DRAMSKA POEZIJA
Prema:Z.Lešić- Čitanka za prvi razred gimnazije

DRAMSKA POEZIJA je skupni naziv za književna djela u kojima se o ljudima i događajima ne pripovijeda, već se oni neposredno prikazuju u govoru i djelanju. Pisac dramskog djela koncipira svoje ličnosti tako da one same, svojim vidljivim ponašanjem i postupcima, u govoru i međusobnom razgovoru, ispolje sebe i svoj karakter, svoje težnje i raspoloženja. Umjesto da o njima pripovijeda, kao što čini epski pjesnik, on ih pušta da same pred gledaocima žive svoj život. Zbog toga dramski pisac oblikuje tekst drame najvećim dijelom kao dijalog. A za to mu je potrebna pozornica (scena), na kojoj dramski umjetnici (glumci) otjelovljuju i oživljuju njegove likove.

DRAMSKA RADNJA je onaj tok događaja koji se neposredno prikazuje u nizu dramskih prizora. Za razliku od epske fabule, koja može obuhvatiti više uporednih događaja, veliki broj ličnosti, dugi vremenski period i vrlo širok prostor, dramska radnja teži koncentraciji događaja, pa obično ima jedinstven tok i postepen razvoj (to je tzv. jedinstvo dramske radnje). Osnovne faze u razvoju dramske radnje su:

- Ekspozicija (lat. izlaganje) je onaj dio drame u kojem se upoznajemo sa sredinom u kojoj se dešava dramska radnja, sa glavnim ličnostima i njihovim međusobnim odnosima; to je, ustvari, ona početna situacija iz koje se razvija radnja drame.

- Zaplet je onaj razvoj događaja u drami koji dramske ličnosti dovodi u sukob, tako što akcija jedne ličnosti (ili grupe ličnosti) izaziva reakciju druge ličnosti (ili grupe ličnosti). Pošto se na taj način stvara napetost u odnosima između dramskih likova, radnja se nužno dalje "zapliće" i dobiva nove komplikacije, koje istovremeno pokreću i razvijaju radnju, ali i zahtijevaju neko krajnje razrješenje izazvanog sukoba.

- Kulminacija (lat. vrhunac) je ona situacija u kojoj zaplet dostiže najveću napetost i izaziva odlučan sudar suprotstavljenih težnji. Ta situacija - ili niz takvih situacija - ima presudan značaj za sudbinu ličnosti i za konačno razrješenje dramskog sukoba.

- Peripetija (grčki: preokret, obrt) je situacija koja u sebi sadrži mogućnost preokreta u razvoju radnje i koja vodi nekom mogućem raspletu.

- Rasplet je. završna situacija, u kojoj dolazi do konačnog razrješenja sukoba, a koja proizlazi iz dotadanjeg razvoja radnje.

DRAMSKA SITUACIJA je cjelovit prizor koji čini osnovnu kompozicionu jedinicu dramske radnje. Po onome što sadrži svaka dramska situacija obično čini dijalektički prelaz iz jednog stanja u drugo: ona je istovremeno ishod prethodne situacije i nagovještaj sljedeće situacije. Pošto drama ima dijalošku formu, i dramska situacija se uglavnom ostvaruje u formi dijaloga dvije ili više ličnosti.

DRAMSKI SUKOB (grčki: agon) okosnica je dramske radnje. On se razvija iz odnosa koji su uspostavljeni između glavnih likova u drami i iz suprotstavljenosti njihovih životnih stavova i težnji. Ponekad se sukob događa unutar jedne ličnosti, a proizlazi iz unutarnje podijeljenosti njenih težnji ili dvojnosti njene prirode. Dramski sukob stvara napetost (tzv. dramsku tenziju) u odnosima između pojedinih likova, pokreće radnju u njenom zapletu, ali je i upravlja prema raspletu, jer traži da na neki način bude razriješen prije završetka drame.

DRAMSKI DIJALOG je osnovni oblik u kojem se razvija dramska radnja. Istovremeno, to je i osnovni oblik u kojem dramski pisac (dramatičar) ostvaruje svoje djelo. Jer, zasnivajući svoje ličnosti na takav način da ih glumci mogu na pozornici oživjeti i konkretizirati, dramski pisac koncipira svoje djelo kao razgovor ličnosti, a sam se iz njega povlači. (To prividno odsustvo autora suštinski razlikuje dramu od epskog djela.) Ustvari, jedino pomoću dijaloga, i u formi dijaloga, dramski pisac vodi radnju i oblikuje likove. Zato je dramski dijalog mnogo više nego običan razgovor, ili obična dijaloška rasprava: u njemu se izražavaju različite težnje i naravi likova, kroz njega dolazi do njihovog sukoba, stvara se napetost i pokreće radnja.

DRAMSKI MONOLOG je produženi govor jedne ličnosti. On u drami ima veći značaj nego u epskom djelu, jer predstavlja glavni način na koji se mogu izložiti raspoloženja, stavovi i namjere dramskog lika. Ustvari, monolog u drami ima dvije osnovne funkcije: prvo, da jedna ličnost neposredno izrazi svoja osjećanja i svoje težnje i, drugo, da jedna ličnost izvijesti o onome što se dogodilo ranije ili na nekom drugom mjestu. (U epskom djelu to obično čini sam pripovjedač, tj. narator)

DRAMSKI TEKST je sastavljen od dva različita dijela:

1. Dijaloški dio, koji čine replike pojedinih ličnosti i koji predstavlja glavni i osnovni dio dramskog teksta. Replika (franc. odgovor, primjedba) je onaj dio dijaloga koji izgovara pojedina ličnost. U dramskom dijalogu replike obično izazvaju jedna drugu i tako izazivaju sukob i pokreću dramsku radnju. Produžena replika postaje monolog.

2. Didaskalije (indikacije ili remarke) onaj su dio dramskog teksta koji se obično stavlja u zagrade, a odnosi se na vizuelno-akustički aspekt radnje. To su, ustvari, "upute" za scensku realizaciju drame, koje su namijenjene glumcima i rediteljima. Ali one često imaju ulogu da sugeriraju atmosferu u kojoj se odvija dramska radnja ili da naglase raspoloženje u kojem se nalaze dramski likovi.

RAZVOJ I VRSTE DRAMSKE KNJIŽEVNOSTI

Početak evropskog pozorišta (kazališta, teatra) nalazimo u antičkoj Grčkoj, kad su se razvile i dvije najstarije vrste drame: tragedija i komedija.

Prve pozorišne predstave u staroj Grčkoj bile su vezane uz obredne svečanosti u čast Dioniza, boga vina i proljećnog buđenja prirode, koga su drugi bogovi progonili zato što je bio sin obične žene i koji je stoga morao ići u carstvo mrtvih, ali je svakog proljeća oživljavao i ponovo se radovao životu. U tim svečanostima (tzv. dionizijama) razlikovale su se dvije grupe učesnika. Prvu grupu sačinjavao je hor (ili zbor), koji je igrao i pjevao oko žrtvenika i svojim pjesmama slavio Dioniza i oplakivao njegova stradanja. Hor je predvodio horovoda (zborovođa), tzv. korifej, koji je pričao o životu Dionizovom. Drugu grupu učesnika sačinjavao je veseli skup ljudi koji su razuzdanim igrama pratili one dijelove obreda u kojima se proslavljalo ponovno oživljavanje Dionizovo. Taj skup (grčki komos) ismijavao je i zadirkivao posmatrače i prolaznike i izvodio improvizirane šaljive scene.

Iz dionizijskih svečanosti postepeno su se u staroj Grčkoj razvile i osamostalile tragedija i komedija. Tragedija se razvila iz pjesmi hora koje su oplakivale Dionizovu smrt. (Riječ tragedija na grčkom znači pjesmu jarca: jarac, tragos, bio je simbol boga Dioniza i prinošen mu kao obredna žrtva.) Komedija se razvila iz veselih pjesama skupa, komosa (komedija na grčkom znači pjesma komosa). Hor i horovoda su dugo bili prisutni u tragediji i komediji, ali su postepeno ustupali mjesto glumcima, koji su personalizirali (uosobljavali) pojedine ličnosti. U stvari, religiozni obred (ritual) se pretvorio u teatar kada je svećenika-korifeja zamijenio glumac, koji je glumio samog Dioniza ili nekog drugog mitskog junaka. A kada je prvi veliki antički dramatičar Eshil (r. oko 525. - u. oko 455. g. prije n. e.) uveo drugog glumca, stvorena je osnova za dramski dijalog, a time i za razvoj dramske forme. Trećeg glumca uveo je Sofoklo, koji je na taj način omogućio mnogo raznovrsnije dramske situacije i složeniju strukturu drame.

Pod uticajem antičke drame razvila se kasnija evropska drama, u kojoj su se postepeno, pored tragedije i komedije, razvile i druge dramske vrste: farsa, pastorala (ili pastirska igra), melodrama (prvobitno "drama s pjevanjem"), a u novije vrijeme tzv. građanska tragedija, vodvilj, drama (u užem smislu), poetska drama, antidrama, kao i novi dramski oblici koji su pisani za moderne medije (TV drama, radio-drama).

Već u antičkoj književnosti su se visoko razvile dvije glavne i međusobno surotstavljene dramske vrste: tragedija i komedija.

Svoj veliki uspon i umjetničko savršenstvo tragedija je dobila u djelima Eshila ("Okovani Prometej", trilogija "Orestija" i dr.), Sofokla ("Kralj Edip", "Antigena" i dr.) i Euripida ("Medeja", "Ifigenija na Tauridi" i dr.). Na osnovu njihovih tragedija grčki filozof Aristotel (iz IV st. prije n. e.) u svojoj Poetici odredio je glavna svojstva te dramske vrste i tako dao osnovu svim njenim kasnijim tumačenjima.

Radnju u tragediji čine potresni i bolni događaji s tužnim ishodom. (O takvim događajima često se govorilo u grčkim mitovima, pa su upravo mitska predanja bila ona bogata riznica iz koje su grčki tragičari crpjeli dragocjenu građu za svoje tragedije.) Ustvari, u tragediji se prikazuje nesretna sudbina čovjeka koji strada zbog nekog neminovnog i sudbonosnog sticaja okolnosti, ili zbog svoje neodoljive težnje za nekim visokim ali nedostižnim ciljem, ili zbog nekih svojih neukrotivih unutrašnjih poriva.

Tragički junaci, svjesno ili nesvjesno, krše neke zakone na kojima počivaju odnosi u svijetu i među ljudima. Oni drsko "iskaču" iz zadatog reda stvari, pa se sukobljavaju sa silama koje su jače od njih. Ta njihova "drskost" (grčki: hibris) čini ih dosljednim u ostvarivanju njihovih težnji, što im daje uzvišen karakter. Njihova izuzetna moralna snaga kod gledalaca često izaziva osjećaj divljenja.

Tragički junak ne strada slučajno, već zbog neke tragičke krivice: zbog neke velike pogreške učinjene u zabludi ili neznanju, zbog silovitosti svog karaktera, zbog kobnog sticaja okolnosti koje ga vode u propast. Kod starih Grka tragičku krivicu junaka često je određivala sama sudbina (fatum), čijoj se moći junak uzaludno odupire, kao što je to slučaj u Sofoklovoj poznatoj tragediji "Kralj Edip". Pri tome junak tragedije postaje svjestan svoje sudbine obično tek onda kada se više ništa ne da popraviti. Njegovo saznanje (grčki: anagnorisis) još više produbljuje tragičnost njegovog stradanja. A u tome je tzv. tragička ironija: junak postaje svjestan da su ga njegova vlastita nastojanja dovela do propasti.

Tragički junak izaziva u gledaocima osjećanje sažaljenja zbog veličine njegove patnje, kao i osjećanje straha pred neprestanom mogućnošću ljudske nesreće. Duboko i snažno doživljavajući takva osjećanja, gledaoci ih se istovremeno oslobađaju, jer se ona preobražavaju u ugodan estetski doživljaj. Ovo emocionalno pročišćenje koje gledalac doživljava posmatrajući tragediju Aristotel je nazvao katarza (očišćenje od nagomilanih neprijatnih emocija).

Za razliku od tragedije, komedija se bavi onim što je smiješno u ljudskom životu. Komedije govore o običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima i izvrgavaju ih ruglu i podsmijehu. Već iz komedija velikog antičkog komediografa Aristofana ("Ptice", "Žabe", "Žene u skupštini" i dr.) može se vidjeti da je cilj komedije oduvijek bio ne samo da ismijava mane pojedinaca i nedostatke društva već i da izazove smijeh kao jednu od najzdravijih reakcija čovjeka na zbivanja u svijetu oko njega. (O komediji i komičnom biće više riječi uz tumačenje komedije "Aulularija" rimskog komediografa Plauta).

Komedija se, za razliku od tragedije, bavi onim što je prosječno i obično u životu, tj. običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima, i to s namjerom da im se nasmije ili naruga. Jer, komedija je vrsta drame koju prije svega odlikuje težnja da izazova smijeh. A ono što izaziva smijeh nazivamo komičnim. Suštinu komedije upravo i čini taj komički duh, koji provijava i u likovima, i u situacijama i u govoru.

Likovi komedije se mogu svesti na dva osnovna komička tipa, koji su se pojavili još u antičkoj komediji i koji se u raznim varijantama održavaju i u modernoj komediji (kako u pozorištu tako i na filmu). Prvi komički tip, koji su Grci zvali alazon, smiješan je u apsurdnosti svojih pretenzija, kao neznalica koji se pravi učen, prostak koji se pravi otmjen, strašljivac koji se hvališe svojim podvizima, tvrdica koji leži na parama, a stalno se jada da je siromah i si. Takvi likovi postaju smiješni upravo onda kada otkrijemo nesklad između njihovih pretvaranja i njihovih stvarnih osobina, između onoga kakvim se žele predstaviti i onoga što uistinu jesu. Drugi komički tip je veseli šaljivdžija i lukavi lakrdijaš, koji svojim šalama i lukavstvima stvara smiješne situacije i vodi komičku radnju.

Situacije u komediji bitno su drukčije nego u tragediji, jer se zasnivaju na neočekivanim i iznenadnim preokretima, na stalno novim "peripetijama" (obrtima) i na brzom smjenjivanju prizora, što čini da je ritam komičke radnje brži, življi, dinamičniji nego u tragediji. Komično u situacijama najčešće se zasniva na jednom od dva komička efekta. Prvi se naziva efektom "prevarenog očekivanja": kad očekujemo nešto veliko i značajno, a umjesto toga se pojavi nešto malo i beznačajno, pa nesklad između nagoviještenog i ostvarenog izaziva smijeh. Drugi efekat je onaj koji je francuski filozof Bergson opisao kao kontrast između organskog i mehaničkog: kad se umjesto nečeg što je pokretno, promjenljivo, prilagodljivo i živo (tj. organsko) pojavi nešto kruto, ponovljeno, neprilagođeno i automatizovano (tj. mehaničko). Komedija se najčešće bavi onim što je u životu, u ljudskom društvu ili u ljudskom karakteru umrtvljeno, ukalupljeno i mehanizovano umjesto da bude živo, slobodno i u svom prirodnom organskom razvoju. Zato je smijeh koji izaziva komedija uvijek pomalo i izraz osjećaja slobode u odnosu na uočene društvene i životne stege i kalupe.

Najzad, u komediji je i sam govor izvor smijeha, zbog čega ona izbjegava duge monologe i više voli kratke, brze replike, u kojima se duhovito igra riječima i obrće smisao, ili se, pak, u živi tok govora unose mehanička ponavljanja, koja daju na znanje da je organski život opet zaustavljen i savladan, a da je do riječi došla glupost, tupost, lijenost, uobraženost ljudskog duha.

Komično - u komediji, ali i u književnosti uopće - može imati različite vidove u zavisnosti od piščevog odnosa prema pojavama o kojima govori. Pisac može samo težiti da izazove smijeh, kao što je to u lakrdijama i farsama. Pisac može svojim ličnostima prići s humorom, što podrazumijeva blagonaklonost i vedru nasmijanost nad smiješnim ljudskim postupcima i nedostacima. Pisac, opet, može istovremeno i ismijavati i žaliti ličnosti koje prikazuje, osjećajući pri tome neku tugu zbog nesavršenosti ljudske prirode. (To je ono osjećanje koje izaziva "smijeh kroz suze".) Međutim, pisac može u ljudskim nedostacima vidjeti krupne mane koje ne dolikuju čovjeku i unižavaju njegovu ličnost ili koje ometaju društvo u njegovom razvoju. Pisac tada oštro i jetko izvrgava ruglu mane i poroke pojedinca i društva, pa njegovo djelo postaje satira. A u satiri se ismijavaju, ali i osuđuju pojave koje se prikazuju.

Kako je komedija slobodan i otvoren dramski oblik, u njoj možemo često pronaći u isto vrijeme i satirične i humorne i farsične elemente. A to je slučaj i sa djelima gotovo svih velikih komediografa, kao što su bili Aristofan u staroj Grčkoj, Plaut u Rimu, a kasnije naročito Molijer, Goldoni i Gogolj, ili na filmu, recimo Čarli Čaplin.

KOMEDIJA INTRIGE je naziv za komediju u kojoj se radnja zasniva na zamršenom zapletu (intrigi), punom neočekivanih obrta i smiješnih situacija. U komedijama toga tipa komično je ponajviše u samim situacijama, pa se takve komedije nazivaju i komedijama situacija. (U takve komedije spadaju i tzv.jarse.)

KOMEDIJA KARAKTERA je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju poroci pojedinca, i to obično oni koji predstavljaju općeljudske mane i koje od pojedinca prave tipičan komičan lik: tvrdicu, hvalisavca, licemjera, umišljenog bolesnika, pomodara, lažljivca, lažnog rodoljuba, nadri-filozofa i si.

KOMEDIJA NARAVI je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju negativne pojave u društvu ili u pojedinim slojevima društva. Zato se taj tip komedije naziva i društvena komedija. U njoj je najčešće na udaru moral društva ili, pak, maniri društvenog ponašanja. Prema negativnim društvenim pojavama u njoj se obično zauzima oštar satirički stav.