Prema: Zdenko Lešić, Čitanka za prvi razred gimnazije, Sarajevo 2004

PRIPOVJEDAČKI UMJETNIČKI TEKST

Dario Džamonja (1955. - 2001.)

RATNA PRIČA

1984. godina, Red Forrest, Vermont, U.S.A.

Gospodin Clifford Tracey, krepak sedamdesetogodišnjak, vraća se iz ribolova u smiraj dana, obučen u široki "Lee" overall, sa slamnatim šeširom na glavi, štapom za pecanje prebačenim preko ramena, s pletenom košarom u kojoj su tri dobra komada pastrmke, s metalnom izletničkom kutijom za ručak u jednoj ruci, vidno dobrog raspoloženja, kojem je, nesumnjivo, doprinio i dobar ulov, a i boca "JB", koju je ponio punu, a vraća polupraznu... pjevuši jednu drevnu pjesmu:

We'll meet agoin...

Gospođa Tracey će očistiti pastrmke i pohraniti ih u frižider njihove planinske kućice, gdje će stajati do sljedećeg vikenda, kada će im u posjetu doći sin sa ženom i djecom.

1984. godina, Sarajevo, Jugoslavija.

Daut Prelić je upravo, sa ženom Marijom, popio prvu jutarnju kafu, izvadio novine iz sandučeta za poštu, pa, pošto ih je letimično pregledao, "da vidi šta ima novo u svijetu", sada čeka sina koji će, prije odlaska na posao, svratiti do njih i ostaviti im na čuvanje trogodišnju unuku Tanju.

On će kasnije s njom otići na pijacu i tržnicu. (Tu svakodnevnu dužnostje preuzeo na sebe otkako je otišao u penziju, a njegovu ženu Mariju počela da muči žuč.) Poslije pijace će svratiti u "Kasinu77, gdje će on popiti klekovaču, Tanja ("duša dedina") gusti sok, a onda će još malo posjediti u parku.

Kakva može postojati veza između ova dva čovjeka koja žive na suprotnim krajevima planete i nikad nisu čuli jedan za drugoga, pitam ja vas?

A ipak postoji. i to velika!

Jednom u njihovim životima, prije četrdeset godina, bili su sasvim blizu jedan drugog. Dijelilo ihje samo šest hiljada stopa visine. Tog dana je mladi Clifford Tracey, nišandžija na velikom B-29 bombarderu, "letećoj tvrđavi", kojoj je na sjajnom nosu bila priljepljena slika Mae West, sa ostalim članovima posade letio preko neke divlje zemlje, maglovitih, zelenih planina, slušao Radio-London, kojije do njih, krkljajući, donosio promukli glas Vere Lynn, koji je poručivao svim savezničkim pilotima:

There'll be blue birds over the white cliffs ofDover...
Gledao je kroz vizir od pleksiglasa na podu more tamnih oblaka, držeći palac na električnom, bakelitnom prekidaču, čekao da se pojavi srebrnasta nit koja predstavlja rijeku Miljacku, znak njihovog pilota da je Sarajevo ispod njih, trenutak kada će iz trupa aviona, pritiskom prekidača, izručiti "ugojene" bombe, koje će duboko dolje, šest hiljada stopa niže na zemlji, podići bijele i sive oblačke prašine koji odozgo izgledaju kao šampinjoni, a dolje... (Nije nikad bio dolje kad "niču šampinjoni", pa nije ni mogao da zamisli šta se dolje događa.)

U istom trenutku, obalom Miljacke hodao je, vraćajući se s posla, mlađahni Daut Prelić, tokarski majstor, a u susret muje išla Marija Tomić, šnajderska pripravnica... 1 prošli bijedno pored drugog, zatomljujući svoja osjećanja, koja su ih naprosto gušila, kao što su bili prisiljeni da čine svakog dana: on bi pozdravio skinuvši kačket s glave, a ona bi samo klimnula glavom, oborivši pogled prema zemlji... Ali u tom momentu se oglasila sirena, narod oko njih je počeo panično da bježi u pravcu najbližeg skloništa, a malo kasnije su se začule i moćne mašine kako predu kao zadovoljni mačori, šest hiljada stopa iznad njih, a onda i potmule eksplozije, oblaci prašine i zemlje koji su se dizali iz pravca Darive.

Svi su trčali u pravcu Pošte, najbližeg skloništa, a njih dvoje su ostali ukočeni nasred ulice, nesposobni da se maknu. Gledali su se ne progovarajući nijednu riječ. Ništa nije postojalo osim njih dvoje.

Tek kad je pločnik počeo da podrhtava ispod njihovih nogu, od eksplozija koje su sada zaglušile sve, kada se vazduh ispunio dimom i prašinom, kada ih je pritisak vazduha bacio jedno drugom u zagrljaj, potražili su sklonište u plitkom suterenu Suda... Mara muje ležala u zagrljaju i tresla se od nečeg štoje bilojače od straha. Onjojje grčevito stezao ramena, usne su mu bile priljubljene uz njeno uho, a oko njih je praštalo, rušilo se, prolamalo, urlalo, zavijalo, cvililo, jaukalo, treslo... Onaje podigla glavu i pogledala ga uplakanim očima... Pošta je primila pun pogodak i bilo je mnogo mrtvih i ranjenih u skloništu. Saveznička eskadrila se vratila sa zadatka bez ikakvih gubitaka, a Clifford Tarcey, nišandžija, na trupu aviona je nacrtao još jednu crnu bombu, koja je označavala da je još jedan borbeni let uspješno obavljen.

Deut Prelić i Mara Tomić su se vjenčali poslije oslobođenja.

 

Ova pripovijetka nema onako slojevitu strukturu kao Matoševa pjesma "Jesenje veče". Ipak, i ona predstavlja tekstualno uobličenu cjelinu, koja se ovdje ostvaruje na ravni NARATIVA, tj. na ravni razvoja svoje unutarnje price.

- Ko su glavne ličnosti priče? Na koji način se one uvode u pripovijetku? Zašto se takav postupak zove postupak paralelnih radnji? Na koji su način te dvije paralelne radnje povezane u jedinstvenu fabulu?

- Kao što i njen naslov sugerira, osnovna tema priče je rat. Sta je toj temi suprotstavljeno?
-Možete zamisliti da se po ovom doogađaju snima film. Razmislite koji bi se dijelovi teksta mogli lako ekranizovati. Šta se iz toga može zaključiti? Priča se ovdje najvećim dijelom zasniva na
radnji, tj. razvoju događaja, koji su prikazani tako kao da ih gledamo svojim očima ili okom neke kamere.

- Iako izgleda da se u priči događaji izlažu kao da su viđeni okom kamere, njih nam ipak posreduje i o njima pripovijeda pripovjedač (tzv. narator), koji prividno "sa strane" vodi cijelu priču. U jednom trenutku on se i neposredno oglašava. Koji je to trenutak u priči? Pogledati tekst priče!

 

NARATIVNI TEKST je tekst u kojem se pripovijeda neka priča, tj. izlažu neki događaji, u koje su, naravno, uvijek uključene i neke ličnosti. Ti događaji čine FABULU. Nju izlaže pripovjedač, tzv. NARATOR. Njega ne treba izjednačavati s autorom teksta, jer 'narator' je u tekstu i predstavlja njegovu struktunu funkciju, a 'autor' je izvan teksta. Autor tekstu prethodi kao njegov tvorac: on formira ne samo tok događaja, koji čine fabulu njegove priče, već i samog naratora, koji nam tu fabulu u tekstu priče posreduje na svoj način.

Narator može izlagati fabulu prateći hronoloski tok događaja, a može i promijeniti slijed po kojem pripovijeda, recimo postupkom retrospekcije ("gledanjem unazad"). Osim toga, on može događaje promatrati prividno objektivno, kao sa distance, ali može zauzimati i sasvim subjektivan stav prema njima i promatrati ih iz nekog posebnog "svog" ugla gledanja. Najzad, on može o njima samo pričati, što je postupak tzv. NARACIJE, ili ih prikazivati, tj. izlagati ih tako kao da se odvijaju pred okom neke kamere, ili - što je najčešće - kombinirati te dvije osnovne narativne tehnike ("pripovijedanje" i "prikazivanje"). Oblik koji fabula dobiva u naratorovom izlaganju naziva se narativ. To je, ustvari, umjetnički prerađena fabula.

Narativni tekst može imati različite funkcije i može se javljati u različitim tipovima teksta: u historijskom štivu, u novinskoj reportaži, u pouci iz morala, u priči o nekoj zgodi iz života i sl. U književnosti narativni tekst je uglavnom zasnovan na "izmišljenoj", tj. FIKCIONALNOJ priči, pošto je u književno-umjetničkom tekstu sve, pa i priča rezultat stvaralačke djelatnosti pisca.