AVANGARDA, KASNA ili DRUGA MODERNA, POSTMODERNA
Dean Duda: Čitanka, udžbenik za četvrti razred gimnazije, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 1999.

Rijetke su pojave u povijesti književnosti koje uvelike mijenjaju uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene kultume vrijednosti. Jedna je od njih, zasigurno, moderna književnost. Silina njezina nastupa, osobit odnos prema ranijim književnim razdobljima, raznolikost uporabljenih postupaka i stvaralačko istraživanje rubnih mogućnosti književnoga izražavanja tek su neka obilježja zbog kojih moderna književnost predstavlja pravi potres u povijesti kulture. Prijelomni događaji nisu vezani samo za književnost, već se istodobno odvijaju gotovo u svim oblicima društvenoga života. U kratkom je razdoblju otkrivena radioaktivnost, održana je prva filmska predstava, obnovljene su olimpijske igre, izumljen zrakoplov, postavljena teorija relativnosti, osvojen Sjeverni pol, potonuo "Titanic" i otpočeo Prvi svjetski rat. To su desetljeća u kojima se javlja apstraktno slikarstvo i atonalna glazba, doba kada Trepljov u Galebu (1896) Antona P. Čehova traži ili nove oblike ili ništa, kada Virginija Woolf nakon londonske izložbe impresionista zapisuje da se "u prosincu 1910. ili oko njega ljudska narav promijenila", kada ruski futuristi objavljuju manifest Pljuska društvenom ukusu (1912) i bacaju preko palube cjelokupnu tradiciju.

Iako bi se prema žestini pojedinih modernističkih eksperimenata moglo zaključiti kako su posrijedi posve novi oblici književnoga stvaranja, pojava moderne književnosti nije trenutačan književnopovijesni rez i posvemašnji prekid s književnom tradicijom. Neka su književna zbivanja u drugoj polovici 19. stoljeća već nagovijestila veliku modernističku promjenu. Pjesništvo Walta Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, dramsko stvaralaštvo Henrika Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarryja, pripovjedna proza Henryja Jamesa i Fjodora M. Dostojevskog, na različite načine utemeljuju neke književne pretpostavke modernističkoga nastupa ili anticipiraju pojedine moderne postupke. U općekultumo ishodište moderne književnosti treba svakako ubrojiti i utjecajne filozofske zamisli Friedricha Nietzschea i Henrija Bergsona, psihološki nauk Williama Jamesa i psihoanalizu Sigmunda Freuda.

AVANGARDA (od prvih desetljeća 20.st. do 40-tih)

Mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažizam [imažinizam, imaginizam-pravac u umjetnosti nastao u Engleskoj; umjetnost je katalog slika bez smisla i sadržaja], vorticizam [- moderni pravac u Engleskoj kojeg je osnovao Wyndham Lewis 1914 godine. Pravac je prestao djelovati ne doživivši kraj Prvog svjetskog rata. Karakteristčna mu je idejna bliskost s futurizmom. Naziv je dobio prema talijanskom futuristi Umbertu Boccioniju koji je cijenio umjetnost koja se rađa iz vrtloga, vihora (vortizio) osjećanja.], akmeizam [ - struja u ruskoj literaturi nastala poslije revolucije 1905 u vrijeme Stolipinove reakcije, jedna od glavnih ličnosti pokreta bila je lirska pjesnikinja Ana Ahmatova 1889-1966, akmeisti su propovjedali teoriju "umjetnosti radi umjetnosti","ljepote radi same ljepote"], simbolizam itd.), svjedoče da moderna književnost (iako izvorno utemeljena u potrebi za novim), ipak nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20. stoljeća već složena, višeznačna kulturna pojava koja uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i svakidašnjega društvenog života.

Neke smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam i nadrealizam), zajednički označava književnopovijesna odrednica avangarda.

Posrijedi su strujanja koja dijele stanovit broj ishodišnih svojstava. Podudaraju se u osporavanju postojećih oblika književnoga stvaranja, antiesteticizmu, depersonalizaciji umjetnosti, dehijerarhizaciji žanrovskoga sustava, stapanju različitih književnih vrsta, i uvođenju novih, stvaranju fragmentarnih tekstova otvorene strukture, razbijanju sintakse dotadašnjega pjesničkog izraza i prožimanju različitih umjetnosti.

Futurizam se javio u dvije nacionalne književnosti, talijanskoj i ruskoj. Talijanski, nadahnut modemim tehničkim dostignućima, utemeljuje Filippo Tommaso Marinetti Futurističkim manifestom (1909) u kojemu se zalaže za korjenitu obnovu književnosti i umjetnosti. Ruski futuristi također žele stvoriti umjetnost nove, tehničke civilizacije. S jedne strane naginju barbarizaciji umjetnosti (Velimir Hljebnikov i Viktor Kručonih), a s druge ih pobuna zbližuje s idejom dru-štvenoga prevrata (Vladimir Majakovski). Ključni futuristički pjesnički postupci sastoje se od uporabe vulgarizama, uvođenju neologizama, napuštanju smisla, traganju za novim tipovima stiha, rime i pjesničkoga ritma.

Ekspresionizam je izrazito urbana književna pojava snažno usmjerena protiv bilo kakva knji-ževnoga oponašanja stvarnosti. Ishodišno je vezan za njemačku književnost gdje je od 1910. do 1924. vodeći smjer. U njemu žanrovski dominiraju lirika i drama, tematski su najčešći motivi grada, smrti, rata, bolesti, raspadanja, straha i pobune, a raznoliko pjesničko nadahnuće seže od kozmičkoga i mističnoga do društvenoga i političkoga. Vodeći su predstavnici George Heym, Franz Werfel, Ernst Stadler, Georg Trakl i Gottfried Benn.

Dadaizam je nastao 1916. u Zurichu i ubrzo se s pozornice Cabareta Voltaire proširio Europom. Naziv je navodno nastao slučajnim odabirom riječi dada (igračka, drveni konjić) iz njemačko--francuskoga rječnika. Tristan Tzara, Hans Arp, Hugo Ball i Richard Huelsenbeck pokušali su izazvati šok i sablazan razarajući tradicionalne umjetničke oblike glasovnim pjesništvom s onu stranu razuma, glazbom šumova, montažom fragmenata i otpadaka iz svakidašnjega života.

Nadrealizam se javlja u poslijeratnoj francuskoj književnosti i djelomice se nastavlja na dadaističku pobunu. Namjera je nadrealista iznalaženje više, skrivene stvamosti u kojoj duh funkci-onira bez nadzora razuma. Ta se stvamost, veoma bliska stanju sna, književno oblikuje auto-matskim pisanjem i slobodnim nizanjem asocijacija. Glavni su predstavnici Andre Breton i Louis Aragon.

Moderno pjesništvo obuhvaća, u okvirima neobveznosti vezanoga stiha i nepostojanja zadanih pjesničkih vrsta, različita strujanja i skupne ili pojedinačne pjesničke postupke koji se najčešće oblikuju kao pjesme nadahnute modernom tehnikom i ostvarene govorom ulice ili uporabom jezika s onu stranu pameti, nerazumljiva izraza svedenoga na zvuk; kao osobita lirska potraga za neposrednim, istinskim životom uz motive grada i mučne ratne stvamosti; kao tekstovi tamnih raspoloženja, melankolije i umora od života, prepuni složenih simbola i skrivena značenja. Stoga su mjerilo vrijednosti ponajčešće individualni, autorski opusi ili važne zbirke, a ističu se Paul Valery, Rainer Maria Rilke, Thomas Stearns Eliot, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Sergej Jesenjin i Frederico Garcia Lorca.

Moderni pripovjedni tekstovi, unatoč zamjetnim kulturnim ili nacionalnim posebnostima, dijele određeni broj zajedničkih svojstava. Vrijedi izdvojiti strukturnu složenost modernoga romana i napuštanje tradicionalnoga pripovijedanja zgoda s čvrstim zapletom u središtu. Budući da moderni romanopisci izbjegavaju linearno pripovijedanje, logično i kronološko nizanje zgoda, njihovi pripovjedni svjetovi nisu jasni i čvrsti poput realističkih. Zaokupljeni su prikazivanjem unutarnjega stanja svijesti, a takav tematski odabir nužno uvjetuje drukčiju strukturu priče i prikladne tehnike pripovijedanja (unutarnji monolog, pripovijedani monolog, struja svijesti).

Zgode su u modernom romanu stoga drukčije naravi i kao da se više ne odvijaju u svijetu već su uglavnom premještene u svijest lika. Junaci moderne proze slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima koje se pretvaraju u sjećanja, snove, uspomene, opise, promišljanje vlastita identiteta, pitanja o svijetu u kojemu žive i njegovu smislu. Često im pogled na neki predmet, boja ili okus nečega posluži kao povod za priču, kao razlog za povratak u djetinjstvo ili prisjećanje na ljude i događaje. Stoga je prostorni i vremenski slijed priče posve razlomljen i ispod prividno uredne površine života nalazi se osobni nered. Vrijeme moderne priče obično je kratko i obuhvaća nekoliko sati, jedan ili više dana, ali je upravo zbog usmjerenosti na svijest lika događajno iznimno bogato. Naravno da su za ovako zamišljene pripovjedne svjetove najprikladnije osjetljive svijesti, pa je posve razumljivo da su umjetnici česti junaci moderne pripovjedne proze.

Virginia Woolf (Virdžinija Vulf)(Gospođa Dalloway, 1925., Svjetionik, 1927) i James Joyce (Džejmz Džojs)(Portret umjetnika u mladosti, 1916, Uliks , 1922) u engleskoj književnosti.

William Faulkner (Viljem Fokner)(Krik i bijes, 1929) i John Dos Passos (Džon Dos Pesos)(Manhattan Transfer, 1935) u američkoj književnosti.

Marcel Proust (Marsel Prust), (U traganju za izgubljenim vremenom, 1913-1928) i Andre Gide (Andre Žid)(Krivotvoritelji novca, 1925) u francuskoj književnosti.

Thomas Mann (Tomas Man)(Smrt u Veneciji, 1912, Čarobna gora, 1924) i Franz Kafka (Franc Kafka)(Preobražaj, 1915, Proces, 1914-15, objavljen 1925) u njemačkoj književnosti.

Andrej Beli(Sankt Peterburg, 1922), Boris Piljnjak (Gola godina, 1922) i Mihail Bulgakov (Majstor i Margarita,pisan dvadesetih, objavljen nepotpun 1966 a 1973 u cijelosti ) u ruskoj književnosti.

Moderna se drama razvija u rasponu od lirske, odnosno poetsko-simbolističke drame preko povijesne, političke i društvene do avangardističke i eksperimentalne. Sadrži gotovo sve motive karakteristične za modernu pripovjednu prozu i niz avangardističkih postupaka pripadnih modernom pjesništvu.

Na početku moderne drame nalaze se Anton Pavlovič Čehov (Galeb, Ujak Vanja, 1897, Tri sestre, 1900, Višnjik, 1903), koji izbjegava tradicionalni dramski zaplet, pokazuje stanje likova i njihovo okružje u trajanju bez promjene i George Bernard Shaw (Džordž Bernard Šo)(Đavolov učenik. 1897, Pygmalion, 1914. Sveta Ivana, 1924), a nastavljaju je Luigi Pirandello (Luidži Pirandelo)(Tako je kako vam se čini, 1917, Šest osoba traži autora. 1921, Henrik IV, 1922), koji obrađuje tegobne potrage za vlastitim identitetom, potom pjesnici poput Thomas Stearns Eliota (Tomas Sternz Eliot), predstavnika lirske tragedije zaokupljenoga duhovnim i moralnim vrijednostima (Umorstvo u katedrali, 1935) i Federico. Garcia Lorke (Federiko Garsia Lorka) koji piše komedije i lirske drame kojima izvor počcsto nalazi u andaluzijskom folkloru (Krvava svadba, 1933, Dom Bernarde Albe). Bertolt Brecht (Bertolt Breht)(Opera za tri groša, 1928, Mujka Courage i njezina djeca, 1939), redatelj, dramski pisac i teoretičar kazališta koji doživljava dramu i kazalište kao mjesto političkoga utjecaja na gledatelja i mogućnost promjene svijeta, te Eugene O'Neill (Judžin O'Nil)(Elektri pristaje crnina, 1931), tvorac novih oblika tragedije.

Paralelno s razvitkom moderne drame teku promjene u strukturi kazališne izvedbe. Pojavljuje se niz redateljskih osobnosti koje unutar okvira nastaloga razbijanjem dotad uvriježenoga odnosa između glumaca i gledatelja ostvaruju nove zamisli u oblikovanju kazališnoga prostora, potpomognuti istodobnim pojavama u slikarstvu i arhitekturi.

KASNA ili DRUGA MODERNA (od 40-tih do sredine 60. ili početka 70-tih godina 20.st.)

U drugoj se polovici stoljeća, nakon strašnih iskustava rata, književnost pomalo mijenja. Povijest književnosti još nije uspostavila općeprihvatljiv pristup. Najčešće se razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata do sredine šezdesetih ili početka sedamdesetih godina naziva kasnom ili drugom modernom. Riječ je uglavnom o nastavljanju osnovnih modernističkih postupaka, ali s novim motivima i u novom kulturnopovijesnom okružju.

Među dramskim se piscima izdvajaju Jean Anouilh (Žan Anuj) (Antigona, 1944), Eugene Ionesco (Ežen Jonesko)(Stolice, 1951, Ćelava pjevačica, 1948), Samuel Beckett (Semjuel Beket) (U očekivanju Godota, 1952) i Artur Miller (Artur Miler)(Kušnja u nas Vještice iz Salema, 1953. i Pogled s mosta, 1955).

Vrijedna pjesnička ostvarenja poslijeratnoga razdoblja pripadaju Francisu Pongeu (Francis Ponž), Paulu Celanu (Pol Celan) i Zbigniewu Herbertu (Zbignjev Herbert).

Među proznim se piscima ističu već spomenuti Samuel Beckett (Semjuel Beket) (Molloy, 1951. i Malone umire, 1952), Vladimir Nabokov (Lolita, 1955), Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes) (Izmišljaji, 1944. i Aleph /Alef/, 1949) Marguerite Yourcenar (Margerit Jursenar)(Hadrijanovi memoari, 1951) i Gunter Grass (Limeni bubanj, 1959). Šezdesetih se godina zbiva pravi boom hispanoameričkih romanopisaca što ga predstavljaju Julio Cortazar (Hulio Kortesar) (Školice, 1963), Carlos Fuentes (Karlos Fuentes) (Smrt Artemiu Cruza, 1962. i Terra Nostra, 1975), Mario Vargas Llosa (Mario Vargas Ljosa)(Grad i pitomci, 1962) i Gabriel Garcia Marquez (Gabriel Garsia Markes)(Sto godina samoće, 1967). Neka njihova djela, uz nezaobilazno stvaralaštvo Becketta, Nabokova i posebice Borgesa, već navješćuju i uspostavljaju književno razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina periodizacijski označeno kao postmoderna književnost.

POSTMODERNA KNJIŽEVNOST (70. i 80-tih godina 20.st.)

Riječ je o književnosti koja na stanovit način gubi zanimanje za stvarnost, pa se okreće prema sebi samoj. Njezine se značajke očituju u tolerantnome supostojanju različitih stilova, odnosu prema prošlosti kao svojevrsnoj kulturnoj riznici, intertekstualnim postupcima, obnovi pripovijedanja i učenom poigravanju s različitim književnim i izvanknjiževnim žanrovima. Iz mnoštva zanimljivih predstavnika postmoderne proze valja izdvojiti Johna Fowlesa (Džon Foulz)(Ženska francuskog poručnika, 1969) i Itala Calvina (Italo Kalvino)(Ako jedne zimske noći neki putnik, 1979).

Copyright © Omeragic