i dr.) i u samom narodu, te njima upućuje svoje savjete i želi da u moralnom pogledu popravi pojedinca kao člana zajednice. Obojica žele da njihovo djelo bude uputa državnicima i putokaz ostalim u njihovoj upravi državom i narodom, te zato obojica podnose svoje djelo sultanu, a Muhamed Prozorac još i šejhul-islamu, najvišem vjerskom predstavniku.

Hasan Kafi odmah nakon predgovora u kojem je izložio uzroke nereda u državi, prelazi na podjelu ljudi po profesiji na četiri klase, u čemu ga je potpuno slijedio Muhamed Prozorac, te svakoj od njih određuje dužnosti i obaveze. U nepoštivanju tih dužnosti i obaveza od strane državnih organa Hasan Kafi vidi uzroke nereda u državi i konačno gubljenje vlasti. Niko ne smije biti prisiljen da radi posao one klase kojoj ne pripada, kao što se je to dogodilo — kaže Hasan Kafi — da se prisilno raja i zanačije vode u rat, a da se vojska usteže od ratovanja. Radi ovakvog postupka životne namirnice su poskupile toliko, da se neke stvari koje su se prije kupovale za jednu akču danas ne mogu kupiti za deset akči. Dalje Hasan Kafi navodi da se raja i zanačije do sada nisu silom vodili u rat. Od 1001/1595. događalo se, naročito na granici prema Hrvatskoj i u Bosni, da su glavni komandanti slali svoje ljude koji su zemljoradnike i zanačije u kasabama silom uzimali u vojsku. Sirota raja nije zasijala zemlju, u džamijama se prestala obavljati molitva, u vilajetu nastupila glad, a vojska se počela rasipati. Govoreći o povjeravanju državnih poslova Hasan Kafi navodi da je postavljanje ljudi na visoke položaje, pisanje fermana i stavljanje carskih tugri na njima vršeno isključivo u Carigradu za što su naročito bili postavljani ugledni i povjerljivi ljudi. Otkako su se pojavili nemiri, visoki položaji i stavljanje carskih tugri, kao i drugi važni poslovi, povjeravaju se nesposobnima. Ovo je opasna stvar, upozoruje Kafi.

Također je zanemareno u ovom vremenu savjetovanje i zdogovaranje. Upotreba ratnih oruđa je nedovoljna, bijeg iz bojnih redova nije rijedak (npr. kod Egre u Rumeliji i Bosni). Vojska ne samo što ne upotrebljava nova oružja (topove i puške) nego i stara zapostavlja. Vojska nije dovoljno izdržljiva i strpljiva u toku same borbe. Ovdje Hasan Kafi navodi slučaj, da je u jednoj bici neprijatelj bio poražen i razbijen zahvaljujući isključivo izdržljivosti sultana Mehmeda Gazije (Mehmed Gazi), i to u momentu kada je veći dio turske vojske već bio počeo bježati i bojište napuštati.

Hasan Kafi preporučuje sultanu da ne postavlja pobijeđenog neprijatelja na položaje bega i begler-bega u osvojenim pokrajinama, jer su oni zakleti neprijatelji. Vidjeli smo 1003/1592. da su takvi, nakon sto su krili neprijateljstvo 50 i više godina, iskoristivši nehaj, opljačkali 27 gradova i mjesta u Moldaviji, Karavlaškoj i Erdelju. Sultan treba naročito voditi računa o disciplini u vojsci, da obećaje nagradu i obećanje izvrši pri pobjedi, a da opominje kaznom ako ko pobjegne iz boja. Učestala su bjekstva iz vojske na granicama Rumelije a naročito u našim krajevima — na bosanskoj granici. Jedan od uzroka poraza je odmetanje iz vojske i nasilje. Ovo se pojavilo prije tri godine (1004/1592). Mnogi vojnici čine nasilje u zemlji napadajem na obraz muslimana, pljačkanjem imetka, otimanjem žena i djece, oduzimanjem hrane od raje, uznemiravanjem siromašnih i slabih, a to naročito čine carski ljudi. Ovo se dešavalo samo zato što je zanemarena disciplina u vojsci i neuredno se davala plata i hrana i zbog pohlepe za imetkom bez obzira bilo dozvoljeno ili ne. Red u državi se bazira na četiri temelja: 1. pravdi i ispravnoj politici, 2. savjetovanju i zdogovaranju, 3. upotrebi ratnih oruđa i vojnom rasporedu u toku borbe i 4. na urednosti i disciplini vojske. Djelo je Kafija završio poglavljem o poštivanju mira i mirov-nih ugovora.

Iz Kafijina djela se vidi da je slabost i nehaj u državnoj upravi počeo od vrhova na 20 i više godina prije 1004/1595 (kada je djelo napisao), a iz djela Muhameda Prozorca vidimo da su slabost i nehaj u periodu od 200 godina (koliko je proteklo između pisanja jednog i drugog djela) zahvatili niže državne službenike i narod. Iz toga zaključujemo kome su i radi čega namijenjena ova dva djela. Zato baš Muhamed Prozorac nalazi potrebu da narodu izloži osnovno islamsko učenje o vjeri, moralu i pravednosti. U izlaganju toga on mjestimično navodi primjere nereda i nesnosnog stanja u Bosni.

On upoređuje emire (amir) i kadije (kadi) svoga vremena sa prijašnjim silnicima i smatra grijehom posjećivati tadanje »zalime, emire i kadije« (str. 140).

Seoba seoskog stanovništva u gradove je posljedica pomanjkanja pravde, povjeravanja sudstva nesposobnim ljudima i dijeljenja položaja mitom i protekcijom (str. 160). Kao primjer ispravnog službenika spominje banjalučkog kadiju Ali-efendiju iz Bosne, koji je prilikom opsade Banje Luke 1737. g. shvatio opasnost u kojoj se zemlja nalazila, digao moral kod vojske i organizovao odbranu grada (str. 161).

Kao i Kafija, Muhamed Prozorac dijeli ljude po profesiji na četiri klase određujući svakoj klasi dužnosti i obaveze. Niko se ne smije prisiljavati da radi posao koji ne odgovara njegovu zanimanju, kao što je slučaj da se raja već više godina silom goni u vojsku, ako ne isporuči ono što silnik zahtjeva (str. 162). Ovo pljačkanje raje i prisilno odvođenje u vojsku dovelo je do raseljavanja zemljoradnika i zanatlija i njihovog naseljavanja u gradove, te prouzrokovalo poskupljenje života gradskog stanovništva i napuštanja pojedinih dužnosti u gradovima.

Obojica navode da su glavni uzrok svih nereda korupcija i naklonost prema ženama, iz čega se može zaključiti da je to bila decenijama izrazita pojava.

Muhamed Prozorac smatra da su ajani »oruđe nasilja». Preporučuje da se tačno popišu svi kuluci koji se ubiru od raje, da se smanji ono što joj je nametnuto i što ne može isporučiti — uzevši u obzir ekonomske mogućnosti svakog kadiluka — zatim da se ustanovi i ustali visina daća, da se dokinu nanovo uspostavljene daće i da se ni u kom slučaju ne smiju povećavati. U protivnom, ako se dosadanjom praksom nastavi, svakodnevno će se nesreće nagomilavati što će se odraziti i u miru a pogotovu kada država bude ratovala.

Iz cjelokupnog gornjeg izlaganja vidi se da i ovaj pisac nalazi uzroke slabosti osmanskog društva i država u napuštanju principa islamskog morala i etike kao i njegov prethodnik i uzor Hasan Kafi al-Akhi-sari.

Premda obrazovan čovjek ni ovaj pozni epigon H. Kafije nije mogao da sagleda i uoči osnovne slabosti osmanske imperije ni u momentu kada su oni bili i suviše očiti. On govori o korupciji a ne ukazuje odakle ona dolazi. Ne vidi da turskom društvu nedostaje nova snaga, građanska klasa koja je za ona vremena bila jedino sposobna da sprovede u djelo mudre pokušaje reforama sultana Selima III koji je pod uticajem francuske revolucije bio svjestan šta treba učiniti da se spasi carstvo, ali mu je nedostajala snaga na koju bi se mogao osloniti. Zato i naš pobožni autor završava svoje djelo izlažući svoje asketske nazore na svijet u kojima vidi jedini način za moralni preporod društva a preko toga i otklanjanje svih uzroka koji su doveli do propadanja države. Međutim, i njegovi recepti kao i svih njegovih prethodnika ostali su beznačajni pred neumoljivim zakonima istorijskog razvoja koji oni nisu shvaćali.

MUSTAFA SIDKI KARABEG

Rodio se u Mostaru kao sin Ahmed-efendije (Ahmad efendi) Karabega. Školovao se prvo u svome rodnom gradu, a zatim u Carigradu. Nakon završenih studija vratio se u Mostar gdje je dugo vremena predavao vjerske znanosti i bio imenovan muftijom. Nekoliko dana pred okupaciju Bosne od austrijske vojske razmišljali su Mostarci da li da se odupru okupaciji ili ne. Muftija Mustafa Sidki je zastupao mišljenje da se ne treba odupirati jer da otpor ne bi donio nikakve koristi. U tom smislu on je održao jedan govor sakupljenoj masi koja nije htjela ništa drugo nego rat. Taj govor donosi Husejn ef. Bračković u svojoj Maloj Historiji Hercegovine. Po njemu Muftija je tom prilikom rekao između ostalog ovo: »Pogledajte braćo, mi Hercegovci nismo bili kadri odbiti šaku crnogorskih razbojnika onda kada je među nama bila turska vojska i kada smo stajali pod zaštitom turske vlade. Stoga su nam crnogorski razbojnici zaposjeli mnoge zemlje. A sada kada nema zaštite ni od Turske kako se možemo boriti protiv jedne jake sile, Austrije, nakon što smo uz saglasnost svih velikih država predati njima u zaštitu? Ovako, bacati se u očitu propast, ne dozvoljava ni pamet, ni šerijat niti ikakva mudrost«. Poslije toga naveo je nekoliko ajeta iz Kur'ana i pejgamberovih hadisa i trudio se da uvjeri i umiri razjarenu masu. Neke druge hodže koje se nisu slagale s muftijom odu sa svojim pristalicama u džamije i počnu izjavljivati u džamijama i drugim mjestima gdje su se mase okupljale, da je rat farz (fard) i podsticaše narod na borbu. Razjarena masa navali na hućumet i pobije muftiju (mufti) Mustafa Sidki-efendiju. kadiju (kadi), kajmekama (kaymakam) Murad-bega, mutesarifa (mutasarrif) Mustafa-pašu (Mustafa Pasa) i njegovog zeta. Onda navale i na muftijinu kuću s namjerom da mu pobiju i sitnu djecu, ali susjedi bijahu njegovu djecu posakrivali u svojim kućama i tako ih spasili.

(Njegovu biografiju napisao je njegov učenik Hadži Abdullah ef. Riđanović /Hagg 'Abd al-lah/, mostarski muftija.)

Mustafa-Sidki efendija je bio učen i pametan čovjek. On je 1292/poč. 1875. godine napisao djelo Hidad an-nusul (ostrica mača) glose (hasiya) na Mulla Husrevov (Munla Husraw) Mir'at al-usul sarh mirkat al-wusul. Djelo ima 532 vel. str., i nije završeno. Kad je došao blizu poglavlja al-hakika wa 'l-magaz (direktni i metaforički govor) u radu ga je prekinula nenadna smrt »od proste razbojničke mase za vrijeme ulaska austrijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu… S njegovom smrću muslimane je zadesila neka nesreća«. Tako piše njegov učenik Ahmed-efendija Dizdar u svom učenom uvodu ili predgovoru (dibaga) u to djelo koji iznosi oko dvije stranice.

Karabeg u svojim glosama slijedi Mir'at al-usul i zadržava se samo na onim tvrdnjama Mulla Husreva koje smatra da treba objasniti, odbraniti ili pobiti. On je pri tome jako razložan i tolerantan, ne samo da se ne hvata za sitne greške da bi ih ili istakao nego osuđuje fanatike koji tako postupaju.

Autor u svome djelu precizno analizira riječi sa svih gledišta, izgovor, značenje, gramatika, sintaksa pa i filozofija jezika. On je ispunio devet stranica teksta da bi objasnio filozofiju akcije. Njegov arapski jezički stil je pravilan, jezgrovit, jasan i precizan.

Čuo sam, kaže Handžić, da je Ismail-Hakki Ma-nastirli (Isma'il Hakki Manastirli) jedan od učene carigradske uleme pohvalio ovo djelo i rekao da se njime može okoristiti.

Bračković, Mala historija Hercegovine.

Handžić, Književni rad 24—26.

Skarić, Sarajevo, Hivzi, Most. ulema; Gajret: »Okupacija«, Mostarska spom., most. memoaristi.

O tim događajima više vid. H. Hasandedić, Mustafa Sidki ef. Karabeg, mostarski muftija od 1857. do 1878. godine i okupacija Mostara. Sarajevo 1944.

ALI FEHMI DŽABIĆ
('Ali Fahmi Ğabi-zade)

Jedna od najmarkantnijih ličnosti među našim naučnicima koji su svoja djela pisali arapskim jezikom i jedan od najvećih znalaca arapskog jezika i literature svog vremena bio je bez sumnje Ali Fehmi Džabić.

Taj veliki ugled i to visoko mjesto on je stekao svojim štampanim djelima na arapskom jeziku Husn as-sihaba fi sarh aš'ar as-sahaba i Tilba at-talib fi sarh lamiyya Abi Talib .

Rođen je u Mostaru 1853. godine. Sin je Hafiz Saldr ef. Džabića koji je bio mostarski muftija i vrlo učen čovjek kakvih je u Mostaru bilo uvijek pa je tu i Ali Fehmi započeo i završio svoje školovanje iz teologije, arapskog i turakog jezika i 1884. godine po-stao mostarski muftija. U tom svojstvu došao je na čelo borbe bosansko-hercegovačkih muslimana za vjersko prosvjetnu autonomiju pa ga je stoga au-strijska vlada lišila toga položaja 1900. godine.

U tome svojstvu on je 1902. otišao u Carigrad na čelu jedne delegacije, koja je imala zadatak da iz-nese zahtjeve bosansikohercegovačkih muslimana za vjersku autonomiju. Kako je taj odlazak bio ilegalan, zabranjen mu je povratak u domovinu. Boraveći u Carigradu pružila mu se prilika da radi u bogatim carigradskim bibliotekama i da napiše dva djela koja su mu pribavila velik ugled i priznanje u Carigradu i dovela ga na katedru arapskog jezika i literature na Carigradskom univerzitetu (Dar al-funun).

Tada ga je profesorima i studentima univerziteta predstavio čuveni turski pjesnik Mehmed Akif Ersoy, (Mehmed Akif Ersoy, Mehmed Akif Ersoy, 1873-1936) profesor turske književnosti na tom Umverzitetu. U tom govoru nalaze se i ove rečenice: »Prošao sam mnoge arapske krajeve, upoznao se i razgovarao s mnogobrojnim arapskim pjesnicima i književnicima o arapakom jeziku i književnosti. Ali, govoreći istinu, ne vidjeh ni jednog da je tako savladao i najdublje finese arapskog jezika, upoznao epohe njegovog razvitka, njegove jezičke zakone njegove pjesnike i književnike, da je tako svestrano proučio istoriju Arapa kao vaš profesor.«

Mehmet Akif Ersoy, turski pjesnik, 1873-1936

»Vaš profesor je bio prvi koji je u Istanbulu držao predavanja iz glasovitog djela »al-Kitab ul-kamil« od al Mubarrada.« »Zaista, da je Mmistarstvo prosvjete uložilo sve sile i da je bilo spremno da podnese sve žrtve da bi iz Kaira dobavilo nekog nastavnika za taj predmet, pitanje je da li bi taj mogao nadomjestiti sposobnosti i stručnost Ali Fehmi-efendije na toj katedri.« (Up. Ibrahim Mehinagić. U spomen velikom merhumu Ali-Fehmi-efendiji Džabiću, Glasnik IV, VII, 1956, 24, 25).

Džabić je ostao na Carigradskom univerzitetu do 1908. godme. Tada je objavio jednu brošuru protiv aneksije Bosne i Hercegovine, što se nije slagalo sa tadašnjom turskom zvaničnom politikom, pa je zbog toga bio prisiljen da napusti katedru. Umro je u Carigradu u avgustu 1918. godme.

1. Husn as-sihaba fi sarh aš'ar as-sahaba (Ljepota druženja u komentarisanju pjesama Muhamedovih drugova).

Tu je Džabić sabrao i komentarisao pjesme Muhamedovih drugova. Pjesme je rasporedio po alfabetskom redu prema rimi. On daje biografiju svakog pjesnika, čije se pjesme nalaze u ovom djelu i prikazuje prilike u kojima je svaka pjesma ispjevana.

To je zamašno djelo koje je trebalo da bude u tri toma kao što navodi Handžić (Al-Gawhar al-asna str. 106. Glasnik IVZ 1934, br. 2, str. 91), a ne u dva kao što kaže Mehmed Akif (Mehmed 'Aikif). (n. m. GIVZ 1956, br. 1—3, 25), ]er to pisac iznčito kaže u predgovoru riječima:

»Zasukao sam rukave i spremio se na težak posao da istražim pjesme Muhamedovih drugova čiji broj prelazi preko dvije stotine. Namjeravao sam da ovaj komentar podijelim na tri dijela raspoređujući rimu prema arapskoj abecedi. Prvi dio bi bio od rime sa Hemzom do rime sa slovom »R«, drugo od rime sa slovom »R« do rime sa slovom »L«, a treći od rime sa slavom »L« do slova »J« tj. posljednjeg slova i da je nazovem: Husn as-sihaba fi sarh aš'ar as-sahaba (Husn as-sihaba str. 5,6).

U svom djelu Al-Gawhar al-asna Handžić kaže da postoje i druga dva toma, ali da nisu štampana (str. 106), dok u svom kasnijem djelu Književni rad hosansko hercegovačkih muslimana kaže: »Nije mi poznato da li je dogotovio djelo bar u rukopisu« (Glasnik IVZ 1944, br. 2, str. 91). Autor je sigurno bio sakupio građu i za ostala dva toma, a možda ih je bio i napisao pa su zagubljena (zbog političkih neprilika kojima je pisac bio izložen). Da je autor bio sakupio svu građu za sva tri toma proizlazi jasno iz činjenice što se ovakvo alfabetski raspoređeno djelo ne može raditi parcijalno po pojedinim dijelovima nego se prvo mora sakupiti i rasporediti sva građa po abecedi, pa tek onda izvršiti raspored po abecednom redu i pristupiti pisanju pojedinih dijelova. Drukčije nije bilo moguće pristupiti defniitivnoj obradi ni prvog toma. Osim toga sam pisac u predgovoru prve sveske ističe da je već sakupio sav materijal i podijelio ga u tri dijela. Možda su politički progoni kojima je autor bio izložen i zbog kojih je izgubio katedru na Univerzitetu bili razlog da se ostatak rukopisa izgubio. Ja sam tragao za ovim djelom ali mu nema traga ni u carigradskim bibliotekama, ni u Jugoslaviji. Biblioteka Ali-Fehmija je u cijelosti zagubljena, kaže njegov stričević Muhamed Džabić.

Prvi tom koji sadrži 362 strane štampan je u Carigradu (Rüšen matba'asi 1324/1906), a ne u Kairu kako kaže Hafiz I. Mehinagić koji ovo djelo navodi pogrešno pod naslovom: Husn-as-sihaba i ma'rifat as'ar as-sahaba. Čudno je da na kraju ovog štampanog toma piše:

»Završeno je sastavljanje knjige mjeseca rabi'a I god. 1326 (april 1908), mada je ovaj tom štampan god. 1324 H. (1906), kao što je spomenuto na početku djela (str. 1). Kako je knjiga mogla biti završena god. 1326, a štampana dvije godine ranije«?

Što se tiče stava i pogleda pisca u odnosu na književnost on smatra da književnost mora imati svoj cilj; da onome koji želi da se upozna sa arapskim stilom i književnosti treba pružiti materiju, koja je čista od erotične poezije Ibn Abi Rabi-a, Ibn ar--Rumija i Abu Nuvasa, kao i od pogrdnih riječi Fe-rezdeka, Džarira i Abbas Ibn al-Ahnafa, premda su im književni kritičari priznali vrijednost. Pisac, dakle, ne mjeri djela književmm nego vaspitnim mjerilima. Zato ne navodi ni sve pjesme ni Muhamedovih drugova koje je spomenuo, nego samo one njihove pjesme koje se podudaraju s njegovim mjerilima dok je odbacio ono što se ne podudara s tim ciljem. To je izrazio i u Predgovoru ovim riječima:

»Njihove pjesme iz doba džahilijje pominjao sam rijetko, i to samo one u kojima nema elemenata mnogobožstva, niti uvredljive satire, ali koje i pored toga sadrže divnu rječitost i veliki herojski duh« (Husn as-sahaba).

Poznato je da kritičari i istoričari arapske književnosti smatraju Imru ul-Kajsa (Imru' al-Kays) jednim od najvećih arapskih pjesnika, premda je bio neznabožac. Džerira i Ferezdeka ubrajaju među najveće pjesnike iz vremena Umajada i pored banalnih riječi u njihovim satirama. Abu Nuvasa (Abu Nu-was) smatraju za najvećeg pjesnika prvog perioda i pored njegove slabe vjere i optužbi zbog ateizma, jer književnost ne mjere vjerskim, odnosno moralno-vaspitnim mjerilima. Međutim, naš pisac ne misli tako, te neke pjesme izbjegava i osuđuje. On ovako određuje ciljeve o kojima treba da govori pjesma:

»Dopušteno je da se pjesme pišu u slavu božijeg jedinstva, da se izrazi zahvalnost Bogu, da se podstiče na pokornost Bogu, da se izrazi mudrost i pruži savjet. Te i slične teme nisu loše, pjesnik za to biva hvaljen i zbog toga postiže nagradu. Međutim, napad na čast vjernika (muslimana) i otvorena laž kao kad se govori o darežljivom da je škrt, a o škrtom da je darežljiv, kao što neko reče o poznatom darežljivcu Abu Dulafu al-Idžli.

Iz toga teksta može se vidjeti stav pisca prema ulozi i zadatku kirjiževnosti (poeziji) kao i to da on zabranjuje neke vrste pjesama. Džabić je sebi stavio u zadatak određeni cilj i on je taj cilj ostvario. On je uspio da oživotvori atmosferu o kojoj govore kaside tako da čitalac osjeti kao da to sam doživljava i da učestvuje u događajima tih dana, što pomaže ne samo da se razumije kasida, nego da se i uživa u njoj. Sasvim je jasno da je pisac uložio mnogo truda i da je mnogo pročitao dok je došao do takvih rezultata.

Slobodno se može reći da djelo predstavlja pravi podvig, jer o ovoj temi u arapskoj književnosti nije niko pisao ranije niti je iko prije njega sakupio toliki broj pjesama Muhamedovih drugova među kojima ima i nepoznatih. On je imao tu čast da te pjesme prvi sakupi i da ih izloži na dobar način, da ih komentariše kao odličan stručnjak i to u lijepom stilu. Ima naravno i ljudi koji pretjeruju u pohvalama ovog djela. Tako jedan od njih kaže: »Što nisu uspjeli dati svi skupa ni Misirlije m Bejrutlije, uspio je da savlada sam samcat Ali Fehmi-efendija i da svoj poduhvat okruni uspjehom« (Sirat al-mu-staqim za god. 1936. str. 199. Prema Glasniku IVZ, 1956, br. 1—3, str. 24).

2. Tilba at-talib fi sarh lamiyya Abi Talib .Djelo je autor završio, kako sam kaže na kraju djela, 9. ramazana 1327 (25. IX 1909) godine. Štampano je iste godine također u Carigradu (Matba'a-i Rošen god. 1317 (1909). Ima 87 strana.

Djelo una dug Predgovor. Navodi neke falološke ili gramatičke primjere, koji su navedeni i u prethodnom djelu (str. 38, 52, 71). U ovoj kao i u prethodnoj knjizi autor gomila anegdote i prijatne pričice mada sam predmet ne zahtijeva da se sve te anegdote navedu. Katkada ide tako daleko da se udalji od distiha, koji komentariše i prelazi na druge stvari, da bi se kasnije ponovo vratio na objašnjenje istog distiha. Tako je, napr., postupio kod distiha broj 37, gdje se udaljio za čitavih pet strana (str. 41 do str. 46) gdje navodi drugu pjesmu Abu Taliba, koju je objasnio ukratko pa kaže:

Za neke komentare autor se služi svojim dubokim poznavanjem gramatike, sintakse, istorije i rodoslovlja Arapa. Isto tako koristi svoje bogato znanje arapske književnosti, pozivajući se stalno na izvore kao što su: rječnici, životopisi Muhameda i razni komentari pjesama.

Džabić u oba svoja djela slijedi velike komentatore arapske poezije kao što su Al-Mubarrad, at--Tabrizi i dr. Po ljepoti stila i dubokom podrobnom poznavanju arapskog jezika, njegove gramatike i sintakse onim je ravan. To je navelo Handžića da izrazi svoje divljenje Džabićevom poznavanju naučnih disciplina, pa kaže:

»Rijetki su u nas ljudi koji su sposobni da pišu arapskim jezikom kao rođeni Arapi, da poznaju tančine arapskog jezika i da se njihovi sastavi odlikuju rječitosti i ljepotom stila... Jedan od tih ljudi koji svestranim poznavanjem arapskog jezika i literature i svojim lijepim stilom u arapskom jeziku privlači ne samo nas, njegove zemljake, nego i sve ljude, koji se bave arapskom literaturom jest Ali Fehmi-efendija Džabić.« (Glasnik IVZ II, br. 2, str. 90).

Džabić se ne može smatrati književnim kritičarem u današnjem smislu, ali je odličan kao komentator arapske poezije, kakvi su bili sami Arapi. On se razumije u tančine, proučava pjesnika, njegovu okolinu i okolnosti pod kojima je pjesmu ispjevao. Objašnjava detaljno svaki distih navodeći stihove iz stare arapske poezije da bi objasnio i dokazao značenje navedenih nepoznatih riječi. Da bi je potpuno razvijetlio napominje svaki događaj koji je imao bilo kakve veze sa pjesmom. Često puta nas uvodi u atmosferu same pjesme tako da kad čitamo njegove komentare osjećamo, da živimo u istoj atmosferi i da se krećemo u društvu tih pjesnika kao da su još uvijek živi.

Copyright © Omeragic