Tevfik Fikret Bey (1867 - 1915)

/Prevod Musa Ćazim Ćatić/

VILI PJESME

Katkad u tvom glasu dubok jecaj bruji,

S koga moje grudi ko listak zastrepe;

Ko otrovni cvijet sa indijske stepe

Katkad po tvom licu vatren plam zastruji.

Mi u društvu žića provodimo dane,

Duša bi mi vječno s tobom biti htjela;

Ali katkad - ne znam zašto - s tvoga čela

Magla bolne sjete mog se srca gane.

Ah, prolaze dani, a oblak se kreće

I ko gvozden štit se na nebo mi penje

A u grud'ma rana duboka me peče.

Tad najljepšom pjesmom nadahneš mi grudi,

Mog se čela takne etirno ti krilo;

Ljepotici gradskoj ti si slična, vilo,

Što svog dragog vara, dok ga ne izludi!

BUDHA

On je hrlio, a oči vazda mu uprte b'jahu

U tajne nebesa. On je put svoje hrlio mete

Uprkos svih običaja, a ljudi sl'jepcem ga zvahu.

Taj sl'jepac u tamnoj špilji svijetlog genija svoga

U lice istini jednoj bezbroj je gledao ljeta,

Ali on na koncu vidje sve tajne prolaznog svijeta.

I sve se pred njime sumnje ko dim raspršiše sive;

Sl'jepoćom svojom zaslj'epi on oči požudnih ljudi.

Al glasu, kom je Budha hrlio ko oganj živi,

Pozno se potomstvo ruga: To je buncanje ludih!

RIBARI

Spremna su im gola prsa, da se bore s burnim vali –

Sve im blago na tom sv'jetu: Iako veslo, čamac mali,

Mali čamac i u srcu čvrsta volja kao kamen

Gle im lica, sunčani ga opalio plamen,

A na svakoj vlasi mreže otrovna im kaplja dršće.

Ah, pitaj ih: zašto snose tol'ki teret od žmota

Kako im je kad im biće u vrtlogu tom se mota

Al ne pitaj ! . . . Međ' ljudima razlike ti nema prave :

Na rukama on ti hodi i od sebe »čudo« gradi,

Sv'jet zabavlja, a tek zato: koru hljeba da zaradi.

Oj muči se bijedna »ludo«, skidaj znoj sa čela svoga,

Da provedeš kako-tako vr'jeme žića zemaljskoga!

Nijesi li život prodo? Smrt će sutra sve da plati...

HALUKOV BAJRAM

Otac ti veli: »Neka se dječica vesele mala,

Jer radost njena je samo! Ah, moje lijepo dijete!

Znadeš li kakove klete

Misli u srcu budi ta tvoja nevina šala?

Koliko li djece bez oca sad pruža za milost ruku,

Njihova bajramska pjesma slična je smrtnome zvuku!

Svuci te stare haljine! Dosta je radosti tvoje

I smijeha! Svuci nek ono siroče obuče tamo,

Nek srce utješi svoje

Ali tvoje dok čisto srce sada se igra i krili,

Ovo kukavno siroče, Haluku, čuj kako cvili!

SPOMENIK »RADA«

Kao oblak rastrgani iznad zemlje dršće tmina,

Plamni osmjeh s horizonta ko tanko je platno dere.

Ko crni se demon miče, da sve sruši, sve poždere,

Po praznini mrkoj, što se na obzorje svila c'jelo

Svud vizije mrke lijeću, grozne im se cere oči;

Al u divljem tome paklu, ponosito dižuć čelo,

Kip se jedan hladnokrvno na gvozdenom stupu koči.

Miruj vjetre ljudske strasti, miruj grome tašte slave!

Sva dječica Prirodina - u kukavnom sjaju svome

Traže tugu il veselje u disaju svakom tvome.

Samo ovaj budni radnik uzdignute, evo, glave

Pred bijesom tvojim stoji i srdito prkosi ti;

Njegovo se ponos-čelo nikom ne zna pokloniti!

ALFRE SU DE MUSSETU

Pjesnik... genij pravi. Sred mira i buke

Srce mu je žarko poput ognja plaha,

U kucaju svakom ja mu čujem zvuke

Veličajne tuge i topla uzdaha.

Pjesnik... duh božanstven. Orlovsko mu oko

Misli duboke i svijetle krije.

Titansko mu čelo beskrajno, visoko,

A bl'jedo mu lice vječito se smije.

O nijemo Iice! Slavo svoga vijeka!

Dok besmrtnost gori povrh čela tvoga,

Moja duša mlada željno evo čeka,

Da pogledaš na nju, ah na roba svoga~

Znam! Ti si svjetlo beskrajnih visina,

Što se zemskom crvu nikad ne otkriva.

Tvoj nebeski pogled - iznad ovih tmina

Daleko, daleko po sferama pliva.

Al, bar pusti sada, nek glas pjesme tvoje

U dnu srca moga plač i uzdah budi!

Ljubavi koja no raj i pak'o rtudi.

Ah, u tvojoj pjesmi skrivene su vile,

Njihov šapat tajni iz njih se izvija;

O, u tvojoj pjesmi ruže cvatu mile,

Čiji nektar-miris sva srca opija.

Kad mi na um panu sv'jetle tvoje »Noći«,

Kad u zagrljaju sa boginjom pjesme

Hrlio si carstvu veličine, moći

I besmrtno piće srk'o s rajske česme,

Tad i moja krilca put nebeskih dveri

Htjela bi se vinut do tvoje visine;

Ali otkud da se s Anka-pticom mjeri

Sitni vrabac - čedo zemaljske nizine?

I ja slomljen padam u gnijezdo svoje

I iz praha motrim, kud tvoj duh se tamo

Uzdigao, pa se stidim pjesme svoje:

Ah, ja pjesnik n'jesam - ja sam cvrčak samo!

JEDAN ČASAK MIRA

Mom pobratimu Ćazimu

Ja ti sada iz daljine gledam okom mašte svoje

Kolibicu sretnu jednu,

Viš krova joj čadav dimnjak sanjivo se nageo je,

A iz njega dim se vije u visinu nedoglednu.

Čisto platno mekog sn'jega na cio je predjel palo,

Pa ga u svom krilu krije;

I malo se srce jedno u san tihi zakopalo

I ja maštam, gdje ko težak skromno živim u tom kraju,

Oko mene skup seljaka,

A sve tmine mog života ko para se pretapljaju

U bijelom onom dimu, što leprša iz dimnjaka.

MOJE GNIJEZDO

U veselju pjesme, u prvom sevdahu

Jedno mirno gnijezdo bijah sebi svio;

Uspomena cmjeća u njemu je-cvalo

I opojni miris ko ambra se lio

A čežnja i snovi viš njeg lepršahu

Kao lake ptice pozlaćenih krila

I lijepo je bilo moje gnijezdo malo,

Ljepše nego azil čarobnijeh vila.

Katkad bi iz gnijezda srebren glas zazuji,

Sladak kao akord poljubaca mekih,

Katkad šum bi opet ko muzika slapa

Po grudima što mu mjesečina kapa

Kroz uho mi mašte etirski prostruji;

A gdjekad bi svuda dubok mir zavlad'o

I u sjenu gnijezda - kao disaj ruža

I tada bi moja opojena duša

Zadrhtala s čežnjom kao listak neki.

Ah, ja ljubljah pokoj malog gnijezda svoga

I čeznući čekah kad će Morfej stići...

Dok jednoga dana odletješe ptići

I sunčane ptice iz gnijezda moga,

Jedna nježna ruka sa lepezom rujnom

Hej, baš zato nema nigdje mira sada,

Mojoj pustoj duši i srdašcu nujnom...

SLIKAJUĆI

Moj kist - bolesna grana s debla u suhoj gori

U ruci dršće mi, tiho s uzdahom čežnje i boli;

Htijuć da cvijetak stvori.

Već deset dana moja slikarska mori se mis'o

Da talas jednog čuvstva prikažu u vjernoj boji

I ja tu promatram sliku. Ah, kol'ko me truda stejf !

Baš sad bih, sad je zbris'o.

I božju. umjetnost slavim sred svjetla i crne tame;

Al katkad i sama narav ne ima čara za me

I ne sviđa mi se ništa.

Pa ja bih tada htio drukčije vidjet lice,

Lice bolesno i plačno - puno tuge i sjete...

Samo mi uzdasi lete!

POTREBA VJERE

I sve je praznina pusta!... Prazno je nebo i zemlja,

Prazne su grudi i srca.

Preda mnom ni tačke nema i ja posrćem evo

Besvjesno: lik sam mrca!

I sve je praznina pusta!... Kraj mene ništavnost divlja

Vrti se, vrti vijekom.

I moj se mozak vrti, a volja »slobodna« pjana

Pada mi pred tajnom nekom.

Ova je samoća - pustoš, slična pustoši groba

Bez glasa i bez daha

Vjerovat'... jedino to je utjeha u toj praznini ,

Punoj tek divljeg straha!...

* **

I sve je tmina gusta!... Duboka i duga noćca

Sav svijet ovaj skriva:

Mračan je um i znanost, mračne su ljudske ideje

I sve u mraku pliva...

U cijeloj duši mojoj ledena bešćutnost neka

Mrtvo i tvrdo spava.

Oku mi debelim velom skriva se bitnost stvari,

Skriva se istina prava.

I nikad je vidjet neću, jer ovi debeli mraci

Slika su grobnog mraka

Vjerovat... jedino to je svijetla staza, koja

Vodi do sunčanog traka!...

ZLATNI SNIJEG:

Pod drvećem razlila se pustoš sa tišinom,

Tek s daleka obzorju su na kadifno krilo

Ognjen-suze prosipale jedne sv'jeće oči.

Blijeda jesen stajala je u plaštu od tuge

I čeznula u spokojstvu sebi sličnu dušu;

Snažni vjetri pirili su, uzdišući, kroz luge,

Ko iz srca očajničkog kad uzdasi pušu

I stabla su zadrhtala u dubokoj noći,

Pa s njih lišće padat poće, a ja nijemo stojim:

Zlatni snijeg snježio je pred očima mojim.

JUSUFOVA KOŠULJA

Pomiješajte tminu noći sa nježnom bjelinom

U valu je vrelih suza svoje oči isplakao

I često je sijedi prorok ispod vjeđa krvavije

Dalekijem obzorjima jednu slijepu čežnju slao,

Sl'jepu čežnju - tužnu pjesmu svojih dana staračkije' !

Kroz spokojne mračne noći pustinjom je vjetar tek'o

Izmučenu dušu mu je cjelivao nježno meko

A Jakubu činilo se: Jusuf mu je u blizini...

- Ah, ovo je njegov miris, Jusufov je uzdah ovo!

A očinska ljubav moja tek vaš ukor izaziva,

Al' vjerujte, djeco, da je Gospod mi se moj smilov'o –

I ja skoro svog Jusufa pred sobom ću vidjet živa.

Iz daljine preko gora hiti jedna karavana,

To s košuljom Jusufovom idu braća razdragana,

Da slijepog starca oca obraduju. Jednog dana

I proljev'o Božji rahmet po žednome Kana'anu,

Karavana s braćom sretnom svome domu pred prag stade.

Tek s košuljom Jusufovom Jakub protr'o sl'jepe oči,

A pred njima nebo, zemlja razotkriše svoje moći

MAJKA

Tužna, sirota žena! Prosjačeć sokakom bludi,

Na licu dršće joj sjeta, što sliči večernjoj tami;

Nevinče jedno malo kiti joj mršave grudi,

A bl'jede drhtave usne udes joj proklinje hudi...

Ah, stanje te b'jedne majke na oko suzu mi mami!

Tužno joj i slabo t'jelo od ljute patnje strada,

Očaj joj ispija dušu i mozak ognjem pali;

Al ipak katkad sine u srcu iskra joj nada:

Kad sitnim zaplače glasom čedo joj - anđeo mali,

Cjelovom ljubavi ona usta mu zatvara tada.

Djetešce u svojim krpam' bisernom sliči zrnu ,

U prahu što leži na tlu; razb'jena školjka je mati.

S jedne tuge i b'jede majka i d'jete pati,

Gušeć se u gorkoj suzi. Gledajući tu sliku crnu,

Kamena tvrda srca od teške žalosti trnu.

Gle, kakvom ljubavlju sada na grudi stiska joj ruku

Golo djetešce!... Ko da to prosjakinja nije:

Ponosan pogled joj tiho nad dragim čedom plije.

Taj pogled tumači vjerno, što njena duša krije:

- Ah, majka biti - to je najslađa briga i muka!

PROMETEJ

U svom srcu vazda ćuti

Kljun vatreni svete čežnje

Za saznanjem. Vazda misli

Na velebnost ove težnje.

Što su oni gor' na nebu ,

A ja ovdje u dolini?

Što da sv'jet se meni smije,

A da plačem ja u tmini?

Kako se je 1'jepo nebu

Uzvinuti, pa s visine Smijati se! Ah; kada-će

O neznan električaru,

Budućnosti roda moga,

Koji čezne blagoslova

I svijetla ognjenoga.

Iz te zemlje udaljene,

Kolijevke novog duha,

Donesi nam snažnog ploda

Trebamo ga kao kruha.

Donesi nam zrelog ploda,

Um i ego što nam hrani ! . .

Nek ti ruke ne zastaju,

Uvijek radi, vijek se brani.

Pred očima vazda drži

Drevnog mita div-junaka,

Što je ukr'o oganj s neba,

Uzvinuv se viš oblaka.

Ko Prometej srčan budi :

Jake volje, divske glave-

Ma ne znao nikad niko

Tvog imena, tvoje slave.

JESENSKA VILA

Na dušeku mekom od povehle trave,

Pokrivena lišćem, spavala je vila

Pa mahmurno oči otvorila plave-

Sjekira je kraj nje zvuk metalni lila,

I gle, vila tiho šumi prisluškiva...

Na sve strane pokoj ... samo iz daljine

K'o prigušen da se neki jecaj krili;

I taj jecaj vili kad kroz dušu mine,

Bez suza i glasa ona nijemo cvili,

A svaki čas lice drukčije joj biva...

I gdje toga lica odraze se boje,

Tu se samo boli sa čežnjama roje

I svuda se ćuti hladnih suza vlaga...

I gdje rosni pogled s očiju joj pane,

Ondje se na tlima razvijati stane

Cvijetna ljepota, magijska i naga...

ZELENI KUTAK

S lica se prašnog polja zelena radost smije

Slična proljeću mladom. Njišu se trave meke.

Uvijen u plašt mira duboki sanak snije

Sav život malog sela na žalu tihe rijeke.

Priroda raskošna, sjajna, s daleka i s bliza sipa

Obzorjem mirise svoje i čarne intimne boje,

A ruke zanosno širi ponosni hrast i lipa

K'o da bi predjele htjeli pritisnut na grudi svoje.

Nekol'ko časaka kada slijedeć maštu svoju

Lutam kroz labirinte tamnih vremena ovih.

I načas tuga me mine i dušu ostavi moju-

Pa tada osjećam tiho gdje zvuci frule ječe

S bolesnih mojih struna, a pjesma plovi... plovi.

SAM SEBI

Zbog jedne pjesme male i bez duha

Mučim se, znojim, ne bih li je spjevo

A ova pjesma sitna je i suha.

Nemirni vali, ispred mene štono

Bježite brzo u nepovrat tamo,

Časovi dragi, ja osjećam bono

Ja znam u jednom disaju da znade

Svemira cijelog stvoriti se građa

I u tren jedan da se život rađa.

U svijetu bića takovih imade.

Što u po sata rode se i žiju

I - Božjeg čuda - izdišu i mriju.

MALA PORODICA

Zadnjom kapljom alem-rose trava se je okitila...

Kad je ovo golo čedo rodilo se, onog dana

I zima je s najgorčijim potrebama nahrupila

I toj maloj porodici tugom srce opojila.

Ta bijednoj porodici novi član je težak bio

Jedan samo sahan više sofru joj je razdrobio

K'o planina.

Ali; oče, čemu briga, čemu mora?

Zar ručica mala ova ne potiče duha tvoga

Pa da snagu podvostručiš i da radiš bez odmora?

Pun očinskog osjećaja dobri otac radio je

Zadnje gondže svog sevdaha drhtava je stresla grana,

Zadnjom kapljom alem-rose lišće se je okitilo...

Al ovaj je puta zima - gost studenih lednih strana

Porodicu malu našla u veselju. Tu je bilo

Uz nju gosta nekoliko. Za sofrom se veselilo.

RAZMIŠLJANJE

Ima katkad trenutaka pa se bojim misli svake

I bolesnoj grani tada moj sanjarski razum sliči,

Grani goloj bez listova što na zimskoj dršću ciči

Pa bi lahko slomila se pod dodirom malog krila,

I tog dana, ako pjevam, sve su moje pjesme lake

Tužne slike, pune suza, pune teških uzdisaja.

Iz njihovih bl'jedih boja što su suzom izaprane

Ja se trudim c'jele sate da izvadim kakvu mis'o

I tad sam se sebe stidim što sam slik'o, što sam pis'o,

Pa se korim: »Bijedniče, mašta te je prevarila:

…Gle, naoko ova-riječ ima smisla i značaja!

O ne, mis'o ne pomaže pri pjevanju srcu mome ,

Duh pjesama mojih sviju pun je tuge, pun je vaja,

Što ga svakog časa ćutim u tom pustom srcu svome.

Copyright © Omeragic