Prema: Nusret Voloder,Čitanka,III razred gimnazije,Sarajevo 1996

Međuratna književnost, danas nama susjednih naroda i država, razvijala se u okvirima jedne državne zajednice, tzv. versajske, monarhističke Jugoslavije, tzv. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bili su to uslovi totalne dominacije i velikih sloboda za one najmnogoljudnije narode (Srbe i Hrvate), nacionalne obespravljenosti i neslobode za ostale koji nisu bili nosioci državotvornosti (Bošnjake, Makedonce i Crnogorce), eksploatacije i čestih međunacionalnih trvenja, teške ekonomske situacije i kulturne zaostaloti, siromaštva i socijalne bijede. Pored ovih, rekli bismo, unutrašnjih prilika i neprilika u zemlji, na njen razvoj i budući karakter bitno su utjecala šira društveno-ekonomska, politička i kulturna kretanja u svijetu i u Evropi. Tu, prije svega, mislimo na Prvi svjetski rat, na ogromne ljudske žrtve i velike materijalne štete koje je proizveo, na Oktobarsku socijalističku revoluciju u Rusiji, na široke razmjere dobro organizovanih radničkih sindikalnih pokreta, na strujanja u umjetnostima a posebno na strujanja u književnosti u svijetu i kod evropskih naroda, koja su u onaj vakat značila drukčija estetska i poetska viđenja, orjentaciju na specifične tehnike i druga određenja.

"Prekinuto i ometeno ratom kaže Asim Halilović književno stvaralastvo se našlo na velikoj raskrsnici, posebno što se tiče oblikovanja književnih djela. Već u posljednjim decenijama devetnaestoga vijeka mnogi umjetnici su u svom književnom stvaranju počeli da napuštaju metod kritičkog (objektivnog) realizma, smatrajući da se pomoću njega ne mogu iskazati sva raznolika unutarnja stanja i nemiri čovjekove duše. Sve više su se orjentisali na iznošenje intimnih i subjektivnih raspoloženja i složenih htijenja, tražeci pogodniji i adekvatniji literarni metod. Nastojali su da sadržinom i formom izraze dinamiku i bogatstvo čovjekova života u urbanoj civilizaciji.

U takvoj društvenoj i duhovnoj klimi, uoči i poslije Prvog svjetskog rata, razvile su se razne umjetničke struje, kao ko su: futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam i druge...

Sadržina književnih djela tematski se kreće od bunta protiv socijalnih nepravdi i osude rata do kosmopolitskih raspoloženja i proleterskog čovjekoljublja. Nastojeći da što upečatljivije izrazi preokupacije čovjeka koji pjeva poslije rata, mlada generacija pisaca ustaje protiv svih kanona (pravila), protiv normi i tradicija u literaturi.

Espresionističku školu u prvim poslijeratnim godinama zastupaju Miroslav Krleža, August Cesarec, Gustav Krklec, Dušan Vasiljev i dr. Neki od ovih pisaca su samo kratko bili pod uticajem ovoga pravca, dok su drugi stvorili zapažena djela u duhu ekspresionističke poetike. Najuspješnija djela u duhu ekspresionizma u južnoslovenskim književnostima stvorila su tri mlada pisca, izuzetne pjesničke vokacije, Antun Branko Šimić i Dušan Vasiljev... (...)

Nadrealističku grupu, koja se zalagala za diktat misli u odsustvu svake kontrole razuma, sačinjavali su: Marko Ristić, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Miloš Crnjanski, Rasko Petrović, Milan Dedinac, Oskar Davičo, Đorde Jovanović, Koča Popović i dr. "Oni su putem svojih književnih časopisa, (Putevi, Svedočanstva, Nemoguće) upoznavali srpsku književnu javnost sa rađanjem nadrealističkog pokreta, a u isto vrijeme objavljivali su i svoje tekstove u nadrealistickom duhu."(Asim Halilović, Čitanka za 3. razred, Veselin Masleša, 1984. str 41,42,43) Ova grupa je djelovala od 1924. do 1934. godine, a nakon toga se raspala. Najveći broj pisaca iz ove grupe okrenuo se socijalnoj tematici životu radnika, seljaka i gradske sirotinje.

Broj pisaca socijalne literature se svakim danom sve više povećavao. Pored mladih pisaca, koji su tek započinjali svoj književni rad, u krug pisaca socijalne literature su ulazili već afirmisani pisci iz ekspresionističke škole i nadrealističke grupe. "U najistaknutije pisce socijalne literature, pored Miroslava Krleže i Augusta Cesarca, ubrajaju se: Slavko Kolar, Dobriša Cesarić, Branimir Ćosić, Čedomir Minderović, Jovan Popović, Oskar Davičo." (Asim Halilović, Čitanka za 3. razred, Veselin Masleša, 1984. str 43) Mnoga djela socijalne tematike imaju prije svega publicisticko-dokumentarnu vrijednost, ali je veći broj onih koja su književno-umjetnički vrijedna.

Vrijeme poslije Prvog svjetskog rata donosi burno rasplamsavanje pokidanih književnoh tokova. Sve počinje sa časopisom "Slovenski jug", koji izlazi od 1918 do 1919. u Zagrebu. Bio je to zajednički časopis hrvatskih i srpskih pisaca.

Beograd ponovo postaje kulturno središte. Pisci koji se vraćaju iz emigracije, naročito iz Francuske, presudno utiču na oblikovanje književnog života. Nove generacije raskidaju sa prošloću, ruše nekadašnje idole i odbacuju sistem vrijednosti koji su uoči rata uspostavili Jovan Skerlić i Bogdan Popović.

U vremenu između dva rata pojavit će se i ugasiti mnogo različitih pokreta: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, sumatraizam, hipnizam i zenitizam. Kao najprihvatljiviji naziv za sve pokrete, izuzev nadrealizma, mogao bi se uzeti ekspresionizam.

Dan 1919-1920. - uređivao Miloš Crnjanski
Progres (1920.) - Dragiše Vasića
Zenit (1921-1926.) - Ljubomira Micića
Hipnos - Rade Drainca
Nova svetlost i Raskrsnica - časopisi Velibora Gligorića
Putevi i Svedočanstva - časopisi nadrealista
Umetnost i večnost - časopisi neoromantičara
Srpski književni glasnik

Ekspresionizam u srpskoj književnosti počinje sa imenom Miloša Crnjanskog, sa njegovom zbirkom pjesama Lirika Itake (1919.), sa njegovim časopisom "Dan", koji je bio prvi poslijeratni časopis u Srbiji, i sa Objašnjenjem Sumatre (1920.), najvažnijim programskim člankom o ekpsresionizmu. Glavni ekspresionistički časopis bio je "Progres " (1920.) Dragiše Vasića.

Nova književnost odlučno raskida sa tradicionalnom književnošću, nju ne interesuje ni historijska ni socijalna dimenzija čovjeka, već čovjek "u kosmičkim tajanstvenim visinama" (Crnjanski). Takvo kosmopolitsko osjećanje čovjeka Crnjanski naziva sumatraizmom (po ostrvu Sumatra u Malajskom arhipelagu). Sumatraizam izražava čežnju za visinama i daljinama, vjeru da su sve stvari povezane nevidljivim nitima i da se svi udaljeni predjeli stapaju u jedan lirski fluid.

Središnja ličnost beogradskog modernističkog kruga bio je svestrani književnik Stanislav Vinaver, autor Manifesta ekspresionističke škole.

U drugom modernističkom talasu oko 1922. godine, sa prvobitne pobune protiv tradicije akcenat se prenosi na način građenja djela, na njegovu konstrukciju, na geometriju odnosa unutar djela. Ovaj vid konstruktivizma slijedi Rastko Petrović, jedan od najznačajnijih avangardnih pjesnika i prozaista.

Ljubomir Micić je pokrenuo časopis "Zenit " i lansirao novi pokret - zenitizam. Zenitizam je zagovarao konstruktivističko ustrojstvo književnog djela. Sličnih ideja bio je i dadaizam, kojega, po uzoru na francuske dadaiste, predvodi Dragan Aleksić.

Izvan aktuelnih avangardnih tokova našli su se tzv. folklorni modernisti Momčilo Nastasijević i Desimir Blagojević i pripadnici lijeve struje ekspresionizma. Ovi drugi su sebe nazivali još i neoromantičarima, a 30-tih godina će se približiti pokretu socijalne literature. Središnja ličnost te grupe bio je Risto Ratković, a osim njega tu su još pripadali Desimir Blagojević, Jovan Popović, Rade Drainac i dr.

1. prednadrealistička faza 1922-1930: prihvatanje nadrealističkih stavova ali pod drugim imenom;
2. nadrealistička faza 1930-1932; nadrealizam se javlja kao organiziran književni pokret. Nadrealisti pokreću brojne publikacije: almanah Nemoguće (1930.), Pozicija nadrealizma (1931.), Nadrealizam danas i ovde (1931-1932.) itd. Grupu čine Koča Popović, Marko Ristić, Oskar Davičo, Đorde Kostić, Dušan Matić, Đorde Jovanović, Aleksandar Vučo, Milan Dedinac i dr. Poslije 1932. grupa se praktično raspada: jedni se javno odriču nadrealizma (Jovanović), drugi pristupaju pokretu socijalne literature (Vučo, Matić, Dedmac, Davičo), treći se približavaju Krleži (Ristić). Međutim, i poslije raspada u djelima većine članova grupe prisutni su tragovi nadrealizma, čak i u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Već u godini početka Prvog svjetskog rata dešava se sudbonosni raskid sa modernom i najava novih avangardnih pravaca. Raskid sa starim ogleda se više simbolično u smrti najznačajnijeg pisca moderne Antuna Gustava Matoša 1914, a najava "nove književnosti" dolazi sa objavljivanjem prve drame Legenda Miroslava Krleže i zbornika Hrvatska mlada lirika, te iste godine. Zbornik sačinjavaju pjesme dvanaestorice pjesnika, a o značaju zbornika Ljubo Vizner (Ljubo Weisner) je zapisao:Ovo su obećanja. Na pragu u Novo ovo su tek vrata.

Rat za hrvatsku književnost nije značio prekid kontinuiteta. Poslije dramskog prvijenca Krleža nastavlja objavljivati poetsko-ekspresionističke drame Kraljevo (1915.), Kristofor Kolumbo (1917.) i Michelangelo Buonarotti (1918.).

Sa svojom prvom knjigom Lude priče (1915.) pojavit će se i Ulderiko Donadini, kasniji pokretač prvog ekspresionističkog časopisa Kokot.

Prvi ekspresionistički časopis Kokot pokreće 1916. Ulderiko Donadini. Već sljedeće godine pridružit će mu se i Antun Branko Šimić sa časopisom Vijavica (1917.), a prve poslijeratne godine i Krleža sa svojim časopisom Plamen (1919.). Pojavom ovih časopisa osvaja se prostor za objavljivanje djela u duhu nove škole, kao i za programsko-manifestne interpretacije pokreta.

Centralna ličnost ekspresionizma u Hrvatskoj. Do te pozicije će ga dovesti dva sudbonosna "dramatična zaokreta" u životu. Prvi je odlazak iz Bosne i Hercegovine u Zagreb, a drugi je napuštanje školovanja, pokrtanje časopisa "Vijavica" (1917.) i potpuno se posvećivanje književnom radu. Nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Juriš" ("Der Sturm") nastupa kao pjesnik i kritičar, te pokreće svoj drugi časopis istoga naslova "Juriš" (1919.). U kritičkim člancima sažeto obrazlaže suštinu pobune protiv dotadašnje književnosti. Nova književnost mora iz sebe odbaciti sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i lepota, to će reći sve ono što je suvišno i da govorimo istinu.

Pred kraj života pokreće i treći časopis Književnik (1924-1925.), čime svoj kratki život još više ispunjava, a hrvatsku književnost još više zadužuje.

Pobrojanim ekspresionističkim dramama Krleža pridodaje i svoj prvi časopis Plamen (1919.), u kojemu obznanjuje lenjinističku obojenost svoga ekspresionizma. Do početka Drugog svjetskog rata će pokrenuti još tri časopisa: Književna republika (1923.), Danas (1934.) i Pečat (1939.).

Iz impozantnog književnog opusa izdvajamo samo neka djela: romane Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.) i Banket u Blitvi I-III (1938/39/62.), zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.), dramski ciklus o Glembajevima itd.

Tin Ujević i Gustav Krklec

U sjeni novih avangardnih ideja, ali i nesvodiv ni na jednu od njih, javlja se i veliki pjesnik Tin Ujević, autor četiri zbirke pjesama izmedu dva rata: Lelek sebra (1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.) i Ojadeno zvono (1933.).

Gustav Krklec sa Šimićem ureduje časopis "Juriš", i iste godine objavljuje prvu ekspresionistički nadahnutu zbirku pjesama Lirika (1919.), a dvije godine kasnije i još jednu - Srebrna cesta (1921.). Poslije toga će, pod uticajem njemačkih neorealista, skrenuti u socijalni aktivizam i otvorenu pobunu protiv pasivističkog ekspresionizma.

Već je Krleža u svojim djelima napravio put od pasivističkog, u prvim dramama, do lijevo orijentiranog ekspresionizma, u zbirci novela Hrvatski bog Mars.

Sličan put prevalit će i njegov sauredivač iz časopisa "Plamen" August Cesarec_> samo što će njegovo skretanje biti još radikalnije. Cesarec će već u svojim prvim ekspresionističkim radovima (novele Za novim putem, 1926.) popustiti pred jakim dojmovima ideja Oktobarske revolucije.

I Krleža i Cesarec istovremeno su bili utemeljivačima ekspresionizma i predvodnicima lijeve struje hrvatske književnosti. Ovaj detalj jasno govori da ni ekspresionizam (izuzev kod Donadinija i u "stiješnjenoj" varijanti kod Šimića), ni pokret socijalne literature se nisu izdiferencirali do kraja kao samostalni pokreti. U tom smislu se "čisti" ekspresionizam" Donadinija i Šimića može posmatrati kao prijelazna faza ka "lijevo začinjenom" ekspresionizmu Krleže i Cesareca i dalje ka "čistom" socrealizmu (neorealizmu ili "modernom objektivizmu") Slavka Kolara, Vjekoslava Kaleba, Vjekoslava Majera i dr.

Zapravo, Krleža i Cesarec se nisu mogli zadovoljiti samo sa dosljedno izvedenom revolucijom u oblasti književnosti, nego su se poduhvatili slijedenja revolucionarnih ideja i u samoj zbilji. To je nadalje značilo stavljanje književnosti u službu opće revolucije. Radikalizacijom ovog drugog - utilitarnog (utilitaran, lat. utilis - koristan; koji je u službi nekih praktičnih ciljeva) - aspekta književnosti, gubila je na značaju sama književnost, kao u pojedinim Cesarčevim djelima i djelima brojnih revolucionarnih pisaca koje je povijest književnosti brzo zaboravila.

Copyright © Omeragic