SVJETSKA KNJIŽEVNOST U II. RAZDOBLJU (1929. - 1952.)
Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str.197-202

Nije lako izvući (jezgrovit) zaključak o bogatstvu svjetske književnosti u ovom razdoblju. U obilju plodova književnog stvaranja zamjetnije se uključuju u 20. stoljeću i oni dijelovi Svijeta koji su u povijesti književnosti manje bili zamjećivani ili zastupljeni. Preblizu smo ovom razdoblju da bismo već imali potpuno sigurne oslonce u prosudbama književne kritike ili u povijesti književnosti. Opterećen je svaki zaključivač svojim motrištem, prostorom iz kojeg prosuđuje o svjetskoj književnosti.

Usmjerujemo se na izdvajanje već isticanih književnih odrednica i imena književnika koji reprezentiraju ovo razdoblje, ponajprije prema antologijskim izborima i čitateljskoj pozornosti.

Središnja događanja u 20. stoljeću u svijetu uokviruju ovo razdoblje: desetak godina prije Drugoga svjetskog rata, tijek rata i dio poraća. Postoji i drugi okvir: naglašena svenazočna tjeskoba i zabrinutost za sudbinu čovjeka i svijeta. Svijet je bio odahnuo od strahota Prvoga svjetskog rata, a došao je Drugi. Ostala su stara pitanja. Tradicionalno se kaže za pisce (umjetnike) da ih najbolje osjećaju, ali su daleko od odgovora.

U završnici trećeg desetljeća 20. stoljeća gasnuli su neki modernistički pokreti ili im je smanjen utjecaj, a drugi se nastavljaju, učvršćuju u nekim prostorima, šire, ali i začinju se novi. Ekspresionizam, koji je snažno utjecao na razvoj književnosti u 20. stoljeću, posebice na pjesništvo i dramsko stvaralaštvo, gotovo je nestao kao pokret. Dadaizam je već u svom zamiranju našao produžnicu u nadrealizmu; nadrealistički će u sljedeća dva-tri desetljeća pisati značajan broj pjesnika. Socijalistički realizam postao je obvezatna književna metoda u Sovjetskom Savezu (1934.), a nakon Drugoga svjetskog rata postat će obvezatan i u svim zemljama koje su se našle pod sovjetskim utjecajem (vlašću). U ovom razdoblju

manje je bučnih umjetničkih pokreta (manifesta). Na samom početku Marinetti je objavio (još jedan) futuristički manifest o "aeropjesništvu", ali za njegov je pokret bilo malo zanimanja izvan tadašnje fašističke Italije. Moćan je utjecaj filozofskih strujanja na književnost. Jean-Paul Sartre izložio je u djelu Bitak i ništavilo (1943.) svoju razradbu filozofije egzistencije. Proustova djela snažno utječu na pripovjednu prozu, posebice roman. Moderno pripovjedaštvo razmahalo se u skladu s načelima koja je najkonkretnije predstavio Joyce u Uliksu (1922.). Kafka izaziva sve više pozornosti. Dramsko stvaralaštvo ponudilo je novi dramski tekst, neobična scenska rješenja.

O pjesništvu ovoga razdoblja nije moguće govoriti odredeno kao o pjesništvu renesanse ili baroka, klasicizma ili romantizma. Nije tome razlog samo nedostatak vremenskog odmaka, nego poglavito raznovrsnost u svemu što ga određuje pjesništvom. Neće biti sigurno moguće ni u budućnosti sažeti ga samo na nekoliko bitnih odrednica. Očituje se i vrlo zamjetnim razlikovanjem poetskoga i proznoga izraza. Među antologijskim pjesmama zastupljene su sve lirske vrste, ali tu su i dvojbe o djelotvornosti klasičnih razvrstavanja. Misaonost je zastupljenija nego u tradicionalnom pjesništvu, ali ne isključuje osjećajnost. Može se govoriti o neograničenosti stupnjevanja odnosa misaonosti i osjećajnosti. Filozofičnost je ponajčešće uzrok apstraktnosti. To pjesništvo određuje individualnost; stalno nastojanje za izvornim pjevanjem. Neograničeno se eksperimentira jezičnim mogućnostima. Poklanja se pozornost zvučanju. Igre zvukovima u specifičnostima pojedinih jezika čine pjesme teško prevodljivima ili potpuno neprevodljivima. Pjesnici su zahtjevni prema mogućim čitateljima: traže od njih određena iskustva i široke vidike očekivanja. Obilje je iznenađivanja i začuđivanja. Čitatelju je potrebna značajna spremnost za odgonetavanje. Dostatno je razloga za zaključak o nerijetko visokom stupnju otežane razumljivosti.

Teškoće u razumijevanju, kako smo već istaknuli, očite su kod engleskog pjesnika T. S. Eliota (1888 - 1965.). Njegove pjesme, poeme i pjesničke drame upravo postavljaju velike zahtjeve pred čitatelja. U njegovim pjesničkim tekstovima u četvrtom i petom desetljeću 20. stoljeća možda je, ipak, manje nerazumljivosti. Neki to dovode u svezu s njegovim preobraćenjem, dubokim kršćanskim nadahnućem. Wystan Hugh Auden (1907 - 1973.), jedan od ponajvažnijih engleskih pjesnika ovoga razdoblja, izrazito je razumljiviji. Nudi socijalnu tematiku, industrijske krajolike i čovjekova nastojanja za opstankom. Romantične su pjesme donijele Dylanu Thomasu (1914 -1953.) veliko čitateljstvo nakon rata.

Auden je pronašao zadovoljstvo življenja u Americi, a Federico Garcia Lorca (1898 - 1936.) vratio se na početku trećeg desetljeća vrlo razočaran. Očitovao se nadrealističkim stihovima u zbirci Pjesnik u New-Yorku. Izvrsni hispanoamerički pjesnik ljubavnih pjesama, Čileanac Pablo Neruda (1904 - 1973.), nakon strašnih iskustava španjolskoga građanskog rata napisao je knjigu pjesama Španjolska u srcu (1937.), a zatim se potpuno ponašao kao lijevo angažirani pjesnik pa ni njegov Sveopći spjev (1950.) neće mu vratiti ranostečenu slavu. Njemački pjesnik Gottfried Benn (1886 - 1956.) objavio je 1936. ekspresionističku knjigu pjesama Izabrane pjesme, a zbirke Statičke pjesme (1948.) i Fragmenti (1951.) utjecat će na mlade njemačke pjesničke naraštaje.

Francuski nobelovac Saint-John Perse (1887 - 1975.) očitovao se kao eksperimentator u slobodnom stihu, zabrinut za prirodu, čovjeka i cjelovitost svijeta (Progonstvo, 1942. i Vjetrovi, 1946.). Najčitaniji francuski pjesnik Jacques Prevert (1900 - 1977.) postao je takvim zahvaljujući dubokoj osjećajnosti i razgovijetnosti (Riječi, 1946.), a najpoznatija mu je pjesma Barbara. Maštoviti igrač jezikom i oblikom Jean Cocteau imao je više sreće s čitateljstvom nego dvojica francuskih nadrealista Andre Breton (1896. - 1966.) i Paul Eluard (1895 - 1952.). Afrički pjesnik (na francuskom jeziku) Leopold Senghor (1906. u biblijskom stilu pjeva ljubavne pjesme.

Talijanski pjesnici Giuseppe Ungaretti (1888 - 1970.) i Salvatore Quasimodo (1901 - 1968.) skloni su apstraktnosti i zatvorenu izrazu. Španjolski pjesnik Rafael Alberti (1902.) otvoreno pjeva o svojim sjećanjima na lijepe dane djetinjstva i zavičajni krajolik, a zatim je nadrealist te u progonstvu - pjesnik ljudske patnje i nostalgije.

Boris Pasternak (1890 - 1960.), ruski pjesnik, poznatiji kao romanopisac, odupirao se "društvenim angažmanima" i izgradio je svoju poetiku usmjerujući se na motive zavičajne prirode, ali zabrinut je i za suvremena zbivanja (Drugo rođenje, 1932. i Na ranim vlakovima, 1943.). Ruska pjesnikinja Marina Ivanova Cvetajeva (1892 - 1941.) živjela je dugo u emigraciji, a njezini lirski zanosi pokazuju koliko je teško proživljavala svoje vrijeme.

U međuratnom vremenu iskazivana je velika pozornost pripovjednoj prozi. Čitateljske želje su utjecale na povećano stvaranje proznih djela. Novela i roman (u nastavcima) objavljivani su i u novinskom tisku. Roman je postao najčitanija književna vrsta. Porasli ugled roman ne duguje samo promjeni tematike, nego i promjeni tehnike pripovijedanja. Moderni se roman suprotstavlja tradiciji i područje je neobičnih eksperimentiranja. Govori se o romanu struje svijesti, romanu-eseju, fabularnom romanu bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja itd. Roman se približuje eseju. Služe se romanopisci iskustvima u stvaranju pjesničkih i dramskih djela te se u romanu susreću tipični elementi poezije i proze. Nalaze se i elementi novinskih vrsta, posebice reportaže.

Avangardni romanopisci odbacuju razvijanje fabule, a pozornost se posvećuje subjektivnoj svijesti. Psihološka stanja ili podsvijest očituju se u unutarnjim monolozima. Pripovjedač je nerijetko u ulozi izvjestitelja i komentatora. Izlaže se odredena filozofija, lirski izričaj te izravne sugestije, savjeti i sl. Nedostatak motivacije utječe na neodređenost likova. Pojavljuju se "neknjiževni" tekstovi u romanu. Zastupljena je i filmska tehnika. Teoretičari književnosti došli su do zaključka da naziv pripovijedanje nije dostatno prikladan izraz za imenovanje književnih pojava u modernom romanu i noveli. Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje.

Marcel Proust (1871 -1922.) imao je velik broj oponašatelja, ali i onih kojima je dao istinski poticaj u razvoju njihovih stvaralačkih mogućnosti. Virginia Woolf (1882 - 1941.) koja je pisala o načelima stvaranja modernog romana, nakon nekoliko romana "struje svijesti" objavila je i roman Valovi, 1931. s lirskim monologom nekoliko brače i sestara, i Između činova, 1941.

James Joyce (1882 - 1941.), najučinkovitiji izumitelj nove tehnike književne proze u romanu Uliks (1922.), posljednji je svoj roman naslovio Finneganovo bdjenje (1939.). Zanimljiva je knjiga s višeznačnim jezikom, bez pravopisnih i gramatičkih pravila, uz mnoštvo povijesnih asocijacija. Nije postigla uspjeh kao roman Uliks.

Tri su još engleska književnika izazivala pozornost u ovom razdoblju: George Bernard Shaw (1856 -1950.), Aldous Huxley (1894 -1963.), pisac satirično-filozofskih romana, te Graham Greene (1904. -1991.), romanopisac kršćanskog nadahnuća, zabavljen raščlambom dobra i zla.

Američka proza je u ovom razdoblju izvanredno plodonosna. Ernest Hemingway (1898 - 1961.), romanopisac "propalog naraštaja", objavio je romane Zbogom, oružje (1929.), Kome zvono zvoni (1940.) i Starac i more (1952.). Najviše je svjetske slave pripalo Williamu Faulkneru (1897 - 1962.) za romane Krik i bijes (1929.) i Svjetlo u kolovozu (1932.). Promicatelj je romana struje svijesti, ali unosi i nove elemente u tehniku. Moderne lutalačke romane pisao je američki nobelovac Saul Bellow (1915.). Većina kritičara smatra da mu je najbolji roman Doživljaji Augiea Marcha (1953.).

Najčitaniji je francuski pisac u desetljeću prije Drugoga svjetskog rata Francois Mauriac (1885. - 1970.). Izrazito kršćansko nadahnuće u romanu Tereza Desqueyroux (1927.), očitovalo se i u drugim njegovim romanima. Zmijski splet (1932.) i Tajna Frontenacovih (1933.) imaju autobiografskih odrednica. Andre Malraux (1901. -1976.), romanopisac i političar, u romanu Život ljudski vraća se pomalo tradicionalnoj karakterizaciji likova. Georges Bernanos (1888 -1948.), sličan Mauriacu po kršćanskom nadahnuću, napisao je izvanredno dojmljiv roman Dnevnik seoskog župnika. Jean-Paul Sartre (1905 - 1980.) objavio je roman Mučnina (1938.) u skladu s filozofijom egzistencije. Zanimanje za ljudsko postojanje Sartre je redovito iznosio u književnim djelima. Slično je postupao i neprijeporno bolji romanopisac Albert Camus (1913. -1960.). Njegov roman Stranac (1942.), roman "apsurda", uveo je lik nemotivirane osobe. Roman Kuga suprotno donosi posebnu motiviranost čovjeka u obrani od kuge.

Njemački ekspresionist Gottfried Benn pisao je "esejističke" romane o umjetnosti: Roman fenotipa i Ptolemejac (1949.). Jedan od najuspješnijih, najprevođenijih romana s ratnom tematikom Na zapadu ništa novo napisao je Erich Maria Remarque (1898 - 1970.). Hermann Hesse (1877 - 1962.), nobelovac, pisao je svojevrsne psihološke romane, s utjecajem istočnih filozofija. Nakon najboljeg romana Stepski vuk (1927.) posljednji mu je važniji roman Igra staklenim biserima (1943.). Nobelovu nagradu dobit će i njemački romanopisac Heinrich Boll (1917. - 1985.) koji je prve romane I ne reče ni riječi i Kuća bez čuvara objavio 1953, odnosno 1954.

Među najpoznatijim piscima ruskoga socijalističkog realizma su Aleksandr Fadejev (1901 -1956.) i Mihail Šolohov (1905 -1994.).

Najslavniji su odbacivači socijalističkog realizma Boris Pasternak (1890 - 1960.) i Mihail Bulgakov (1891 - 1940.). Roman Doktor Živago donio je Pasternaku Nobelovu nagradu. Bulgakovljev veliki roman Majstor i Margarita napisanje u godinama prije Drugoga svjetskog rata, ali je objavljen tek 1966.

Čeh Karel Čapek (1890 -1938.), Talijan Alberto Moravia (1907 - 1990.), Austrijanac Hermann Broch (1886 - 1951.), Nijemac Thomas Mann (1875 -1955.), Amerikanac John Steinbeck (1902 -1968.) i dr.

Modernistički pokreti dali su snažne poticaje stvaranju moderne drame. Treće desetljeće je u znaku novih kazališnih pokušaja oživljavanja uloge kazališta. Unatoč višedesetljetnim eksperimentiranjima postoje mišljenja da je kazalište bilo došlo u krizu. Neki su je tumačili suparničkom pojavom i usponom filmske umjetnosti. Najvažniji su pisci dramskih tekstova na kazališnim pozornicama u svijetu u dvadesetim godinama Luigi Pirandello(1867 - 1936.), George Bernard Shaw (1856 - 1950.), Gerhard Hauptmann (1862 -1946.), Maurice Maeterlinck (1862 -1949.), Ernst Toller (1893 -1939.), Paul Claudel (1868 -1955.) i dr.

Uz Paula Claudela (1868 - 1955.) koji je bilježio sjajne uspjehe dramama Navještenje Mariji te posebice Satenska cipelica (1942.) između dva rata jedan je od vodećih francuskih dramatičara Jean Giraudoux (1882 - 1944.). Često se služio grčkim motivima, biblijskim pričama i maštom kako bi stvorio suosjećajne i duhovite komentare o ljudima (Trojanskog rata neće biti, 1935.). Jean Cocteau (1889 - 1963.) također se vrlo spretno koristio grčkim motivima. Slična je tematika i u dramama Jeana Anouilha (1910 - 1987). Egzistencijalist Jean-Paul Sartre (1905 - 1980.) grčku je tematiku preuzeo u drami Muhe (1943.). Služeći se biblijskim i povijesnim motivima nastojao je predstavljati svoju filozofiju s izrazito napadnim ironiziranjem. Albert Camus (1913 - 1960.), svoj odnos prema "apsurdnosti" i "apsurdnom čovjeku", najizravnije je očitovao u dramama Nesporazum (1944.) i Caligula (1945.), ali nisu ni približno izazvale pozornost kao njegovi romani.

Najvažniji su predstavnici "avangardnog kazališta ili kazališta apsurda": Samuel Beckett (1906 - 1989.) i Eugene Ionesco (1912 - 1984.), Arthur Adamov (1908 - 1970) i Jean Genet (1910 - 1986). Ionesco je u svojim "antidramama" Ćelava pjevačica (1948.) i Stolice (1951.) predočio nelogičnost, apsurdnost, pobrisao granice između realnoga i fantastičnoga, komičnoga i tragičnoga. Beckettovo djelo U očekivanju Godota (1953.) najizrazitije je djelo "antidramskoga, apsurdnog kazališta". Apsurdisti su odbacivali konvencije, logiku, pa i likove i dijaloge u korist metafora. U svijetu su vidjeli obilje zla, neprijateljstvo, besmislenost, apsurdnost.

Najpoznatiji je njemački dramatičar, u ovom razdoblju, Bertolt Brecht (1898 - 1956.). Tvorac je epskog kazališta. Bio je u početku ekspresionist, ali usmjerio se na pomoć "svjetskoj revoluciji" i komunističkim idejama. Želio je kazalištem odgajati pojedince i mijenjati "društvenu svijest". Najpoznatije su mu drame: Majka Hrabrost i njezina djeca (1939.), Dobri čovjek iz Sečuana (1939.) i Kavkaski krug kredom (1945.). Služio se tehnikom epske pjesme uključujući epizode i naraciju s dijalogom te glazbene dionice.

Nijedan američki dramatičar nije dobio međunarodno priznanje do nobelovca Eugenea O'Neilla (1888 - 1953.). Ostvario je, nasljeđujući Strindbergovu dramaturgiju, nove oblike "tragedije sudbine". Dramu Crnina za Elektru (1931.) smjestio je u američke okolnosti. Tennessee Williams (1914 - 1983.) zanimao se za svagdašnje probleme (Tramvaj zvan čeznja, 1947, Staklena menažerija, 1945, Mačka na vrućem limenom krovu, 1955.).

Copyright © Omeragic