Neposredno pred Prvi svjetski rat, iz redova srednjoškolske omladine, pretežno srpske i hrvatske nacionalnosti, regrutuje se grupa mladih književnika, zadojena idejom nacionalnog oslobodenja. Nju, prevashodno, čine članovi pokreta bosanske revolucionarne omladine, koja djeluje u sastavu tajne organizacije pod nazivom "Mlada Bosna". Članovi ove organizacije su imali za cilj da "negodovanjem, buntom i svim mogućim i nemogućim sredstvima" dokažu "da je Austrija nasiljem došla u Bosnu i Hercegovinu", da "vrši nasilje" i da je "treba protjerati". "Gaćinović, kao i ostali, najviše su govorili o teškom položaju našeg naroda, kao i o tome da Bosnu i Hercegovinu treba ujediniti sa Srbijom pošto-poto." Oni pišu i dijele brošure: "Bosna i Hercegovina su srpske zemlje" i "Smrt jednog heroja".

Pod nazivom Mladobosanaca djelovala je ova grupa pisaca: Dimitrije Mitrinović, Petar Slijepčević (jedan od najaktivnijih clanova bečke Zore), Velimir Jelić, Drago Radović, Jovo Varagić, Vladimir Gaćinović (organizator pokreta), Miloš Vidaković. Pored pomenutih pisaca, najuži krug mladobosanaca sačinjavaju: Dragutin Mras. (najdarovitiji među njima, pjesnik i esejista koji je poginuo kao dobrovoljac srpske vojske), Mihajlo Pušara (učitelj, Pricipov drug, pjesnik i novinar), Danilo Ilić (učitelj, prevodilac, publicista, obješen u Sarajevu kao organizator vidovdanske zavjere), Jovan Živanović (pjesnik, uhapšen na Drini).

Njihove duhovne vode su bili dr Vladimir Ćorović i Dimitrije Mitrinović. Oni su znatno utjecali na formiranje ove generacije. Dr Vladimir Ćorović je bio i sam pjesnik, a pisao je književne i likovne kritike i prevodio filozofska djela. Objavljivao je u Bosanskoj vili pod pseudonimom V. Slijepčević. Kao urednik Vile i naučnog časopisa Pregled imao je veliki ugled kod ove mlade grupe pisaca. Dimitrije Mitrinovic, popularno zvan Mita-Dinamika, upoznavao je mladobosance sa djelima zapadnoevropskih i američkih pisaca.

Ova grupa književnika okupljala se oko nacionalističke Srpske omladine, ispoljavajući više svoje nacionalističke težnje nego što se bavila književnosću. Inače, najviše je djelovala u Bosanskoj vili (gdje su objavljivali i Ivo Andrić i Pero Slijepčević). "Dr Vladimir Ćorovic, jedan od njenih urednika, sam kritičar, okupljao je Mladu Bosnu oko sebe s naročitom pažnjom, nastojeći da vaspita njen ukus i podigne njen književni smisao. (...) Ova grupa radila je i u Radulovićevom listu Narod... zatim, u dnevniku Srpska rijec, naročito za vreme uredničke delatnosti Veljka Petrovića, ... nešto malo u Srpskom književnom glasniku; najzad na liniji revolucionarne nacionalne ideologije, u Srpskoj omladini, koju je uređivao Đorde Pejanović... Zanimljivo je pomenuti da Kočićeva Otadžbina, koja je u to vreme takođe izlazila u Sarajevu, kao organ radikalnih agraraca srpskih, nema saradnika među ovim mladim piscima..." (Borivoje Jevtić, Izabrana djela III, Biblioteka kulturno naslijeđe BiH, 1982, str 10)

"Svi su oni bili i pisci u nastanku književne nade, i borbenici u isti mah. Njihova književna djelatnost, iako dosta živahna, ostala je nerazvijena, ali s tragovima nesumnjive darovitosti;... ostavili su nešto pesama, književnih ogleda, umetničkih kritika, novinskih članaka i više prevoda. Možda to nije ni dovoljno ni naročito vrednosno, kad se stavi pod analizu jedne nepristrasne književne kritike... 'Mlada Bosna' do danas nije une(la) nešto novo u srpsku književnost. Ona je bila isuviše opšta. Njene nagle simpatije bile su vrlo promenjive, i nisu se zaustavile s nekom posebnom snagom na izvesnim osobinama bosanskog i hercegovačkog duha. (...) "Mlada Bosna' izvesno će biti jedna generacija manje vrednosi; o tome se ne može sumnjati. Ali će ona, da se figurativno izrazimo, biti jedan vrlo potreban kamen..." (Borivoje Jevtić, Izabrana djela III, Biblioteka kulturno naslijeđe BiH, 1982, str 203)

Bosanskohercegovacka književnost ili književnost naroda Bosne i Hercegovine je u periodu od 1918. do 1945. godine dala veliki broj istaknutih stvaralaca - pjesnika, pripovjedača, novelista, romansijera, dramskih pisaca, književnih kritičara, esejista, memoarista, prevodilaca. Među njima su najpoznatiji: Ivo Andrić, Hamza Humo, Antun Branko Šimić, Ahmed Muradbegović, Nikola Šop, Isak Samokovlija, Zvonimir Šubić, Marko Marković, Alija Nametak, Hivzi Bjelevac, Hasan Kikić, Enver Čolaković, Salih Alić, Zija Dizdarević, Branko Ćopić, Ilija Grbić, Husnija Čengić, Hamid Dizdar, Jovan Palavestra, Jovan Kršić, Slobodan Galogaža, Velimir Kovačević.

Većina njih u čežnji za ličnom afirmacijom na polju književnosti, zbog zaposlenja ili školovanja, zbog nerazumijevanja ili zbog nemogućnosti objavljivanja u matičnoj sredini, i iz nekih drugih razloga, odlazila je u veće kulturne centre u zemlji i van nje: na sjever - u Budimpeštu (E. Čolaković), na jug - u Dubrovnik (Ahmed Muradbegović), na zapad - u Zagreb (I. Andrić, Z. Dizdarević, Hasan Kikić, H. Humo, N. Šop, A. Muradbegović, S. Alić, E. Čolaković, A. B. Šimić, A. Nametak), na istok - u Beograd (I. Andrić, Z. Dizdarević, H. Kikić, N. Šop, H. Humo). Stvaralački nemir, potreba za poslovnom komunikacijom, za razumijevanjem i kontaktom sa "ljudima od umjetnosti" učinili su ove centre njihovim stalnim prebivalištem ili povremenim boravkom. Najrazvijeniji kulturni, centri u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla, dugo vremena nisu mogli da zadovolje njihove kulturne potrebe u onom obimu koliko su to oni željeli.

Vremenom, situacija se izmijenila. U Sarajevu kratko vrijeme žive i stvaraju: S. Alic, A. Muradbegović, N. Šop, A. Nametak. Najaktivniji na ovim nagim prostorima su: Borivoje Jeftić, A. H. Bjelevac, Hamza Humo, Vladimir Ćorović, Jovan Palvestra, Jovan Kršić. Započinje živa aktivnost na kulturno-prosvjetnom uzdizanju naroda. U periodu poslije rata svoj rad obnavljaju književni listovi, časopisi i društva koja su prije rata bila osnovana, a pokreću se i osnivaju nova. U Sarajevu izlazi veliki broj listova i časopisa.

Listovi, časopisi i društva

Slovenski jug, Novo djelo, Židovska svijest, Jugoslovenski list, Prosvjeta, Srpska riječ, Budućnost, Pravda, Novi vijek, Narod, Napredak, Gajret, Behar, Novi behar, Književna kritika, Književni pregled, Zabavnik, Jevrejski život, Narodna židovska svijest, Đulistan, Male novine. U Mostaru izlaze Zora, Biser; u Tuzli Sredina, Pregled; u Banjoj Luci Glas. Neki od ovih listova su kratkog vijeka, a drugi imaju veliki značaj u smislu obezbjedivanja kulturnohistorijskog kontinuiteta na tekovinama ranije nacionalne svijesti i književnog stvaralaštva, tj. produžavanja i daljeg izgrađivanja nacionalno prosvjetne orijentacije.

U aktivnostima na obnavljanju starih i pokretanju novih listova i časopisa u Bosni i Hercegovini u periodu od 1918. do 1945. godine prednjače Borivoje Jeftić, Šukrija Kurtović, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Hamza Humo, Miljenko Vidović, Maksim Svara, Radovan Jovanović, Pero Slijepčević, Jovan Kršić, Moric Levi, Kalmi Baruh, Eliezer Levi.

Kulturnohistorijski kontinuitet u svom radu ostvarili su: kalendar i časopis Prosvjeta, Napredak, Gajret, Židovska svijest i Jevrejski život.

Kalendar i časopis Prosvjeta, pokrenut 1907. godine od strane srpskog kulturnog drustva Prosvjeta, produžava i dalje izgrađuje svoju nacionalno-prosvjetnu orijentaciju, u čemu velike zasluge imaju Pero Slijepčević, Borivoje Jeftić, Vaso Stajić. Prosvjeta djeluje u tri vremenske dionice: prva, od 1907. do 1914. godine; druga je od 1919. kad počinje ponovo da izlazi kao list društva Prosvjeta, i treća, najznačajnija i najduža dionica u razvoju ovog lista, od 1930. do 1937. godine. Sve do 1920. list je štampan ćirilicom i ijekavskim izgovorom, a od tada ekavicom, što je uslovilo i ekavizaciju naslova Prosveta. Za cijelo to vrijeme, list ima prosvetno-obrazovnu funkciju i sve češće objavljuje književne priloge, tako da izrasta u jedno od najsnažnijih književnih glasila u Bosni i Hercegovini. U njemu svoje priloge objavljuju Aleksa Šantic, Svetozar Ćorović, Borivoje Jeftic, Jovan Protić, Vladimir Gaćinović i mnogi pisci izvan Bosne i Hercegovine.

"Kao jedan od kulturnohistorijskih kontinuiteta iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovnni, počeo je nakon rata... 1921. izlaziti i časopis Napredak, glasilo hrvatskog prosvjetnog i kulturnog društva Napredak, koje je tada obnovilo svoj rad. 'Narocite prilike, u kojima se razvijao kultumi život hrvatskoga naroda Bosne i Hercegovine - pisalo je u programskom članku... - potaknule su prije 17 godina ostvarenje našega Napredka. Potreba podizanja školovanog i privrednog podmladka bila je u ovim krajevima veća nego drugdje." Njegov programski zadatak je kulturnosprosvjetno uzdizanje naroda i tog programskog načela će se pridržavati sve do 1941. godine. U svom radu je imao i nekoliko kraćih prekida.

U vezi sa njegovom poslovnom orijentacijom, zanimljivo je jedno zapažanje prof. Rizvica: "Najznačajniji hrvatski književnici srednje i mlađe generacije koji su stvarali u okviru grupe sarajevskih književnika ili saradivali na stranicama Pregleda ne spominju se kao saradnici Napretka pa je očita bila podvojenost književne i kulturne orijentacije među Hrvatima u Bosni i Hercegovini u međuratnom razdoblju na one koji su slijedili rane predratne i poratne jugoslovenskonacionalističke ideale i na one koji su se okupljali oko Napretkove kulturnohistorijske linije (osobito poslije 1929.), nalazeći u njoj više hrvatske nacionalne sadržine i tradicionalnih oznaka u Bosni i Hercegovini koje su se prenosile iz vremena nacionalnih pokreta austrougarskog razdoblja nastavljajući zasade franjevačko ilirske književno-kulturne djelatnosti."(M. Rizvić, Književni život BiH između dva rata I, "Svjetlost" Sarajevo, 1980, str 265)

"Slično književno-kulturnim kontinuitetima srpskom i hrvatskom... i kulturno-književni život Jevreja u Bosni i Hercegovini produžavao se poslije rata, iz austrougarskog perioda u međuratno jugoslovensko razdoblje, koncentrisan oko La Benevolencie ("La Benevolencia") kao baze i drugih jevrejskih društava, i trajao je i razvijao se u jevrejskim kulturno-politikim listovima, nastavljajući se historijski kao pozadina koja je sigurno i bez prijeloma trajala sve do 1941. godine, bez podlijeganja i ustupanja književno-idejnim kontroverzama i društveno-političkim suprotstavljanjima matice književnog života Bosne i Hercegovine. Židovska svijest je bila 'kulturno politički tjednik' pod uredništvom dr Isaka Altarca..." (M. Rizvić, Književni život BiH između dva rata I, "Svjetlost" Sarajevo, 1980, str 265)

Gajret, koji nije bio čisto nacionalni list Bošnjaka, najznačajnije je bosansko glasilo koje je izvršilo svoju programsku prosvjetiteljsko-odgojnu funkciju i ostvarilo svoj povijesni kulturno-književni kontinuitet. Svoju punu afirmaciju ovaj list je postigao u periodu od 1924. do 1930. godine. U tom plodnom razdoblju od šest godina, kad ga je uređivao Hamza Humo, u Gajretu sarađuje, pored starije generacije bošnjačkih pisaca (Bašagić, Nuri Hadžić, Mulic), i generacija mladih pisaca: H. Dizdar, Kikic, Dobradžić, Burina, Muradbegovic, a pored njih i B. Jeftic, J. Palavestra, J. Kušan. Od 1930. do 1937. godine objavljuje malo literarnih priloga, ali od 1937. godine, ulaskom Hamida Dizdara u redakciju, njihov broj se naglo povećava. U njemu svoje književne radove objavljuju i novi saradnici (J. Međedović, Ć. Sijarić).

"Protivno Gajretovoj akciji srpskog nacionalizovanja Bošnjaka, nasuprot koje je 1924. godine osnovano kulturno prosvjetno-društvo Narodna uzdanica a godine 1927. kao pandan listu Gajret biće pokrenut i list Novi Behar na tradicijama predratnog Behara , koji će predstavljati protutežu kulturno-političkih simpatija među Bošnjacima za hrvatstvo." Njega je pokrenuo vjerski poglavar, reis ul-ema, Džemaludin-efendija Čauševic, sa pojedinim predstavnicima Jugoslovenske muslimanske organizacije i bošnjačkim piscima koji su prije rata pokrenuli i radili u Beharu. (Safvet-beg Basagić, Edhem Mulabdić i Husein Đogo). Novi Behar je namijenjen bošnjačkoj islamskoj familiji, pa je zato bio prožet "versko-moralnim" duhom. Bio je protiv "svake politike". Radio je pod geslom da treba "moralno blago islama spojiti sa materijalnim blagom zapadne škole". U Novom Beharu sarađuju: dr Safvet-beg Mirza Bašagić, Edhem Mulabdić, Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar, Alija Nametak, Ilijas Dobradžić, Omer Čampara, Atif Ljubović, Hamza Humo, Hasan Kikić, Sait Orahovac, Rasim Filipović, Mustafa Grabčnović.

"Nikad nije dostigao književnu vrijednost i kulturni značaj nekadašnjeg Behara, koji je u svoje doba snažno podsticao u pravcu građanskog formiranja Bošnjaka shvaćenih kao spojnice Istoka i Zapada u jugoslovenskim zemljama..." (M. Rizvić, Književni život BiH između dva rata I, "Svjetlost" Sarajevo, 1980, str 53)

Pored Prosvete, Napretka, Židovske svijesti i Gajreta, Pregled je bio jedan od najznačajnijih glasila izmedu dva rata na prostorima Bosne i Hercegpvine. On je ostvario svoj kulturno-književni kontinuitet kao "slobodna tribina za slobodoumne jugoslovenske pisce", sa jedinim ogrančenjem, da njegovi saradnici rade na uspostavljanju "narodnog jedinstva i demokratije". Pokrenut je u januaru 1927. godine "kao nastavak predratnog Pregleda, s ciljem da "prati aktuelni, socijalni, kulturni i književni život". Svoj rad je počeo pod uredništvom dr Gojka Krulja, koji je u prvom broju lista, u "Reči uredništva" pisao o svojoj jugoslovenskoj orjentaciji: "Dopuštamo osjećaje srpske, hrvatske i slovenačke - ali iznad svega stoji jedinstvena država Jugoslavija." Prema Muslimanima i muslimanskim piscima i njihovim listovima "imao je neizbistren stav". Smatrao je da je "naša politika, kulturna i narodna homogenost sadržana... u nacionalnoj ideji jugoslovenstva" konstatujući kritički da se "naša politička lađa, pod vođstvom kratkovidih političara, nasukala... na plemensku plićinu".(M. Rizvić, Književni život BiH između dva rata I, "Svjetlost" Sarajevo, 1980, str 66)

Oko Pregleda se okupljaju svi pisci koji ce kasnije formirati Grupu sarajevskih književnika "S.S. Kranjčević" : Borivoje Jeftić, Pero Slijepčević, Marko Marković, Milan Ćurčić, Jakša Kušan, Vladimir Tmuša, Isak Samokovlija, Srđa Đokić, Hamza Humo, Vera Obradović Delibašić, Mihajlo Delibašić, Jovan Kršić.

U periodu od 1936. do 1941. godine Pregled će pod uredništvom Jovana Kršića biti kronika književnog života. On će štampati almanah Grupe sarajevskih književnika pod nazivom Sa zamagljenih strana, koji je imao za cilj da "ukaže na umetničke kvalitete pojedinih priloga koji će jasno pokazati njihovu vrednost" U svojoj književnoj rubrici Pregled će uglavnom štampati književne priloge iz Bosne i Hercegovine, prevashodno, djela Grupe sarajevskih književnika, ali i djela P. Kočića, B. Ćopića, Z. Dizdarevica, P. Voranca, H. Kikica. Pred sam rat Pregledu će pristupiti veći broj "ljevičara".

Više je razloga utjecalo na formiranje (17.februar 1928.) tzv. " Grupe sarajevskih književnika ' S.S. Kranjčević' ": praktična potreba, u vezi sa poslovima izdavanja knjiga, međusobne pomoći i zaštite autorskih prava, zatim težnja za društvenošću i mogućnost razmjene mišljenja o uže stručnim književnim pitanjima, i treći, "učršćenje na idejno-estetskim tradicijama tzv. mladobosanstva i Kočićevskog muškog progovora" Inicijativu za njeno osnivanje je dao Borivoje Jeftic, političku potporu joj je obezbijedio Milan Čurčić, državni nadodvjetnik i prvi njen predsjednik, a finansijsku pomoć joj je, pored ostalih, pružio i list Pregled. Cilj joj je bio da probudi "smisao i interes za lepu književnost". U njenom osnivanju nisu učestvovali bošnjački i hrvatski pisci, niti su bili pozvani na skupštinu. Grupu su sačinjavali saradnici Pregleda.

Radeći istodobno na svom ličnom uzdizanju i na širenju i razvijanju književne kulture u narodu, bosanskohercegovački pisci čine nevjerojatan podvig. Koracima od "sedam milja", oni smanjuju razliku između svojih i susjednih kulturnih centara i između sebe i afirmisanih hrvatskih i srpskih pisaca. Zahvaljujući tome, bosanskohercegovačka knjižvnost je za vrlo kratko vrijeme prevalila ogroman put od tradicionalne književnosti regionalnog znacaja (Borivoje Jeftić), preko romantičarske i usko nacionalne književnosti (B. Jeftić, Alija Nametak, Enver Čolaković, Zvonimir Šubić), francuske realističke škole (A. Nametak), lirizma, sociološkog realizma i simbolizma (Z. Šubić, Isak Samokovlija, Nikola Šop, A. Nametak, Hamza Humo), impresionizma (Antun Branko Šimić), ekspresionizma (A. B. Šimić, H. Humo, Ahmed Muradbegović), do tendenciozne, aktivističke, angažirane, često po zadatku pisane literature, socijalističkog realizma (Hasan Kikić, Zija Dizdarević). Posebno je vidan napredak ostvaren u pojedinim književnim vrstama.

"Početak dvadesetog stoljeća bio je uistinu i početak moderne bosanskohercegovačke pripovijetke kada se javila nekoliko pripovjedača, da bi se između dva rata javila generacija čija su pripovjedačka djela postala jugoslovenske književne vrijednosti. Regionalna u onom smislu u kojem je regionalnost jezička baza, iskon, imaginacija i stvaralački polet, ova pripovijetka brzo je dobila modernu formu, tematski možda odveć vezanu za povijest, ali zato misaono prodorna i općeljudska, dovoljno umjetnički valjana. Manje su je dubili povremeni pomodni evropski književni pravci a više je bila okrenuta neshvatljivim prostorima ljudskog bića, ponegdje sapeta tradicionalističkom formom, ali uvijek jedra književnonarodnim jezikom, dovoljno narativna i estetski ubjedljiva. U njenim najdubljim misaonim vrtlozima krije se iskonska čovjekova drama, čeznja za ljepotom, potreba da se umjetnošću prevlada stradanje i smrt, očaj čame, strahota samoće. Naravno, uz kvalitet vukao se i estetski prosjek koji je uvijek bio temelj velikoj literaturi, klima, unutar koje su nicali veliki stvaraoci.

... (Tako) je stvoren pojam 'pripovjedačka Bosna' koji je u početku imao povjesni značaj zbog afirmacije bosanskohercegovačke pripovijetke u jugoslovenskim okvirima, ali je vremenom postao anahron jer je nametao predodžbu regionalnosti, folklorizma, zatvorenosti i tematske oskudnosti bosanskohercegovačke pripovijetke između dva rata,..."(Edicija Savremena književnost naroda I narodnosti BiH, Džemaludin Alić, Bosanskohercegovačka pripovijetka 20-tog stojeća, "Svjetlost" Sarajevo, 1986, str 332 i 333.)

"Osvrćući se retrospektivno na istoriju romana u književnosti Bosne i Hercegovine lako je uočiti da postoje neizbježne različite faze i etape u njegovom razvoju ili pređenom putu... Ogleda se to zorno, empirijski očigledno - i stepen umjetničke ostvarljivosti koji je individualan i raznovrsnost tematsko-idejnih i formativno-gradivnih elemenata romansijerske strukture - već u slučaju Grozdaninog kikota (gdje dominira) lirski element nad naracijskim i subjekat nad tzv. objektivnim svijetom,... Humina liričnost je izvorna a ne (tobožnja) opoezovanost koja uskače u igru kao nadomjestak... a potom u romanima Hasana Kikica... Ho-ruk i Bukve, u kojima je sirovi život seljačko-radničkih masa, uz socijalno-progresivni angažman autora, najnaglašenija njihova datost i crta, čega samo manje direktno a više diskretno i na drugi način, ima i u romanima Zvonimira Šubića Heroj u papučama i Kaljuga."

Tamo gdje su neki poznati evropski pisci (Hamsun u romanu Pan) gubili na književno umjetničkoj vrijednosti svog inače uspjesnog književnog djela (pretjerano naglašen lirski element), naši romansijeri, kojima su oni služili za uzor, dobijali na kvalitetu djela. Ili Kikić je nenadmašan u slikanju masovnih scena.

Za razliku od proze, bosanskohercegovačka poezija tridesetih godina ovog stoljeća sasvim izvjesno bilježi stagnaciju. "Oko 1930. javlja se grupa mladih i društveno naprednih pjesnika kojoj pripadaju Novak Simić, Ilija Grbić, Hasan Kikić, Husnija Čengić, Hamid Dizdar, Safet Burina... grupa koja pokušava da se obilježi i da djeluje u tom smjeru. U to vrijeme... javio se i Hamid Dizdar svojom zbirkom pjesama Arabeske, da bi 1936. objavio i drugu zbirku pjesama Zapisi u kamenu. Tako se i glas Hamida Dizdara slijeva u povorku tog sve glasnijeg protesta protiv dehumanizacije života. Pred rat, od 1936. pa dalje, pridružuju se i novi glasovi: Slobodan Galogaža, Svetislav Mandić, Mak Dizdar, pa Velimir Kovačević... Tzv. socijalna lirika našla je u ovim pjesnicima iskrene, ubijeđene i oduševljene pristalice. Da njihovo djelovanje nije ostalo nezapaženo i beznačajno, svjedoči, pored ostalog, i poznati kikindski proces protiv uređivača almanaha Knjige drugova (1929. god.), u kome su se,... pojavili i neki od istaknutijih pjesnika ove grupe. Pa ipak iako je bilo izvjesnog odjeka i nekog življeg kretanja, velikih i značajnih imena nema. Ni pojava. Ni prodora. Ni zavještanja." (Edicija Savremena književnost naroda I narodnosti BiH, Džemaludin Alić, Bosanskohercegovačka pripovijetka 20-tog stojeća, "Svjetlost" Sarajevo, 1986, str 235.i 236.)

Copyright © Omeragic