Prema: Nusret Voloder, Čitanka 3, Sarajevo, 1996, str 7-42

Bošnjačka preporodna književnost u BiH
(od 1860 - 1914. godine)

Književno stvaranje Bošnjaka iz turskog vakta određeno je

Kao što je poznato, ta književnost je stvarana

Bosanski vijesnik, kojije štampan ćirilicom na bosanskom jeziku i ijekavštini. To je bio politički i zabavno-poučni list, 1866. Bosna, list za vilajetske poslove, vijesti i javne korisnike, koji je štampan i ćirilicom i na turskom jeziku. Prvi urednik ovog lista bio je Sarajlija, visoki turski činovnik, Mustafa Refet Imanović Od 1868. do 1872. godine,, ovaj vladin list će uređivati

Mehamed Šakir Kurtćehajić, prvi bošnjački novinar. On će, s dopuštenjem bosanske vlade, pokrenuti i poluzvanični list Sarajevski cvjetnik - Đulšeni saraj, s ciljem da političkim, ekonomskim i etičko-poučnim sadržajem i objektivnim prikazivanjem događaja dopuni zvaničnu Bosnu. Pisan čistim bosanskim narodnim jezikom, ovaj list je u uvodu svog prvog broja pozdravio "novo vrijeme" i "nove uredbe", izložio program i novinska načela kojih će se pridržavati i posebno naglasio jasnost i preciznost izražavanja. U njemu su objavljivani uvodni članci o ekonomskodruštvenoj problematici, dopisi iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine o različitim pitanjima, te reportaže o domaćim događajima. Značajno mjesto u ovom listu pripadalo je pitanjima napretka zemlje i naroda, zatim moralno-poučnim člancima i tekstovima koji su govorili o štetnosti praznovjerja i neznanja i o podizanju zdravstvene kulture naroda. Za njegov uspjeh i za ono vrijeme vrlo visok profesionalni ruvo najzaslužniji je sam Kurtćehajić, koji je novinarstvo shvatao kao vid prosvjećivanja. Njegov novinarski rad u cjelini označava početak sveopćeg zamaha Bošnjaka u pravcu približavanja zapadnoj liberalno-građanskoj kulturnoj sferi.

Sarajevski cvjetnik - Gülşeni saray
( od 1868. do 1872. godine)

Doba austrougarski vladavine kao (h)istorijsko razdoblje u književnom stvaranju bosanskohercegovačkih Muslimana predstavlja prostor omeđen sa dva političko-društvena prevrata, 1178. i 1911. Ovaj se period prema Rizviću može podijeliti na:

A) Gluho doba u književnom stvaranju Bošnjaka (l878-1882)

Već pod jesen prve okupacione godine austrougarske vlasti pokreću službene Bosanskohercegovačke novine (koje će sredinom 1881. godine promijeniti naziv u Sarajevski list) One objavljuju žvanične vijesti o političkim i društvenim zbivanjima, pišu o teškoćama na koje nailaze okupacione vlasti i trupe u savladavanju otpora, ističu miroljubive i plemenite namjere Austro-Ugarske prema Bosni, osuđuju Hadži-Loju i ostale ustaničke vođe i ukazuju na fanatizam zavedenih primitivnih masa. U podliscima donose reportaže sa bojišta, pričice i pjesme iz austrougarskog vojničkog života u Bosni. U njima se osjeća jak utjecaj nacionalističkih krugova iz Hrvatske. U podliscima se anonimo, pod šiframa ili pseudonimima, javljaju autori hrvatske i srpske nacionalnosti. Prevladava jezik hrvatske Stranke prava i lička, slavonska i vojvođanska leksika. Tematika je ratna. Bošnjaci u ovom listu sudjeluju malo, gotovo zanemarljivo. O životu Bošnjaka piše se rijetko i s nerazumijevanjem (Eugen Kumičić će kasnije u književnoj hronici Pod puškom pokazati zanimanje za bošnjački svijet).

Sarajevski list pažljivo prati književni i kulturni život u Hrvatskoj i Srbiji i nastoji da uspostavi ravnotežu pri izboru priloga.

Već u 1878. godini Bosanskohercegovačke novine pravile su preciznu razliku nacionalnosti vezane uz vjeru, naglašavajući na primjer 'hrvatsku (katoličku) i srpsku (pravoslavnu) mladež Bosne i Hercegovine', i od svoga 35. broja počeli su pored latiničkih donositi i članke štampane ćirilicom, mada su prenosile književne natječaje i objavljivale bilješke o književnim izdanjima iz Hrvatske. Od 1880. oglašavaju se uz izdanja Matice Hrvatske i knjige iz Srbije kao i izdanja na njemačkom jeziku, a u rubrici 'Listak' redakcija počinje objavljivati novele, kraće pripovijetke ili druge, ozbiljne priloge kako od Ivana Kukuljevića i Franje Račkog, tako i od Vuka Vrčevića, Stjepana Mitrova Ljubiše, Stevana V. Popovića, dra Milana Jovanovića-Batuta, te Laze Lazarevića. (...)

B) Doba književnog bosanstva (l883-1897)

Književno buđenje bošnjačkih pisaca u Bosni i Hercegovini praktično je započelo s promjenom austrougarske politike prema Bošnjacima. Tome je prethodila sjednica zajedničkog ministarskog savjeta, koja je održana u Beču 1882. godine. Na njoj je prihvaćena reorganizacija sistema okupacione uprave u Bosni i Hercegovini koju je predložio Benjamin Kalay, šef odjeljenja Ministarstva inostranih poslova.

Mehmed Hulusija pokreće list Vatan (domovina, zavičaj, stalno prebivalište), koji će izlaziti sve do 1897. godine. To je praktično oduševilo Bošnjake i dovelo do uspostavljanja toliko priželjkivane psihološke ravnoteže, ponosa i starosjedilačkog osjećanja da su svoj na svome Kao rezultat takvog raspoloženja uskoro će doći do pokretanja brojnih listova na turskom jeziku, kao što su: Rehber (Putokaz), Behar (cvijet voćke), Musavat (Jedinstvo), Gajret (Pomoć), Tarik (put, zvijezda Danica), Mualim (Učitelj), Novi Musavat (Novo Jedinstvo), Zeman (Vrijeme), Misbah (Svjetiljka), Vakat (Vrijeme), Novi vakat, Jeni Misbah (Nova svjetlost). Tako će doći do nastavljanja književnog stvaranja Bošnjaka na turskom jeziku.

U kalendaru Salname-i i vilayet-i Bosna Ibrahim beg Bašagić objavit će na turskom jeziku preko trideset biografskih članaka o književnicima, velikanima i znamenitim ličnostima domaćeg bosanskog porijekla.

Prvoj generaciji muslimanskih pisaca, pripadali su Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Mulabdić, Ibrahim beg Bašagić i Mehmed Hulusija. Oni su radili na prilagodavanju Bošnjaka novim društvenim i političkim prilikama, propagirali čitanje štampe i suvremenih izdanja i činili sve na stvaranju osobnog nacionalnog muslimanskobosanskog entiteta na osnovama političkih koncepcija austrougarske uprave.

Šta misle Muhamedanci u Bosni, 1886
Narodno blago 1887
Narodno blago 1888
Istočno blago 1896
Istočno blago 1897
O našijem pjesnicima i književnicima (alhamijado pjesnici)

 
Mehmed beg Kapetanović Ljubušak

List Bošnjak pokrenula je grupa muslimanskih književnika sa Mehmed-begom Kapetanovićem na čelu. List je počeo da izlazi 1891. godine u Sarajevu i izlazit će sve do 1910. godine To je prvi nacionalni list bosanskohercegovačkih muslimana. On izražava njihovu političku volju i spremnost da zajedno sa ostalim domicilnim stanovništvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti odlučno krenu putem vlastitog nacionalnog preporoda i da se na taj način odbrane od žestokog i nasrtljivog svojatanja koje je dolazilo preko Drine i Save. Tako je u Bošnjaku bosanska nacija i bosanski jezik našla u tadašnjoj društvenoj situaciji svoj puni i pravi narodni i književni izraz i uvjerenje da je moguće zajedno živjeti u Bosni i Hercegovini.

Do 1894. godine u Bošnjaku djeluje Riza beg Kapetanović, Safvet beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji je bio odgovorni urednik lista od 1892. do kraja 1894. godine. Riza beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić čine "jezgro prve, starije generacije književnika okupljene oko "Bošnjaka". Njih trojica istovremeno su i dala najvrijednija književna ostvarenja koja su uopće objavljena u Bošnjaku dok je izlazio i zato se njihovo djelovanje u ovom listu i naziva "fazom bujnosti".

C) Doba književne polarizacije (1894. -1905.)

- ilirski pokret
- Štrossmaverova ideja jugoslavenstva - Pravaško-hrvatski pokret Ante Starčevića (tekst Istočno pitanje u kojem je za bosansko plemstvo izjavio da su hrvatsko najstarije i najčistije plemstvo" imao dosta simpatija među bosanskim begovima)
- Matica hrvatska (pojačana izdavačka djjelatnost):

Zagrebački listovi Pobratim, Prosvjetar, Vienac, Obzor, Mlada Hrvatska, Hrvatsko pravo, Bog i Hrvati, Dom i svijet i dr. preplavljeni su tektovima bh.bošnjačkih pisaca Među njima najviše djela Osmana Nuri Hadžića.

Samostalno ili u tandemu s Ivanom Milićevićcm, koristeći zajednički pseudonim Osman-Aziz piše:

Zajedno sa Safvetom Bašagićem pokreće književno zabavno-poučni almanah Mearif

Trofanda iz hercegovačke dubrave
Smrt Mahmut paše hrvata
Uzgredne bilješke (anegdote)
(Naši pjesnici na istočnom Parnasu)

Zeleno busenje (roman)
Bijela vrana (pripovijetka)
Na obali Bosne (zbirka pripovijetki)
(pripovijetke, članci, primjeri iz frazeologije)
(pripovijetke i roman Nova vremena)

Ibrahim beg Repovac
(istočnjačke aforizme,primjere narodne frazeologije)
esej o Ibn Sinu

Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske) (zbirka epsko-lirskih narodnih pjesama)

Mostarki „Osvit" objavljuje orginalne pripovijetke, prozu s persijskog jezika i historijske članke Hasana Nametka

Riza beg Kapetanović
(pripovijetke, pjesme, aktovka Zulumćarev san)

Ibrahim beg Deftedarović
(pjesme)

Osman Mahzar paša Čengić
(istorijske studije)

( Jezgro prosrpski orijentisanih pisaca čine: )

Osman A. Đikić, pjesnik, pisac, dramatičar i javni radnik; urednik listova Gajret i Samouprava
zbirke pjesama:
Pobratimstvo,1900
Muslimanskoj mladeži, 1902
Ašiklije, 1903
folklorne drame:
Zlatija, 1906
Stana, 1906
Muhadžir, 1909

Omer beg Sulejmanpašić

D) Doba vlastitih književnih listova i izdanja (1900 - 1908)

Vrijeme Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Muslimana (l 899-1909) Ali-Fehmi Džabić i Šerif Arnautović

List Behar ( l900 - 1911) Sarajevo Edhem Mulabdić - ideja, Safvet beg Bašagić - naziv, Ademaga Mešić - finansiranje, Urednik Safvet beg Bašagić, Edhem Mulabdić administracija. Saradnici bili su u početku Hamid Šahinović Ekrem, Muhamed Hivzi Muftić, Sulejman Mursela, Hamdija Mulić, Muharem Dubravić, Hazim Muftić, Ahmed Džemal Šerić, Alija Kadić, Riza beg Kapetanović, Teufik Bašagić,

kasnije Šemsudin Sarajlić, Fehim Spaho, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Spaho, Muhamed Seid Serdarević, Fadil Kurtagić, Muhamed Emin Dizdar, Osman Nuri Hadžić.

Kulturno-prosvjetno društvo Gajret 1903, Sarajevo Salih Alićehajić - ideja Safvet beg Bašagić, predsjednik Poslije Mehmed beg Fadilpašić Svrha društva je bila da da pruži materijalnu potporu muslimanskoj školskoj omladini koja nije bila materijalno situirana.

Biser, Mostar, 1912-1914 Muhamed Bekir Kalajdžić, vlasnik i izdavač, Musa Ćazim Ćatić - urednik Zapaženi saradnici: Musa Ćazim Ćatić, Abdurezak Hifzi Bjelavac, Husein Đogo, Omer A. Balić, Šemsudin Sarajlić, Hamdija Mulić, Hazim Muftić, Fadil Kurtagić, Mihrab Šukri Kašiković, Sulejman Mursel, Fejzulah Čavkić, M. Ćelić Gazanfer, Fehim H. Baščaučević, zatim mlađa generacija Salih Kazazović, Nazif Resulović, S. Firduz Muftić, Mehmed Zahirović, Nedžib Čardžić, Salih Bakamović, Muhamed /Mehmed/ Behlilović, Šefka Nesterin Bjelevac, Nafija Sarajlić, Munib Osmanagić (Narcis), Jusuf Tanović, Sejfudin Fikret Huseinagić i dr.

U Biseru su objavljeni: Pod drugim suncem, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Teme Nafije Sarajlić, Životopis jednog međeda, i Doktor Lacmanin, Huseina Đoge, Sloga, drama Nazifa Resulovića Alibaba i četrdeset hajduka, dramska adaptacija Nedžiba Čardžića Dva života mihraba, Šukri Karišiković.

Muslimanska čitaonica Mostar Pokrenuo Bekir Kalajdžić, dopuna "Biseru". Ona ponovo štampa neka već prije štampana djela Muse Ćazima Ćatića, Edhema Mulabdića, A. Hifzi Bjelevca, te neke prevode sa turskog jezika.

Preporodna bošnjačka književnost iz austrougarskog perioda do pojave modernizma koji predstavlja lirika Muse Ćazima Ćatica, Fadila Kurtagića, Avde Karabegovića Hasanbegova i proza Abdurezaka Hivzi Bjelevca u zreloj fazi njiovog rada prošla je kroz nekoliko bitnih etapa, koje svjedoče o njenom postepenom, kontinuiranom i prirodnom razvitku.

Spori razvoj i izvjesno kašnjenje u izgradivanju osobnog i specifičnog književno-stilskog izraza i strukture književno-umjetničkog djela u bošnjačkoj književnosti uslovljeno je, prije svega, nepovoljnim historijskim tokovima i teškim egzistencijalnim uslovima u kojima su živjeli i stvarali bošnjački pisci u tom vremenu. Ali, bez obzira na sve poteškoće na koje su u svom književnom radu i rastu nailazili, oni su strpljivo i uporno izgrađivali danas već vrlo prepoznatljiv i autentičan književno-stilski izraz i strukturu književno-umjetničkog djela na osnovama kolektivnog bošnjačkog narodnog stvaralaštva, alhamijado-književnosti i književnosti na orijentalnim jezicima, u duhu religije i tradicije Bošnjaka u BiH i u odnosu na prirodnu upućenost i ugledanje na hrvatsku, srpsku, tursku književnost i književnost drugih orijentalnih naroda.

"Tako se Mehmed beg Kapetanović Ljubušak situira na prelazu između prosvjetiteljstva i romantizma Riza-beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagić te Osman Đikić, Avdo S. Karabegović u svom lirskom stvanju pokazuju se kao romantičarski pjesnici od kojih se jedino u drugoj fazi svoga stvaranja izdvaja svojom društvenom poezijom Bašagić kao pjesnik sa akcentima realizma. Romantičarska obilježja u bošnjačkoj prozi sadrže od poznatijih djela jedino prve pripovijetke Osmana Nuri Hadžića, dok muslimanska drama stvarna na istorijskim i epskim motivima u cjelini odaje romantičarski književni duh i izraz. Bašagićevu realističku težnju u poeziji slijede još Šemsudin Sarajlić i Hamid Šahinović, ali sa sklonošću za simbolističkim iskazom. Realističkog

književnog postupka u prozi i pragmatično-idejnog angažmana drže se u osnovi Osman-Aziz, Edhem Mulabdić, Šemsudin Sarajlić, Hamid Šahinović i Hamdija Mulić, ali svaki od njih pokazuje i posebna književna nagnuća: Osman-Aziz i Hamid Šahinović prema naturalističkom potcrtavanju likova i zbivanja, Šemsudin Sarajlić prema mekoti romantičarsko-sentimentalriih sudbina, Hamdija Mulić prema čisto odgojnim efektima. Bošnjačka komedija, već po samom karakteru svoje bitnosti sva je realistička. Izrazit otklon prema simbolizmu u književnom stvaranju Muslimana zapaža se u lirici Muse Ćazima Ćatića i Fadila Kurtagića, te Avde Karabegovića Hasanbegova, dok Abdurezak Hivzi Bjelevac u prozi otvara puteve impresionizma i interpretacije složenih psiholoških stanja.

Sa Musom Ćazimom Ćatićem je došao novi stih u bogatu bošnjačku liriku. Po svim svojim odlikama: motivima, ugođaju, atmosferi, raspoloženju i odnosu prema životu i svijetu, njegova lirika vibrira novim tonovima.

"Musa Ćazim Ćatić je započeo u stilu svog pjesničkog prethodnika Bašagića, ali prigodničarski standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacije i metrike ograničenim fondom metafora iz narodne lirske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u tome svome nevelikom poetskom nasljeđu i sa novim iskazima krenuo u nova poetska iskušenja. (...) Sam okret prema Zapadu... kod Ćatića je bio kompleksniji ... inspirativno-artistički u pogledu same poezije, sa iskazivanjem fonda emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istočnjačke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoće sirovog doživljajnog potencijala u emotivnu profinjenost."(M.Rizvić)

U njegovoj poeziji novijeg datuma, nakon 1908. godine, osjeća se jedno "klonuće, klonuće kao izlaz iz bezizlaza". On želi pošto poto da se vrati sebi samom nakon saznanja i razočarenja u životnu i društvenu stvarnost. Iako još ponegdje, ponekad i ponekog pokuša "da postakne i urazumi", on se sve više "zatvara u snoviđenja i prividenja" jer je spoznao da je sve "uzaludno" činiti. Musa Ćazim Ćatić je već u to vrijeme bio razapet - kaže prof. Mushin Rizvić - "između mistike islama i mistike poetske iracionalnosti prirode, života i čovjeka u njemu tragičnog drhtaja, nespokojstva, straha i otuđenja, sa povremenim utočištem u prozračnom lirizmu pejzaža, igri i mladalačkih snova. Osnovni ton njegove poezije je... melanholičan, rezigniran pun podtekstualne svijesti o nemoći saznanja putem meditacije i njegova erotika i njegova poetska mistika nalaze izlaz u estetskoj virtuoznosti pjesme koja je rezultat i smisao njegove poetske filozofije i domet u lirici bosanskohercegovačkih muslimana ovog perioda. To je doba Ćatićevih soneta u kojima se doživljaj pretapa u čist i nježan lirski izraz... doba lirskih nagovještaja i sjena, treperenja senzibiliteta iznad izraza i teksta, u punom izdvajanju iz svijeta zbilje u svijet poetske imaginacije, proticanja vremena i života u jednom poetskom trenutku koji znači vlastitu vječnost, ekstazu, rastapanje, nirvanu."(M.Rizvić)

Sličan, ako ne i istovjetan doživljaj svijeta i života, nalazimo i u poeziji drugog mladog bošnjačkog pjesnika Fadila Kurtagića, koji živi u isto vrijeme kao i Musa Ćazim Ćatić. Njegova lirika "razvija vlastita emocionalno-idejna obilježja, sinhrona sa poetskim oscilacijama njegove književne generacije u Bosni i Hercegovini karakterističnim po naizmjeničnom indigniranom odvajanju od 'gomile' i identificiranja sa kolektivnom patnjom naroda, u oba slučaja, na fonu mračnog-demoskog doživljaja stvarnosti."(M.Rizvić)

Misao nove poetske filozofije

Za poeziju Fadila Kurtagića kažu da je "djelimično hladna i puna simbolike" a djelimično i "puna lirskih, prozračnih i lahkih akvarela (i) slika neke daleke žene koja se sluti u maglama kobnih nemira" - jedno je sigumo: to je poezija jednog tužnog i nesrećnog mladog pjesnika, koji, kao i Ćatić, možda za koju nijansu manje ubjedljivo, takoder ćuti tešku razapetost "izmedu dramatičnih mistično-demonskih slutnji i saznanja da idealni nestaju". Pred tim saznanjem i on se povlači u "neosjetljivost patnje i uzvišenost bola". Tako će i on, ali nešto kasnije u listu Gajret - kaže prof. Rizvić - "s indignacijom pjevati o svom vremenu i prijetiti mu u ime svoje generacije pjesnika, jednog novog vala, i na drugi renesansno-trubadurski način pjevati o ženi laskavo osvajačkim tonom."

Ista misao nove poetske filozofije koja traži odgovor na pitanje o "položaju čovjeka u životu, svijetu i kosmosu" zaokuplja i drugog mladog bosanskoherce-govačkog pjesnika, Avdu Karabegovića Hasanbegova. On taj odgovor u prvo vrijeme pokušava naći u Kranjčevićevoj poeziji, i u tom pokušaju "produbljuje duhovne sferu njegove poezije", a sam stvara "svoje najuspjelije i najvredmje pjesme". Njegova lirika je "lirika opuštanja i nirvane, poezija meditacije u kretanju od makrokosmosa prema mikrokosmosu, lirika blagosti i snenosti, koju prekidaju incidenti bezočne realnosti. To su... stihovi u kojima počiva stvarnost u svojim suprostavljenjima, i pjesnik sa svojim samoobračunima, i sukobima ideala nagnuća sa životnom prozom i nemogućnostima njihovih ostvarenja. U njima je izražena socijalna i etička osjetljivost... i istorije."(M.Rizvić)

Među proznim književno-umjetničkim djelima Bošnjaka koji su stvarali u doba austrougarske vladavine, na prelazu dva stoljeća, izdvaja se svojim romanima Abdurezak Hivzi Bjelevac, koji se suštinski: ambijentom, formom, izrazom, psihologijom ličnosti, njihovim karakterom i senzibilitetom razlikuje od cjelokupne do tada napisane bošnjačke proze.

"Za književno stvaranje Bošnjaka ped Prvi svjetski rat Bjelevčev(i) romani predstavlja(ju) osvježenje i unošenje modernog neurotičnog senzibiliteta i psihologije otuđenja bošnjačkih itelektualaca školovanih na strani; on je svojim ambijentom aristokratsko-bonvivanske sredine u kojoj su se nazirale klice revolucije davao jednu dotad nepoznatu kosmopolitsko književnu komponentu, koja je nadrasla domaće provincijalne granice i sugerirala jedan put reforme; svojom ljubavnom fabulom on je nadvladavao tradicije vjersko-narodnosne erotske izolacije, mada je slijedio sentimentalno-romantičnim tonom tradiciju ljubavnih turskih romana prevedenih ranije u Beharu i veoma populamih kod bošnjačke čitalačke publike".

Ovaj novi talas bošnjačkih pisaca sasvim se približio suvremenim tokovima zapadnoevropske i južnoslovenske moderne literature i omogućio generaciji Ahmeta Muradbegovića, Hamze Hume, Hasana Kikića i Skendera Kulenovića, koja će ih naslijediti, da ravnopravno s njima uključe se u razrješavanje svih književno-estetskih izazova koje bude pred njih postavilo novo vrijeme.

Copyright © Omeragic