Nova stvaralacka obzorja

Ljepota

Ko san od kamena lijepa, o smrtnici! Grudima svojim već svakoga izranih,
I l'ubavlju vječnom i nijemom za njih.
Ko tvari nekom izgaraju pjesnici.

Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena,
Put mi je labuđa, a srce od snijega,
Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega,
Nikad nasmijana, nikad napaćena.

Preda mnom pjesnici provode sve noći
I dane, da vide ponosno mi lice,
Jer nema spomenika ravnih mojoj moći;

Ja ih očaravam poput ljubavnice,
Čistim zrcalima od Ijepše stvamosti,
Očima svojim, što sjaju u vječnosti.

(Charles Baudelaire)

Faun

Te nimfe, da ne odu želim.

Bijelu
Put im ćutim u tim bljescima u
velu
Satkanu oda sna strasna.

Zar voljah tek sanje?

(Stephane Mallarme)

Pjesnici, slikari i skladatelji okupljaju se oko Mallarmea, predvodnika nove pjesničke škole - simbolizma. Skladatelj Claude Debussy (1862-1918.), utemeljitelj novog smjera u povijesti glazbe - impresionizma, nadahnuo se Mallarmeovom pjesmom za skladbu Preludij za poslijepodne jednog fauna.

Glazba prije svih stvari

(Verlaine)

Dozivlju se zvuci, mirisi i boje

(Baudelaire: Suglasja)

A crno, E bijelo, l crveno, 0 plavo

U zeleno: tajnu postanje vam cuva.

(Jean Arthur Rimbaud

(Artir Rembo, 1854-1891- Samoglasnici)

Prema:D.Rosandić, Književnost 3, Zagreb, 1996

Modernizam - moderni smjerovi

Nova stvaralačka obzorja

Dojam i nista više...

Mi koji se isto tako stalno mijenjamo, promatramo svijet u stalnoj mijeni. Pa i onda kada promatramo predmete ukrućene u svoje oblike, dovoljno je da je duh promjenljiv, pa da zaključimo da je taj odraz predmeta samo impresija, dojam i ništa više.

(Julies Lemaitre, Žil Lemetr, 1863 - 1914, književni kritičar zagovornik impresionističke kritike)

0 ljepoti..

0, ljepoto, mi smo stvoreni samo da to ljubimo i da ti se klanjamo - ako to nađemo; da to po svijetu vječno tražimo (...)

Izgled, kretnje, držanje, dah, boja, zvuk, miris, sve što je život, ulazi za mene u sustav ljepote. Ja sam neumoljivi obožavatelj forme. Lijepo je uistinu samo ono što ne može služiti ničemu: sve što je korisno, ružno je.

(Theophile Gautier, Teofil Gotje, 1811 - 1872.)

Moć pjesništva

Pomoću poezije i kroz poeziju, pomoću glazbe i kroz glazbu, duša u isti mah nazire divote koje se kriju iza groba. I kad nam neka izuzetno lijepa pjesma izmami suze iz očiju, te suze nisu dokaz nekog pretjeranog zadovoljstva, nego su mnogo više svjedočanstvo jedne razdražene melankolije... Prema tome, načelo poezije je striktno i prosto ljudska težnja k jednoj višoj ljepoti, a manifestacija tog načela je u jednom oduševljenju, u jednom zanosu duše...

(Charles Baudelaire, Šarl Bodler, 1821-1867)

Impresija privukla pozornost...

Godine 1874. skupina francuskih slikara priredila je izložbu u Salonu odbijenih. Među izloženim slikama osobitu je pozornost privukla slika Claudea Moneta (1840 - 1926.) označena naslovom Impresija - izlazak sunca (Impression Soled levant).

Osuđena zbirka Cvjetovi zla

Nepuna dva mjeseca nakon izlaska zbirke Cvjetovi zla (1857.) protiv Baudelairea i njegova izdavača (nakladnika) pokrenut je sudski proces »zbog povrede javnog morala«. Pjesnik je morao povuci šest pjesama iz zbirke i platiti 300 franaka globe.

dekadencija - književnopovijesni naziv

splin (engl. spleen) - tuga, jad,

sumornost...

THEOPHILE GAUTIER

l'art pour art

PAUL VERLAINE

Parnas - brdo u Fokidi koje su stari Grci posvetili Apolonu i muzama. Parnas je prebivalište muza i metafora za pjesništvo.

PARNASOVCI:

Leconte de Lisle

Sully Prudhomme
Jose Maria Heredia
Theophile Gautier
Charles Baudelaire
Paul Verlaine

Stephane Mallarme

POETIKA

suzdržanost
objektivnost
impersonalnost
virtuoznost
kult forme

1886. u Figaro litteraire objavljen je Moreasov Manifest simbolizma

PREDVODNIK SIMBOLIZMA
Stephane Mallarme

PRETEČE SIMBOLIZMA:
Gerar de Nerval
Alan Edgard Poe

POETIKA

tajanstvenost
nagovještaj
evokacija
sustvaralaštvo

SJEDINJENJE POEZIJE I GLAZBE

SECESIJA-UMJETNIČKI POKRET

berlinska

munchenska

bečka

STILSKE ZNACAJKE

asimetricnost

uzbibanost linije

biljna dekoratimost

BEČKA MODERNA

HERMAN BAHR, ideolog

ARTHUR SCHNITZLER,

najpopularniji dramaticar

PETER ALTENBERG, crtičar

HUGO VON HOFMANNSTHAL,

najsvestraniji pisac becke

modeme

KARL KRAUS, satiricar

STEFAN ZWEIG, biograf,

pripovjedac i romanopisac

Moderni smjerovi

Dekadencija

Dekadencija (franc. dekadance -opadanje, propadanje) kao pojam u povijesti umjetnosti (povijesti književnosti) označava fazu književnoumjetničkog razvoja simbolizma u Francuskoj i drugim europskim zemljama krajem XIX stoljeća.

To je stanje duhovnog klonuća, splina, tjeskobe i bespuća.

Pojam dekadencije prvi su upotrijebili francuski pisci Theophile Gautier (Teofil Gotje, 1811 - 1872.) i Paul Verlaine (Pol Verlen, 1844 - 1896.). Gautieru je umjetnost cilj, a ne sredstvo. Čista umjetnost je ostvarenje vječnih oblika ljepote. Na taj način Gautier je zastupnik estetizma i larpurlartizma (l'art pour l'art ‑ umjetnost radi umjetnosti). Cjelokupno njegovo stvaralaštvo prožeto je osjećajem nemira, nezadovoljstva i nedohvatnosti ideala (zbirka pjesama Emalji i kameje, 1852./emalji ili emajli = caklina ; kameje - slike u dragom kamenu/).

Paul Verlaine traži u poeziji glazbu prije svih stvari. Njegove su pjesme ispunjene ustreptalom senzibilnošću, »eruptivnom senzibilnošću«, bolećivom putenošću i religioznošću (zbirka Mudrost, 1874.)

Dekadenti su utjecali na razvoj modernoga europskog pješništva.

Parnasovci - parnasovstvo

Parnasovci su umjetnici koji su se kao skupina (grupa) pojavili 1866. g. Te su godine objavili prvu zajedničku pjesničku zbirku Suvremeni Parnas. U zbirci su se predstavili Theophile Gautier, Baudelaire, Verlaine i Mallarme.

Godine 1871. i 1876. objavljene su još dvije zbirke s istim naslovom Suvremeni Parnas, u kojima se pojavljuju najizrazitiji parnasovci: Leconte de Lisle (Lekont de Lil, 1818 - 1894.), začetnik i središnja osoba književnog smjera - parnasizma (parnasovstva), Sully Prudhomme (Sili Pridon, 1839 - 1907.), Jose Maria de Heredia (Žoze Marija d Eredija, 1842 - 1906.).

Parnasovstvo je poetska (estetska) doktrina koja polazi od larpurlarizma T. Gautiera. Umjetnosti odriče svaku utilitarističnu zadaću (društvenu, moralnu ili političku).

Nasuprot utilitarističnoj koncepciji umjetnosti ističu pjesnički aristokratizam (umjetnost je za aristokraciju duha, tj. za odabrane) i esteticizam (kult ljepote, kult izražajnih oblika).

Od pjesnika zahtijevaju suzdrzanost, odmjerenost, objektivnost, klasičnu besprijekornost stiha, virtuoznost izraza i izbjegavanje suvremene tematike.

Leconte de Lisle zalaže se za znanstveno utemeljenje poezije, prožimanje poezije i znanosti.

Simbolizam

Simbolizam se javlja osamdesetih godina XIX. stoljeća (1886.). Predvodnik mu je pjesnik Stephane Mallarme (Stefan Malarme, 1842 - 1898.), zagovornik »čiste poezije«, otkrivač novih mogućnosti pjesničkog izražavanja (novim simbolima, neobičnim spojevima asocijacija, nagovještajima i sugestijama).

Preteče simbolista su pjesnici kasnoga romantizma; halucinantno pjesništvo Gerarda de Nervala (Žerar d Nerval, 1805 - 1855.) i Alana Edgarda Poea (Alan Edgar Po, 1809 - 1849.) kojega je francuskoj publici otkrio pjesnik Charles Baudelaire (Šarl Bodler, 1821 - 1867.).

Temeljna načela simbolističke poetike iznio je Mallarme:

Pamasovci sa svoje strane uzimaju stvar točno onako kakva ona jest i stavljaju je pred nas ‑zbog toga im nedostaje t a j a n s t v e n o s t oni duhu uskraćuju najslađu stvaralačku radost s u d j e 1 o v a n j e u stvaralaštvu.
Kad se predmetu kaže ime, unštavaju se tri četvrtine onoga uživanja u pjesmi koje se sastoji u postupnom pogađanju: n a g o v i j e s t i t i, evocirati‑to je ono što maštu ushićuje.

Simbolizam teži sjedinjenju poezije i glazbe. Poezija prisvaja glazbena izražajna sredstva, glazba se, nadahnjuje pjesništvom. Verlaineove i Mallarmeove pjesme nadahnule su skladatelje Claudea Debussyja i Faurea. Rimbaudovi Samoglasnici uvode »teoriju obojena sluha«.

Simbolizam je imao odjeka i izvan Francuske. U talijanskoj književnosti najizrazitiji simbolist bio je Gabriele d'Annunzio (Gabrijele Danuncio, 1863 - 1938.), u ruskoj pjesnici Aleksandr Aleksandrovič Blok (1880 - 1921.) i Valerij Jakovljevič Brjusov (1873 - 1924.).

Idejnim začetnikom ruskog simbolizma smatra se Dmitrij Sergejevič Merežkovski (1865 - 1941.), pjesnik, romanopisac i esejist.

Secesija

Secesija (njem. Sezession, lat. secessio - odvajanje, odmak, udaljavanje) europski je umjetnički pokret s kraja XIX i početka XX stoljeća. Naziv secesija odnosi se i na skupinu umjetnika koji su istupili iz konzervativnih udruga i suprotstavili se akademizmu. Secesija je »borba protiv škola uopće«.

Godine 1893. u Munchenu se od predstavnika akademizma odvojila prva skupina slikara i nazvala se Secesija. Predvodnik te nove struje bio je slikar Max Liebermann (1847-1935.), koji slijedi francuske slikare i slika krajolik, ulice, interijere i portrete. Munchensku skupinu vodi Fritz von Uhde (1848-1911.), koji slika motive iz Biblije i svagdašnjega života.

Bečku secesiju predstavlja Gustav Klimt (1862 - 1918.). Temeljne su stilske značajke secesije asimetričnost, uzbibanost linije, biljna dekorativnost.

Bečka moderna

Potkraj XIX stoljeća u Beču se odvija buran umjetnički život. Javlja se pokret pod nazivom bečka moderna. Ona nije jedinstvena stilska formacija, otvorena je različitim strujanjima, osobito impresionizmu.

Ideolog bečke moderne bio je Hermann Bahr ( Herman Bar, 1863 -1934.), kritik, feljtonist, dramatik, romanopisac.

Najpopularniji dramatičar bio je Arthur Schnitzler (1862-1931.), slikar građanske svakidašnjice i likova intelektualaca, umjetnika, časnika i bonvivana. Primjenjuje impresionističke postupke u oblikovanju teksta, teži profinjenoj psihološkoj analizi. Najpoznatije su mu drame Ljubakanje (1895.), Zeleni kakadu (1899.), Kolo (1900.). Drame podsjećaju na Čehovljeve tekstove. Osim drama pisao je romane i novele.

Kao pisac socijalno obojenih crtica ističe se Peter Altenberg (pravim imenom Richard Engldnder, 1859-1919.).

Najsvestraniji pisac bečke moderne bio je Hugo von Hofmannsthal (1874 - 1929.), pjesnik, dramatičar, libretist, pripovjedač, esejist, kritik. Pjesme su mu simbolističkog karaktera. Kao dramatičar predstavio se jednočinkama, komedijama i tragedijama. Posebno mjesto imaju njegova djela koja su pisana za glazbenu scenu i libreta za opere Richarda Straussa.

Najizrazitiji satiričar, jedan od najpoznatijih svjetskih satiričara je Karl Kraus (1874-1936.). Poznati su mu eseji Jezik (1937.) i polemički članci Moral i kriminal, Literatura i laž i dr.

Među bečkim modernistima ističe se i Stefan Zweig (1881-1942.), pripovjedač i romanopisac te pisac biografija znamenitih povijesnih osoba (Erazma Roterdamskoga, Magelana i dr.).