MODERNO PRIPOVJEDAŠTVO od 1914-1929
Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100

U razdoblju modernističkih pokreta utemeljilo se moderno pripovjedaštvo koje zaslužuje posebnu pozornost. Svojom raznovrsnošću ne može se uklopiti ni u jedan pokret, ali gotovo s većinom je u nekakvoj svezi. Povelik broj pripovjedača pojavio se s novim programima i proznim ostvarenjima. Ponudena je nova tematika, ali i nova pripovjedačka tehnika. Moderni se roman ne razvija u istom smjeru. Obilje je romana u kojima se ostvaruje povezivanje elemenata realizma s modernističkim nastojanjima. Na drugoj su strani romani koji nastoje potpuno razbiti povezanost s realizmom.

Vjerojatno je s najviše utjecaja na razvoj modernog romana francuski romanopisac Marcel Proust (1871. -1922.). Pisac je "romana-rijeke" pod naslovom "U traženju izgubljena vremena" (trinaest knjiga). Poslužio se tehnikom psihološkog promatranja i samopromatranja. Njegovo je djelo "istodobno povijest jednog razdoblja i povijest jedne svijesti"(R. Fernandez).

Engleska književnica Virginia Woolf (1882. - 1941.) napisala je jedan od prekretničkih članaka pod naslovom Moderna umjetnička proza. Zagovara sustavnu psihološku raščlambu likova, praćenje njihove svijesti. Svoje teoretske postavke nastojala je ostvariti u romanu "Gospoda Dalloway". Služila se tehnikom unutarnjeg monologa.

Izniman je doprinos razvoju modernog romana dao Franza Kafka(1883. - 1924.). Njegovi romani "Proces", "Dvorac" i "Amerika" te antologijska pripovijest "Preobrazba" nastali su u vremenu izmedu 1914. i 1922. Tiskani su posmrtno 1925. - 1926. Donose atmosferu straha, zagonetna nemira i bolesnih duševnih stanja likova. Nenadmašan je majstor u ostvarivanju apsurdne zagonetnosti, odbacivanju realističke motivacije, zagonetnom suprotstavljanju zbilje i nezbilje, ostvarivanju nove forme izraza.

Engleski romanopisac James Joyce (1882. - 1941.) u romanu "Uliks" (1922.) služio se tehnikom struje svijesti. Shemu likova i zbivanja preuzeo je iz Homerove Odiseje: svakom pjevanju iz Homerova spjeva odgovara jedno poglavlje Joyceova romana. Ostvaruje se to u obilju simbolike. Neobično, veliko pripovjedno djelo koje od čitatelja traži pomno čitanje. Utjecalo je na razvoj modernog romana u svijetu, ali dosad nitko nije uspio ostvariti takvu svezu unutarnjeg samogovora i protjecanja svijesti i podsvijesti.

Nakon Prvoga svjetskog rata američka književnost izaziva sve više pozornosti. Ernest Hemingway (1899. - 1961.) vjerojatno je privukao najviše čitateljstva svojim romanima u kojima se očituju elementi tradicionalne realističke tehnike, ali odlikuje se i originalnim stilom obilježenim škrtim rječnikom, nizanjem vrlo kratkih rečenica.

Među najuspješnijim dramskim piscima toga razdoblja je Luigi Pirandello (1867-1936). Prvi je prekinuo s naturalističkom tradicijom kojoj je i sam pripadao na početku svoga stvaralaštva. Njegova su dramska djela nakon Prvoga svjetskog rata izrazito misaona. Osobe njegovih drama traže sebe; čovjek je zagonetka. Osnovne Pirandellove teme su apsurdnost života i relativnost istine.

Vrlo je uspješan francuski dramatičar Paul Claudel (1868 - 1955.), pisac "poetskih drama". S naglašenim kršćanskim nadahnućem stvorio je velik broj maštovitih, za kazališno uprizorenje uzorno prikladnih, sugestivnih drama. Nije poput Pirandella ostvario velik utjecaj na razvoj dramskog stvaralaštva u 20. stoljeću.

Završnica razdoblja koje nastojimo predstaviti u jezgrovitu zaključku najavljuje, pa i utire, nove putove dramskog stvaranja i kazališno umjetnosti. U razdoblju modernističkih pokreta ili avangarde dramsko je stvaralaštvo takoder u znaku jakog odmicanja od tradicije. Značajan se broj predstavnika modernističkih pokreta okušao i u pisanju dramskih tekstova. Smatra se da su najuspješniji bili ekspresionisti te nadrealisti.

Copyright © Omeragic