Prema: Andrea Zlatar, Čit.3, Mostar,2001

Razdoblje modernizma jedno je od rijetkih razdoblja povijesti književnosti kojima se početak može odrediti datumski - u slučaju modernizma godinom 1857, kada su objavljeni Baudelaireovi Cvjetovi zla, pjesnička zbirka, te Flaubertov (Gustave Flaubert; Gistav Flober, 1821-1880) roman Madame Bovary. Dok tumači Flauberta dvoje treba li ga nazvati, visokim realistom" ili ,pretečom modernista", u tumacenju Baudelairea nema nikakvih sumnji: on s pravom zauzima mjesto prvoga pravog modernističkog pjesnika. Usporedba Flaubertova i Baudelaireova mjesta u povijesti književnosti mogla bi biti polaznom točkom za raspravu o odnosu lirike i ostalih književnih rodova u drugoj polovici 19. stoljeća. Pjesništvo je, naime, u vremenskom smislu bilo korak naprijed i ispred drame i ispred romana.

Pojmovi modernoga, modernizma, moderniteta u književnopovijesnom opticaju su još mnogo prije od sredine 19. stoljeća. Već tijekom 17. i 18. stoljeća, generacijski sukobi među književnim poetikama nazivali su se sukobima starih i novih, klasičnih i modernih. Modernisti 19. stoljeća, međutim, svoje temelje crpe na romantičkim počelima književnosti. Njihovo je osnovno geslo stvaranje oslobođene književnosti, nove, moderne književnosti koja će odgovarati potrebama suvremenog čovjeka. Sam pojam moderniteta u tom se naraštaju po prvi put susreće kod Baudelairea i Gautiera, a nešto prije kod romantičkoga pisca Chateaubrianda (Francois-Rene de Chateaubriand; Fransua-Rne d Šatobrijan, 1768-1848). Modernisti svoju poetiku najjasnije iskazuju u izrazu „umjetnost radi umjetnosti": umjetnost oslobođena svih vanjskih stega i socijalnih funkcija, potpuno posvećena samoj sebi. Naraštaj francuskih pjesnika vezanih za zbornik "Le Parnasse contemporain" (koji prvi puta izlazi 1866.) po njemu zvani pamasovci, oblikuje se u takvom duhovnom okruženju.

Krugu parnasovaca pripadaju, među ostalima, Charles-Marie Leconte de Lisle (Šarl-Mari Lekont de Lil, 1818 - 1894.), Theophile Gautier (Teofil Gotje, 1811 - 1872.), Jose Maria de Heredia (Žoze Marija d Eredija, 1842 - 1906.), Sully Prudhome (Sili Pridon, 1839 - 1907.). Njihovo pjesnistvo teži čistoj umjetnosti radi nje same, oslobođenoj čak osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti. Pred pjesnika je postavljen zahtjev da sastavlja objektivne pjesme (analogno hladnoci naturalizma u pripovijednoj prozi), ali to nije moguće ostvariti. Zbog toga se pjesme parnasovaca često doimaju "hladnima", dekorativnim i artificijelnim, a ne estetskim proizvodima. Usprkos tome, Parnas je imao važnu ulogu u nastojanju da se jezik stavi u središte pjesničke pozornosti. Parnas inzistira na slikovitosti i preciznom prikazivanju slika: time se naznačuju pravci razvoja poezije, naročito simbolizam Mallarmeovskoga tipa, koji je potpuno posvećen konstrukciji posebnoga pjesničkog jezika i simbola.

Pojava Charlesa Baudelairea (Šarl Bodler,1821-1867) ima značaj epohalne prekretnice ne samo u tijeku francuskog pješnistva već u povijesti cjelokupne europske poezije. On utemeljuje modernu poeziju u kojoj se pjesnik suočava s novovjekom civilizacijom i relativizmom kategorije lijepoga. Nasuprot parnasovskom zahtjevu da pjesništvo preslikava objektivnu ljepotu, za Baudelairea je poezija prostor ljepote. I taj prostor ljepote ne poznaje nikakve granice, nije rezerviran za dobro i istinito, već u sebe uvlači i sferu zla. Baudelaire nije zainteresiran za romantičko poistovjećenje s prirodom niti se zadovoljava opisom vidljivog svijeta: za njega je važan nadosjetilni red, fantazija koja iz vidljivoga stvara nevidljivi svijet. Naslov Baudelaireove najpoznatije zbirke Cvjetovi zla odražava tu njegovu dvojnost, spajanje ljepote i zla. Baudelairea osobito privlači velegradski pejsaž Pariza, ali onaj mračni i poročan. Ljepota je za Baudelairea sadržana u formi prikazivanja, u literarnom obliku. Zbog toga Baudelaire piše sonete, visoko stiliziran pjesnički oblik. Spleen i ideal ostaju uvijek krajnje točke unutarnjih opreka u Baudelaireovu pjesništvu.

L'art pour l'art (pogrdno poslije shvaćen kao „larpurlartizam") svoju svrhu vidi u pobuni estetskog modernizma protiv malograđanske umjetnosti i taj uzvik ide paralelno s uzvikom epater les bourgeois - zgranuti buržuje. Modernistički pisac ne osjeća se dobro u modernom svijetu, ali ga ne može odbaciti: otpor prema svijetu tehnike modernisti moraju preobratiti u prihvaćanje toga svijeta. Svijet željeznica, brodova, telegrafa i tvorničkih dimnjaka zasigurno ne odgovara kanonima klasične ljepote, i u njemu treba pronaći drugačiju ljepotu. To je prvenstveni zadatak i namjera modernističkih pjesnika.

Svijest o formi, estetika ružnoga, magija jezika, depersonalizacija pjesničkog iskazivanja, svakako su osnovne oznake modernističkog pjesništva od Baudelairea do naših dana. U prvoj generaciji francuskog pjesništva nakon Baudelairea posebno su istaknute tri točke modernističkog pjesništva: inzistiranje na formi (muzikalnost stiha), simbolizam kao pjesnički postupak i pobuna protiv estetike lijepoga, istinitog, dobrog. Ta poetička trijada najbolje se očituje u djelima trojice najvažnijih pjesnika druge polovice 19. stoljeća: Arthura Rimbauda (Artir Rembo, 1854-1891), Paula Verlainea (Pol Verlen, 1844 - 1896.) i Stephanea Mallarmea (Stefan Malarme, 1842 - 1898.).

Rimbaudova mladenačka poema Pijani brod te zrelija pjesnička proza Sezona u paklu potpuno ocrtavaju modernistička kretanja. Rimbaudovo pjesništvo može se odrediti jednom jedinom riječju: eksplozija. Eksplozija boja, osjećaja, strasti, doživljaja, zvukova. lako je njegovo stvaranje ograničeno na nekoliko godina, Rimbaud je prošao razvoj europskoga pjesništva u cjelini: započeo je pišući vezane stihove a završio u eksperimentalnoj pjesničkoj prozi. Za njega je cilj pjesništva bio prodrijeti u nepoznato. Rimbaudovi stihovi, mladenački strasni, često su nerazumljivi, djeluju poput magije, alkemije riječi ili pisma vidovnjaka, kako kazuju njegovi naslovi. Svojim suvremenicima bio je još manje razumljiv i prihvatljiv nego današnjim čitateljima. Jedini ga je potpuno prihvaćao prijatelj, pjesnik također, Paul Verlaine. Verlaine je, međutim, u vlastitom pjesništvu, zastupao oprečna estetska načela. Bio je sklon glazbi i posvećen istraživanju muzikalnosti stiha, njegova ritma i suzvučja. Verlaine je slavio Baudelairea i Rimbauda kao "proklete pjesnike", ali je stvarao drugačije, pisao je pjesme skladnoga zvuka i koncentrirane oko jedne teme. S modernistima Verlaine dijeli zanimanje za simboličku strukturu pjesme: i on, naime, smatra, da umjetnost putem svojih simbola upućuje u skrivenu stvarnost. Korak dalje u takvome shvaćanju poezije pošao je Mallarme, smatrajući da poezija samo sugerira značenje, a ne omogućuje doslovno razumijevanje. Mallarmeovi stihovi primjer su hermetičnog, teško razumljivog modernističkog pjesništva.

Dok će razvoj romana morati pričekati prva desetljeća 20. stoljeća za ostvarenje modernističkih koncepcija u prozi, dramski tekstovi već su potkraj 19. stoljeća ponudili dva modernistička rukopisa: simbolističku varijantu građanske drame u djelima lbsena i Čehova. Nordijski dramatičar Henrik Ibsen (Henrik Ibsen, 1828-1906) počinje kao romantički orijentiran pisac, dok središnji dio njegova opusa čine drame sa socijalnom tematikom (Stupovi društva, Neprijatelj naroda) te drame s temama iz aktualnoga građanskoga života. Ibsen uvijek ocrtava psihološki konflikt između likova na društvenoj pozadini, a ishod njegovih radnji bez iznimaka je tragičan. U Ibsenovim tekstovima nije lako povući granicu između realističke i simbolističke faze. Nora ili Lutkina kuća bliža je realističkom polu, a Divlja patka i Žena s mora simbolističkom. U sva tri komada, međutim, dominantni su ženski likovi i njihove sudbine. Neostvariva težnja za idealima u lbsenovim komadima kasnije faze ocrtava se s pomoću simbola koji ujedinjuju značenje teksta. Divja patka (u drami istoimenog naslova) i more (u drami Žena s mora) simboli su u kojima se identificiraju sudbine likova.

Antun Pavlovič Čehov (1860-1904) ruski je novelist i dramatičar. I u svojim pripovjednim i u dramskim tekstovima Čehov otkriva iste autorske crte: riječ je o piscu koji želi više stvoriti ugođaj nego ispričati priču, kojega zanima stanje duše, a ne radnja događaja. Posvećenost psihološkim unutarnjim sferama likova nužan je element njegovih tekstova, a uz njega se nadovezuju lirski momenti, simbolično prikazana značenja, lajtmotivi. Čehovljevi dramski tekstovi napuštaju klasičnu strukturu građanske drame: u njegovim dramama nema pravih zapleta niti su likovi hijerarhizirani na glavne i sporedne. Uvijek je riječ o galeriji brojnih likova koji su postavljeni u istu situaciju, kao što je to u drami Tri sestre ili Višnjik. Središnje teme oko kojih se grade drame (višnjik u Višnjiku, galeb u Galebu) dobivaju simbolično značenje, a kategorija vremena i vremenske prolaznosti određuje način na koji Čehovljevi junaci doživljavaju svijet.

Copyright © Omeragic